Zima 2009

  ALESSANDRO MANZONI: OD ROMANA FERMO I LUCIA DO ZARUČNIKA “VJEČNI” RAD U POTRAZI ZA ITALIJANSKIM JEZIKOM ZA SVE I SVAKOGA
  Jasmin Džindo
 
 

Kada je jedan od najvećih italijanskih pisaca Alessandro Manzoni (1785 – 1873) počeo da piše svoje kapitalno djelo, situacija sa italijanskim jezikom je bila više nego mučna: s jedne strane su se tvrdoglavo branile pozicije klasičnog purizma u pismenoj komunikaciji, što je bilo u totalnoj suprotnosti sa dijalektima ili supremacijom firentinskog dijalekta, a s druge strane književna produkcija je bila više nego udaljena od potreba naroda. Intelektualci su pisali jezikom koji narod nije mogao razumjeti, između ostalog i stoga što se iz pismene primjene potpuno isključivao utjecaj govornog italijanskog jezika.
Manzonijevo kapitalno djeloZaručnici (I Promessi sposi) predstavlja prvu značajnu tačku kontakta između književne historije Italije i onih “dvadeset pet čitaoca” koji se u romanu, poznatom kroz školsku lektiru i još više putem privatnog iščitavanja, prepoznaju kao “nacionalna” publika. Daleko od toga da bude slučajan i neočekivan, ovaj efekat je cilj i rezultat kojemu je težila duga obrada teksta koja uključuje obje Manzonijeve perspektive: književnu i jezičku, u kojima se međusobno isprepliće u svom nastajanju nekoliko čvrstih ishodišta: istraživanje ‘zajedničkog’ jezika sposobnog za izražavanje različitih dijafazičkih nivoa i socijalnih problema kroz približavanje pisanog i govornog jezika i izbor firentinskog dijalekta kao ‘nacionalnog’ jezika, kao što je ‘francuski u Parizu’1. Historija ideološke geneze i elaboracije djela Zaručnici omogućava praćenje “vječnog rada”, ne samo kroz procjenu izdavačkog ishoda dvije edicije, već i putem minucioznog čitanja u makro i mikrovarijantama one koncepcije jezika koja, polazeći od djela Fermo i Lucija pa do Zaručnika u izdanju iz 1840. godine, slijedi i govori o dugom i složenom procesu pisanja.
Rođena iz historijske refleksije djela Adelchi i Carmagnola, narativna iskra romana kao premisu i osnovni element ima jednu preciznu, iako još ne u potpunosti definiranu, koncepciju riječi: za Manzonija “jezik”, za onog koji govori kao i za onog koji piše, mora izražavati značenjem, ali i plijeniti sa označiteljem, mora biti objašnjenje, nikada sugestija ili argumentativno nasilje, ni kulturalno, a još manje oratorsko. Ova ideja, koja stoji u samoj osnovi Manzonijeve formacije, pronalazi svoju prvu manifestaciju već u pjesmi, In morte di Carlo Imbonati (1805):
 
 Il santo vero
Mai non tradir: né proferir mai verbo,
Che plauda al vizio, o la virtù derida2.

Istinitost i moral jezika su početni koncepti i težišne tačke u konstrukciji Zaručnika: u pripovijedanju pustolovina dvoje seljaka u njihovoj historijskoj vjerodostojnosti, riječ, koju Manzoni definira kao “etičku funkciju3”, treba kroz sebe prezentirati kao apsolutne prioritete jasnoću i jednoznačnost, dobijene bez pribjegavanja objašnjavanjima ili dodavanjima. U pismu datiranom 9. februara 1806. godine, upućenom Claudu Faurielu (jedinom pismu na italijanskom jeziku pisanom francuskom prijatelju), postavio je problem književnog jezika u Italiji. Manzoni tu ističe dvije osnovne ideje: na prvom mjestu otkriva jaz između pisanog i govornog jezika:
 
Na našu nesreću, stanje Italije podijeljene u fragmente, skoro opća lijenost i neznanje su toliko udaljili govorni i pisani jezik, da se pisani jezik može nazvati skoro mrtvim.4” (prijevod naš)

Takva situacija nameće potrebu da se pronađe i ustanovi jezik koji bi bio razumljiv za sve, italijanski ekvivalent za ono što je Manzoni vidio u francuskom jeziku Molijerovih komedija:

 [...] priznajem da sam sa zadovoljstvom pomiješanim za zavišću vidio narod Pariza kako razumije i kliče Molijerovim komedijama.5 (prijevod naš)

