Jesen 2009

 Zlo i ljudski postupci
 EVIL AND HUMAN AGENCY, autor Arne Johan Vetlesen, Cambridge University Press, London, 2005.
 
 

Pojam zla dugo je u sociologiji, pa i u filozofiji, ležao zapretan na dnu ljestvice interesa. Međutim, u posljednje vrijeme kao da sam pojam i cjelokupni fenomen zla doživljavaju svoju „renesansu“. Zlo kao genocid, odnosno genocid kao zlo malo je obrađivano u sociološkoj i filozofskoj literaturi.
Za razumijevanje svijeta današnjice pojam zla zauzima veoma važno mjesto. Živimo, radimo i izloženi smo zlu. Većina od nas zaboravlja zlo da bismo žestoko i brutalno bili podsjećani na njega ponovo. Spoznaja o zlu pobjeđuje samo u kratkim periodima da bi zlo bilo ponovo zaboravljeno. Nekada je veoma teško razabrati šta je zlo a šta dobro. „A kada dođe dan kada je teško razabrati zlo i dobro, onda se i ne vidi budućnost, nada je poljuljana, nazire se katastrofa.“
Danas postoji veliki razmak između našeg iskustva o zlu i naše intelektualne sposobnosti i spremnosti za razumijevanje toga. Zlo nestaje u historijskoj magli, u kulturnoj i historijskoj prašini. Vidimo brutalne zločine, ali izuzev specijalnih slučajeva gdje su precizno definisani i dokazani zločini i markirani zločinci stojimo bez mogućnosti podizanja optužnice ili bez dovoljno preciznih dokaza o izvršenom zločinu.
Šta se u stvari dogodilo sa zlom? Zlo je preplavilo svijet! Pošto je zlo svuda, izgubili smo riječi za njega, njegovo objašnjenje. Predstava o zlu nije našla adekvatno mjesto u racionalnoj zapadnoj nauci. Mada se izvode razne teorije u smislu da niti zlo niti dobro ne leže u našim genima. I jedno i drugo postoje kao mogućnost realizacije. Na taj način zlo se pojavljuje kao patnja, odnosno kao grijeh. U postmodernom društvu zlo je promijenilo karakter tako da se ono sve manje razumije kao patnja, a sve više kao grijeh. Kod velikog broja teoretičara zlo se isključuje kao individualna odgovornost i tumači kao isključivo djelovanje spoljnjih faktora, društva/sistema. Tumačeno kao takvo, zlo nestaje iz naučnog diskursa. Ljudski zločin ne biva razumljen kao grijeh, kao lična odgovornost, nego kao djelovanje uzroka. Stoga zlo i nije neki dobar termin koliko je to više saglasnost o tome šta on znači.
Jedan od vodećih norveških filozofa, Arne Johan Vetlesen , već dugi niz godina se bavi izučavanjem pojma zla. Zbog njegovog upornog rada upravo na tom pojmu Vetlesen je dobio nagradu Fangenes testamente (Logoraški testament). Nakon niza objavljenih knjiga, naučnih radova, eseja, među kojima je i poznati esej Ondskap i Bosnia (Zlo u Bosni) ,  u izdanju Cambridge University Press, iz Londona, 2005. godine, izašla je njegova nova knjiga Evil and Human Agency.Knjiga ima 12 poglavlja i 313 strane. U ovoj knjizi Vetlesen ustaje protiv modernog razumijevanja zla koje srećemo kod Hanne Arendt i Zygmunta Baumana .
„Zlo je tvrd orah za ljude modernog vremena“, kaže Vetlesen i dodaje. „To nije ništa čudno jer riječ 'zlo' ima miris jarca i sumpora, a to su mirisi sa kojima se teško uhvatiti u koštac i kojih se teško osloboditi. Osim toga, a što je veoma važno, pojam zla dolazi iz teologije gdje zlo zauzima jedno od ključnih mjesta. Koju onda relevantnost taj pojam može imati kada je na Zapadu sve manje ljudi koji vjeruje u Boga, ali i u đavola? Pojmu zla ipak nije istekao rok trajanja“, mišljenja je Vetlesen. „Ja govorim o zlu koje ljudi čine jedni prema drugima. Ja se ne približavam zlu sa teološkog pogleda. Također, ja ne pokušavam riješiti 'problem zla', što filozofija upravo pokušava već stotinama godina. Moja zamisao je izučavanje samog pojma zla, posebno na osnovu onoga na čemu je taj pojam zaradio svoje značenje i oko čega su mnogi saglasni“, kaže Vetlesen.
