Zima 2009

  BERNARD SIMON
  Miroslav Pelikan
 
 

Mihovil Vraz nehajno je odmaknuo sijede pramenove sa znojnog čela. Nikada kraja ovom putu, a toliko mu se radovao. Vlak se polako kretao ili se to samo njemu pričinjalo. Krajobrazi su lijeno odmicali ispred prozora sa zamazanim staklima, izmjenjujući se u raznolikoj konfiguraciji iz kadra u kadar. Pomalo se i zamorio gledajući pejzaže. Doista, bili su lijepi i jedinstveni, no umor je postupno nadvladavao njihovu ljepotu.
Prije nekoliko dana dobio je jednostavan zadatak od glavnog urednika, morao bi otputovati na udaljeni Plavi otok, više desetaka milja udaljen od obale te pokušati istražiti, oblikovati za javnost život nedavno preminulog pjesnika Bernarda Simona. Naime, stjecajem okolnosti književni kritičar Hugo Tomečić pronašao je u arhivi ugaslog književnog časopisa Osvit nekoliko neobjavljenih pjesama Bernarda Simona. Ostao je zapanjen njihovom snagom, nesputanom eruptivnošću.
Vlak se napokon dovukao do stanice, izmoreni putnici razišli su se brzo. Trajekt za Plavi otok polazio je za dvadesetak minuta, valjalo bi požuriti do luke.
Nekoliko sati plovidbe po mirnom, zaspalom moru osvježilo je novinara. Gotovo je sve vrijeme plovidbe prosjedio na palubi gledajući udaljene otoke kako promiču. Jedan za drugim.
Glavna luka Plavog otoka, mjesto Veli Kamen, ugnijezdilo se ispod brda. Neveliki grad s nekoliko ulica, s kamenim kućama gusto zbijenim s tek ponekim vrtom smaragdne boje između. No dobro, par dana opuštenog rada ovdje u Velom Kamenu ne može mu naškoditi, naprotiv.
Tajnica redakcije ugovorila mu je unaprijed boravak u privatnom smještaju, u staroj sivoj kući, u palači Bronovski, koja je pripadala staroj otočkoj obitelji Tomas.
Na prvom katu palače, u velikom dvosobnom stanu smjestio se brzo, oduševljen teškom tišinom i hladovinom prostora. S prozora se sjajno vidjela nedaleka luka, otoci u daljini.
Prvu noć na otoku proveo je teško, stalno se budeći, uznemiren.
Već idući dan sklopio je cjelovitu priču o preminulom pjesniku Bernardu Simonu. Nigdje tajne, dileme, upita. Simon je proveo cijeli život na otoku, osim vremena studija u priobalnom središtu. Radni vijek je proveo u gradskoj upravi, točnije u arhivi, nekako zaboravljen i zapostavljen. Njegov kratkotrajni brak, rijetko povremeno objavljivanje poezije u časopisima, tek jedna knjiga, izbor pjesama neposredno prije smrti, bili su općepoznati podaci o nepoznatom čovjeku Bernardu Simonu.
Od roditelja je naslijedio staru kuću na samoj obali, Obala pomoraca 2, okruženu lijepim vrtom u kojem su ga tek rijetki mogli vidjeti kako zaklonjen granama drveća sjedi, čita ili piše u posvemašnjoj tišini.
O Bernardu Simonu tek su znali koju riječ više.
Redovit i pouzdan na poslu ( mada su pojedinci u pola glasa rekli novinaru, kako je pjesnik radio na izmišljenom radnom mjestu, a da bi uopće imao od čega živjeti), u pristojnim odnosima sa svima, ali s tek malo nužnih riječi.
Gotovo nikada nije odlazio na kopno, osim u dva slučaja, nekako neposredno slijedio je jedan drugi, u četredeset i četvrtoj slomio je lijevu ruku, povreda se zakomplicirala pa je morao na operaciju u bolnicu na obali, te drugi put kada je u četrdeset i šestoj obolio od meningoencefalitisa, pa je proveo gotovo mjesec dana u istoj priobalnoj bolnici.
