Jesen 2009

 DRUGAČIJE VARIRANO
 Uwe Kolbe
 
 

ROĐEN UNUTRA

Visoka daleka zelena zemlja,
ravnica plotovima protkana.
Crveno
sunčano drvo na horizontu.
Vjetar je moj
i moje ptice.

Mala zelena zemlja tijesna,
bodljikavožičana oblast.
Crno
drvo kraj mene.
Oštar vjetar.
Strane ptice.

 

 

TIBINGENŠKA ŠETNJA

 

Njemačka,
jabukovo drvo staro,
stabla posječenog,
jedna od tvojih suvih grana
nosi posljednju, crvenu jabuku,
koju berem i jedem,
glad svoju stišavam,
svejedno što u stomaku peče.

 

 

 

ZEMLJE ŠTO TUTNJE

                             za Erlinga Weisea
                             i Steena Billea

                                           Crastva zemljopisnih karata.
Ratovi svjetlucavih boja, strjelice zemljopisnih pravaca.
Revolucije još i još – zastave,
plamen i brojka godine.
Koliko to već traje, koliko daleko
sjećanje se upravlja.
Sva njemačka imena igraju u meni
pozorište lutaka, italijanišu naokolo.
Prijatelji od sutra javljaju se
kao rupe u zakonu o carini.
Prijatelji od juče navode
slike na rat
na pozornici utrobe, moje duše.

Zemlje što tutnje, boje zemljopisnih karata.
Evropa, zelena moja školjka,
u kojoj vozove nastanjujem,
klackam se od ruba do ruba.
Slatko, plitko, moje svjetsko more.
Stranci, boje i riječi,
i oni se penju, s pjesmom,
uživaju u vremenu razapetom
na leđima tabua.
Mi pretjerujemo
sa makom, rakijom, opijanjem.
Ja letim sjevernim sunčanim lukom:
Kopenhagen, Århus, Bornholm. Al uskoro.

 

 

 

 

 

ŠTO VALJA MISLITI U JEDNOM DANU,

 

previše je za jedan dan, jer je već
za viđenje previše, za slušanje previše, za govorenje
sa previše prijatelja i stranaca,
a još valja poduzeti previše pokreta između dijelova
grada, primiti mnogo jela i čaša pića,
previše je toga za uživanje,
previše sreće i njenog ćutanja,
previše gnjavaže i njenog ćutanja mora u ovaj dan
koji nije jedan drugi što premalo
za zadovoljstvo pojedinca, premalo časova donosi,
pronosi na znojnoj životinjici,
na kojoj se dan pronosi između dvije bjesomučne ljubavi
i ne istrajava i prosipa
bjelutke nade u svoje rijeke zarasle u bujnu zelen,
previše algi nade razbija kamen,
previše obala saznaje previše,
pregrađivanje, odgađanje i drugo previše toga nosi,
previše nijemih, izbjeglica u svakom pravcu u svakoj prilici,
nosi i sprovodi, slijepe pred gonjenjem spiskova riječi,
pjesme na drugom njemačkom, na drugom jidišu, drugom slengu;
previše bjesni i proigra svaki dan, mjeri previše
i zakida na mjeri,
vezana društvanca proklinju do neba:
previše svjetlosnih začkoljica ublažava put ka šetalištu,
hvali noć, previše krčmi zatvara se prerano,
previše posjetilaca zasijeca u ovaj tanki hljeb razgovora,
gladuje tako kurjački
u ovoj zemlji djeteline i plotova, kravljoj i kokošjoj zemlji,
usred svekolike bljutavosti:
premalo letećih riba.

 

 

 

 

 

ZEN-PRIPREMA

1

Vrijeme bijelog sunca, vrijeme.
Dan ostaje. Što sam tvrdio,
ostalo je pod đonovima,
i ja na bijedi stojim.
Prethodni jezik rodio je nevolju.
Prethodno znanje bilo je moguće.
Pokoravalo se mehanici
pogonskog remena u slijedu vremena.
Stajati na brdu,
pojmovi dole,
srebrna traka pojmova.
Okupani prsti. Čvrsta jela.
Još su to misli.
Izdišem.

2

Još su snaga i energija nepoznati.
Još je energija nepoznata.
Kamen miruje.
Uzimam ga u ruku.
Lako mi to pada sve dok ništa ne znam.
Kad znam o energiji, on postaje težak, i postaje vruć
i odveć divan za moje nezgrapne geste.
Kad nešto o energiji shvatim, mogu pojmiti kamen.
Ponovo ga pridižem.
On je lagan.
Učestvujem u čudu kamena i gradim svoju snagu na njegovoj energiji.

