Zima 2009

  MALA MITSKO-KNJIŽEVNA ZAGONETKA
  Claude Lévi-Strauss
 
 

Apollinaireova pjesma Mrazovci, Les Colchiques, odveć je znana da bih je navodio. Uostalom, ovdje je ne želim razmatrati u cijelosti, jer ju je Jean-Claude Coquet vrlo oštroumno analizirao, a ja ću se baviti samo jednim detaljem koji je za komentatore ostao zagonetan. Zašto pjesnik u desetom i jedanaestom stihu kao epitet uz mrazovce stavlja izraz mères filles de leurs filles, “majke kćeri svojih kćeri’’.
Jean-Claude Coquet u svojoj se studiji zadovoljava tvrdnjom da je “ovaj okret u francuskom dobro znan’’, a da bi to potkrijepio navodi La Fontainea koji je na jednom mjestu upotrijebio izraz “sin svojih djela’’, metaforu u moralističkom duhu koja ne može biti primarni oblik te figure mišljenja i za koju se ne vidi zašto, a još manje kako, bismo je proširili na nesvjesna bića.
Točno je da su Coquetovi predšasnici sa svoje strane predlagali vrlo ganutljiva tumačenja: “Majke, obiteljske žene, toliko napadno našminkane da bi se moglo pomisliti da su kćeri svojih kćeri’’, kaže R. Faurisson (no cvijet mrazovca ima vrlo neupadljivu i nježnu boju); M.-J. Durry pojavu cvjetova povezuje s dolaskom djece koja su, i prema njoj, “cvijeće čovječanstva’’…Nešto bliže rješenju, R. Lefevre naslućuje “moguću aluziju na neke botaničke osobine mrazovca’’, ali se odmah udaljava dodavši da “djela suvremene botanike ne omogućuju to rasvijetliti’’. Sumnjamo da je on u njih zavirio, a napose da je konzultirao starija djela koja često više od modernih obraćaju pozornost na osjetilne aspekte stvari. Jer mrazovac, “težak i zbrkan rod s botaničkog očišta’’ (L. H. Bailey: Standard Cyclopedia of Horticulture, New York 1943), ima najmanje tri osobine – od kojih su mu neke, uostalom, zajedničke s drugim biljkama – koje, svaka na svoj način, rasvjetljuju ne samo smisao Apollinaireova izraza, nego i duboke razloge koji su mogli navesti pjesnika da ga uvede u određeni kontekst.
Mrazovac ili noćurak (veilleuse), kako se još zove “zato što cvjeta u vrijeme kada se počinje sjedati do kasno u noć’’ (Grand Dictionnaire universel du XIXe siècle Pierrea Laroussea) ima izdužene cvjetove koji ujesen brzo izbijaju iz zemlje i otvaraju se; tučak mu se nalazi na lukovici, deset do dvadeset centimetara pod zemljom. Da bi obavila oplodnju, pelud putuje kroz čašicu koja se s donje strane produžuje u šuplju cijev formirajući stabljiku, pet do šest puta dužu od lista, dakle treba prijeći rastojanje od više desetaka centimetara.
Uz ovu osobinu, postoji još jedna: “Tučak ostaje pod zemljom, na lukovici, sve do proljeća. U to doba izbija na površinu, razvija se i raste nad zemljom da bi u lipnju sazrio mahunasti plod s tri pregrade’’ (E. Perrot, Les Plantes médicinales, Paris 1947).
Naposljetku, postoji treći aspekt – lukovica je tu u ženskom rodu kao kod starih botaničara – na kojem inzistira Rječnik prirodnih znanosti, autori kojega su profesori “Kraljevskog vrta’’ i glavnih pariških škola: “Ovi se cvjetovi javljaju u rujnu i listopadu, a tek sljedećeg proljeća razvijaju se listovi…Svake godine lukovica proizvodi cvjetove i plodove, čime se iscrpljuje, i nakon toga se raspada, a zamjenjuje je druga koja se razvila sa strane: zahvaljujući tome što se jednom godišnje lukovica obnovi, uvijek s iste strane, biljka se svake godine pomakne za širinu svoje lukovice’’ (Dictionnaire des sciences naturelles, Strasbourg, Paris : F.G. Levrault, Le Normant, 1816-1830, tome X).
