Zima 2009

  SVEVREMENSKO TRAJANJE UMJETNOSTI - SKENDER KULENOVIĆ: OCVALE PRIMULE
  Vildana Pečenković
 
 

Prvi stihovi u Ocvalim primulama, koji su godinama bili zapostavljeni od strane književne kritike, danas se ipak nalaze u analima bosanskohercegovačkog pjesništva i predstavljaju metodološku osnovu cjelokupnog stvaralaštva i uporišnu tačku za dalje etape interpretacije poezije Skendera Kulenovića. Pet soneta, objedinjenih zajedničkim imenom i vezani motivsko-idejnom strukturom predstavljali su, kako ih je autor nazvao, “mali sonetni vijenac”. Ti prvi soneti su evociranje jedne drame stvari, upućivanje na smisao koji je iza njih i koji je sveopći i sveobuhvatan.
Kako ih je napisao još kao dječarac, u njima je vidljiv utjecaj literature i pjesnika koje je Kulenović čitao do tada i koji su ga inspirisali vlastitim poetskim iskazom. Ovi prvi soneti, sasvim su različiti od onih koje su pisali Dučić, Šantić, Matoš, ali i drugačiji od onih koje je Skender kasnije ispisao i objavio u zbirkama Soneti i Soneti II.
Ocvale primule su simboličan prikaz prolaznosti ljudskog života i sudbine čovjeka. U tom smislu Skender je i naslovio svoje djelo: Ocvale primule. Glagol ocvasti označava završetak života cvijeta, njegovo nestajanje a što je paralelno sa završetkom perioda djetinjstva.

Ocvale primule su primaran izraz osjećanja i svijesti da je ljepota osnova svega u svijetu, biće i suština svega.(...) Ali su također i „parabola prolaznosti ljudske sudbine, simbolički predstavljena u kratkotrajnom životu jagorčika.1
Enes Duraković u svojoj knjizi Pjesništvo Skendera Kulenovića smatra da Ocvale primule stoje u genetičkoj vezi sa ratnim poemama ili kasnijim sonetima, jer se pjesnik vraća unatrag u vrijeme djetinjstva, odnosno iz kasnijeg stvaralačkog doba u ono rano, u vrijeme prvih inspiracija i pankalističkog doživljaja svijeta.
Taj mali sonetni vijenac u kojem su prikazani početak i rađanje svega, životni vrhunac i kraj, shematski je moguće prikazati i na ovaj način:

 

shema.jpg

Veliki utjecaj na pjesnika u to vrijeme mladalaštva izvršio je Vladimir Nazor, za kojeg ističe:

Poslije mi se u pisanje naselila Nazorova riječ, nešto zarazno iz nje, i to se nastavilo i u godinama kada me je u probijanju ka stihu opčinio Matošev krug. Vjernije će biti ako kažem: ja sam u sebi i svijetu oko sebe, onom jedinom koji je bio moj, Nazora prepoznavao.2

Pored Nazora, Kulenovića je oduševila poetika Antuna Gustava Matoša i matoševskog kruga. Ono što je zajedničko njihovoj poetici jeste subjektiviranje doživljaja i nijansiranje atmosfere pejzažnosti u okvirima simbolističkog i intimističkog. Ocvale primule po tome i podsjećaju na Matoševe sonete Maćuhica i Srodnost. U ovoj, naizgled pejzažističkoj lirici, obojica pjesnika bilježe osjećaj intimnoga prožimanja s prirodom, biljkama i zvukovima.
Činjenica je da je i Kulenovićevim ranim sonetima i Matoševim sonetima trebalo vremena da se književnoj kritici i javnosti nametnu kao vrijedno književno dostignuće. Za Matoševog se života njegova lirika poštovala uglavnom u njegovom pjesničkom krugu (Ljubo Wiesner, Karlo Häusler, Nikola Polić) i u širim krugovima pjesnika oko Hrvatske mlade lirike (Fran Galović, Tin Ujević). Kod Kulenovića su Ocvale primule dugo bile u sjeni njegovih poema, pripovijedaka i kasnijih soneta.
Pored personificiranja svih predmeta iz okoline, značajna odlika ovih Kulenovićevih prvih soneta jeste i njihova metaforičnost. Kao prvi analitičar metafore, Aristotel je smatrao da je riječ o pjesničkoj figuri koju on naziva imenom prenesenim prema razmjernosti. Upravo se Kulenović koristi takvom metaforom koja, ukoliko čitalac nema određena predznanja, i neće biti shvaćena u potpunosti. Jer dva različita predmeta, svaki u svom matičnom sistemu, zauzimaju analogna mjesta i obavljaju analogne funkcije što ih čini zamjenjivima. Kulenovićevi soneti imaju kosmopolitskih primjesa i pretpostavljaju veliko čitateljsko iskustvo. Stoga i ne čudi što takva metaforična poezija ima mali broj poređenja, koja konkretiziraju sliku.
Enes Duraković je primjećujući upravo ovu karakteristiku Kulenovićeve poetike istakao da to nije slučajno, jer se poređenjem slika konkretizira uspostavljanjem čvrstih odnosa među pojavama ili stvarima koje se porede, a Kulenovićev stil i simbolistička značenja njegovih soneta razvijaju upravo te čvrste, jasne odnose među pojavama.
Aleksa Šantić i Musa Ćazim Ćatić u svojim su se sonetima udaljili od čvrste forme, napuštajući istovjetnost rima u dva sonetna katrena. Skender se opredjeljuje za najstrožiju formu soneta, dvije rime su obgrljene ili ukrštene u katrenima, a terceti variraju.
Uobičajeno je da u tradicionalnoj sonetnoj formi katreni čine jednu misaonu cjelinu, a terceti drugu, te da su te dvije cjeline u izvjesnoj oponentnosti. To nije slučaj kod Kulenovićevih soneta. On je razradio svoj sonet, koji je sav u funkciji razrade, obrazlaganja, dopunjavanja osnovne misli. Na taj način, pjesnik je stvorio svoje sonete, koji su odmakli korak dalje od tradicionalne forme i stvorio karakterističan svoj, kulenovićevski sonet.
Ti novi soneti, od dotadašnjih, tradicionalnih, razlikuju se i načinom izražavanja misli, razlikuju se po motivima koji pripadaju modernom, savremenom pjesniku, čovjeku modernog doba.
Obilje asocijacija često su se kod Kulenovića opirali strogosti sonetne forme, ali često joj i podlijegali. I upravo taj sukob tradicionalne pjesničke forme i modernog pjesničkog senzibiliteta rezultirao je u njegovim sonetima izrazitim dinamizmom. Iako bi se moglo reći da ima onoliko vrsta soneta koliko ih je uspješno napisano, oni se ne razlikuju samo po tome ko ih je napisao, nego se razlikuju i međusobno kod jednog pjesnika.