3

Mjesec sija ovamo u sobu, al niko kod kuće nije.
Jedno dosadno tijelo, jedna utvara čuči u ogoljenom prostoru
tako napunjena smrtima, tako napunjena vremenom.
Jedno je sa svim mjèsecima, za ljubav zrelog tijela,
teška je i zbijena i istovremeno otvorena kao čisto staklo
u ovoj svjetlosti mjeseca što u praznu kuću sija.

 

 

ZEN: PRILIKA I NJENA PJESMA

 

Ja sam van zemlje, ne otac, ne majka,
tužan sam i lijep i veseo i lijep,
ružno pohlepan u istom trenutku. Pogodi gdje sam.
Odvratan si, reče mi Kathrin u kao nikad otvoreno
lice. Ako ga ne zatvorim, prilika, ako                       
ostanem tu gdje sam i-ne-mrdam-se, prilika,
ako sjeta od želje, želja od tuge, more od kopna
i zaliv, upravo srebrni, kamenosivi, ta
prilika kiše i snijega. I što izmislim, ja
ipak vidim. Takođe, ono što znam, besmisao je, viđeni
besmisao, osjećanō je besmisao. Ali ostajem pri tom.
Prilika sjever, ili ja to ne mislim. Prilika,
inače ništa. Sredstvo ja sam, inače ništa.

 

 

 

MOŽE BITI

 

       da ovaj sat izbija dvadesetčetiti puta.
Može biti da se preko dana ponoć rastegne.
O životinjska zvonjavo mojih udova.
Pozdrav Kafki: tačno je, iselio sam se                
i susrećem majke. I sigurno će me one više puta
uzeti utroje. Jedan zub i jedno oko,
zlosrećna nit
- moje vlastito lice kvari se u masku,
koja predodređuje.
Može biti da mi treba jedan avion ljubavi,
jedan pokretni kućni čamac.
Može biti da ovaj se svemirski brod u dvorište
spustit može, na mačju terasu.
Ali ja sam sigurno rođen slijep
i nisam te prepoznao.

 

 

MALO ZAČEĆE

1

Jednom ili drugom gradu ili
jednoj ili drugoj zemlji pripadati
ili samo ili upravo
rđavoj savjesti pripadati,
ne biti zavičajan – i
upravo se toga otresti, pustiti da
zemlja se zemljom grad gradom zove,
kruh lomiti i pjesmu
osluškivati, što nam se baš ori.

2

Novorođen jednom drugom prilikom,
rog izobilja, bez sadržaja,
prazan kao grob,
iz njega posmatrač proklet da gleda
kako Hrista stavljaju unutra,
kako to čine kod Caravaggioa,
kako to čine,
a ti gledaš
iz otvorenog pola.

 

 

 

 

 

 

DRUGAČIJE VARIRANO

 

Odvraćam pogled, reče on i održa se,
pređe preko trga i pored kanala, ispod mosta
vrlo lagano, i ukloni se jednoj pa zastade                           
kao pri sudaru. Od početka odvraćam pogled.
Sad sam ga poznavao, on sam sebe jedva, bješe blijed
i bljeđi, kao van sebe, „prošao“, zabilježio sam
jednom prilikom kasnije. Kao da sam sve već vidio
i iz previda još jednom s očima rođen bio
da ovdje vani u datoj mjeri stršim.
Kao da sam imao izmak, samo što taj ništa ne iskoristi,
niti odgovori, odvraćaše pogled samo, zadržavajuć
naime pogled u uglu ogledala slijepaca
čije geste od početka za me prianjaju i
zatvaraju me. Ti si, dohvatih ga,
od jedne boje vode.

Brunnenstraße, 14. juni 2000.

 

 

             

                    Izbor i prevod s njemačkog: Stevan Tontić

 

Bilješka o pjesniku:

Uwe Kolbe rođen je 1957. u (tada Istočnom) Berlinu, gradu u kojem i danas živi. U DDR-u je uređivao underground časopise zbog čega je bio pod paskom tajne policije, te je zemlju napustio nekolike godine prije njenog kraja. Važnije zbirke: Hineingeboren (1980), Bornholm II (1986), Vineta (1991), Nicht wirklich platonisch (1994), Die Farben des Wassers (2001), Heimliche Feste (2008). Objavio je i po dvije knjige narativne i esejističke proze. Jedan je od najznačajnijih pjesnika svoje generacije, dobitnik uglednih nagrada, član Slobodne akademije u Leipzigu. Učestvovao je na Sarajevskim danima poezije 2007. Knjiga njegovih izabranih pjesama izaći će u sarajevskoj izdavačkoj kući Zalihica.