Vetlesen je mišljenja da je „zlo dobilo taj svoj naziv zbog užasnih stvari koje su ljudi bili spremni uraditi i uradili su jedni protiv drugih. To se naročito odnosi na one užase koje izvršava jedna grupa ljudi prema drugoj grupi. Ovo planirano, organizirano, kolektivno zlo ima svoj vrhunac u genocidu: Gasne komore u Auschwitzu, 'etničko čišćenje' na Balkanu, 'polja smrti' u Kambodži. Ne manjka dakle grotesknih primjera. U situacijama kada ljudi izvršavaju takve postupke ili radnje kojima nanose patnje drugima, onda je opravdano koristiti najgoru riječ u našem vokabularu, a to je zlo. Međutim, ovdje treba podvući da su postupci odnosno radnje ti koji se označavaju i razumijevaju kao zlo, a ne počinitelji“, kaže Vetlesen.
„Šta je sa motivima za činjenje planiranog i organiziranog zla? Posljednjih nekoliko decenija popularno je tumačenje i razumijevanje planiranog i organiziranog zla kao propratne pojave ili posljedice određenih nesretnih političkih programa. Zlo se povezuje sa pokušajem ostvarenja tih planiranih ideoloških i političkih programa. Za to se veoma rado, kao primjeri, uzimaju politike komunizma i nacizma koje su i jedna i druga imale utopijske ciljeve. Pojednostavljeno objašnjenje utopijskih ciljeva moglo bi se predstaviti ovako: Da bi se izgradilo društvo iz snova i sve ono što su idealisti zamislili, moraju se oni koji stoje kao prepreka tome (neprijatelji radničke klase, neprijatelji nacije, neprijatelji rase) istrijebiti, ukloniti sa puta, uništiti. Ljudi se kao jaja moraju porazbijati da bi se napravila utopijska kajgana“, primjećuje Vetlesen i nastavlja.
„Ovakav način razmišljanja imamo kod filozofa Larsa Fr. Svendsena, u njegov knjizi Ondskapens filosofi (Filozofija zla –R.M)), u kojoj je razumijevanje pojma zla objašnjeno kao put u Pakao koji je popločan dobrim namjerama. To je po Svendsenu idealistička vrsta zla koju karakterišu postupci u kojima akteri čine zlo smatrajući da rade dobro. Zlo uživa najbolje kada ispred njega stoje ideali.“
Ali, sam  Vetlesen se ne slaže s tim. On misli da je put u mjesto kao što je Auschwitz popločan zlim namjerama. „Ja nisam siguran da li čovjek može povjerovati u to da su arhitekti, koji su stajali iza ovih projekata, imali namjeru praviti neku utopiju. Ali, sigurno znam da bi se Hitler na ovu priču o utopiji zacehnuo od smijeha jer on nije obećavao nikakvu utopiju njemačkom narodu. Naprotiv, on im je obećavao nešto što je veoma konkretno i što dolazi nakon krvi a to su znoj i suze.
Poznato je da u Hitlerovom poimanju njemački narod imao posebnu ulogu na svjetskom planu. Ali treba znati da to nije bila nikakva lagodna posebna uloga. Prije će biti da je ta posebna uloga Nijemaca bila u tome da oni moraju da trpe i da znaju da se vladaju/ponašaju. Hitler je još u Mein Kampfu napisao da su komfor i blagostanje nešto najgore za njemački narod. Kada se narod bori za svoju egzistenciju na ovoj planeti, u sudbinskom pitanju o egzistenciji ili nestanku, nestaju sva humana ili estetska promišljanja. Prilikom ljudske smrti ovi se pojmovi pretvaraju u ništa, jer priroda njih ne poznaje. Kada je u pitanju ljudska borba za mjesto pod suncem, svi se humani pojmovi suspendiraju“, podsjeća Vetlesen.
  Vetlesen također podsjeća da je u knjizi Eichmann u Jerusalemu (1963.), Hannah Arendt, konstruisala pojam „banalnost zla“. Pojam je došao kao reakcija Arendtove na praćenje sudskog postupka protiv Adolfa Eichmanna, organizatora nacističkog „konačnog rješenja jevrejskog pitanja“. Tada je Arendt vidjela na optuženičkoj klupi, umjesto zategnutog uniformisanog SS sadiste Eichmanna, kašljucavog i nahlađenog čovjeka, obučenog u odijelo koje nije baš pristajalo njegovom slabašnom i žgoljavom tijelu.
