Jesen 2009

 KOSMOS I HAOS
 Marko Raguž
 
 

Uvod

André Gide kaže da „nijedno umjetničko djelo ne nastaje bez pomoći đavola“. Đavolje je nasuprot anđeoskom, kao što je haos nasuprot kosmosu – nipošto u ustaljenom smislu, već se sve to ostvaruje unutar čovjeka i između ljudi (vječiti sudari, borba sila). Budući da to važi za život svakog čovjeka, samim time važi i za svako književno djelo. Filip David u priči Brdo izgubljenih (a koja pripada zbirci Princ vatre) piše da se sve u „životu svodi, kako veli jedna hasidska poslovica, na uvođenje nereda u red, pa promjenom nereda u red“. Odnos između nereda i reda bio bi osnova na kojoj se temelji književnost – kako po pitanju sadržaja, tako i po pitanju forme. Književnost, također, može da proizvodi i red i nered – ovo posljednje tako što savjetuje kako iz „lažnog reda“, a u stvari preko nereda – doseći „istinski“ red. Jedan od Platonovih ciljeva, kako piše Koplston u svojoj Istoriji filozofije, bio je nastavak demijurgovog djela, a to je unošenje reda u nered. Međutim, nije sve baš tako jednostavno. Peter Brook (u knjizi Otvorena vrata) kaže da je haos koristan „jedino kada vodi u red“. Šta bi to trebalo da znači? Tačno je da haos vodi jedino u haos, ali da ga – bar do našeg vremena – uvijek smjenjuje red, ali bi „kontrolirani“ haos mogao voditi u red. Kao primjer mogu poslužiti prevaziđene metode u liječenju mentalnih bolesnika – elektrošokovi. Tokom „terapije“ pacijent doživljava strašne grčeve (što bi moglo da predstavlja nered), nakon čega slijedi opuštanje i nervna smirenost pacijenta (što bi bio red). Međutim, zar stanje tog pacijenta, prije nego što će biti podvrgnut „terapiji“ nije isto tako nered (u odnosu na vrijeme dok je bio zdrav), pa se taj nered u sudaru sa snažnijim neredom poništava, čime se uspostavlja red. Ako govorimo o nekim društvenim događajima – kao što je rat – nered, to jest rat, često se može dokinuti jedino sredstvima na kojima se i sam zasniva, da bi se potom mogao uspostavljati red (takvih primjera ima, recimo, u 20. stoljeću): premda je taj „red“ obično lažan. To ne znači da red nema snagu – on ima sposobnost da nered drži „okovanog“. Red je Zakon i temelji se na normama; a kako kaže Giorgio Agamben (Homo sacer) – ne postoji „norma koja bi bila primjenljiva na kaos.“
U smislu teme, književnost se zanima i za red i za nered – možda (ili zasigurno) za ovo zadnje čak i više. U smislu u kojem je Mirko Kovač (u romanu Gubilište) kazao da svi veliki slikari i pripovjedači potiču iz krajeva bogatih zmijama. To znači da takvi umjetnici materijal kojeg oblikuju crpe iz onog „mračnog“ u čovjeku ili zajednici.
O odnosu između reda i nereda ću da govorim na osnovu primjera iz Izvještaja iz tamnog vilajeta, Dževada Karahasana.
Želim još jedanput ponoviti: o problemu odnosa između haosa i kosmosa se može govoriti na primjeru bilo kojeg književnog djela – a moj odabir Karahasanovih Izvještaja iz tamnog vilajeta zaista je slučajan. Iz tog razloga ovaj ogled ne daje čak ni opšti presjek pripovijedaka, već je u pitanju apstrahovanje podesnih primjera. Međutim, cijeli ovaj ogled, ipak, daje „sliku“ jedne dimenzije Karahasanovih Izvještaja iz tamnog vilajeta. Isto tako, primjeri koje navodim, izvučeni iz konteksta, imaju katkad vrlo jake društveno-političke konotacije, pa je važno naglasiti da se radi o citatima izvađenim iz svoga konteksta, s jedne strane, a s druge, sve u tim pripovijetkama izgovaraju likovi, a ne pisac pripovijedaka (a to je, na žalost, kod nas uvijek potrebno naglašavati). Nipošto se time ne naglašava da u spomenutim „stavovima“ ima nešto negativno, jer svako će se, na kraju krajeva, prema njima odrediti u odnosu na vlastita stajališta.

