Jesen 2009

 PROBLEM ČITANJA SAKRALNOGA TEKSTA - PRIMJER KUR’ANA, SVETE KNJIGE MUSLIMANA
 BERIN BAJRIĆ
 
 

1. UVODNA RAZMATRANJA

 

...Lijepa riječ drvetu lijepom sliči - dok grane ka nebu izvija, korijen mu stameno stoji.... A ružna riječ drvetu ružnom sliči: iščupano je iz tla tako da uopće nema stamenosti.
 (Kur’an , XIV, 24. i 25.)

Za razliku od božanske riječi, ljudska riječ je, po svojoj biti, nepotpuna. Nijedna ljudska riječ ne može potpuno izraziti naš duh. Ali, kao što je već pokazala slika ogledala, nije to, zapravo, nepotpunost riječi kao takve. Riječ potpuno odražava ono što duh misli. Nepotpunost je, naprotiv, ljudskog duha, što on nikada nema potpunu samoprisutnost, već je razasut u mišljenju o ovome ili onome.

Hans Georg Gadamer

Jedan neznani misionar koji je, sada davne, ratne 1995. godine, ispred sarajevske tržnice, uz tanahne zvuke gitare, zajedno sa svojim kolegama pozivao Božijoj ljubavi, na upit o tome šta misli o Kur’an u, smjelo je odgovorio: Kur’an je pisan dvadeset i tri godine, ja bih za manje napisao Rat i mir. Iako nimalo akademski i upotpunosti nenaučan iskaz, ovaj čudesni spoj neukosti i obezvrjeđivanja potekao sa usana jednog pristrasnog misionara, prije svega duhovito, ali i veoma slikovito govori o ozbiljnom problemu pristupa sakralnom tekstu, u ovom slučaju kuranskom, te poziva na dublje i objektivnije razmišljanje. Je li Kur’an književno djelo i treba li ga porediti sa ostalim književnim djelima i analizirati ga onako kako se analiziraju književna djela? Ovo pitanje nije novo, i njime su se bavili mnogi stručnjaci, sa više ili manje uspjeha, objektivnije i manje objektivno, pristrasno i nepristrasno, rado i zlurado.
Sav muslimanski bitak, svaki, pa i najmanji dio života jednog muslimana, duboko je ozračen kur'anskim tekstom. Kako to lijepo primjećuje S. H. Nasr, muslimani žive u prostoru određenom zvukom Kur’an a. On je za muslimane veličanstvena, nepromjenljva, vječna Riječ Božija, verbum visibile - Uknjižena Riječ objavljena Poslaniku Muhammedu, a.s., na jasnom arapskom jeziku. Sa zvukom kur'anskih ajeta započinje život jednog muslimana, isti taj zvuk ga prati kroz čitav život, i naposlijetku sa istim zvukom musliman napušta ovaj svijet i vraća se svome primordijalnom domu. Kur’an je glavni izvor islama u idejnom, zakonodavnom i moralnom pogledu. On je sama srž islamskog življenja.

2. IDEJA KUR’ANA I IMAGINACIJA KNJIŽEVNE TRADICIJE KOJU JE ZATEKAO

Kur’an je knjiga koja već na prvim stranicama čitaocu saopćava zahtjev da se u njen diskurs ne sumnja i time najavljuje svoju jasnoću u pogledu prenošenja ideje koju dolazi da proklamuje. Kur’an prvenstveno treba posmatrati kao djelo konteksta. On se objavio u tradiciji u formi i sadržajem kojima je uspostavio složene dinamičke odnose s tradicijom u najobuhvatnijem značenju te riječi. On je kao djelo autentičan, ali na ravni ideologijskoga, ili u domenu sadržaja on ponavlja isti osnovni Smisao - svoju vrstu monoteizma, smatrajući sebe konačnom ovjerom i upotpunjenjem svih prijašnjih Božijih objava. Tako Kur’an , kako to Duraković navodi, ulazi u opći kontekst ranijih objava, pri čemu i sam kreira taj kontekst, jer eksplicira da njegova Ideja i njegov Smisao nisu novi, već on samo vrši jednu vrstu božanske revizije i revitalizacije povijesti. Prema Kur’an u, islam (predanost Bogu) ne počinje sa njim već sa prvim čovjekom.
 Još od samih početaka ovaj Tekst svom svojom kompetencijom i snagom svoje argumentativnosti nastoji ustvrditi da donosi Smisao koji su donosile božanske objave prije njega, i time po svaku cijenu se želi distancirati od tvrdnji da je on umjetnost, ili, u slučaju Teksta, jezička umjetnina. Na mnogo mjesta Kur’an upozorava da njegov tekst nije poezija (književnost) i da Muhammed, a.s., nije pjesnik.