Banalnost zla, mišljenja je Arendtova, bila je u tome da Adolf Eichmann niti je mrzio Jevreje niti je bio psihopata, nego samo birokrata koji je precizno izvršavao svoje radne obaveze. A njegov posao, podsjeća Vetlesen, bio je „samo“ transport Jevreja u koncentracione logore. Tako je Eichmann mogao uobraziti da on nije imao ništa sa gasnim komorama, prisilnim radom, medicinskim eksperimentima, ubistvima. Organizator ubistava bio je dakle samo disciplinirani birokrata.
Koliko je međutim ispravno objašnjenje Arendtove Eichmannovog držanja i mentaliteta? Najžešći kritičari Arendtove su mišljenja da je ona naprosto progutala Eichmannovu odbranu. Kritičari Hannah Arendt su mišljenja da je u sudskom procesu Eichmann upravo desperatno pokušavao da manevriše kako bi izbjegao smrtnu kaznu, tvrdeći ono što je jedino i mogao tvrditi: Da je on samo izvršavao naređenja i radio svoj posao.
Vetlesen je mišljenja da nije jednostavno dati nedvosmislen odgovor o tome da li je Arendt bila u pravu ili ne.
Jedna stvar koja može izazvati sumnju u to da Arendt nije bila u pravu jeste njena slika Eichmana kao srednjovječnog čovjeka, sijedog kancelarijskog birokrate, koji nije bio opterećen fanatizmom niti mržnjom prema Jevrejima. Međutim, upozorava Vetlesen, malo je poznato da su psihijatri koji su izučavali Eichmanna prije sudskog procesa imali potpuno drugačiju njegovu sliku od one koju je doživjela Hannah Arendt. Psihijatri su jednostavno konstatovali da je Eichmannova ličnost imala jake i jasne sadističke crte. Ovaj nalaz psihijatara je postojao i kada je Arendt pisala Eichmanna u Jerusalemu, ali ona to nije uzela u obzir!
 Zašto?
Malo drsko rečeno, ovo se desilo zato što se nalaz psihijatara nije uklapao u sliku Eichmanna koju je Arendt već ranije nacrtala. Ovo slika se pojačavala u novijim istraživanjima i kod istraživača i kod onih koji su čitali rezultate istraživanja.
Ali, bez obzira što je Arendt napravila grešku u svojoj predstavi o Eichmannu, njenu pogrešnu predstavu koristili su mnogi istraživači i kritičari. Pogrešno na briljantan način.
Slika organizatora banalnih ubistava, odnosno autorica predstave o toj slici, imala je sjajnu akademsku karijeru. Mnogi koji su kasnije stvarali bilo kakvu vrstu mišljenja o tome ko je bio Eichmann i koji su bili njegovi motivi, svjesno ili nesvjesno, svoje mišljenje su bazirali na analizi Arendtove.
Vetlesen je mišljenja da je problem dvostruk. Prvo, mnogi prihvataju, tu, u najboljem slučaju, selektivnu, a u najgorem slučaju, pogrešnu sliku Arendtove o Eichmannu. Drugo, tako doživljen, Eichmann je jedna vrsta paradigme modernog zla. Razumjeti Eichmanna, međutim, ne znači razumjeti kakvi su bili i ostali planeri, organizatori i egzekutori svih vrsta zločina u Trećem Rajhu. Oni su kao pojedinci bili različiti i mnogi od njih su bili razapeti između birokratskog mentaliteta, a na koji Arendtova stavlja težište, na jednoj strani, i jasnih, agresivnih i primitivnih motiva na drugoj strani. Često se ove crte mogu naći jedna do druge.
Novija istraživanja, nastavlja Vetlesen, otkrila su da su Himmler i Heydrich, kada je bilo u pitanju istrebljivanje Jevreja, željeli imati za lidere u svojim jedinicama one pojedince koji su kod sebe imali kombinaciju hladnokrvnosti i tehničke sposobnosti, na jednoj strani, i personalni i ideološki fanatizam, na drugoj strani. Pojedinci koji su imali samo jednu od ovih osobina nisu bili poželjni kao lideri.
Kombinacija birokratskih sposobnosti i rasne mržnje bila je naročito naglašena u izboru lidera u zonama koje su Nijemci okupirali na Istoku, gdje su ubistva koja su vršili pripadnici SS jedinica bila užasna.