Komedija je mladom Manzoniju izgledala kao jezičko mjesto u kojem je moguće ostvariti kontakt između književnog teksta i široke publike, teksta koji bi pripadao cijelom društvu sposobnom da shvati ironički smisao u svim njegovim nijansama i da u potpunosti ‘razumije’ domet satire. U Italiji prve polovice 19. stoljeća bio je evidentan nedostatak zajedničkog sredstva izražavanja, što je imalo za posljedicu snažno umanjeni i ograničeni učinak književnosti. Alessandro Manzoni među prvima postaje svjestan da riječ mora biti razumljiva svima, jer time ispunjava svoju društvenu i moralnu funkciju. I nakon 15 godina, u pismu Faurielu od 3 novembra 1821. godine, on će nastaviti da naglašava piščeve teškoće u Italiji: na prvom mjestu je to nedostatak onog osjećanja zajedništva sa čitaocem, a sve zbog “siromaštva” italijanskog jezika u odnosu na francuski jezik koji ima mnogo načina da izrazi saglasje općeg i piščevog stila pisanja i govora. Ukratko, Manzoni tada ukazuje na poteškoću pronalaženja jezika koji pripada i autoru i njegovoj publici. U tadašnjoj Italiji su postojala dva moguća načina izlaza iz ove situacije koja su već u sebi nosili određeno ograničenje: ako je to toskanski dijalekat, pisalo bi se na jeziku koji je razumljiv malom broju stanovnika; ako to nije toskanski dijalekat, onda bi se izabrao neki drugi jezik kojim govori još manji broj stanovnika Italije6. Na fonu ovih razmišljanja bazira se geneza i rani razvoj romana.
Rukopis započet, “24 aprila 1821. godine7”, sa konvencionalnim naslovom Fermo i Lucia, ostao je nepoznat sve do početka dvadesetog stoljeća, objavljen samo djelimično 1905. godine od Johna Sforze, a Giuseppe Lesca je objavio integralnu verziju 1915. godine; obojica su prepoznala u Fermo i Luciji prvi laboratorij, preteču konačnog romana koji će obilježiti cjelokupnu italijansku književnost. Fermo i Lucija je podijeljen u četiri toma; priča se odvija u Milanu između 1628. i 1630. godine, u gradu opustošenom od tridesetogodišnjeg rata i strašne gladi koja će izazvati razornu kugu; protagonisti su dvoje ljudi sa sela, i kroz njihovu priču se prikazuju veliki društveni događaji koje je Manzoni elaborirao na osnovu historijskih dokumenata.
Obzirom da Manzoni nije imao kod sebe djela značajnijih prethodnika historijskog romana italijanske književne tradicije, Manzonijev projekat nastaje pod utjecajem evropskih pisaca, a posebno Waltera Scotta. Posebno, fikcija ‘pronađenog rukopisa” kojeg je Manzoni koristio za početak pisanja, a što je bio uobičajeni postupak u evropskoj književnosti osamnaestog i devetnaestog stoljeća, omogućava uvođenje lika Anonimnog, pod krinkom karaktera vikara. Rukopis stvara igru između sadašnjosti i prošlosti, između historijske objektivnosti i narativne invencije, kroz koju se iskazuje mišljenje autora u odnosu na fiktivno mišljenje lika Anonimnog; time se preuzima odgovornost za kontaminaciju između historije i invencije, koju nastavlja sam pisac. U djelu koje treba biti “zemlja čitaoca”, Manzoni vidi mogućnost uspoređivanja svog jezika sa vokabularom i konstrukcijama Anonimnog, modelirajući svoju ekspresiju na temelju jezika stvarnosti. Uvod u djelo Fermo i Lucija stoga predstavlja prvu značajnu priliku u kojoj Manzoni ističe hitnost pitanja jezika, definirajući lijepo pisanje (scriver bene) kao konfiguraciju lingvističkih elemenata i instrumenata dostupnih svim čitaocima; upravo na anonimnom rukopisu i njegovom stilu, još uvijek previše vezanim za tradiciju i nesposobnim da priča “historiu”, Manzoni će uspostaviti i kalibrirati svoju ideju o jeziku. Dakle, možemo reći da je autor započeo projekat 1821. godine, kada je napisao prvi uvod. Prvo pisanje je završeno 1823. godine, i tada Manzoni retrospektivno prerađuje uvod bolje precizirajući limite lingvističke koncepcije i dobijenih rezultata.