On (Kur’an ) nije ništa drugo do opomena i Kur’an jasni.

Možda ključna riječ u ovom ajetu jeste jasni - na arapskom jeziku mubīn, koja zajedno sa riječju opomena(dikr) eksplicite i bez imalo sumnje određuje Kur’an u odnosu na poeziju kao jasnu uputu naspram zamagljene i fikcijske, a samim tim i u religijskom i spoznajnom smislu neautentične poetske spoznaje.
Na drugom mjestu ove tvrdnje se dopunjavaju slijedećim iskazima:

To su riječi Poslanika čestitoga/ A ne riječi pjesnika kakvoga-vi malo vjerujete, zaista; / Niti riječi vrača kakvoga - baš rijetko do vas dopire opomena - to je Objava Gospodara svjetova.

Kur’an , dakle, tvrdi da na jasan način proklamuje Ideju, i sebe nastoji afirmirati kao prenosioca Istine i samo Istine. Stoga žestoko odbija poistovjetiti se sa bilo kojim oblikom jezičke umjetnosti kakvu god ona funkciju imala (mimetičku, ekspresivnu, simboličku ili neku drugu). Medij književnosti je nesumnjivo jezik. Prema nekima kao što je Barthes, književnost naprosto jeste jezik. Međutim, sakralni tekst, u ovom slučaju Kur’an , iako je kao tekst objavljen u jeziku, a snaga njegovog izraza i argumenata vrlo često je objavljena u sadržaju koji karakteriziraju optimalno visoke književno-estetske vrijednosti, kojima se i sam diči, svu svoju argumentaciju stavlja u funkciju prenošenja Istine. Kur’an se sam nudi kao živi i dinamični personalitet, jer ako se metafizički posmatra, Kur’an može biti shvaćen kao sama egzistencija i univerzum, jer sadrži sve elemente univerzalne egzistencije.
 Prema Kur’an u, poezija, koja je bila jedini književni oblik s kojim se susreo, a samim time i drugi književni oblici, niukom slučaju nisu kadri da dosegnu religijske istine, a svako njihovo istrajavanje na tom putu je nevjerništvo najvišeg reda. Kur’an vrlo često upozorava da on nije poezija niti to Božijoj Riječi priliči. Također žestoko odbija poistovjetiti Poslanika, a.s., sa pjesnikom.

Mi nismo Poslanika naučili poeziji niti mu je potrebna - ovo nije ništa do Opomena i Kur’an jasni.

