Zima 2009

  HORNIST
  Tomislav Prgomet
 
 

Sreli su se ispred kazališta. Lijep sunčan dan, ljudi prolaze, a oni zaglavili u kvaziznanstveno-političkoj seansi.
Oni na primama i violama muljaju. To im je već postala navika. Ako nešto čisto zagude, mi ostali se trgnemo. Nije ti to više orkestar kao nekada.
E, da, ja ti se sjećam kada sam u kazalištu kao klinac, baš kao onaj tvoj gledao “Malu Floramy”, i sve što mi je ostalo u sjećanju ti je kada su palili, lampione.
Danas ti se više ništa ne pali u kazalištu. A ponajmanje vatra. Osim mene, ma kada ti ja raspalim skalu na kontrabasu od tri oktave, ne čuješ ih ništa. Ma viče ti meni ovaj mladi don kihotovski maestro: tiše, tiše, sve upire štapićem dolje. Ma što ćeš turac tiše, piše forte fortisimo, kažem ja njemu, nek’ oni pritisnu malo te svoje violinice, ima tu i muškaraca, nisu sve žene. Što ćemo sad prepravljati partituru? Ne? Verdi im kao nije dobar? Kažem ja njemu otvoreno i od prve.
Pa što mu nisi rekao da nauče prije note, a ne da ih napikavaju. Kao da su na satu solfeđa i nisu naučili lekciju pa mucaju, a ne u kao pravom orkestru i to u osječkom kazalištu. Ne? Moš’ si misliti!
To je, ja odsviram u taktu, a oni uvijek kasne. Umjesto da mene vuče prima, ja vučem cijeli orkestar. A da ne govorimo kada zapire duhači.
Da ti kažem iskreno da prvo što se čuje, dolje u gledalištu, pogotovo u parteru, su duhači ili vi basovi, a onda tek dopre zvuk violinica. Onako fino škriputavo i pomalo raštimano.
To ti je dragi moj sve tingl tangl. Što Juranić mora dolaziti sada ovdje honorarno iz Zagreba? Pa nije ovo kazalište honorarna postaja, ‘ajde ako nemamo neke pjevače, ali baš sve dovlačiti je snobizam.
Na kojemu neki dobro zarađuju.
Imamo dva dirigenta na spisku i osobnom dohotku, a sada Verdija dirigira treći i to honorarac. On ne zna pokrenuti orkestar, i točka. Tu se nema što razmišljati. Pa, nije orkestar ženska, pa da možeš okretati lako.
Ma niti jedan od njih ne zna pokrenuti orkestar. Se sjećaš ona dva Petrušića i Millera? Jest da su bili takvi kakvi su, ali tada se sviralo. Nije bilo natezanja.
Dragi moj, oni su znali svoj posao. A danas sve više pada kvaliteta. To ti ide zajedno s plaćom. Evo, ja sam slabije plaćen od ovih stranaca koji dolaze iz Rumunije ili Ukrajine.
Ma nemoguće. Pa kako?
Oni ti, dragi moj, dobijaju preko sto maraka za stan i odvojeno življenje.
Ma hajde, znači kod nas se isplati biti stranac. Za nevjerovati. A u Njemi strance gaze kako stignu i zakidaju, samo ovdje je obrnuto.
Je, to ti koristi i bračni par altice i basa iz Dubrovnika. Oni su ti stranci u Osijeku, ko’ da je Raguza u Rumuniji, iako su normalno zaposleni. A kada ga čujem meketati po sceni, zaokrene mi se želudac, i to ne samo od pogrešne intonacije koliko samo od primisli da za to dobiva više od mene. Sad, čuj, ona je dobra. Tu nema pardona, direkt u glavu. Jel’? Al’ nofci su novci, nema tu pardona.
A drago mi je da je za Baruna Trenka, samo zato što nije pjevao premijeru zajebao intendanta otišavši na bolovanje.
Ma turac ga je zajebo, ovaj je i tako glup da ništa ne shvaća.
A čuj, pravnik je po profesiji, što on zna o kazalištu.
To ne znači da svaki intendant može biti i idiot.
Pa sad nemoj baš tako.
Ma što nemoj! Pa to je za Guinessovu knjigu rekorada. Znam ja da ti to ne znaš. To se skriva.
Što? Ko ti Tatjanu.
Pojma nemam gdje je.
E, ta ti nije dobra, dragi moj.