Ipak, Bernarda Simona najbolje su poznavali lokalni poštari, naime, on je često naručivao knjige, časopise, ploče, pa su tako pismonoše gotovo svakodnevno dolazili na adresu Obala pomoraca 2 i isporučivali naručeno, bio vlasnik kuće nazočan ili ne. Ponekada su ga viđali i u zgradi pošte kada je na neke adrese slao pjesme, uglavnom bezuspješno jer on nije imao ni veza, ni prijatelja u svijetu umjetnika, on je živio svoj život, dalek za mnoge, na rubu svemira, na Plavom otoku, gotovo usred mora. Nekim čudom, netko nepoznat je uvidio, neposredno prije smrti pjesnika Bernarda Simona, kako je u proteklim decenijama objavio ne tako mali opus, nekima je to bilo zanimljivo, pa mu je tako i objavljen izbor iz cjelokupnog opusa, ponajprije zahvaljujući potpori ministra kulture, u pitanju je bio paritet regija.
Navečer prvoga dana, Vraz je pokušavao stupiti u kontakt sa Simonovom kratkotrajnom suprugom V.Z. Ona se, naime, nakon te avanture, ubrzo udala za lokalnog političara K.Z. i s njim proživjela više desetaka godina otmeno i elegantno, sve dok K.Z. nije stradao u prometnoj nesreći na kopnu. Nisu imali djece.
– Gledajte, gospodine Vraz, što vam ja mogu reći o Bernardu Simonu. On se tada, tek vratio sa školovanja, s kopna, počeo je raditi u arhivi, bio je neobičan, s malo riječi, nekako tajanstven, sve je mogao izreći očima, svojim pogledom. Hm, i sada se živo sjećam njegova pogleda. Upoznali smo se i tako. Bili smo u braku kraće od godinu dana. Ne, nije bio zlostavljač, ni grub, bio je jednostavno previše zatvoren, ja, nikako nisam mogla tu njegovu školjku otvoriti. I tako, brzo smo se sporazumno razveli. Oh, da, da, sretali smo često. On bi me uvijek prvi pozdravio, onako ozbiljno. Vidite, to je čudno, iako smo živjeli relativno blizu jedan drugoga, mislim nakon razvoda, sretali smo se često ali nikada s njim nisam više razgovarala, nismo promijenili niti jednu jedinu riječ, samo pozdravi i to je bilo sve. Pitate me, što sam osjetila kada sam čula da je preminuo? Ništa, vjerujte ništa, on je oduvijek bio stranac u mome životu. Ne, nisam bila niti na pokopu. Znam da je sahranjen u obiteljskoj grobnici.
Od suradnika s posla sam saznao kako je Bernard Simon živio vrlo jednoličan život, radeći pola dana u arhivi, a onaj drugi dio dana bio im je nepoznat. Od susjeda Borisa K., Obala pomoraca 4, tek nekoliko riječi.
– On i ja smo se znali cijeli život, no nikada nisam bio u njegovoj kući, niti on u mojoj. Sjećam se, razgovarali smo ponekad, tu na ogradi koja dijeli vrtove, o umjetnosti, o glazbi najviše. Često se čula glazba iz njegove kuće, klasika većinom.
Od župnika sam doznao kako je on osobno iznimno cijenio poeziju Bernarda Simona, ali o tome nisu nikada razgovarali jer pjesnik nije išao u crkvu iako je poticao iz pobožne obitelji.
Uz asistenciju lokalnih vlasti posjetio sam pjesnikov dom. Kuća je bila ispunjena teškim, zagušljivim zrakom, mračna, negostoljubiva. Po policama mnoštvo knjiga, ploče s druge strane, časopisi, uz nešto namještaja u spavaćoj sobi te veliki sol s naslonjačem u biblioteci. Kuhinja gotovo poluprazna. Na zidovima sam opazio nekoliko crteža, ugljen i olovka. Približio sam se i u dnu crteža s primorskim motivima ugledao signaturu B.S. 81, B.S. 75, B.S. 92….
Dakle, bio je i slikar, to će Tomečića zanimati, Bernard Simon, pjesnik i slikar.
Okrenuo sam ljubaznom gradskom tajniku koji me pratio.
– To je sve?
– Molim.
– Slika više nema?
– Ima svega. Ostavio je puno knjiga, časopisa, pronađeno je nekoliko albuma tih crteža, slični su ovima na zidu. Sve je tu, evo trenutak, i ubrzo se tajnik vrati s albumima, izvolite pogledati.
– Što će biti s kućom?