Iz ovog ajeta je očito da je poezija imala veoma visok status u određivanju religijskih istina, te da su Arapi stalno prigovarali Poslaniku, a.s., da je pjesnik, što Kur’an ovim ajetom kategorički odbija. Također, u datome kontekstu nužno je znati da su arabljanski pjesnici u vrijeme objavljivanja Kur’an a bili sveštena lica, koja su koristila upravo moć poetskoga govora za komunikaciju sa božanstvima. Poetski jezik je, tako, bio u funkciji magije, paganskih mitova pa se pjesništvo izdiglo na stepen religijske spoznaje i medija. Situiranjem Poslanika, a.s., kao pjesnika, tradicija bi legalizirala sve poetske tekstove u ravni ideologijskoga. Tako bi se tradicija mogla dičiti takvim Tekstom kao što je Kur’an , s obzirom na visok nivo njegovih književnoestetskih vrijednosti, a čitavom arapskom svijetu itekako bi imponovalo određenje Kur’an a kao isključivo Poslanikovog, a.s., teksta. Drugi dio maločas navedenog ajeta:...ovo nije ništa do Opomena i Kur’an jasni, eksplicite upućuje na dvije veoma različite i potpuno suprotstavljene karakteristike dvaju oponenata, jasnoću Kur’an a i maglovitost pjesništva, onog pjesništva koje ima ambicije da postane religijski medij. Poezija se u domenu religijskog definitivno određuje kao magijska i zamagljena, pa joj je i spoznaja stoga neautentična, varljiva i obmanjujuća. Kur’an ski tekst je prozračan i jasan u mjeri u kojoj je i Ideja jasna. Zato je ku'ranski put spoznaje, kako to Duraković navodi, ustvari deduktivan. Uspostavljanjem ideala poslanika (rasūl), koji dolazi sa jasnom, nimalo maglovitom, čovjekovom razumu prihvatljivom Riječi Božijom, koji stoji kao opozit pjesniku (šā‛ir) i njegovoj magijskoj, nejasnoj i imaginacijskoj riječi, Kur’an otpočinje svoj sraz sa zatečenim pjesništvom. Ovdje se mora naglasiti da Kur’an ne ustaje protiv pjesništva ili umjetnosti u globalu, naprotiv on ih, može se reći i podržava, dok god pjesništvo, i umjetnost uopće, ne pretenduju da za sebe tvrde da prenose Božiju Istinu i dok god ne smatraju sebe konektorima sa Bogom. Pjesništvo je, dakle, osuđeno samo u domenu prenošenja religijske istine odnosno u njegovom ideološkom sloju. Zadatak prenošenja Istine Kur’an sebi priskrbljuje, dok pjesništvu i umjetnosti prepušta ostale uloge.
 Naime, poslanikova je misija jednosmjerna - ona se odvija vertikalno, bez mogućnosti da njegovo poslanje bude korigovano od njega samog ili od bilo koga drugog od onih kojima je poslan:
...“Nemam pravo da ga (Kur’an ) zamjenjujem sam od sebe - ja samo slijedim ono što objavljeno mi je; strah me, zbog neposluha Gospodaru svome, stradanja u Danu znamenitome“.
Poslanik dakle, nije nikakvo nadnaravno biće, već osoba koja, ne unoseći svoje emocije i stavove, prenosi ono što mu je objavljeno. Objava se ovdje predstavlja u apsolutnoj postojanosti koja je čak i iznad poslanikove personalnosti i subjektivnosti: ona je dana u nepromjenljivom obliku baš u svim subjektima i svim vremenima. Objava toliko insistira na svojoj vjerodostojnosti i postojanosti da je tokom petnaest vijekova ostala potpuno ista, nepromijenjena.
Tekst, dakle, uspostavlja odnos i sa zatečenom tradicijom i sa prethodnim objavama upijajući ih u svoj vlastiti kontekst. Jezikom savremene nauke ovo se može imenovati kao intertekstualnost i citatnost sakralnog teksta. Naime, citatnost i intertekstualnost Teksta imaju višestruke funkcije koje djeluju simultano i uvijek u istom pravcu. One funkcioniraju na razini književnog struktuiranja teksta, ali samo kao na vrlo jakoj i kvalitetnoj osnovi s koje streme svome krajnjem cilju - ideologijskome. Književno djelo, prema Mukarovskom, određuje njegova estetska funkcija odnosno estetska vrijednost, koja nije transcedentna i univerzalna kategorija već socijalno determinirani kvalitet koji uspostavlja svako društvo. Kakav je onda tekst koji ima svoje estetske vrijednosti, ali nema primarno estetsku funkciju? Kur’an ski Tekst ne ostaje u sferi estetskoga, već preko njega i oplemenjen njime ide u sferu ideologijskoga, da bi iz te perspektive bacio naročito svjetlo na cijeli pređeni put. Čitav poetski instrumentarij, pa i onaj u domenu intertekstualnosti i citatnosti, služi Tekstu da afirmira ideju svoga kontinuiteta i svoje transpovijesne autentičnosti a u konačnosti i ideju Istine koju dolazi propovijedati ljudima.

Stoga pripovijedaj priče ne bi li oni promislili.