Ma, ne brinem se ja za nju. Nego da nastavim: Dakle, dva pravnika, onaj koji igra ili bolje reći glumi intendanta, i onaj pravi koji je pravnik u kazalištu, su ti otišli u Kijev po jednog hornistu. Nemamo hornistu i treba nam, jebeš ga, mora se netko dovesti. Lijepo, tehnički direktor ih odvezao svojim mercedesom na aerodrom u Budimpeštu. A vozio ih je da i on dobije dnevnice, i gorivo i da usput kupi nešto sira, i kobasica u Mađi. Dva pravnika, dakle pravnik intendant i stvarni pravnik otišli u hotel u Kijev, luksuzan šest zvjezdica, doručak, ručak, večera, i pride naveče Kijevke, na lešo i s kavijarom, i dogovorili između tih slobodnih aktivnosti razgovor s hornistom. Čovjek pristao, rukovali se oni. Miroljubivo i ugodno razišli, kao posao je gotov, sve ostalo je samo tehnika. Ova dva bila sedam dana u Kijevu, nakupovali se stvari, i vratili nazad, u Hrvatsku da i dalje rade na kulturi.
Tu je najlakše raditi.
Da. Sve za naše novce, to jest novce iz proračuna milih državnih obveznika, kojih nikada nema dovoljno, ali za gluposti se uvijek nađe. Nakon mjesec dana dolazi ti čovjek u Osijek. Ulazi na probu i sjeda u orkestralnoj sobi pokraj hornista. A ovi ti se rukuju s njim sprdačno i gledaju ga iskosa, a pogotovo njegovu futrolu instrumenta. A muzičar iz Kijeva nosi usku, a dugačku futrolu. Ono tajac u orkestru. Svi se okrenuli i gledaju u čovjeka. Zastao ljudima dah, očekuju pojačanje a ono, on polagano izvlači nešto usko a dugo. I tip izvuče drveni engleski rog. I sad ovi njemu što sjede do, ono komunikacija rukama, kao da možda nije ponio pogrešan instrument, pokazuju na svoje francuske rogove. Komentiraju da možda nije zabunom ponio krivi instrument. Ali tip kaže, njet njet, njet, ne, ovo je njegov instrument, ne zna on svirati francuski rog. I dirigent lijepo otkaskao do intendanta. Pozvali Kijevca u intendantov ured, i dakako, morali platiti plaću za tri mjeseca. Oni u Kijevu ga nisu željeli primiti natrag, vjerojatno su se jedva riješili zla, jer su već zaposlili drugog s engleskim rogom. Cirkus. To ti je kada je intendant po hadezeovskoj liniji došao na to mjesto, bio je prije pročelnik u Općini, a to je u Osijeku preko puta HNK i zato je postavljen za intendanta... Nije niti čudo što nam je tako. Ali glazbenici iz orkestra se tješe, jer dobro je da nije policajac, mogao bih ih još i tući, a sve za tako male novce.
I što je bilo s čovjekom? Mislim, tim hornistom?
Ne znam.
A boga ti, ti isto ne znaš kao kada te se pita za Tatjanu.
 A možda su ga ponovo uzeli natrag oni iz matične Kijevske kuće. Ovo se samo kod nas može desiti. Evo ti svježi primjer, obećali nam povišicu od osam posto, i sada je već pala na šest posto. Tko zna, kada se probudim sutra ujutro ako odbiju sve ove masne honorare za ovaj Krabuljni ples, koje dobiju zagrebački pjevači, možda nećemo niti dobiti povišicu uopće.
Nećete dobiti osam posto.
To sam ti i rekao. Vidiš osjećam to, ovdje ispod srca, samo me žigne.
Nećete dobiti niti pet posto.
Kako znaš?
Zato što vaš intendant je rekao da vas ima 160 ljudi, a ima vas 180. I sada su oni bijesni u gradskom poglavarstvu: da imate intendanta koji ne zna niti koliko je ljudi kojima je on intendant.
Otkud znaš? Ti to čitaš između redaka?
E, to ti je važna osobina u današnje vrijeme. Kada čitaš između redaka Dostojevskog, pročitaš zapravo Čehova. Kada čitaš između redaka Čehova, pročitao si Bulgakova. Kada čitaš između redaka Krležu, pročitao si zapravo Šegedina, ako si slučajno pročitao Pavličića između redaka, shvatiš da si zapravo čitao međuprazne prostore i čini ti se da je to možda novina poput “Vjesnika” samo manjeg formata. Nisi siguran da li je to Igor Mandić, jer ipak nije tako brezobrazno, ali osjećaš da nije niti novina, jer se osjećaš isto tako – porazno prazno.
Je, to je ozbiljno, dragi moj, a ti se zahebavaš.