– Koliko znam, traže se rođaci, vjerojatno, vrlo daleki rođaci. Kada budu pronađeni, dobit će što je njihovo.
– Da, da vidimo te albume.
Listajući ih postajao sam sve više iznenađen, zapanjen. Poezija Bernarda Simona prepuna mitova, izrazito lirska, elegična, nježna, suptilna a u mome su krilu crno-bijeli crteži brodova i pomoraca, havarija, udesa, utapljanja, strah i smrt.
– To su sve njegovi crteži?
– Da, da pouzdano, naš mladi liječnik ih je pozorno sve, više puta pregledao i rekao kako je odmah uočio crtu koja se kroz crteže lijepo razvija, ako ih poredate kronološki, dakle od samoga početka. Riječ je o izrazito neprijateljskom stavu prema okolini, pa i prema sebi, destruktivnost i autodestruktivnost.
– Čudno, poezija mu snažno odudara od crteža.
– No što ćemo, sve je to život.
I tada sam se dosjetio, valjalo bi organizirati izložbu ovih crteža, dva lica jednog čovjeka.
Po povratku glavni urednik nije bio oduševljen.
Korektno Vraz, samo korektno. No vadi vas mogućnost izložbe. Mislim da će se to moći organizirati. Vi, Tomečić i ja.
Ilustrirani članak o pjesniku Bernardu Simonu, o crtaču s udaljenog otoka, odjeknuo je snažno. Javnost je pokazala iznimni interes, razmišljajući tko zna koliko se takvih osoba krije po našim otocima.
Tomečić je s grupom iskusnih kustosa postavio izložbu za nekoliko mjeseci u Gradskoj galeriji, izložiši gotovo sve crteže, kronološki s impozantnim katalogom u kojem su sa svojim promišljanjima sudjelovali brojni likovni kritičari.
Reklo bi se, konzumenti kulturnih dobara bili su većinom zapanjeni, jedni razdragani, drugi su u prvi plan stavljali psihopatologiju autora, neki su bili iznenađeni, a drugi zbunjeni crtežima pjesnika Bernarda Simona.
Naravno, uskoro su se pojavili i neki daljni rođaci pjesnika i rado baštinili njegovu ostavštinu, vješto i brzo prodajući crteže, najprije državi a zatim i galeristima, pojedincima. Simon je ostavio iza sebe nekoliko stotina crteža, pa su svi mogli namiriti svoje aktualne potrebe.
Istodobno s tom popularnošću u mnogim se medijima moglo primijetiti rastezanje njegove psihe, opisivala su se i tumačila njegova bolesna, sumračna stanja, a to crteži sjajno potkrepljuju, često s mnogo malicioznosti, nerazumijevanja, pa čak i s izrazitim neprijateljstvom.
Meni je pomalo bilo mučno od svega što se događalo s mrtvim pjesnikom i bilo mi je iskreno žao što sam crteže izvukao na svjetlost dana.
U jednoj od prigoda čestih boravaka na Plavom otoku, posjetio sam po prvi put i lokalno groblje i potražio grobnicu Simon. Uz rub groblja, jednostavna grobnica od kamena obitelji Simon.
Stajao sam ispred nadgrobne ploče promatrajući njezinu neravnu površinu, čitajući imena i godine.
Osjećao sam snažnu potrebu da se ispričam mrtvom čovjeku. Ja koji sam donio nemir, stajao sam pognute glave ispred posljednjeg počivališta pjesnika.
Tada sam ugledao V.Z.
Primijetila me je, pogledala me nekako čudno, razočarano.
– Trebali ste pustiti na miru, gospodine Vraz.
– Da, možda.
– Nitko ne zna, tko je bio Bernard Simon. Ne znam niti ja. Ali, sada kada je već sve tako, molim vas, pođite sa mnom, nešto ću vam pokazati.
Pratio sam V.Z. oprezno koračajući pored nje.
Ovdje stanujem, uđite.
Uvela me je u prostrani dnevni boravak, svijetao, prozračan.
Trenutak vas molim.
Ubrzo je donijela nekoliko pisama.
Pročitajte ih. Složena su po redu.
Odmah sam znao. To su bila davna pisma Bernarda Simona upućena V.Z., napisana nakon razvoda.
Čitao sam ih zbunjen otkrivajući tuđu intimu.