            U Evil and Human agency Vetlesen naglašava da mnogo toga što se ubraja u moderno mišljenje a tiče se zla ide nazad do onoga što se zove svjetski najpoznatiji eksperiment: Istraživanje američkog psihologa, sa Yale Universityja, Stenleyja Milgrama vezano je za sposobnost i saglasnost ljudi da nanesu drugima bol. Milgramov eksperiment izvršen je 60-ih godina prošlog stoljeća, a njegovi rezultati objavljeni su 1974. godine, u poznatoj studiji Obedience to Authority i bio je okvirna osnova za Vetlesenovo razmišljanje u pokušajima traženja odgovora na pitanje zašto ljudi čine zlo.
            Vetlesen podsjeća da je Stenley Milgram uspio pronaći osobe koje su pristale da daju elektrošokove, odnosno doze struje koje su bile bolne, drugim osobama koje su poslužile kao istraživački objekti sve dotle dok su primali naređenja od autoritarne osobe.
Autoritarni sistem u Milgramovom eksperimentu bio je jednostavan i bez mnogo nivoa. Jednostavna eksperimentalna situacija rezultirala je jednostavnim i dokučivim rezultatima. To je značilo da su egzekutori svoje postupke smatrali legitimnim. Naredba neposredno pretpostavljenog bila je najveći autoritet i nije zahtijevala potvrdu od većeg autoriteta. Ako egzekutor ima naredbu svog neposrednog pretpostavljenog, onda on ne osjeća odgovornost za izvršeno djelo. To nije bila njegova inicijativa, mada je djelo izvršeno sa voljom. Odlučujući je faktor kako egzekutor prilagođava svoju volju autoritetu, ne prema naredbi nego prema autoritetu. Naredba koja nije došla od akceptiranog autoriteta nema nikakvo značenje. Zbog toga nije važno šta egzekutor radi i kako, već za koga i u ime koga radi.
Po Milgramu, kada imamo situaciju i odnos naredbodavac i izvršilac, onda u stvari imamo situaciju prezentiranog stanja. Dakle, egzekutor vidi sebe i situaciji koju želi njegov naredbodavac. To prezentirano stanje u suprotnosti je sa autonomnim stanjem. U ovakvom stanju egzekutor je pod punom kontrolom svojih neposrednih autoriteta. To reprezentovano stanje povezano je sa seljenjem odgovornosti kao elementarnim procesom. U takvim slučajevima odgovornost se uvijek nalazi u jednom međuprostoru između autoritarnog sistema, naredbodavca i egzekutora. Čovjek može reći da je organizacija kao cjelina instrument odgovornosti. Isto tako, organizacija koordinira kamuflažu uzročno-posljedičnih veza ovih postupaka, odnosno odgovornosti, tako da je veoma teško precizirati individualnu odgovornost jer učesnik u zločinu kao pojedinac smatra da odgovornost leži kod zvaničnih vlasti. A vlasti i njeni predstavnici misle da je to što oni rade u interesu onih koji su ih izabrali.
Važan dio u Milgramovoj teoriji su kontroverzni rezultati o odnosu između želje za činjenjem zla i blizine žrtve. Milgramova teorija ide za time da je lakše nanijeti bol osobi ukoliko se ta osoba nalazi u daljini. Mnogo je lakše, kaže Milgram, ako egzekutor vidi svoju žrtvu u daljini ili je uopće i ne vidi nego samo čuje.
Što je veći fizički i psihički razmak egzekutora i žrtve, to je lakše izvršiti zločin. Odnosno što je cijeli taj proces više organizovan, to je lakše egzekutoru zadržati unutrašnji mir u sebi zbog učinjenog zločina.
Razlog da distanca pravi zlo lakšim funkcioniše očigledno psihički. Egzekutor je na taj način pošteđen unutrašnjeg bola, odnosno grižnje savjesti koja bi se eventualno mogla pojaviti kao posljedica onoga što on izvršava. Egzekutor može biti u sjeni i misliti da se ne događa nešto strašno, nešto što bi moglo opterećivati njegovu savjest. Ali ovo nije cjelokupno objašnjenje.
Razlozi nisu samo psihičke prirode. Cjelokupan ovaj proces ima i svoj socijalni karakter. U modernom, racionalnom društvu organizacija je takva da se vrši podjela procesa na faze, pa postoji planiranje, racionaliziranje, funkcionalno specijaliziranje, usitnjavanje procesa i slično. Što je više taj racionalni proces organizovan, lakše je učiniti zločin, nanijeti bol i imati osjećaj da se ne radi nešto ružno ni loše.
