Zima 2009

  MRTVOROĐENI BOG
  Mark Lilla
 
 

Sumrak kumira pomaknut je za neki kasniji datum. Više od dva stoljeća, od američke i francuske revolucije do kraha sovjetskog komunizma, svjetska se politika vrtjela oko eminentno političkih problema. Rat i revolucija, klase i socijalna pravda, rasa i nacionalni identitet – bila su to pitanja koja su nas dijelila. Danas smo pak stigli do točke na kojoj naši problemi nalikuju na probleme XVI stoljeća, uvučeni smo u konflikte između različitih religijskih otkrivenja koja se međusobno natječu, u sukobe vezane za pitanja dogmatske čistoće i božanske dužnosti. Mi na Zapadu uznemireni smo i zbunjeni. Premda imamo svoje fundamentaliste, ne možemo shvatiti da teološke ideje i dalje izazivaju mesijanske strasti i razaraju čitava društva. Pretpostavljali smo da više nije moguće, da su ljudska bića naučila odvajati vjerska pitanja od političkih, da je fanatizam mrtav. Pogriješili smo.
Primjer: svibnja prošle godine iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad poslao je otvoreno pismo američkom predsjedniku Georgu W. Bushu i ono je prevedeno i objavljeno u različitim novinama diljem svijeta. Pismo je posvećeno suvremenoj politici, no napisano je jezikom božanske objave. Nakon što je obnovio parnicu litanije pritužbe na američku vanjsku politiku, kakva je ona stvarno i kakvom se njemu čini, Ahmadinedžad je napisao: “Da su proroci Abraham, Izak, Jakov, Ismail, Ivan i Isus Krist (počivali u miru) danas s nama, što bi oni rekli na takvo ponašanje?” To nije bilo retoričko pitanje. “Rečeno mi je da vaša ekscelencija prihvaća učenje Isusovo (počivao u miru) i vjeruje u sveto proročanstvo vladavine pravednih na zemlji”, nastavlja Ahmadine-džad, podsjećajući svojega sudruga u vjeri da su “sveti stihovi pozvali sve nas da volimo jednog Boga i pridržavamo se učenja svetih proroka”. Slijedi neka vrsta propovijedi u kojoj se američki predsjednik poziva da svoja djela uskladi s tim stihovima. A onda, prijeteće proročanstvo: “Liberalizam i demokracija zapadnjačkog stila nisu doprinijele ozbiljenju humanističkih ideala i te su dvije ideje danas mrtve. Oni koji to uviđaju već čuju zvukove lomljenja i rušenja ideologije i misli liberalnih demokratskih sustava... Htjeli mi to ili ne, svijet se kreće u smjeru vjere u Svevišnjeg i pravde i volja će Božja nadvladati nad svim stvarima”.
To je jezik političke teologije i tisućama su godina ljudi samo tim jezikom izražavali svoje misli o političkom životu. On je primordijalan, ali istodobno i suvremen – nebrojeni milijuni ljudi još i danas pokušavaju čitav ljudski život podrediti Božjoj vlasti i za to imaju svoje razloge. Da bismo te ljude razumjeli, dovoljno je objasniti jezik političke teologije – ali to je ono što je i najteže učiniti. Kada čitamo pisma poput ovog Ahmedinedžadova, naprosto zanijemimo, poput arheologa koji otkrije prastari zapis hijeroglifima.
Problem je naš, ne njihov. Prije nešto više od dva stoljeća počeli smo vjerovati kako je Zapad krenuo jednosmjernom ulicom prema modernoj sekularnoj demokraciji i da će ostala društva, kada jednom izbiju na tu ulicu, nedvojbeno krenuti za njim. Premda se to nije dogodilo, mi i dalje implicitno vjerujemo u proces modernizacije, a za pravdanje tog zakašnjenja nalazimo različite olakšavajuće okolnosti, recimo siromaštvo ili kolonijalizam. Ta pretpostavka određuje način na koji vidimo političku teologiju, napose u njezinoj islamskoj formi – kao atavizam koji zahtijeva psihološku ili sociološku analizu, a ne ozbiljan intelektualni angažman. Islamisti nam, čak i kada su učeni profesionalci, djeluju kao frustrirani i iracionalni predstavnici frustriranih i iracionalnih društava, i ništa više. Mi, da tako kažem, živimo na drugoj obali. Kada gledamo one preko rijeke, osjećamo samo zbunjenost; imamo samo blijeda sjećanja kako je to izgledalo razmišljati poput njih. Pitanja političkog života uvijek su ista, no nama je sada stran način na koji odgovaraju oni s druge strane. Na jednoj su obali političke institucije zamišljene u skladu s božanskom vlašću i duhovnim iskupljenjem, a na drugoj nisu. I u tome je, kako bi rekao Robert Frost, sva razlika.