Bernard Simon iznimno je, žestoko volio V.Z., preklinjući je neka se vrati, moleći je, ljubeći je iz retka u redak, ne razumijevajući njezin odlazak, blag, poetičan, tužan, radostan zbog svoje ljubavi. U jednom se pismu on ispričava što ju je uznemiravao, ne uzmičući i dalje od svoje ljubavi prema njoj.
Pisma su bila datirana s dvije godine. Činilo se, čitajući pisma kako Simonova ljubav iz pisma u pismo jača.
Jeste li mu odgovarali na pisma?
Ne, nikada. Sačuvala sam a da i ne znam zašto. Znate, dobila bih pismo od njega, on bi se kleo u svoju ljubav, sreli bi se na ulici a on bi me samo kratko, ozbiljno pozdravio i prošao dalje. Eto i to je Bernard Simon. Mediji su od njega napravili monstruma, vrlo popularnog i traženog umjetnika. On je za sve čudak i nerazumnik. Nitko ne zna tko je bio Bernard Simon. Znam, sada ga želite ostaviti na miru i ne ne bi nikada objavili njegova pisma ljubavi. Ne uklapaju se. Eto, znajući da ih ne bi željeli objaviti, dala sam ih na uvid.
Više nisam odlazio na Plavi otok, pred mirovinom sam. Euforija o Simonu je vrlo brzo splasnula, pa sam u miru mogao objaviti monografiju o pjesniku Bernardu Simonu s tek nekoliko crteža.
Ponekad pokušavam zamisliti ozbiljno lice Bernarda Simona kako se diskretno smiješi i misli kako mi, njegovi suvremenici ništa ne razumijemo.

 

ANTIKVAR
Kristijan Car, antikvar po zanimanju, istraživač i po prirodi otimač i pljačkaš tuđih, mnogima nepotrebnih biblioteka, otkrivač sadržaja niza tamnih podruma sa sitnicama koje vlasnicima ne znače ništa, ali njemu lako otkrivaju trag do veće lovine, večeras je bio vrlo umoran. Iscrpio ga je gospodin Starek, prvo pričom, a onda i neplaniranim posjetom, njegovom veličanstvenom podrumu, kako je vlastito podzemlje odmah okarakterizirao na početku razgovora. Starek je pretpostavljao da bi Car, antikvar , cijepljen protiv svih poznatih sentimentalnih stanja i reakcija, mogao pronaći ponešto zanimljivo, intrigantno u njegovom davno zaboravljenom podzemnom skladištu, podrum, zgrada broj 55 u Strmoj ulici. Stareku su nedostajala određena sredstva za podmirenje svakodnevnih obaveza pa je pomisao na podrum u Strmoj ulici moglo biti spasonosno rješenje. Jedva je jučer nagovorio Cara, umornog od svih dosadašnjih priča i ispovijedi o blagu u ostavama i podrumima, da ipak posjeti s njim, njegovo tajno spremište jer tamo, istina je doista, tamo je desetljećima odlagano svašta, od namještaja, servisa, slika, lustera, tepiha, pa i knjiga sve do portreta osoba koje su se izgubile u vihoru vremena.
Car je izvježbanom metodom, jednim sveobuhvatnim pogledom, odmah, lako, posve lako zaključio o možebitnim mogućnostima ove višedecenijske kloake. Ništa osobito, osim nekoliko lijepih obrtničkih proizvoda. Promislio je, morao bi potrošiti dosta vremena za njihovu obnovu, kako bi koliko-toliko izgledali pristojno u ponudi novim vlasnicima starih vila na sjevernoj strani grada. Odmah je izložio svoju cijenu Stareku koji ga je zabezeknuto pogledao.
Za sve to, samo toliko?, jedva je izustio Starek.
Car ga je hladno odmjerio i suho mu uzvratio.
A što ste vi mislili gospodine Starek? Mislili ste da ovdje leži bogatstvo. Ovo vam je sve samo stara krama.
Starek je bio silno uvrijeđen. Njegov obitelj oduvijek je pripadala onom gornjem građanskom sloju, u redu, danas je malo drugačije, ali zar ove stvari ovdje, ne govore jasno o povijesti obitelji a ovaj se antikvar Car jednostavno ismijava sa svime tim.