Tokom pisanja prve verzije romana Fermo i Lucia, pisac prije svega naglašava implikaciju socijalne skale u jezičko tkivo, to jeste u “sociolingvističku skalu”8, u trenutku kada je u romanu sadržan govor različitih socijalnih klasa, međusobno suprotstavljenih. Da bi konstruisao takav jezik, Manzoni je morao ubaciti sve riječi koje upotrebljavaju seljaci, zanatlije i plemići; samo bi na taj način roman mogao biti predstavljen kao polifonički, vjerodostojan. Jezik koji je imao na raspolaganju kao nasljeđe italijanske književne tradicije do klasicizma nije se pokazao pogodan za historijski roman: u početku se zapravo radilo o prilagođavanju italijanskog sistema kako sa francuskim tako i sa jezičkim sistemom milanskog dijalekta, što je na kraju po Manzoniju polučilo jedan „mozaik“. Najzad, prosječnom jezičkom znalcu tog doba taj se jezik činio nesvarljivom mješavinom rečenica malo lombardskih, malo firentinskih, malo francuskih, malo latinskih; rečenica koje ustvari ne pripadaju nijednoj od tih kategorija, ali su uzete po analogiji ili bilo koje od njih. Dvostruka obaveza da zadovolji ‘nacionalnu razumljivost’ i ‘jezičku vjerodostojnost’, prisilila je autora da ubaci elemente lombardskog i firentinskog narječja, iz čega izvire upadljivi hibrid jezika u Fermu i Luciji. U projekat čisto nacionalnih i nepokrajinskih jezika, milanski dijalekat se ispostavio neodgovarajućim naspram potreba romana upravo zato što geografski ograničava sagovornike. Jezičke analize tog prvog teksta pokazuju da se Fermo i Lucija ustvari temelji na eksperimentalno složenom jeziku, u kojem se preklapaju toskanski, lombardski i francuski elementi kao i ostaci latinskog jezika u svojevrstan mozaik koji odražava i isprepliće najrazličitije stilske nivoe.
Nezadovoljan “načinom pisanja” u Fermo i Lucija, smatrajući to neuspjehom svog projekta dobrog pisanja,Manzoni je odlučio preurediti roman “jer je loše napisan, ne samo od strane Anonimnog, već o od strane svog preuređivača“9(prijevod naš). Tako počinje naredna faza procesa izrade, koja biva artikulisana u takozvane prvu i drugu skicu. Pošto je na više strana uvidio kritiku, rad na romanu Fermo i Lucija se završava krizom kod pisca koja će izroditi strogu i opsežnu jezičku meditaciju. Manzoni je tada, naime, odlučio napraviti detaljnu reviziju i restrukturiranje narativne strukture romana. Bilo je jasno da ni taj „veliki poduhvat“ nije polučio rezultat zajedničkog italijanskog jezika prilagođenog širokoj publici, a sve to zbog ogromnog jaza između jezika kojim se pisalo i jezika kojim se govorilo. Dakle, pojavljuje se drugo izdanje iz 1827. godine, čija je jezička potka izmijenjena, harmonizirana, kao rezultat transformacije lombardskog pasticha kojim je pisan roman Fermo i Lucija u “razgovorni talijanski” baziran na firentinskom dijalektu, kojim je napisan roman Zaručnici. Prvi nivo istraživanja, spojenih u izdanju iz 1827. godine, čine minuciozna razmatranja jezičkog, leksičkog i gramatičkog tipa, jezičkim instrumentima, ali i uklon ka živom jeziku svakodnevne komunikacije: “Konsultovao je sve, pisane izvore, posebno latinske; prijatelje iz Milana i Toskane;10“ iščitavao pisce na tim dijalektima i razne vokabulare koji su mu bili dostupni.
Prva skica se sastoji od velike hrpe “protokola”, podijeljenih u dva stupca i, kao što je to i običaj kod Manzonija, gusto ispisanog desnog stupca, dok je lijevi rezerviran za moguće ispravke. To je bila osnova potrebna za reviziju jezika i priče. Kretavši se od poglavlja do poglavlja, autor uviđa da to nije nimalo jednostavan posao i da su intervencije mnogobrojne i značajne; Manzoni tada odlučuje da potpuno prepiše tekst na praznim papirima, ali je ubrzo shvatio da s jedne strane prepisuje, a s druge piše novi tekst prve skice. Tako praktički iz prve skice i nastaje druga skica sa izmijenjenom tekstom romana i jezičkim pristupom, što će biti objelodanjeno u konačnom štampanju romana Zaručnici u tri toma (1824, 1825 i 1827. godine). U posljednjoj verziji iz 1827. godine pronalazimo rezultate dugog procesa Manzonijevog proučavanja jezika, kroz korištenje rječnika, a posebno na primjerima toskanskih pisaca komičke tradicije koji su nudili realističke ekspresije: rezultat ovog istraživanja bio je književni jezik sa velikim spektrom izraza iz svakodnevnog života, razumljivih svima. Ono što je najznačajnije u ovoj verziji je jezik nastao iz elaboracije koncepta govornog i pisanog jezika, na modelu “lingvističkog sklopa” toskaniziranog lombardskog dijalekta, koji prije nije postojao niti u jeziku niti u rječnicima.
      
Tekst u integralnom obliku i sa bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"