Jesen 2009

 OKRET MIŠLJENJA
 Martin Heidegger: Prilozi filozofiji(Iz dogođaja), S njemačkog preveo Kiril Miladinov, Naklada Breza, Zagreb 2008.
 
 

Već su i prije njihova objavljivanja 1989. godine Heideggerovi manuskripti Prilozi filozofiji (Iz dogođaja) bili ocijenjeni kao njegovo glavno djelo, odnosno kao drugo glavno pored djela Bitak i vrijeme. U čemu je osobiti značaj ovog djela? U tom rukopisu, sačinjenom 1936-38, Heidegger je zacrtao smjer kojim se kretalo njegovo mišljenje u okretu misaonog puta, a na njegov se sadržaj odnosi primjedba u ''Pismu o humanizmu'', napisanom 1946. godine, u kojoj stoji da tu rečeno počiva ''na hodu jednog puta koji je otpočeo 1936. godine'' te da je ''dogođaj (Eregnis: prigoda) od 1936. godine riječ vodilja'' njegova mišljenja.

Posrijedi je okret Heideggerova mišljenja u eksplikaciji njegovog temeljnog pitanja o ''smislu bitka'', okret od danosti bitka putem transcendencije tubitka u nabačaju kao autentičnom u-svijetu-moći-biti egzistencije prema obitavanju samog bitka u otvorenosti-uskraćivanju. Taj je okret prisutan već od početka tridesetih godina. No u Prilozima filozofiji Heidegger je artikulirao svoje mišljenje iz pripadnosti povijesnom početku i time zacrtao odlučan smjer kojim je ono krenulo. Naime, ovdje primarno nije posrijedi dogođaj u sklopu formalnog (bitnog) izvora povijesnosti uopće, mišljenog okretom, a to će reći: ne više iz neprevladive konačnosti nabačaja i ljudske slobode što nadmašuje svakokratni svijet (razina mišljenja u Bitku i vremenu), nego iz konstelacije samog bitka, njegove otvorenosti koja je istodobno, također neprevladiva, uskraćenost ili ustegnutost.

Dogođaj kao povijesni početak, o kojem se kod Heideggera u Prilozima radi, mišljen je kao mogućnost i kriterij začinjanja budućeg svijeta u suvremenoj epohi nihilizma. Nihilizam je napuštenost bitka, posvuda obeskorijenjenost, tako da je spašavanje bića moguće ''samo još iz najdubljeg temelja samog bytka'' (metafizika za Heideggera misli bitak s i, a novo mišljenje mora misliti bitak s y, prim. M.K.) (str.94). Napuštenost bića kaže da se ''bytak povukao od bića'' (str.102). Ona se pokazuje u tome što bića jesu kao puko spravljeno. Pri spravljanju i spravljivošću svega što nas okružuje manjka u bićima kako podareno (od sebe dano u otvorenosti) tako i skrivenost (uskraćenost) – manjka istina bitka kao bitak sam. Takva konstelacija bića, u kojoj ''ne samo da se načelno više ne prihvaća ništa skriveno, već presudnije postaje to što se sebeskrivanje kao takvo više ni na koji način ne može pojaviti kao odredbena moć'' (str.111), pripravljena je poviješću metafizike. Pripravljena je tako što je već u antičkoj metafizici na djelu gesta spravljanja, i to time da je iz vidokruga ''techne'' izvršeno tumačenje prirode kao spravljanje-sámo-od-sebe. Ta je gesta znatno osnažena judejsko-kršćanskom mišlju boga tvorca te bivanjem bića ens creatum, da bi potom dominirala novovjekovnim mišljenjem u vidu bića kao pred-stavljenosti, pred-meta.

Heideggeru se metafizika, uz sve epohalne razlike, nadaje primarno iz problematizacije njezinog kraja u nihilizmu i pokazuje u njezinom jedinstvu koje čini ''zaborav bitka''. Zaborav bitka odnosi se na razliku između ''provodnog pitanja'' (Leitfrage) metafizičkog mišljenja o bićevnosti bića i ''temeljnog pitanja'' (Grundfrage) o istini samog bitka. Metafizika se već uvijek kreće u krčevini (Lichtung: čistini) bitka, no misli bitak kao bićevnost bića. Izostajanje temeljnog pitanja u metafizici valja razumjeti iz usmjerenja koje je odlučeno u početku metafizičkog mišljenja. Kako je poznato, ovu odlučenost Heidegger ne pripisuje slabosti ili pak propustu mišljenja u Platona i Aristotela. Naime, teško da je mišljenje u kojem su se neskriveno bića u cjelini pokazala u svojem ''što'' (idea, eidos) moglo uopće iskusiti skrivenost bitka da bi onda problematiziralo i samu neskrivenost u pogledu uskraćenosti. Početak, doduše, nije vječan, jer ne može biti izbačen iz povijesti. No početak ''grabi naprijed'' i kao takav ono što je njime počelo drukčije preseže i shodno tomu određuje svoje ponavljanje (str. 59). Odatle je nihilizam suvremenog svijeta kraj novovjekovne metafizike kao takve, ali i slijed povijesti metafizike kao takve s njezinim početkom u ''zaboravu bitka''. Na osnovi tako sagledane sveze metafizike i nihilizma Heidegger kvalificira začinjanje budućeg svijeta iz svijeta nihilizma dogođajem kao ''drugi početak'' (der andere Anfang), a mišljenje koje utire put tom začinjanju kao ''mišljenje početka'' (das anfängliche Denken).