 

MAMA NA SLONIĆU I KONTRABASIST

Dugo se nakanjivao da im dođe u posjet. I svaki puta bi to odgodio, bio je to neki neobjašnjivi razlog, obično neka ne baš pametna sitnica koja bi se ispriječila da ih posjeti. A uvijek bi se sreli onako u gradu s nogu, nikako da se ispričaju, kao u dobra stara vremena. Volio je on taj umjetnički svijet, znao ih je dugi niz godina. Ona je bila čelistica u orkestru, duge ruse plave kose, onako kao Wagnerova valkira, a on kontrabasista, ima veliko gudalo kako god da ga se okrene a crn i zbit, kao da istovarava ugljen. Nagledao se kontrabasista, onako svisoka pa iza njenih leđa, kako ona svaki dan širi noge i tura čelo između. A čelo ko čelo, pa udarilo u čelo i kljuca, li ga kljuca, pa sve gudalom. A imala je tada lijepa leđa i tanani struk. Danas više nije tako ekstravagantna, poslije poroda struk se nekako proširio. A gdje i ne bi. Kada kontrabasist gudi li joj gudi. No, još i danas zapada za oko bez obzira na sve, ili upravo zato. Dobro se sjećao dana kada je trčao za Tatjanom, a ona je uvijek gurala pod njegove kotače svoju sestru debeljucu. A na to se gudalo nije dizalo, niti na picikato niti na staccato. Za razliku od njega mora da se kontrabasistu, koji ju je gledao svaki dan odostraga to jako svidjelo, pa ju je i oženio. S tim mislima na njihovim ulaznim vratima zaustavio se i pozvonio. Kada je klinac naglo otvorio s autićem u ruci, a upravljačkom kutijicom zataknutom u džep, nije se snašao, bilo je to nekako iznenada i prebrzo, kao da je mali čekao iza vrata. Pogledao ga je onako upitno odozdola, da je ovaj samo priupitao poslovno, misleći da će se mali odmah maknuti i povući u hodnik, a ne ostati stajati kao skulptura između dovratnika.