Odnos između kosmosa i haosa
na primjeru Izvještaja iz tamnog vilajeta, Dževada Karahasana

„Izbjegavali smo govoriti o ratu koji je ovamo doveo mene i o pomračenju duha koje je dovelo njega, nismo nastojali naslutiti budućnost niti smo komentirali prošlost koja je u blagosloljenim krajevima iz kojih smo došli mnogo neprozirnija od budućnosti.“ Radi se o pripovijesti „Pisma iz 1993. godine“ (što naslovom vuče reminiscenciju na Andrićevo Pismo iz 1920.). Ona počinje susretom glavnog lika i Bogdana (a obojica potiču iz naših krajeva) u jednom restaurantu u Salzburgu. Vrijeme toga događaja je kraj jula godine 1995. Problem reda i nereda se upravo na ovom primjeru može lijepo analizirati. U tome vremenu bi se prostor ex Jugoslavije mogao odrediti prostorom haosa ili nereda, dok bi Salzburg mogao predstavljati evropski red – jasno, time što je između te dvije strane uspostavljen takav odnos. Oba lika u sebi nose iskustvo nereda (vrijeme provedeno u neredu), a susreću se u prostoru u kojemu je dominantan red. Iskustvo nereda ti likovi nose na različite načine. Glavnoga je lika u Salzbur doveo rat (to će reći, u pitanju je i vanjsko, realno progonstvo) a Bogdana je u taj grad dovelo „pomračenje duha“ (a to znači da je, očigledno, boravio u prostoru u kojemu se začela ideja o neredu, tj. ratu – stoga je taj lik u unutrašnjem ili duhovnom progonstvu). Njihove pozicije nipošto nisu suprotstavljene – samo su obojica na različite načine boravili u prostoru nereda te se susreli u prostoru reda, te u tom prostoru nastojali sebi priuštiti užitak „ljudskog razgovora“ – a samim time oni na nekoj individualnoj razini uspostavljaju red. Ovaj se primjer tiče odnosa između reda i nereda na razini zajednica, ali se tiče i refleksije haosa unutar tih likova – koji, iako imaju neke preduvjete (radi kojih i vlada nered u prostoru iz kojih su došli), u svome odnosu ne produžuju nered, nego kroz ljudsku komunikaciju uspostavljaju red. „O budućnosti pouzdano znam bar jednu stvar – da će biti gadna i sve gadnija što sam ja stariji.“ Ovaj primjer dobro ilustruje u kolikoj mjeri stanje u kojem se neko nalazi uvjetuje njegovo percipiranje stvarnosti – u odnosu na nered ili red. Kontekst njihovog razgovora ide u drugom smjeru, a ovo su samo primjeri za problem nereda i reda. Bogdan glavnome liku (koji je istovremeno i pripovjedač – a pripovijedanje teče u prvom licu) pripovijeda priču koja se na istome mjestu dogodila prije gotovo pola stoljeća. Razlog radi kojega se on tada našao na tome mjestu jeste putovanje po gradovima koji su se obnavljali, po gradovima koje su ljudi željeli spasiti – pa je stoga putovao po Njemačkoj. Na osnovu ovoga primjera se višestruko može govoriti o problemu reda i nereda. U sadašnjosti priče – oni su u prostoru u kojemu vlada red, a potiču iz prostora uništenog neredom; tokom razgovora se, kroz sjećanje lika, priziva vrijeme u kojemu se prostor reda – onog u kojem trenutno borave – kao takav tek počeo graditi, uspostavljati. Gradovi koji se obnavljaju za sobom vuku asocijacije na nedavni haos, na vrijeme u kojem je dominirao nered... To je dobar primjer za postepeni prelazak iz nereda u red. Isto tako ovaj primjer govori o tome da ni Evropa nije vječiti prostor sklada, reda, a npr. Balkan vječiti prostor barbarizma i nereda (što je jedna ustaljena predrasuda u glavama ljudi koji misle da svijet počinje njihovim rođenjem). U nastavku pripovijedanja se ukazuje jedan veoma važan, čak fundamentalan problem za odnos između reda i nereda: „Grad ima svoje ulice i trgove, spomenike i zgrade, fontane i parkove, ali neki gradovi, pravi gradovi, imaju iza toga, unutar toga, i svoje platonsko biće, svoju dušu koja obuhvata sve to i više je od zbira svega toga. Pravi gradovi imaju nešto što se ne da izmeriti i ozidati, pa se ne da ni srušiti. To nešto se da jedino uništiti, recimo tako da se grad razori i za dugo vremena isprazni od ljudi. A možda ne može čak ni tako, jer možda je duša grada neraskidivo povezana sa duhom svetog mesta na kojem je grad nastao, neuništivim duhom koji pamti i uvek iznova obnavlja grad, ma kako dugo on bio razoren i raseljen.