Te razlike uz neizbježne sličnosti koje u njih utiskuje pečat individualne pjesničke jedinstvenosti i neponovljivosti, susrećemo i među Kulenovićevim sonetima. Većina je onih koje bismo s pravom mogli nazvati kulenovićevskim.3

Pjesnik materijalnom svijetu daje nova, intimna i simbolička značenja, što postiže specifičnom upotrebom pridjeva, neobičnom metaforikom i pomnim odabirom leksema.
Pjesnik koristi riječi svog zavičaja, sa dahom starine, koje nose u sebi ton nostalgičnosti: primule, zavjetrine, miruše, čevrme, mezar...
To su riječi, koje nalazimo i u poeziji Muse Ćazima Ćatića i Hamze Hume, a koje opet upućuju na nacionalnu i zavičajnu poetiku domaćih pjesnika. Kulenovića i Ćatića spaja i panteistički i erotski doživljaj svijeta te sentimentalni ton u završnim stihovima u kojima se pjeva o prolaznosti ljepote i života:

U tom smislu Musa Ćazim Ćatić je, zapravo, započeo onaj put evolutivnog preobražaja koji će kasnije omogućiti poeziju i Hamze Hume i Skendera Kulenovića i Maka Dizdara – poeziju nove generacije muslimanskih pjesnika u bh. poeziji u čijim pjesmama pronalazimo tu unutarnju napetost i grčevit napor da se sažmu i uzajamno prožmu dotad različiti oblici pjesničkog izraza. (...) Zato nam se čini da su Humo, Dizdar i Kulenović dovršavali pjesmu čiji su se prvi akordi začeli u stihovima Muse Ćazima Ćatića.4

Istraživanje pjesničkog jezika postaje Kulenovićeva preokupacija. On je tražio jezik i riječ koja može u toj prastaroj formi izraziti modernu stvarnost. Svoj jezik, Kulenović je volio i to jasno iskazivao, prebirući stalno po njemu tražeći uvijek ono rijetko i dragocjeno, a opet još i izvornije. Aleksandar Belić je istakao da je bogatstvo jezika u nama samima, a ne izvan nas, u bogatstvu duhovne prirode književnika, vječitom osvježavanju i podmlađivanju svakog književnog jezika, a ne u stalnom prebiranju po onom što su drugi stvorili.
Svijet pjesnikove melanholične idile poetski je ocrtan bojama, što je najizražajnija karakteristika njegovih prvih soneta. Njegove boje su u skladu sa idiličnom vizijom života. Cilj nije realno prikazati boju cvijeta već istaknuti njegovu povezanost sa izvorom života, suncem. Dominantna, žuta boja postaje okruženje u koje nas pjesnik uvlači svojim stihovima a da toga nismo ni svjesni. Postajemo dio te žute atmosfere, te sveukupne životne potrebe za vlastitim izvorom života.
Sintagmičkim kombinacijama, žuta je upotrijebljena u pridjevskom značenju, u atributivnoj, predikatskoj ili drugoj funkciji, u svakom od pet soneta malog vijenca Ocvale primule. Uz nju, pjesnik donosi i nove tonove, kojima neutralizira atmosferu ili na neočekivan način baca nove konotacije već interpretiranih stihova:

Predikatska funkcija:
(...) Skrivene i nježne za suncem se žute

Atributska funkcija:
(...) Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
(...) U srcima žutim strast mlakih toplina

Objekatska:
 (...) Nališe se oči žutine i sjanja.

Zatvarajući svoj mali vijenac, pjesnik ovaj put, najizrazitije boji žita:
U drugom katrenu ona su plava i preplava, dok su u zadnjoj tercini žuta i prežuta.
Na taj se način jednim iskorakom u prostranstva nebeska, pjesnik doživjevši ekstazu, vraća stvarnosti, gdje i boja žita ima svoj vrhunac i svoj kraj, jednako kao i primule.

Tekst u integralnom obliku i s bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"