Zima 2009

  O NADŽIVLJAVANJU SMRTI
  Thomas MACHO
 
 

U osamdesetoj godini starosti Elias Canetti (1905-1994) piše: “No, proklinjem smrt. Ne mogu drukčije. I kad bih uslijed toga trebao oslijepiti, ne bih mogao drukčije, odbijao bih smrt. Kad bih je priznao, bio bih ubojica’’. Ova poanta, generalizirana, zbunjuje. Zar su svi ljudi koji priznaju smrt – filozofi, službenici pogrebnih poduzeća, oni koji drže govor na grobu ili sastavljaju nekrolog, pa čak i sami posjetitelji groblja – doista ubojice? U čemu je njihov zločin? Što su propustili učiniti? Ich wäre ein Mörder, Bio bih ubojica. Tako glasi ključna rečenica Canettijeve, koliko radikalne toliko i ambivalentne, kritike smrti, kritike čija dokazna snaga proistječe iz dva pravila.
Prvo nam pravilo još zvuči znano i prisno: Smrt nikada ne smiješ zaboraviti i potisnuti. Memento mori! To već stoljećima propovijedaju svećenici, filozofi, pa i liječnici. Platon je smrt držao najboljim savjetnikom, sveti je Pavao objavio da umire svakoga dana, a Montaigne u svojim esejima podvukao da treba naučiti kako umrijeti. Danas se gotovo na svakom psihoterapeutskom kauču, u televizijskom razgovoru ili u nepreglednoj literaturi koja daje savjete kako postići sreću preporučuje priznanje (Anerkennung) smrti. Moglo bi se gotovo pomisliti da je strah od smrti neprimjeren našem vremenu ili da je čak simptom neuspjela života.
Drugo Canettijevo pravilo zahtijeva pak od nas da u svakom času pružamo otpor smrti i da se nikada ne sporazumijemo s umiranjem. Na prvi su pogled ova dva pravila protuslovna. Nisu li strategije poricanja i potiskivanja smrti, naime, najuspješniji oblici otpora protiv smrti? I ne prisiljava li nas upravo naš spomen – naseljen mrtvima – priznati smrt? Canetti zabranjuje potiskivanje smrti, ali zabranjuje i dogovor s umiranjem. On neće da bilo tko porekne smrt i istodobno neće i da je bilo tko opravda. Ubrzo nakon kraja Drugoga svjetskog rata zapisuje: “Moja mržnja prema smrti pretpostavlja neprekidnu svijest o njoj; čudi me kako tako uopće mogu živjeti’’.
Canettijeva provokativna teza tako glasi: upravo je trajna svijest o smrti ono što ne prisiljava na pristajanje na kraj. Tom tezom Canetti protuslovi – na bitnom, a ipak teorijski teško dokučivom mjestu – najutjecajnijem tumačenju smrti u XX stoljeću, naime 53. paragrafu Heidegegrova djela Bitak i vrijeme. U tom je odsječku Heidegger ustvrdio da se “istrčavanjem’’ (Vorlaufen) u smrt individua konstituira u svojoj jedinstvenosti, u svojoj “navlastitosti’’. Tek iz tog “istračavanja’’ u “najvlastitiju mogućnost’’ vlastite smrti proistječe sloboda “bitka k smrti’’.
Tu misao Canetti korigira u odlučnoj točki. Ne postulira “bitak k smrti’’ (Sein zum Tode) nego “bitak protiv smrti’’ (Sein gegen den Tod). Taj “bitak protiv smrti’’ karakterizira drukčiji oblik kretanja: ne “istrčavanje’’, posebice ne “bježanje’’, nego odbijanje (Zurückstossen). Ne idemo mi u susret smrti, glasi Canettijev argument, nego smrt ide k nama i mora biti odbijena. “Stoji ovdje i odmjerava smrt. Ona mu prilazi, on je odbija. Ne ukazuje joj čast da s njom računa. Kada ga onda ipak zahvati pomutnja – pred njom se nije poklonio. Zvao ju je pravim imenom, mrzio, odbijao. Kolikogod da je malo ono što mu je uspjelo, više je od ničega’’.