“ Ovdje je riječ o načinu na koji se uspijeva – nakon razaranja i haosa – ponovo uspostaviti red; riječ je o tome kako ono što je esencija reda uspijeva preživjeti i obnavljati se. Nije, naravno, moguće govoriti o tome šta je to esencija nereda ili reda, zato što mi ne možemo znati šta je red ili nered u apsolutnom smislu – a u apsolutnom smislu, može postojati ili Red ili Nered. Oblici koje mi poznajemo teže tom apsolutnom, ali ga nikada ne dosežu. Mi jedino možemo konstruirati „slike“ apsolutnog Reda ili Nereda. Tako bi imaginarni svijet u kojemu je Sotona potpuno porazio Boga, predstavljao tu konstruisanu „sliku“ apsolutnog Nereda, a svijet u kojemu je jedino Bog – predstavljao bi apsolutni Red. U skolastičkoj hijerarhiji čovjek je pozicioniran između anđela i životinje – te se on može uzdizati ka anđeoskom ili padati u životinjsko (što je opet odnos između reda i nereda). U važnijim romanima Fjodora M. Dostojevskog (Braća Karamazovi, Idiot, Zločin i kazna), obično postoje likovi antipodi – jedan je gotovo pa savršen u anđeoskom, a drugi u demonskom, dok se u trećem liku te dvije sile bore (ne uvijek, već postoje i takvi primjeri). Međutim, ono što u tim romanima predstavlja red, naslanja se novozavjetno-isusovsko učenje, a ono uvijek ima tendenciju širenja, koloniziranja, pridobijanja – ali primjerom i riječju: a demonsko nastoji uspostaviti novi, vlastiti poredak silom. Dakle, prvo se širi predstavljanjem sebe samog Drugom, a ovo posljednje potčinjavanjem Drugog. Poredak u kojemu svako samoga sebe predstavlja, otvara prema Drugom i obrnuto, jeste poredak koji se zasniva na redu, a poredak koji se zasniva na neredu je onaj u kojemu se Drugi drži u podređenom položaju. Dževad Karahasan u Izvještajima iz tamnog vilajetima o tome piše na sličan način (tj. to govori lik u pripovijesti Karlo veliki i tužni slonovi): „Mržnja je u krajnjoj liniji dobra, onome koga mrziš priznaješ da ti je ravan i mržnjom od njega praviš svojevrsnog partnera. Dok ste jedan drugom ravni, a zasigurno je to slučaj dok se mrzite, vi možete jedan drugog razumjeti, jedan o drugome nešto shvatiti i naučiti. To će se sigurno i dogoditi, kad-tad, a tada će nestati i mržnje. Ali ako je odnos između dvoje ljudi vertikalan, ne ravnopravan nego odnos boljega i lošijeg, nema razgovora i nema razumijevanja. A najgore je što tada odnosa i zapravo nema, jer jedna ili obje strane uobražavaju da postoji vertikalni odnos u kojem su one ona gornja strana. Tada nema odnosa jer nema komunikacije, nije moguća bilo kakva razmjena i upoznavanje, postoji samo prazno ljudsko samoljublje. To je prvobitni ljudski grijeh, moj dragi prijatelju, zbog tog je osjećanja, kako bi ti rekao, ljudima uskraćen raj. I neka je!“ Taj vertikalni odnos između ljudi je onaj u kojemu se neko nastoji držati u podređenom položaju, čime ni onaj koji je nadređen ne može shvatati kao čovjeka – u punom smislu – onog ko je podređen, ali i obrnuto. Takav odnos može vladati između dvoje ljudi, ali i u okviru jedne zajednice ili između zajednica. U okviru idejnog ništa ne može biti red ili nered sve dok ostane u tom obliku, ali pošto sve idejno teži tome da se ostvari u realnosti, onda se tu može govoriti o odnosu između reda i nereda, ali samo u odnosu na to u kojem se obliku idejno ostvarilo u realnosti. Ali „slika“ reda i nereda nikada ne može biti jedna – ona je različita kako na razini pojedinca (tako će jedan čovjek red i nered shvatati na svoj način, a drugi na neki sasvim drugi način – čak i onda kad ih taj problem dovodi u odnos), tako i na razini idejnih koncepcija (neke političke ideologije će kanonizovati jednu „sliku“ reda i nereda, druge neku drugu – a isto je i sa religijskim ideologijama).