Suština Milgramove teorije, kratko rečeno, jeste da zločini nisu, u tako velikoj mjeri, uvjetovani karakterom ličnosti, ali su zločini u velikoj mjeri uvjetovani odnosom između vlasti i načina vladanja. Zlo i neljudskost su više rezultat socijalnih relacija. Kada se ove relacije racionaliziraju i perfekcioniziraju čisto tehnički, kreirani su uvjeti za proizvodnju zla i neljudskosti.
Milgramova hipoteza je da užasna djela nisu izvršile užasne individue nego obični ljudi koji  izvršavaju svoje obaveze onako kako to najbolje znaju. Milgram  je tvrdio i dokazao da je neljudskost više povezana sa socijalnim relacijama a manje sa karakterom ličnosti. Kada su socijalne relacije tehnički usavršene, povećavaju se kapacitet i efikasnost za socijalnu proizvodnju neljudskosti.
Milgramov praktični eksperiment i teorija prethodili su uspostavi Baumanove teorije koja se može svesti na varijacije centralne teme: Zlo je više u korelaciji sa socijalnim vezama nego sa određenim karakteristikama egzekutorove ličnosti. Porijeklo zločina je u puno većoj mjeri socijalnog karaktera nego karakteristika određene ličnosti. Ali isto tako, određene ličnosti imaju tendenciju pokazati svoju zločinačku stranu ako se pojave u jednom kontekstu, jednoj situaciji gdje je moral u autu i gdje je legitimirana neljudskost. 
Milgramov eksperiment, bio je između ostalog, kamen temeljac za knjigu Zygmunta Baumana, Modernity and Holocaust, koja je našla mjesto u nastavnim programima mnogih svjetskih univerziteta kao obavezna literatura a uvrštena je u 100 najvažnijih knjiga u 20. stoljeću.
Zygmunt Bauman je koristio Milgramove zaključke da bi podvukao crtu ispod pojma zla, odnosno onoga što se prije zvalo zlo, a poslije Milgrama  pokornost autoritetu. Bauman je koristio Milgramove zaključke za svoju osnovnu tezu koja se može sažeti u tezi da je porijeklo zla u puno većoj mjeri socijalnog karaktera nego što je ono izraz karaktera određene ličnosti.
„Ovo je veoma nesretan način razmišljanja. Na osnovu ovoga može se izvući zaključak da je zlo rezultat nekog nepredvidljivog ljudskog djelovanja, jedna vrsta nesreće na radu“, mišljenja je Vetlesen, koji insistira na hipotezi da ogromna većina ljudi koji izvršavaju zle radnje time žele povrijediti drugog i to svjesno, a ne nesvjesno i nepredvidljivo, iz nehata i iz neznanja.
Ono što je Bauman uradio sa Milgramovim zaključcima, odnosno rezultatima istraživanja, jeste tumačenje i najgoreg zla na taj način da se izvršioci tog zla ne ubrajaju u zločince niti im se pripisuju zli motivi. Stalno usitnjavanje, strukturalizacija i specijalizacija modernog društva omogućava jednu vrstu zla koja izbjegava imenovati individualne učesnike jer su kao svi samo beznačajni dijelovi ukupnog sistema. Tako se dobija strukturalno, sistemsko i birokratsko zlo.
Tako mislioci kao što su Hannah Arendt i Zygmunt Bauman, dakle oni koji su u velikoj mjeri formirali moderno ljudsko mišljenje uopće, a posebno razumijevanje zla, govore o zlu, prije svega, kao nevidljivim posljedicama djelovanja društva, djelovanju podjele rada,  birokratije, strukture. Banalnosti.
 Arne Johan Vetlesen međutim ima jedan sasvim drugačiji ugao gledanja na zlo. U tom svom drugačijem sagledavanju zla on naravno ne negira ulogu sistema u zlu, niti vojnih, policijskih, političkih i vjerskih struktura, države dakle. On samo preferira, i u odnosu na politiku, ideologiju i sveukupne okolnosti, stavlja u prvi plan karakter ličnosti i moralnu odgovornost pojedinca za vlastite postupke. Postupke koji su ipak individualni i personalni izbor.