Razumijevanje je te razlike najurgentnija intelektualna i politička zadaća sadašnjeg trenutka. No odakle početi? Svima nam je pred očima slučaj suvremenog islama, ali tu je toliko gnjeva i neznanja da to jednostavno paralizira istraživača. Čuju se samo neobični zvukovi što pozivaju na neizrecive stvari. Ako postoji nada da ćemo nekada shvatiti gramatiku i sintaksu političke teologije, čini se da moramo početi od nas samih. Povijest je političke teologije na Zapadu vrlo instruktivna priča i nije završena rođenjem moderne znanosti ili prosvjetiteljstvom ili američkom i francuskom revolucijom, niti bilo kojim drugim odlučujućim povijesnim trenutkom. Politička je teologija bila prisutna u zapadnjačkom intelektualnom životu do duboko u XX stoljeće, kada je već napustila srednjovjekovne svjetonazore i našla neke moderne razloge da političko nadahnuće ište u Bibliji. U početku je ta moderna politička teologija ostavljala dojam prosvijećenosti i s dobrodošlicom su je primali i oni koji su željeli liberalnu demokraciju. No nakon Prvoga svjetskog rata doživjela je apokaliptični okret i želja “novog čovjeka” da ovlada budućnošću počela je producirati teološka opravdanja za najgore – i najbezbožnije (godless) – ideologije toga vremena, nacizam i komunizam.
To je iritantna priča, pokreće duboka pitanja o fragilnosti naših modernih izgleda za budućnost. Čak su se i najstabilnije i najuspješnije demokracije, čiji su vjernici najmoralniji i najciviliziraniji, pokazale ranjive za politički mesijanizam i teološka opravdanja. Uspijemo li razumjeti kako se tako nešto moglo dogoditi na naprednom Zapadu, poslušamo li političku teologiju kako govori nama nešto razumljivijim jezikom i kako je predstavljaju ljudi obučeni na prepoznatljiv način i s prepoznatljivim imenima, tada ćemo se možda moći prisjetiti kako izgleda svijet gledan iz te perspektive. To će biti mali korak prema procjeni s kolikim se izazovom suočavamo i odluci kako na njega odgovoriti.
Zašto postoji politička teologija? To pitanje odjekuje kroz povijest zapadnjačke misli još od grčke i rimske antike i čuje se sve do danas. Postavljeno je puno teorija, a ponajviše su ponudili oni koji su bili sumnjičavi prema religioznom impulsu. Ipak, malo je tko uočio racionalnost političke teologije ili zašao u njezinu logiku. Teologija je, na kraju krajeva, niz razloga kojima ljudi sami sebi objašnjavaju zašto su stvari takve kakve jesu, kao i to kakve bi trebale biti. Dakle, pokušajmo zamisliti kako ti razlozi mogu uvući Boga u čitavu priču i imati političke implikacije.
Zamislite ljude koji su prvi postali svjesni da se nalaze u svijetu koji nisu sami stvorili. Ne znaju odakle potječe svijet, a vide da u njemu postoje pravilnosti, pa se čude zašto je to tako. Znaju da se stvari koje oni sami prave ponašaju na predvidljiv način zato što su zamišljene i konstruirane u skladu s nekim ciljem. Ako napnete luk, strijela će poletjeti; zato je sve to tako i napravljeno. I onda, prema analogiji, nije im bilo teško pretpostaviti kako je i kozmički poredak konstruiran s nekom svrhom i kako je i on izraz volje svojega tvorca. Dok slijede tu analogiju, kod njih se javljaju neke ideje o tom tvorcu, njegovim namjerama, pa tako i njegovoj osobi.
Napravivši tih nekoliko kratkih koraka, ljudski se duh našao pred slikom, teološkim prikazom u kojoj Bog, čovjek i svijet formiraju jedan božanski neksus (divine nexus). Vjernici imaju razloga misliti kako žive u tom neksusu, baš kao što imaju razloge za pretpostavku da im on može poslužiti kao vodilja u političkom životu. No kako razumjeti tu vodilju i smatraju li vjernici da ih isključivo ta slika mora voditi, to će ovisiti o tome kako zamišljaju Boga. Ukoliko misle da je Bog pasivna, nečujna sila poput neba, iz toga ne mora slijediti ništa posebno. On je onda hipoteza bez koje se može dalje. No ako ozbiljno uzmemo misao da je Bog osoba s namjerama i da je kozmički poredak rezultat tih namjera, tada slijedi puno toga. Namjere takvog Boga otkrivaju nešto što čovjek sam ne može posvema spoznati. Otkrivenje tada postaje izvorište Božje vlasti nad nama i nad prirodom i mi nemamo drugog izbora do potčiniti mu se i pobrinuti se da se na zemlji obave njegovi planovi. Tada na scenu stupa politička teologija.

Mark Lilla, The Stillborn God: Religion, Politics and the Modern West (Knopf, 2007) .

S engleskog preveo Mario Kopić

 

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"