Nastavak Karahasanove pripovijesti „Pisma iz 1993. godine“ se itekako tiče odnosa između haosa i kosmosa – čak se glavna ideja te cjelina zasniva na platonskom biću grada, koje preživljava razaranje (o čemu sam već govorio). Taj dio pripovijetke se sastoji od skupine pisama, koje student Haris šalje svome profesoru (od kojih samo jedno pripada Harisu – ali je upravo ono idejna osnova čitave pripovijetke, tačnije, preko nje se idejno dokazalo kao istinito u književnoj realnosti). Haris je student, koji živi u Evropi, a tamo ga je odveo rat u Bosni. Dakle, opet se i time ponavljaju pozicije reda i nereda. A preko pisama, koji pripadaju drugim ljudima, a koje šalje profesoru umjesto seminarskog rada na temu Poetika Sarajeva, gradi se „fotografija“ 20. stoljeća preko individualnih tački gledišta. Ona se prije svega zasniva na vremenu nereda, u Bosni ali i Evropi – preko priče o djedu i ocu iz perspektive sina/unuka, da bi na kraju bilo zahvaćeno i vrijeme rata u Bosni, tačnije Sarajevu. Naročito taj dio ima veliki značaj. U ovom kontekstu nije potrebno detaljnije govoriti o okolnostima u kojima se skupina tih „likova“ nalazi, već je važno obratiti pažnju na Harisovo pismo profesoru. Haris je sedamnaest godina svog života proveo u Sarajevu, čime je upio duh (ili kako se u pripovijeci kaže – platonsko biće) grada. U formi seminarskog rada, nije mogao predstaviti taj duh grada. Stoga je profesoru, umjesto toga, poslao pisma, a u svome mu je pismu napomenuo da će on – u vrijeme kad to profesor bude čitao – već biti u Sarajevu. Upravo je ovaj dio najvažniji u čitavoj pripovijesti, jer Haris ovdje predstavlja to platonsko biće grada; preko njega (i onih koji su takvi) duh grada će – nakon razaranja – moći da se obnavlja, jer ga on u sebi nosi. Sve se to tiče odnosa između haosa i kosmosa.
Naredni primjeri – na osnovu kojih ću govoriti o redu i neredu – nalaze se u pripovijesti „Princip Gabrijel“. Prvi važan primjer tiče se sadržaja zapisa kompozitora Viktora Ullmanna, koji govori o njegovom boravku u koncentracionom logoru Theresienstadt: kako sam kaže, njemu je boravak u logoru bio i koristan, ali nakon sto je unutar sebe riješio probleme kao što su nedostatak klavira i notnog papira. „A zapis završava iskazujući uvjerenje da će se s njim složiti svi oni koji su u životu i umjetnosti nastojali izvući formu iz materijala koji se tome opirao. I u životu dakle, ne samo u umjetnosti, eto to je ključ koji mi je ostao skriven sve ove godine. Umjetnost služi tome da nas uči životu, da nam otkriva umjetnost življenja, da nas, naprimjer, uvjeri kako duhom možemo prevladati okolnosti i svoju prirodu, koji su takoreći materijal pojedinačnog ljudskog života, a ako je to neophodno možemo ih duhom čak i poreći. Ullmann je i u logoru bio slobodan, o tom se radi, on je imao dovoljno duha da materijal života prevlada formom, a umjetnička forma života je upravo sloboda. Samo niže forme slobode uživa onaj ko radi šta ga volja i zadovoljava svoje potrebe kad hoće i kako hoće, više forme slobode osvajaju se odricanjem i njih uživaju samo oni koji usprkos okolnostima čuvaju temeljnu formu svog bića. Nema klavira i notnog papira? Šta s tim, to nipošto ne znači da ja moram prestati da budem kompozitor. Ljudi koji su sebe sveli na čistu biologiju zatvorili su me u logor i stalno me podsjećaju na to da me mogu ubiti kad im se prohtije? (...) A čega se sve Ullmann uspio odreći u logoru, ne izgubivši bitne elemente svog bića i identiteta, jer je na vrijeme slobodu usvojio kao dio samoga sebe, kao formu svoje prisutnosti u svijetu!