Zima 2009

  PARODIZACIJA FORME SĪRE U OKVIRNOJ PRIČI HILJADU I JEDNE NOĆI
  Dženita Karić
 
 

Sufija koji teži ka bliskosti s Bogom u stalnom je kretanju. Njegov/njen život u permanentnom je titraju između halova (stanja u kojima čovjek nastoji da postigne što veći stepen pobožnosti) i mekama (trenutačnih stanica – odmorišta za sljedeći stepen). Ova sufijska težnja može nam poslužiti kao paradigma značaja pojma puta, budući da, u tom kontekstu, svi brode Putem, koji nikada nije pravolinijski – iako sintagma Pravi Put označava ideal kojem stremi svaki vjernik. U arapskom jeziku jedan od najfrekventnijih glagola koji označavaju kretanje ili putovanje jeste sāra, međutim, ovaj glagol također nosi i značenje “načina ponašanja ili življenja života’’.1Iz ovog glagola izveden je i naziv sīra za najpoznatiji narativni žanr u arapskoj književnosti klasičnog i postklasičnog perioda, čija forma je predstavljena kombinacijom epa u prozi i stihu.2 U žanr sīre spadaju biografije ličnosti kako iz predislamskog perioda, tako i iz doba pojave islama i klasičnog perioda, te ova forma, stoga, u velikoj mjeri podsjeća na kršćanske hagiografije i žitije; no, sīra također posjeduje i pikarske elemente kojima se približava izrazito širokom žanru putopisa.
Klasični i postklasični arapski tekstovi, kao i sami izvori islama, putovanje spominju u smislu specifično duhovnih putovanja čija najintenzivnija manifestacija je miradž. Put označava dinamiku, dakle, stalnu mijenu, u fizičkom i u duhovnom smislu. Kretanje podrazumijeva transformaciju stečenog iskustva i stalno prelaženje granica, dok obitavanje na jednom mjestu podrazumijeva zatvaranje unutar horizonta već stečenog iskustva.3 S druge strane, koračanje utrtim putem (za što bi se moglo kazati da je spajanje dinamike i potvrđenog iskustva) ne označava samo puko ponavljanje uspostavljenih obrazaca. Naprimjer, bit hodočašća (skupa rituala koji naizgled predstavljaju niz obrazaca istovjetnih kroz stoljeća) jeste u tome da se prolaskom kroz određene etape proživi iskušenje i da se doživi katarza. Vjernik sa hodočašća dolazi pročišćen identificirajući se sa uzorima u svojoj religiji, ali njegovo iskustvo je uvijek individualno. U ovom smislu, o hodočašću možemo govoriti kao horizontalnom, ali i vertikalnom vidu kretanja jednog vjernika; horizontalni aspekt je izražen promjenom materijalnog mjesta bivstvovanja, a vertikalni aspekt označava njegovo/njeno pomicanje na ljestvici vlastitog duhovnog sazrijevanja.
Međutim, postoje i hodočašća koja su isključivo vertikalne naravi. Simbolika miradža u islamskoj kulturi je svakako jedan od najočitijih primjera kako se hodočašće (i samim time Put) ne ograničava na puko prostorno i vremensko poimanje. Miradž predstavlja duhovno uzašašće poslanika Muhammeda koje u ljudskom poimanju vremena nije trajalo ni koliko je potrebno da se učini sedžda, a za to vrijeme Poslanik je, prema islamskom učenju, prešao sedam nebesa. Koliko se u islamskoj tradiciji ističe vertikalna dimenzija miradža govore i riječi Hazreti Ajiše: “Nije se izgubilo tijelo Božijeg poslanika, već se on na nebo uspeo svojim duhom’’.4 Ova i ovakva vertikalna putovanja označavaju pohod kroz vrijeme kao kroz prostor, dok su sīre opisi putovanja kroz fizički prostor čije su neke stanice obilježene duhovno značajnim mjestima iz duhovne geografije.