– Ne mogu prihvatiti vašu ponudu, ali imam kontraprijedlog za vas, gospodine Car. Evo, ako imate vremena, pogledajte, pregledajte cijeli podrum, u recimo, nekoliko dana ili u jednom danu, pa možda nađete i nešto bolje. Izvolite ključ, imam puno povjerenje u vas. Ako ništa ne nađete, zaključajte podrum i vratite mi ključ. Ukoliko nešto pronađete, dogovorit ćemo se za cijenu. U redu?
– U redu, spremno odgovori Car.
Uskoro je Car ostao sam u podrumu. Odmah je započeo s prekopavanjem. Odjeća u ormarima bila je posve neupotrebljiva, no sve ih je fotografirao jer su nedvojbeno svjedočili o visokom ukusu vlasnika. Njihov kroj bio je jedinstven. Car je dobro znao koliko će rado kazališni kostimograf Stilinović platiti ove fotografije. Razmotao je tepihe, većinom uništeni vlagom. Lusteri sa zanimljivim metalnim dijelovima, niti jedan sačuvan u cijelosti. Porculanski tanjuri iz mnogih kompleta, pojedinačno nezanimljivi. S knjigama je bio brzo gotov. Mnoštvo je takvih naslova prošlo kroz njegove ruke s mizernom zaradom. Portreti nekadašnjih moćnika, dobre zanatske izvedbe, danas više ne bi nikoga zanimali, pa ni povjesničare.
No, ipak nije htio razočarati Stareka, tko zna što još krije?, mora nešto pronaći, svakako. No, što izabrati? Ovaj podrum ne sadrži ništa osobito osim vlage na visokoj razini.
Pronašao je i niz svežnjeva starih modnih, političkih časopisa, u jedno vrijeme i zabranjenih, kome to treba? Prevrćući jednu gomilu za drugom, iznenada u kutu ugleda nešto svjetlucavo. Posegne u tamu i na polusvjetlo iznese štap s metalom, okovanom drškom, dug, ravan, gotovo metar dužine. Okretao ga je polagano u rukama, osjećajući zadovoljstvo, evo, našao je nešto. Obriše prašinu sa štapa. Lijep, jednostavno lijep, odmah mu se svidio. Primijeti kako je i donji dio okovan metalom, mala špica. Zagleda se u dršku, oko petnaestak centimetara sivkastog metala. Između drške i tijela štapa nalazio se prsten, lako uočljiv.
Izvanredni primjerak, baš bi ga mogao pridodati osobnoj kolekciji. Koliko bude Starek tražio, toliko će mu i dati, smješkao se zadovoljno antikvar Starek, okrećući snažni ali čvrsto štap u rukama, osjećajući balans štapa.
Iznenada klik. Car opazi kako je štap postao duži. No, imao je što i vidjeti. Prsten je oslobodio metalno sječivo, brižno skriveno u tijelu štapa. Car polako, oprezno izvuče tanku, sjajnu oštricu, dugu, vitku. Zamahne s njom nekoliko puta, opako je zviždala zrakom. U jednom trenutku sječivo dohvati ormar sa strane. Car je zabezeknuto i pomalo ustrašeno pomisli, nije li se valjda slomio? Te pogleda prema ormaru. Desetak centimetara duga brazgotina, ne baš duboka, isticala se na stranici ormara. Car opipa trag sječiva i iznova se uplaši. Usmjeri pogled prema sječivu, podigne i pažljivo ga promotri od drške do vrha sječiva. Očuvan i opasno cjelovit, zadovoljno se smješkao Car. Pravi swordstick.
Kako bi dojam još bolji, Car izabere nešto odjeće, kristala, dvije slike i naravno štap te ponudi Stareku pristojnu cijenu.
Idući dan Car je preuzeo kupljene predmete koje je zatim odmah preprodao Maksu, sve osim štapa. Maks je sve otkupljivao, distribuirajući dalje kupljeno. Bez mnogo riječi obavljena je kupoprodaja. Car je zadovoljno vrtio u rukama eliptično tijelo štapa, šećući polako natrag, prema svom antikvarijatu u Savskoj ulici. Car se odavno nije osjećao tako dobro, kao ovih dana, činilo mu se da nazočnost štapa izaziva u njemu takvo radosno stanje, kao da je činio drugačijim.
U tišini svoga skrovišta, u polutamnim prostorijama ispod antikvarijata, Car je vrtio štap u rukama. Okrenuo je kao i neki dan prsten, lijevo, desno, no, ništa, sječivo je spavalo u nutrini štapa.