“ I o samoj umjetnosti se može govoriti kroz problem reda i nereda na više načina – ne samo da je u umjetnosti odražen red i nered – na planu sadržaja i na planu forme – već je prava umjetnost sama po sebi red, građenje: ma koliko je istinito to da je ona zasebni, unutar sebe zatvoreni svijet, paralelna realnost i sl. – ona se može na različite načine reflektovati ponovo u čovjekovu realnost, proizvodeći upravo red. Na primjeru iz života kompozitora Viktora Ullmanna se na približno sličan način može govoriti o odnosu između umjetnosti i realnosti u smislu odnosa između reda i nereda. Koncentracioni logor, kao proizvod totalitarne ideologije, predstavlja nered, pored ostalog, i zato što se zasniva na „vertikalnom“ odnosu između ljudi: jedna skupina ljudi drugu posmatra „odozgo“, čime ih ne mogu shvatati kao ljude – a proizvod toga je totalna dehumanizacija ili, kako je zapisano u pripovijeci, svođenje na biološko. Pristajanje na haos bi značilo pristajanje na istinost nečijeg stava da je neki pojedinac ili određena skupina ništa drugo osim biološko – a to je uistinu svođenje na biološko unutar same ličnosti, kao psihološka posljedica pravila koji su uspostavljeni u određenom prostoru (u ovom slučaju – koncentracionom logoru). Primjer iz života kompozitora Viktora Ullmanna (u okviru pripovijesti „Princip Gabrijel“) govori o tome kako se onim što je red – a u ovom je slučaju to umjetnost – može suprotstaviti onome što predstavlja nered. Ukoliko nosilac reda biološki preživi vrijeme nereda, postaće dio društvenih snaga u okviru kojih se red obnavlja. Dobar je primjer za to i film „Pijanist“, Romana Polanskog.
U pripovijesti „Karlo veliki i tužni slonovi“ postoji jedan primjer na osnovu kojeg se jako dobro može govoriti o problemu reda i nereda. U pitanju je ustroj „prostora“ bosanske kuće. To je u pripovijeci veoma detaljno opisano, ali ću ovdje navesti dijelove tog opisa: „Čovjek koji se zaputio u bosansku kuću, stupa nakon avlije u divanhanu ili verandu, onaj dio kuće koji je zatvorenom prostoru za jedan korak bliže i od prirode jedan korak dalje nego avlija. Divanhana ima krov i za nekoliko stepenika je uzdignuta od tla, ali je ograđena samo dopola, jednim „poluzidom“ na čijem su vrhu najčešće saksije sa jaglikom i bosiokom, minđušicama i daninoći, pomiješanim u raznim omjerima i kombinacijama, ovisno o sklonostima žene koja ih je sadila. Čovjek koji sjedi na divanhani nije više na granici, dakle i unutra i vani, kao onaj koji se nalazi u avliji, on je definitivno unutra, odvojen od prirode i od grada, ali još uvijek povezan s njima, otvoren njihovim utjecajima, izložen onome što se zbiva vani i prijemčiv za to. On čuje zvukove što dolaze s ulice ili s trga, on udiše mirise koji do njega dolaze iz obližnje pekare, on ne može zaboraviti život koji teče oko njegove kuće i neposredno uz nju, već s onu stranu avlijskog zida. Ali je taj život, sa svim njegovim zvukovima i mirisima, ublažen i umiren, on se na divanhani već miješa sa zvukovima i mirisima kuće, recimo s onima što dolaze od žene ili iz kuhinje, s mirisom dunja s ormara ili s mirisom suhih trava iz potkrovlja.“ Ovo je, dakle, samo jedan dio opisa organizacije bosanske kuće. S jedne strane, ne može se ne priznati da je ovdje u pitanju pretjerano idilična slika bosanske kuće, idealizacija tradicije, ali s druge strane, ako se uzme u obzir čemu se to suprotstavlja, onda se čak tu može govoriti o odnosu između reda i nereda. Bosanska kuća je ovdje predstavljena kao prostor koji je organiziran po mjeri čovjekovih potreba, po mjeri svih članova porodice, po mjeri čitavog komšiluka (u smislu privatnosti) i tome slično... U nastavku pripovijetke se navodi kako se u starom dijelu grada Sarajeva sve više i više uništavaju te stare avlije: „Nema više avlija i divanhana, nema međuprostora i prijelaza, sada se gradi tako da se iz kreveta izlazi na ulicu. Život nam se odvija u izlozima i protiče između naglih rezova, nema u našem svijetu mjesta za intimnost i sjenu.