Dogođaj drugog početka mišljen je kao obitavanje bitka u njegovoj istini – skrovitosti što se otvara – u vremenu-prostoru povijesnog svijeta. Dakle: vraćanje bitka bićima tako da bića u sebi sadrže i čuvaju istinu bitka kao bitak sam, budući da ''istina bytka uopće nije nešto različito od bytka nego njegova najvlastitija bit'' (str. 93). Primajući i prisvajajući svoje tu-biti (Da-sein) iz istine, tj biti bitka, čovjek je, dakako, konstitutivni moment drugog početka. Sve je do toga da čovjek u svom odnosu spram bića pusti da u njima skrovitost biva, umjesto da ih sili u sigurno postavljanje proračunavanjem radi trošenja. Otuda je ''odricanje'' (Verhaltenheit: uzdržanost) temeljni ugođaj takvog ophođenja s bićima i njihova razvijanja koje u njima očuvava bitak u njegovoj istini. Odricanje je isto tako temeljni ugođaj mišljenja početka. Nije to, bilježi Heidegger, ''puko htijenje da se nema i odlaganje na stranu nego se zbiva kao najviši oblik posjedovanja, čija nadmoć nalazi odlučnost u iskrenosti oduševljenja za nezamislivo darivanje uskraćivanja'' (str. 34).

Tako jednostavno je bitno određenje dogođaja drugog početka kao dogođaja bitka samog u njegovoj istini dok je u utiranju puta k njemu mišljenje razvijajući ''temeljno pitanje'' i u svojoj prvoj i u svojoj drugoj fazi trebalo na svjetlost dana iznijeti ''vladavinu bitka'' – ''bitak kao ono što se nikada ne može svladati; bytak kao temelj u kojemu sve biće kao takvo tek dolazi do svoje istine (sklanjanja i uređenja i predmetnosti); temelj u koji biće uranja…'' (str.75). Nužnost takvog oboružavanja mišljenja drugog početka ne slijedi samo otud što ono ''najtežu prepreku'' nalazi  u neizrečenom samorazumijevanju suvremenog čovjeka (str.63). To oboružavanje proishodi ponajprije otuda što ono mora misaono osigurati svoje poimanje povijesnosti kao otvarajuće se skrivenosti bitka da bi se uopće slučilo u povijest.

Svoje temeljne uvide o ''vladavini bitka'' i izvorima povijesnosti u njegovoj skrovitosti što se otvara Heidegger osigurava putem misaonog razračunavanja s filozofemima metafizike. O tome kaže sljedeće: ''Polazeći od provodnog pitanja i njegovim potpunim razvijanjem, moramo prije svega postići neki prijelaz k skoku u temeljno pitanje; nikada nema neposrednog prijelaza u to pitanje. Mora se učiniti vidljivim da i zašto u provodnom pitanju ostaje nepitanim pitanje o istini (smislu) bytka. To neupitano pitanje temeljno je pitanje, gledano u vidokrugu puta provodnog pitanja, gledano samo naznačujući; vrijeme kao istina bytka; to tek početno iskusiti kao pribivanje u različitim likovima'' (str.198).

Možda se već iz ovih naznaka može razabrati da je u ovom rukopisu sastavljenom 1936-1938. godine sadržana gotovo cjelokupna Heideggerova misao druge faze. Stoga ovo uistinu jest pored Bitka i vremena njegovo glavno djelo. Zašto ga za života Heidegger nije objavio? Zašto je zabranio njegovo objavljivanje sve dok se ne objave sva njegova predavanja? Najvjerojatnije stoga što je rukopis više zapis sagledanog daljnjeg puta svojeg mišljenja nego brižno izlaganje misli kakvo poznajemo iz radova objavljenih za života. U tome su i njegove prednosti i njegove teškoće. Knjiga je dragocjena jer se iz nje više nego iz ostalih Heideggerovih spisa vidi povezanost samorazumijevanja povijesnog mjesta vlastitog mišljenja i svih bitnih aspekata njegova mišljenja (jedinstvo šest sastavaka fuge). Vidi se iz kraja metafizike u nihilizmu  urgirano problematiziranje metafizike s obzirom na ''zaborav bitka'', vidi se svrha njegovih interpretacija velikih filozofema povijesti metafizike, vidi se da njegovo temeljno pitanje nije razvijano tek radi produbljivanja mišljenja metafizike nego je u sklopu povijesnog mišljenja kojem je stalo do svijeta onkraj nihilizma, vidi se oris odrednica svijeta dogođenog u događaju istine bitka. S druge strane, budući kao zapis smjeranja svojeg mišljenja i zadaće koja mu predstoji, ovaj rukopis čitatelju zadaje nemale teškoće. On ne može kompenzirati studij drugih Heideggerovih radova, no ni jedna druga njegova knjiga nije ekvivalent ovoj.

Mogli bismo sa svoje strane dodati da je ovaj u svakom pogledu neobičan spis vrlo blizak Nietzscheu, da je najviše prožet ničeovskim duhom od svih Heideggerovih spisa, kako u formalnom tako i u sadržajnom pogledu. Kao da je sam Nietzsche sudjelovao u postavljanju i podešavanju tematskog okvira ovog djela. I ne samo to. Isprekidanost misaonih tokova i uporaba novih čudnih izraza i slikovitih poredaba neodoljivo podsjeća na Nietzscheov stil mišljenja i njegov aforistični način izražavanja.

I na kraju o samom prijevodu. Ako nismo imali sreću s hrvatskim prijevodom Bitka i vremena, sada je izvjesno da je prevoditelj Kiril Miladinov svoj zadatak obavio savjesno. Dapače, obavio ga je više nego savjesno, što njegov trud i uopće objavu ove knjige čini najvažnijim filozofskim događajem u Hrvatskoj ove godine.

 

Mario Kopić