Kako se da razumjeti iz gornjeg ajeta, Tekst zahtijeva prevazilaženje književnoestetske recepcije i ispostavlja zahtijev epistemološke naravi. Priče u u Tekstu jesu ispripovijedane, ali samo sa zadatkom da predstave Ideju koju Tekst afirmira. Tako intertekstualnost i citatnost imaju, pored funkcije književnoestetskog organizovanja teksta, i glavnu funkciju a to je predstavljanje značaja islamskog monoteizma, odmetništva od njega, nasilništva itd. S ove pozicije u tekstu je sadržana sušta povijest a nikako njena umjetnička transpozicija u priču. Tekstu je, dakle, Ideja primarna. On od Ideje silazi ka formi. Tim putem dedukcije Tekst je učinio obrat arapsko-islamske tradicije u kojoj je stoljećima vladala induktivna poetika. Tako je osigurana postojanost Ideje u transpovijesti, Ideje koja se samo objavljuje u različitim formama primjerenim različitim kontekstima. Kur’an ski tekst ne afirmira tradiciju ili kulturu u povijesti, kao svoj primarni cilj, što je slučaj sa umjetničkim tekstovima, već u kontinuumu tradicije i kulture, afirmira Ideju. On se ostvaruje u deduktivnoj poetici i postoji radi objavljivanja istine, a ne radi imaginacije, estetiziranja ili potpunog prepuštanja dražima forme. Stoga, on sebe ne smatra umjetnošću. Auerbah u svom djelu Mimesis nastoji dokazati da se priče iz Svetog pisma nimalo ne trude da nam se dopadnu ili da nas opčaraju, već žele da nas potčine i uvuku u svoju stvarnost, tražeći svoje pravo na suverenost. Kur’an ska kazivanja, s druge strane, i njegove priče stalno nas pozivaju na izvlačenje pouke ne uvlačeći nas nužno u svoj vlastiti svijet, već izazivajući nas da razmislimo, pa makar i sa distance. Ako se ovako shvate, ova kazivanja nikada ne mogu postati bestjelesne tvorevine i stare legende i uvijek polažu pravo na suvremenost.
 Prvi oblik postojanja kur'anske objave u svijetu konkrecije Stvorenog bila je zajednica i njezin život kao utjelovljenje te riječi. Allahova riječ je, dakle, živjela životom prakse i u srcu vjernika, ona na početku nije bila namijenjena zapisivanju, već pamćenju i preciznom memorisanju. On se javlja kao sredstvo duhovne i društvene revolucije.
 Ipak, utvrđivanje književnih vrijednosti kur'anskog teksta ne treba proglašavati blasfemijom. Književne vrijednosti Kur’an a su očigledne u mjeri i na način da naprosto upozoravaju na sebe, i pozivaju na smisleno obrazlaganje. Objava ih ne koristi zato što su Bogu neophodne, već ih koristi kao bogomdani kvalitet koji nailazi na neosporni i izvanredan odziv u čovjeku sklonom stilizaciji govora i estetskom užitku. Oni koji Kur’an ne uzimaju kao Božiju Riječ vrlo često nailaze na nepremostive poteškoće u dokazivanju kako je on samo književnost, tačnije koherentnom književnohistorijskom i književnokritičkom refleksijom ne mogu situirati Kur’an kao književno djelo, a naročito ne kao književno umjetničko djelo.
Ni Kur’an ni Biblija nisu stvoreni s namjerom da budu književna djela niti je to bila Božija namjera (sa stanovišta vjernika), niti je to bio u konačnici Muhammedov, a.s., cilj (sa stanovišta onih koji bi mu ga htjeli pripisati kao autorski rad). U kur'anskom stilu odista postoji neki poseban interes neprepuštanja poeziji koji, doduše, ne smeta nekim ajetima da poprime najsnažniju ljepotu izražavanja. Nasavladiv otpor situiranju Kur’an a kao književnog djela pruža sama njegova struktura i činjenica da on nije neprekinuta pripovijest. On sadrži niz pripovijesti, digresija, dokaza o postojanju Boga, opisa zagrobnog života, razrada zakona. On, također, sadrži metafiziku o prirodi Boga, kosmologiju koja promišlja strukturu univerzuma i mnoštvo stanja bića, učenje o ljudskom životu, historiji, egzistenciji kao i njenom značenju. U Kur’an u su izložena sva učenja nužna čovjeku da zna ko je on, gdje je i kamo ide. Ponekad liči knjizi povijesti, iako to on nije, jer sadrži podatke o prošlim narodima, plemenima, kraljevima i kraljevstvima, poslanicima i dobrim ljudima. Poruka u njemu dakako je iskazana povijesnim terminima ali je upućena ljudskoj duši. Posmatran kao simultana struktura, Kur’an je dovoljno digresivan i disperzivan da bi se bezrezervno svrstasao u književnost. Snaga svetog teksta, u ovom slučaju Kur’an a, ne počiva u tome što on izražava historijsku činjenicu ili fenomen, ona počiva u tome što je on simbol čije je značenje važeće uvijek, zato što ne sadrži pojedinačnu činjenicu u pojedinačnom životu, nego istine koje su sadržane u istinskoj prirodi stvari i koje su vječne.
Schuon naglašava kako Božanski i, na taj način, čudastveni kvalitet svete knjige ili sakralnog teksta, jeste kvalitet jednog sasvim drugog reda negoli je onaj savršene dijalektike i najsjajnije poezije. Ovaj kvalitet se, prije svega, pokazuje upravo u bogatstvu značenja kao i u onom što bi se moglo nazvati temeljnim Božanskim čarom koji probija kroz spoljni izraz i dokazuje se svojim učincima u duši i svijetu, u prostoru i vremenu. Jedino ova božanska supstanca može objasniti onu duhovnu djelotvornost kur'anskih ajeta, sa svojim krajnjim posljedicama, u smislu čudastveno brzog širenja islama.
Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju „Odjeka“.