“ Problem reda i nereda se na ovim primjerima može predstaviti na sljedeći način – savremenom, kapitalističkom načinu života (u kojemu je čovjek dehumaniziran čak i samim prostorom u kojem boravi), pa time i haotičnom, suprotstavlja se jedan mirna, tradicionalna „slika“ čovjekovog okruženja, te načina življenja – koji je prepun prirodne organiziranosti i reda (one koja je po mjeri čovjeka, a ne profita). Nipošto se ovdje bosanska tradicija ne suprotstavlja Zapadu, u kulturološkom smislu (ili u smislu da se zatvara prema nečemu). Međutim, ovdje se stvari mogu i obrnuti. Ako znamo o kojem je historijskom kontekstu riječ, onda treba napomenuti da je organizacija bosanske kuće uvjetovana ne samo kulturološkim i sličnim specifičnostima, već i partrijarhalnom slikom svijeta. Sama po sebi, ta činjenica nudi određene zaključke, koji se tiču odnosa između haosa i kosmosa: patrijarhalna koncepcija svijeta je monolitna i zatvorena; ona time nudi i vlastitu fiksiranu „sliku“ i kosmosa i haosa; ukoliko bi se ustroju bosanske kuće pristupalo kroz problematiku feminizma, odnosno prava žena i tome slično, onda bosanska kuća – u čijem je ustroju prisutan patrijarhalni poredak – nipošto ne bi predstavljala red i harmoniju, jer bi kao takva bila prostor koji je u svome fundamentu zasnovan na kršenju ljudskih prava, preciznije, prava žena.
Veoma je važno – kada je u pitanju problem reda i nereda – naglasiti još jedanput da nered nema čvrst izgled: ono što je za nekog red, za drugog je nered. Evo jednog primjera iz pripovijesti „Karlo veliki i tužni slonovi“: „Nekoliko mjeseci nakon imenovanja i sam je došao u Travnik - (u pitanju je Dželaluddin, vezir u Bosni) - i za početak počinio pokolj među bosanskim begovima. Naravno da mu to, kao Bosanac, ne mogu i neću halaliti, ali sada, kad ga zamišljam i u stvari vidim u Travniku, moram priznati da ga razumijem (i molim Allaha Velikoga da mi oprosti ove riječi). On je došao ovdje da uvede red, provede promjene i tako doprinese opstanku države, koja naravno ne može opstati ako u svakoj pokrajini svi malo ugledniji ljudi sebe smatraju za male sultane i ponašaju se, u skladu s tim, kao mali sultani. Došao je s jasnim ciljem i on najkraćim putem ide ka tom cilju, takav je on čovjek bio. Da ga je u njegovom Dijarbekiru poslalo da čuva lubenice, kladim se, ljudi moji, da tri dana hoda oko polja s lubenicama ne bi bilo ni jednog hrčka, ni štakora, ni jedne životinje koja šteti lubenicama. Ali je njega eto poslalo u moj Travnik da čuva državu.“ Na drugom mjestu se navodi kako je u Bosni u više navrata pogubljen veliki dio elite – u različitim sistemima, te da bi i historija Bosne sigurno bila drugačija da se to nije dogodilo. S  jedne strane, ovdje se može zapaziti da ono što za Osmansku carevinu – u odnosu na njen opstanak i interese – predstavlja red, za Bosnu – u spomenutim okolnostima – predstavlja nered. Na osnovu ovog primjera se može i dublje ući u problematiku odnosa između haosa i kosmosa. Iz navedenog citata se može „pročitati“ to da posljedice haosa nipošto ne pripadaju jednom ograničenom vremenu, nego su njene posljedice traju – čak i ako je kosmos ponovo uspostavljen i kao takav dugo vremena održan. To će kazati da i dan danas, na vrlo neposredan način, članovi određene zajeednice – u ovom slučaju bosanskohercegovačke – trpe posljedice nastale haosom, odnosno razaranjem. Štaviše, događaji koji su se odvili u međuvremenu, a koji se mogu podvesti pod kategoriju haosa, možda se ne bi ni pojavili da ne postoje štetne posljedice prethodnih, po zajednicu, razarajućih i destruktivnih dešavanja.