Za razliku od Baumana, koji dolazi blizu onog pogleda koji korelira između blizine prostornog i moralnog odnosa, Vetlesen tvrdi da prostorna blizina povezuje sa manje mjere nego psihološki uticajne varijable što poznaju ili ne poznaju one druge. Poznavati nekoga znači obavezati se na emocionalnu povezanost između sebe i tog drugog. Ovaj doživljaj obavezivanja može biti umanjen povećanjem prostorne distance. Ta interpersonalna osjećajna povezanost moralna je, ali nije neutralna. Ona sadrži njegu i brigu za one druge i doživljavanje sebe sa odgovornošću za povezanost sa onim drugima, a da se pri tome ne osjeća pritisak za izvršenje jedne obaveze.
To je za Vetlesena spontana – prirodna zainteresovanost za onoga drugog i njegovu situaciju. To nije hladni kognitivni pristup nego doživljaj sa značajnim, ali ipak promjenljivim osjećajnim angažmanom, sa jednim stepenom emocionalne temperature. Ne nalazi se nikakvo nezainteresovano stanje za moralni domen za prostor onih drugih i eventualno njihove patnje. Za patnje postoji samo jedna zainteresovanost u značenju emocionalnog angažmana. Zbog toga mora postojati i moralna odgovornost za postupke koja se ne provodi naređenjem. Zločin je zločin i onda kada je naređen.
Ono bitno na što Vetlesen pokušava ukazati je upravo suštinska razlika između aktera u Milgramovom eksperimentu i aktera u logorima smrti. Puno je više relevantnih razlika nego sličnosti. I to je ono bitno što dovodi u pitanje zaključke do kojih je u svojoj teoriji došao Bauman zahvaljujući Milgramu. Kod Milgrama, naprimjer, žrtve se prikazuju kao anonimne. Onaj koji daje elektrošok nema nikakvih informacija o tome koje taj kome on daje elektrošokove.
Međutim, u holokaustu, naprimjer, situacija je bila potpuno drugačija. Nasilnici su znali da su žrtve Jevreji i oni su upravo izvršili nasilje zbog toga što su žrtve bili Jevreji. Oni su unaprijed bili određeni kao rasna, vjerska i etnička grupa za uništenje.
Zbog toga za Vetlesena zlo nije banalno. Ono je svirepo/okrutno, proračunato, prepredeno/lukavo. Sasvim jednostavno, zlo.  

Rasim Muratović


Arne Johan Vetlesen, rođen 1960. godine. Profesor je filozofije na Univerzitetu u Oslu, u Norveškoj.

”To što se desilo u Bosni od 1991. do 1995. godine nije bio klasični rat. To je bio genocid. Planirani etničko – religiozni i seksualni genocid.” – Arne Johan Vetlesen, Ondskap i Bosnia, Norsk filosofisk tidsskrift, Årg. 32, nr. 1-2, Oslo, 1997.

Hannah Arendt, 1906-1975,  jedna je od naspornijih modernih filozofa. Njene studije o totalitetu, suštini i obliku nasilja pokazuju se kao uvijek aktuelne. Njene studije preživjele su određeni historijski kontekst vremena kada su nastale. Kontroverze o njenoj knjizi Eichmann u Jerusalemu bile su najizraženije u SAD-a odmah nakon izlaska iz štampe knjige, 1963. godine. Tada su je neki od njenih kritičari pokušali isključiti iz društva naučnika i istraživača tvrdeći da je ona samo jedna obična novinarka. 

Zygmunt Bauman, rođen 1925. godine, u Poznanju, u Poljskoj. Profesor je sociologije na univerzitetima u Varšavi, u Poljskoj, u Londonu i Lidsu, u Engleskoj, zatim Tel Avivu, u Izraelu. Zygmunt Bauman je jedan od najpoznatijih sociologa koji je posebno doprinio razumijevanju socijalnih i kulturnih aspekata modernog i postmodernog perioda. „Projekt modernog pokazao se“, kaže Bauman kao poraz angažmana ljudskosti i ljudske odgovornosti i otišao je do uspostave neljudskosti u društvu“. Ovo je Bauman analizirao u više svojih knjiga od kojih je najpoznatija Modernity and Holocaust za koju je dobio evropsku Amalfi nagradu za sociologiju 1989. godine.  U ovom djelu Bauman analizira najmračniji dio XX stoljeća – istrebljivanje Jevreja od strane nacista. Bauman razmatra holokaust u uzajmnoj vezi sa modernim društvom i razvojem tehnologije i birokratije. Zygmunt Bauman je poljski Jevrej koji je preživio Auschwitz.