“Kolikogod da je malo ono što mu je uspjelo’’. Autor nije dokinuo (abgeschafft) smrt, zna čak da će ga smrt u nekom času oboriti dok sjedi “s žutom olovkom u ruci, nadvijen nad riječi što grme protiv smrti’’. Ali i malo je više “od ničega’’: Canetti nije prihvatio umiranje, ničije, pa ni životinja. Heideggerovom “istrčavanju ka smrti’’ suprotstavio je stajalište egzistencijalne obrane, a Rilkeovoj mistifikaciji smrti – koja u nama sazrijeva poput ploda – srdžbu neutješne životnosti. “Zašto se braniš od predstave da je smrt već u živima? Nije li i u tebi? – Jest u meni, zato što je moram napadati. Zato mi je, samo zato potrebna, zato sam je unio u sebe’’. Takve su Canettijeve rečenice odraz neprihvaćanja bilo kakvog retoričkog pakta s umiranjem, neovisno o tome je li artikuliran jezikom filozofije ili poezije. “Neshvatljivo je da netko mora još i pledirati za smrt, kao da smrt ionako nije u premoći (erdrückende Übermacht)! Najdublji umovi ponašaju se prema smrti kao da je posrijedi kula od karata’’.
Smrt nije nikakva “kula od karata’’, nikakav misaoni eksperiment, ona je naprosto neprijatelj s kojim smo u svojevrsnom odnosu: smrt nam stalno prijeti i napada nas, a mi odbijamo i uzvraćamo napade. Motiv tog “bitka protiv smrti’’ također korigira Heideggerovu analizu. U Bitku i vremenu filozofski se oplemenjuje samo vlastita smrt, dočim se smrt ostalih ljudi – kao iskustvo koje možemo, ali ne moramo uzeti u obzir – brzo isključuje. Canetti kritizira to razlikovanje između vlastite smrti i smrti drugih. Tko “istrčava’’ u susret vlastitoj smrti i pristaje na nju, prebrzo je spreman prihvatiti i smrt drugih. Tomu usuprot, Canetti sanja o solidarnosti svih smrću ugroženih živih bića. Smrt je jedini neprijatelj i u “premoći’’ je. Živi bi trebali “svačiju smrt mrziti kao vlastitu’’ i sa “svima u nekom času sklopiti mir, ali sa smrću – nikada’’. Smrt se mora kritizirati u ime onih koje je smrt posvetila, smrtnika i umrlih, u utopijskoj čežnji za “suzama radosnicama nad prvim tko neće umrijeti’’.
Canettiju nije do znanja, jer što mi zapravo i znamo o smrti. Canetti zauzima stajalište koje prije dovodi u sumnju biografske prisile i protuslovi im nego što se bavi njihovim načelima. Svojim razmišljanjima ne osporava mogućnost smrti, nego njezino opravdanje pozivanjem na neminovnost. Za razliku od Heideggera, Canetti ne prihvaća bezuvjetno identifikaciju individualnosti i smrti, koja je obrazac modernog mišljenja. Iz toga slijedi da nipošto nije dopušteno sporazumjeti se i nagoditi sa smrću – ni s vlastitom, ali ni sa smrću drugih živih bića. On, reklo bi se, preinačuje zapovijed o ljubavi. Umjesto “Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe’’, ta zapovijed kod njega glasi: “Mrzi smrt svojega bližnjega kao svoju vlastitu’’. Smrtnost treba ostati stalna iritacija razuma protiv koje se vrijedi boriti čak i ako ta borba izgleda beznadnom.
Činjenica da smrt pogađa naš život nipošto ne implicira odnos prema smrti kao prema “najvlastitijoj mogućnosti’’. “Bitak k smrti’’ može se u inačici “bitka protiv smrti’’ s podjednakim opravdanjem braniti i negirati. “Bitak protiv smrti’’ odbija smrtnost potvrditi kao konačnu, ali se u tom odbijanju ne vraća metafizičkom vjerovanju u besmrtnost. Obrana od smrti ne zahtijeva nadu u vječni život. U razgovoru s Ernstom Blochom, Theodor W. Adorno jednom je rekao da se “bez predstave jednog nesputanog, od smrti oslobođenog života, misao na utopiju, misao utopije, uopće nipošto ne može misliti…U cijeloj utopiji postoji nešto duboko protuslovno, naime to što se ona, s jedne strane, nikako ne može koncipirati bez dokinuća (Abschaffung) smrti, dok je pak, s druge strane, samoj toj ideji – rekao bih – svojstvena težina smrti i sve ono što je s tim povezano…Svaki pokušaj da se utopija jednostavno opiše, da se oslika: to će biti tako i tako, bio bi pokušaj zanemarivanja te antinomije smrti i nastojanje da se o dokinuću smrti govori tako da smrti nema’’.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"