Vrste prostora

Prema Deleuzeu i Guattariju, postoje dvije vrste prostora koje odražavaju binarnu opoziciju kretanje – mirovanje: ‘glatki’ (smooth) i ‘izbrazdani’ (striated space). U ovakvoj koncepciji prostora, nomadska ili prva vrsta obilježena je inventivnošću, neograničenom vizijom, promjenom i nestalnošću. Druga vrsta prostora, pak, iskazana je granicom, čvrsto utvrđenom hijerarhijom i zakonom, uspostavljenom strukturom i kontrolom. Čini se veoma jednostavnim prepoznati ovakve oblike u stvarnosti i fikciji. Put kao takav bi predstavljao kretanje od ‘izbrazdanog’ prostora u nomadski, te možda čak i svojevrsnu težnju da se ‘izbrazdani’, ‘ograđeni’ prostor nametne slobodnom i nepoznatom (nisu li zapravo kolonizatorski pohodi ekstremni odraz ovakve tendencije?). No, vratimo se na već spomenuti motiv miradža ili svojevrsnog hodočašća u vertikalnom smislu. Ukoliko prihvatimo tezu da miradž ne predstavlja fizičko ili horizontalno kretanje iz poznatog u nepoznato, ali da svakako predstavlja Put budući da označava prelazak iz ovosvjetskog u onosvjetsko, onda dolazimo do zaključka da moramo modificirati uvriježeni pojam Puta i ponuditi jedno drugačije tumačenje. Put ne može i ne smije implicirati samo fizičko kretanje, već mnogovrsno kretanje materije ili duha.
Relativnost našeg poimanja Puta odražava se i u književnosti. Dok postoje književne forme koje vjerno prate horizontalnu liniju Puta (fizičko pomjeranje sa mjesta na mjesto, kao u nekim varijantama sīre), postoje i svojevrsna književna odupiranja ovakvom promatranju Puta. U kontekstu arapske klasične književnosti, pravi primjer subverzije pronalazimo u okvirnoj priči Hiljadu i jedne noći; prvenstveno zbog sticanja iskustva Putem, koji nije nužno horizontalni, već u određenim elementima isključivo vertikalni. U širem kontekstu gledano, mnoge priče iz Hiljadu i jedne noći (a posebno okvirnu priču) možemo promatrati kao svojevrsni parodijski odgovor na žanr sīre. Budući da parodija mora početi od forme koju nadvladava, istaknimo prije svega sličnosti sīre (žanra koji se parodira) sa okvirnom pričom Hiljadu i jedne noći.
Simbol Puta i u sīri i u okvirnoj priči uključuje nekoliko različitih elemenata: glavnog lika i njegove transformacije kroz prepreke na koje nailazi; sporedne likove koji pomažu ili odmažu glavnome liku; cilj i vrsta borbe ili sličnog iskustva; način postizanja cilja. U svakom od ovih elemenata kretanje je primarno, te nema poniranja u kontemplativna stanja, jer ona, očito, ne služe nikakvoj svrsi. Međutim, sīra i okvirna priča Hiljadu i jedne noći pojam Puta ne transponiraju na isti način. Sīra, poput pikarskog romana u zapadnoj tradiciji, neizbježno je povezana sa putem u njegovom fizičkom smislu. Na takav put se kreće iz brojnih razloga: junak je ili trgovac koji zbog zarade ide u drugo mjesto, ili junak koji je pozvan da riješi probleme susjednoga (prijateljskog) plemena, ili pak učenjak žedan znanja koji prelazi pustinje i neprohode da bi upotpunio svoje saznanje o svijetu. Sve njih (uvijek su u pitanju muškarci!) pokreće strast i želja da se njihovo iskustvo dopuni ili preobrazi, i nije rijedak slučaj da su ovi likovi počesto pri polasku na put naivni, neuki ili jednostavno začuđeni pred pojavnim svijetom. I u samoj okvirnoj priči Hiljadu i jedne noći nailazimo na takav primjer fizičkog traganja radi saznanja ili pokušaja da se zapanjenost nad pojavama zatomi. Carevi Šahrijar i Šahzeman, obojica prevareni od svojih žena, kreću na put na kojem žele da saznaju razlog ženske prevrtljivosti i nevjernosti. Na putu susreću ifrita (biće iz graničnog svijeta) koji je, iako nasilnik i naizgled dominantna strana, zapravo plijen žene zatvorene katancima i lancima, u šta se uvjeravaju dva cara. Međutim, Šahzemanovo i Šahrijarovo saznanje prije liči na potvrdu prethodnog iskustva negoli na potpuno novi doživljaj svijeta. I pored toga, ova kratka epizoda potvrđuje matricu sīre: postoji prostorno kretanje, glavni sudionici koje goni želja za saznanjem, dvostruka prepreka (u kojoj možemo prepoznati čak dvije manifestacije Drugog: žena i nadnaravno biće) te ispunjenje cilja. Nakon što se carevi vrate svojim domovima, prirodno je očekivati da se znanje koje su stekli (ili potvrdili) samo iskoristi u njihovim životima (i uistinu tako i biva u početku: Šahrijar bespoštedno ubija djevojke/žene smatrajući to jedinom mogućnošću da se nevjera suzbije i u korijenu uništi). Međutim, na ovom mjestu se sīra ne zaustavlja. Ona se zapravo tek sada pretače u svoj parodizirajući parnjak, u kojem dolazi do potpunog razbijanja klišejiziranih osnova na kojima sīra opstoji.
I sīra i okvirna priča Hiljadu i jedne noći stvaraju svijet u kojem se od početka zna da će heroji savladati teškoće koje im se priječe na putu – baš kao i ep. Prisjetimo se na ovom mjestu Lukacsevog karakteriziranja epskoga junaka kod Goethea i Schillera: krug avantura koji krasi i ispunjava njegov život jeste oblikovanje objektivnog i ekstenzivnog totaliteta svijeta, a on sam je svjetleće središte oko kojeg se okreće razvoj i, u njemu samom, najnepokretljivija tačka ritmičkog kretanja svijeta.5 Upravo ove karakteristike krase našu junakinju koja strpljivo čeka da bude uvedena na poprište borbe dvije književne forme.
Tekst u integralnom obliku i s bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"