Bosna iz perspektive evropskih, ali i drugih balkanskih država važi kao „tamni vilajet“ - a za tamni vilajet se još može reći i tamni međusvijet: „A stalno je i temeljno svojstvo tamnoga mjesta: u svim vremenima i u svim kulturama ono je zamišljano kao međusvijet, kao historijska (u vremenu postojeća) hipostaza prvobitnog haosa iz kojeg je sve postalo, kao ne-mjesto ili, tačnije, neko mjesto „druge vrste“ od mjesta mogućih u materijalnom svijetu, kao mjesto u kojemu su sabrane i istovremeno prisutne sve, pa i međusobno suprotstavljene mogućnosti, dakle ono mjesto na kojem realnost dostiže stupanj intenziteta nezamisliv za stvarni svijet.“ (Prethodni citat se nalazi u Karahasanovom pogovoru „Izvještajima iz tamnog vilajeta“ – a taj pogovor predstavlja jedan idejni okvir za sve priče: njime su bosanske teme, na veoma uvjerljiv ili, ako se može tako reći, istinit način, podignute na razinu univerzalnog – i to u najvećoj mogućoj mjeri.).
Postupak Gavrila Principa – koji je, hipotetički govoreći – vjerovatno nastao iz želje da se uvede red, proizvodi jedan nezamisliv lanac događaja, koji se zasnivaju na nasilju – taj postupak je pokrenuo događaje tokom kojih je stradalo više ljudi nego ikada do tad. Ali je isto tako proizveo velike – čak i vrlo pozitivne – promjene u evropskom društvu (te dvije posljedice se nipošto ne trebaju dovoditi u odnos u negativnom smislu). U svom „Pogovoru“, Karahasan piše i o prirodi bosanskog rata, kao „slici“ prirode novog vremena (u svjetskim okvirima), koje se zansiva na anti-prosvjetiteljstvu. „Tako se, eto, događa prividno nemoguće: Bosna u 20. stoljeću nije bila poprište niti jedne velike bitke koja bi u svjetskim razmjerama imala bilo kakav značaj, ona nije ugostila niti jednu međunarodnu konferenciju na kojoj bi se rješavala ili bar raspravljala globalna pitanja, ona nije odredila niti jedan ekonomski ili tehnički proces ni na svjetskom ni na regionalnom planu, ali ipak se u to stoljeće ulazi preko jednog i iz njega izlazi preko drugog sarajevskog mosta. Između njih, između Latinske ćuprije i Vrbanja mosta, leže četiri druga mosta i nešto više od sedamdeset godina života u prekratkome dvadesetom stoljeću.“ Ako se govori o odnosu između haosa i kosmosa na razini društva, onda treba zapaziti da taj odnos nije izolovan. Vrlo se lako može prenositi iz jednog društva u drugo, a isto tako, društvo koje je obuzeto haosom, preko razloga radi kojih se to dogodilo, može biti primjer na osnovu kojeg se mogu pronalaziti analogije sa društvenim odnosima u drugom društvu ili široj zajednici, skupinama država i tome slično.
To bi bili oblici odnosa između reda i nereda koje sam želio navesti, većinom na osnovu Karahasanovih „Izvještaja iz tamnog vilajeta“ – ne treba ni spominjati da je naveden jedan samo mali dio beskonačnog broja oblika u kojima se kosmos i haos pojavljuju.
Šta se, na kraju, može zaključiti o problemu odnosa između kosmosa i haosa? Smatram da je najvažnije sljedeće – sve velike idejne koncepcije, koje se tiču ustroja svijeta, nudile su jedno fiksirano viđenje kosmosa i haosa. A kao što se tokom ovog ogleda moglo i zamijetiti, to nipošto nije tako – tih viđenja kosmosa i haosa prisutno je veoma, veoma, mnogo, čak onoliko koliko ima ljudi i zabilježenih iskustava ljudi koji više nisu živi (u najmanju ruku). Čak i takva viđenja kosmosa i haosa nisu „zaleđena“, nego su ona, kao i sve ostalo, u stalnim promjenama.