Potrošio je cijelo popodne na ovu igru, ali štap se nije dao otvoriti. Ljutito ga baci u kut, štap muklo zazvoni i sve utihne.
Car se osjećao prevarenim, ipak ga je Starek navukao. Nekome će ga već uvaliti, na kraju, tu je uvijek dobri Maks.
Idućih dana Car nije silazio u spremište, pred njim je bio složeni posao. Trebalo je kako treba ispuniti golemi volumen vile na sjeveru grada. Novi vlasnici imali su svoje prohtjeve i nisu pitali za cijenu. Careva ponuda morala je imati primarni karakter građanskog kontinuiteta a on je bio pravi majstor u tome.
Po obavljenom poslu Car se izmoren zaputi u spremište ispod antikvarijata. Tu se najbolje odmarao. Prvo je ugledao štap u kutu. Podigne ga nježno, poigra se s prstenom. Ništa, pa opet, tako nekoliko puta. Štap je bio nijem na njegove molbe.
Riješit će ga se, nema dvojbe. Odnijet će ga Maksu, ovdje mu samo smeta i nervira ga svojom odbojnom nazočnošću. Doista, Car se nije dugo dvoumio. Sutradan je odnio štap Maksu s još nekoliko, za njega nevažnih stvari, no znajući kako Maks pati na te sitnice. Maks je odmah, gotovo i ne gledajući štap, otkupio sve. Sitnice je brižljivo pospremio u sef a štap samo odložio na radni stol.
Eto, pomislio je Car, priča sa Starekovim štapom, za mene je gotova. Zadovoljan i smiren vraćao se u Savsku ulicu.
Za nekoliko dana dobio je hitni poziv od još jednog novoga vlasnika vile. Treba čovjeku izaći u susret, onako cjelovito, mrmljao je sebi u bradu Car.
No, ovoga puta nije imao sve potrebno, morati će za pomoć zamoliti Maksa, te se odmah uputi njemu.
Maksovo stovarište bilo je zatvoreno.
– Pa, zar niste čuli gospodine Car, reče mu Maksova susjeda Leila, Maks je jučer stradao.
– Kako?, zaprepasti se Car.
– Policija je ustanovila da je usmrćen dugom oštricom, no takvo što nisu pronašli.
Car se odmah dosjeti zvižduka duge oštrice, ali, zar je to moguće?
Nikada Maksova smrt nije rasvijetljena. Odnedavno je Car u mirovini, prodao je svoj čuveni antikvarijat. Rijetko obilazi sajmove antikviteta. Ne zanimaju ga, poručio je svima.
Sada živi u mjestu na obali, u Gornjoj Strani. Ima mali apartman i uglavnom provodi dane šećući sa suprugom uz obalu, ponekad razmišljajući o lijepim predmetima s kojima se susretao. Prisjeti se ponekad i onog zvižduka, tada zastane, zaklopi oči i prekriži se.
Nedavno ga je pozvao Pjer da posjeti njegov novootvoreni antikvarijat u Gornjoj Strani. Car se ovoga puta rado odazvao ne vjerujući da Pjer posjeduje išta vrijedno. Pjer se trudio zadiviti starog lisca, no znao je, to nije lako.
– Što vam je ovo, iznad stola?
– Mislite na ovaj štap. Evo, izvolite pogledati.
Car je pomno razgledavao dobro očuvano drvo, metalni okov drške, prsten. Pokušao je okrenuti prsten nekoliko puta, lijevo, desno, prsten je bio posve nepomičan.
Vrati štap Pjeru govoreći.
Lijepi primjerak.
Pjer ga je zbunjeno promatrao.
Nedavno sam ga nabavio, ponudila mi ga je neka skitnica, reklo bi se. I meni se odmah učinio lijep.
Idućih dana Car nije mogao u šetnju, dosadna kiša, zahlađenje, morao je bijesan prelistavati novine i knjige.
Jedva je začuo zvižduk. Utonuo je strelovito u mračnu, crpu rupu bez kraja.
Policija je bila zbunjena. Dugo, oštro sječivo izazvalo je Carevu smrt, oružja nigdje. Pjer se čudio vijestima o smrti umirovljenog antikvara Cara, okrećući dugi štap u rukama, pokušavajući okrenuti prsten.