Gdje ti je tata? - upitao je maloga s veseljem u glasu.
S mamom na sloniću - izgovorio je mali čvrsto pritisnuvši autić na prsa.
Jel’ pa gdje? - ostao je gotovo zabezeknut, a taman se spremao zakoračiti u hodnik. Ovo ga je potpuno smelo.
U mojoj sobi - opet je izgovorio mali i to jako ozbiljno.
A, i jel’ se često tamo igraju? - pokušao ga je dobiti na razgovor, zna ga da se voli zaigrati, a i nije mu se silazilo s četvrtog kata, a bez lifta. Ono odluči se doći u tri godine jednom pa pljus.
Pa, tako - i dalje nezadovoljan mali je odgovarao nezainteresiran i nije se micao iz dovratnika.
Ajde ti lijepo odi i reci da sam ja došao - pokušao je i sa osmijehom koji je rastegao od uha do uha.
A, pa ne smijem.
Čuj mali, ja ti nemam vremena. Zašto ne smiješ?
Jer to nije za djecu - mali je i dalje bio tvrd da mu je došlo da ga povuće za uši. Ali.
Što? - gotovo zabezeknut je upitao.
Pa to - mali je bio flegma i nije se dao smesti.
Ma samo ti odi. Ništa ti ne brini. Hajde žuri mi se - pomislio je: vidiš li ti što su ti djeca danas lije, mene bi se dalo za lizalo preveslati. A gle ti ovog miša. Ne miče se!
Ne brinem ja, ja znam.
Ma hajde.
I nije ništa pomoglo, vratio se neobavljena posla. S ljutnjom se spuštao niz stube, bio je sav crven u licu. Ali ovaj puta ne od napora kao pri penjanju. Ljutito je mislio:
Dođem jednom u tri godine i nosim litru vina, i nemoš’ ući. A jel’ znam potrefiti. To je nemoguće. Ali eto budi fin i posjećuj prijatelje, njeguj veze. Bilo bi bolje da sam svratio u atelje kod Josipa. Pa, to bi sada i bilo najbolje a ne da sam doma popijem vino. Uvijek je bolje udvoje.