Prema tome, premda je cvijet mrazovca strogo govoreći hermafrodit, ovaj hermafrodizam ima posve poseban značaj jer maksimalna udaljenost razdvaja muški od ženskog organa: muški je u cvijetu i vazda je na vrhu; ženski se nalazi nekoliko centimetara ispod zemlje, pomiješan s masom lukovice stvoriteljke, koja je istodobno izvorište sadašnje biljke što će tek doći u vremenu. Vremenska povezanost ide zajedno s prostornom razdvojenošću. Ovaj razvučeni hermafroditizam gotovo navodi na pomisao o dva odvojena spola koja se na razdaljini spajaju, poput Adama prije Eve koji je prema nekim talmudistima bio hermafrodit, jer je imao dva tijela, muško i žensko, slijepljena tako da je organ jednog morao prijeći popriličan put kako bi mogao dosegnuti i oploditi organ drugog…
Vidjeli smo da se kod mrazovca cvjetovi javljaju nekoliko mjeseci prije listova i sjemena: cvijet nastaje ujesen, lišće i sjeme u proljeće sljedeće godine. Čini se također da u razmnožavanju ove biljke sjeme samo ponekad ima nekakvu ulogu, jer razmnožavanje se normalno osigurava udvostručavanjem lukovice. Drugim riječima, mrazovac pripada velikoj obitelji klonova, a znamo koliko u takvom slučaju može biti teško, ako ne i nemoguće, razlikovati među više subjekata koje su majke, a koje kćeri. Neke žitarice formiraju klonove koji se prostiru na više stotina metara, stare preko tisuću godina. U SAD je otkriven klon od blizu 50.000 jasika koje zauzimaju preko 80 hektara: jedan drugi klon od drveća iste vrste, mogao bi imati 8.000 godina. U takvim slučajevima, apsolutno ili relativno razlikovanje bliskih generacija gubi svaki smisao.
Kod biljke Colchium autumnale zbrka se, prema tome, javlja zbog nekoliko vrsta pomaka: uspravni pomak karakterizira način oplodnje, a vodoravni način razmnožavanja. Ovim pomacima u prostoru valja dodati treći, u vremenu, jer se cvijet iste biljke javlja osam do devet mjeseci prije listova.
Ova posljednja osobina bila bi sama po sebi dostatna da rasvijetli epitet “majke kćeri svojih kćeri’’. Stari botaničari su, naime, nazivali filius ante patrem ne samo mrazovca, nego i podbjel (Tussilage), lopuh (Pétasite) (LEncyclopédie de Diderot et d’Alembert, članak Fils avant le père, Sin prije oca) i vrbovicu (Épilobe), bilo zato što se cvjetovi ili cvjetne peteljke javljaju prije listova, bilo zato što je plod već posve vidljiv prije nego što se cvijet otvori. Appolinaire je bio dostatno obrazovan da je mogao sresti ove stare izraze i odlučiti se ponovno ih upotrijebiti. A kao što će se kasnije pokazati, imao je pravo što ih je stavio u ženski rod.
Vjerojatno je znao i za njihovo daleko mistično podrijetlo koje im daje još više soka i čini ih posebice pogodnim za poetsku funkciju. Među najstarijim tekstovima u kojima se javljaju, možemo navesti jedan pseudo-augustinski iz V ili VI stoljeća i drugi, možda tek iz VIII stoljeća, koji se odnose na Djevicu Mariju: “Stvoritelj je rodio stvoritelja, sluškinja je rodila gospodara, kćerka je rodila oca: kćer po svojoj božanskoj naravi, majka po svojoj ljudskoj naravi’’. Otuda nešto kasnije obrazac u drugom tekstu o Mariji: “Bogu kćerka, Bogu majka’’. Isti izraz ponovno nalazimo kod Chrétiena de Troyesa: “Možete li reći da je presvijetli otac onaj što svoju kćerku učini svojom majkom!’’ (Perceval le Gallois, Pariz 1947) i kod Dantea.
U jednom drukčijem kontekstu, ali još uvijek teološkom, ova se figura uostalom veoma davno javlja. “U Vedama’’, primjećuje Dumezil, “Hindusi su razmišljali o svojstvu vatre…da se obnavlja i sama iz sebe neprekidno nastaje’’. Zvali su je još Tanunapat, “potomak sebe same’’ (Fêtes romaines d’été et d’automne, Pariz 1975). U istom duhu Mabinogion u Kulhwchu i Olwenu (Culhwch ac Olwen) spominje Nertha, sina Kadarnova, i Llawea, sina Erwova, a to znači Snagu, kći Snažnoga i Zemlju, kći Brazde, dok bi se, primjećuje Loth, moglo očekivati obrnuto (J. Loth, Les Mabinogion, Pariz 1913).
                            
Claude Lévi-Strauss, Une petite énigme mythico-littéraire, Le regard éloigné, Paris, Pion, 1983, pp. 133-141

S francuskog preveo Mario Kopić

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"