CLAUDIA SCHLIFFER
Čim je prvi puta vidio njene oči na stranici časopisa, očarala ga je. Njene debele usne kao da su mu pričale samo lijepe priče o poljupcima. Ona je bila upravo ta iz njegovih snova. Svaki puta kada bi ju ugledao znao je da je ona ta. Jedina. Čak ju je i zamrzio kada je bila s onim mađioničarem pajacom. Kako li se zvao? Chippelfeld ili tako nekako. No nije važno. Možda onako Dickensovski Copperfeld. Vrag ga odnio. Želio ju je do najsitnijeg detalja. Od noktiju pa do kose.
Da se ubriše s njenom dugom plavom kosom i kaže joj onako umorno, preko krajnika: ”Prvo skuhaj kavicu, pa promijeni ovu zmazanu posteljinu!” A ona bi odvratila ono njemački s englesnim naglaskom: "Bitte!”
U krevetu s poluotvorenim kapcima, prvo što je pomislio ma ja sam tebe. Vidio je kako se šulja lisica Claudia šumom i traži ručak, u njegovoj maloj kuhinji. Odjednom iz jednog grma začuje kokodakanje..., to je bilo ono neoprano suđe prekjuče. Skoči ona u grm i začuje se iznutra režanje, grebanje, skvičanje..., smeće nije iznio tjedan dana. Što se tiče mirisa, dobro se drži cijela kuhinja. Nakon pet minuta vraća se Klaudija iz kuhinje, a on si zamišlja kako ga nokautira i kao vuk s krvavom njuškom može samo prezrivo reči: - Bem ti život, kakva su vremena došla. Bez stranih jezika ne možeš više ni p**ke dobiti. Iz kreveta je bacio gladan pogled na njenu guzu koja se bjelasala u polutami prema kuhinji. Bio je gladan, trebalo je samo zagristi.
Davši mu čašu grabila je svojim dugačkim nogama ponovo prema kuhinji. Na bitte ponovo je pomislio ne bi ti mene već sam ja tebe moja krakata ljepotice. S tim prakljačama možeš samo veš prati, da ne moram na ruke. Zajedno su u toj sobi često slušali Eine Kleine Nachtmusik. Odgovarao im je taj ritam. I uvijek ga je ubolo u mozak, onaj glupi prijevod Mala noćna muzika koji je blistao na omotu. Pomislio je da je takav prijevod za one koji puše njemački i dahću ga, a ne za one koji znaju kako baratati jezikom. Pravi prijevod je jedna malena noćna muzika, ne bilo koja već jedna ili baš ta malena noćna. Baš kao što je i Schlifferica eine kleine Grosse. Puffy!
Volio ju je nategnuti preko kreveta, tako da je sva podrhtavala i drhtala. Zatim ju je volio držati za suprotne krajeve i gledati kako se rasteže. Navalio bi na ovako rastegnutu i to u ritmu treperenja neonskog svjetla. Kad bi se smirio, bio je na rubu i gledao u ona lijepo izvezena slova koja su se kočoperila u svojoj blistavosti srebra. Pogladio bi ih s vremena na vrijeme. Pogladio Claudia Schliffer.
Germanizam je uvijek bio jača strana zagrebačke govorne scene. Od odlazaka na platz, do pranja veša i postavljanja šlifera na krevet. Tako je i to došlo nekako s šlifericom. Malom velikom Claudiom. Claudiom Šlifer. Sjeća se on dobro toga. Gospođa Pavica je dolazila kod bake i stalno nešto s njom šuškala. Djed je nije volio jer je posuđivala novac, ali ju je zato znao često uhvatiti za mekši dio da bi ova sve pociknula, na što se baka zgrozila: Ajme, Nikola jesi li poludio. A zapravo Pavici nije to smetalo. Kod kuće se često svađala sa suprugom, tako da je dolazila ponekad plava, a sin joj je bio propalitet, koji će možda postati tonski snimatelj. Onda su uslijedile duge litanije o šliferima, i jastucima, jorganima, dekama i inim stvarima. Ponekad se pitao da li to one danima se zabavljaju ulazeći u trgovine platnom i odabirući i šivajući nešto što nitko ne primijeti. Sve što je primjećivao je bilo to da li je šlifer roze, plav, s ružicama ili s nekakvom drugom mustrom. Mustrom kakav je i on bio.
Sjećao se kada je sjedio s prvom curom na klupi u parku. A mazili su se da je sve prštalo. Sjeća se kao danas da mu ona kao fol kroz uzdrhatli šapat kaže:
- Dragi, boli me obraz.
A on je počne ljubiti kao sivonja u taj obraz, i upijati se svojim jezikom zmijski u nju. Pa ona opet uzdišući mu govori isprekidano i zadahtano:
- Dragi, boli me vrat.
A on, radosno zapalaca jezikom i počne ju ponovo ljubiti. Ona onda opet kaže:
- Bole me grudi.
A on počne ljubiti... I onda onaj neki starček, s jednom nogom u grobu, koji je sjedio na klupi preko puta, s termopan staklima na nosu, zapitao ga malko preglasno:
- Sinko, liječiš li hemeroide?
Još uvijek se sjeća smijeha koji je zvonio na Zrinjevcu s ostalih klupa a i prolaznici su se raskrečenih usta okretali prema njima dok su zamicali prema zgradi HAZU, a ona je poravnavala suknju i šljapkala za njim. Ti penzići zbilja kako ništa ne rade, svugdje smetaju. I odkuda sve to dođe u Zagreb. Sam Bog zna? Eno, prekjučer dok je zakočio na zebri, viče valjda supruga na svoga čovjeka, Haso, makni se, vidiš da čovjek oće proći. A on njoj niti pet niti šest:
”Kaj?”
 Pa si ti misli. Ja sam bogme mislio, samo nisam smislio. Teško je kad si s Claudijom Šlifer, za ništa se nema vremena. Ništa. Niti ono najosnovnije. Takav je život čupav pa dlakav. Pa obrijan na – golo.

18.12.01.