Prijevodi kur'anskih ajeta su od prof. dr. Esada Durakovića, Kuran s prijevodom na bosanski jezik, preveo sa arapskog Esad Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004.

Citirano prema: Enes Karić, Kako tumačiti Kuran , Tugra, Sarajevo, 2005. str. 234.

Annemarie Schimmel, Odgonetanje Božijih znakova, fenomenološki pristup islamu, el-Kalem, Sarajevo, 2001. str. 97, preveo sa engleskog Fikret Pašanović

Ibid. Str. 257.

Vidjeti u: Esad Duraković, Orijentologija, univerzum sakralnog teksta, Tugra, Sarajevo, 2007. str. 36.

Ibid., str.37.

Kur’an , 36:69.

Kur’an , 69:40-43.

Zdenko Lešić, Teorija književnosti, Sarajevo pubishing, Sarajevo, str. 66.

Sejjid Husein Nasr, „Kur’an -Božija riječ, izvor znanja i djela“, u: Enes Karić, Kuran u savremenom dobu, Svjetlost, Sarajevo, 1990. str. 40.

Kur’an , 36:69.

Esad Duraković, „Ogled o Časnome“, u: Takvim za 1999. (1419/20. h.g.), Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998. str. 10.

Ibid., str. 73.

Esad Duraković, Orijentologija..., str. 44.

Kur’an , 10:15.

Esad Duraković, Ogled o Časnome..., str. 67.

Esad Duraković, Orijentologija..., str. 40-47.

Zdenko Lešić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Marina Katnić-Bakaršić i Tvrtko Kulenović, Suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo publishing, Sarajevo, 2006. str. 176.

Ibid., str. 43.

Kur’an , 7:176.

Esad Duraković, Orijentologija..., str. 46.

Erih Auerbah, Mimesis, Nolit, Beograd, 1978. str. 20.

Danijel Bučan, Poimanje Arabizma, povijesna dinamika jedne duhovnosti, Mladost, Zagreb, 1980. str. 84.

Esad Duraković, Ogled o Časnome..., str. 12.

Ibid., str. 13.

Frithjof Schuon, Dimenzije islama, El-Kalem, Sarajevo, 1996. str. 75.

Sejjid Husein Nasr, Kuran -Božija riječ, izvor znanja i djela..., str. 38.

Esad Duraković, Ogled o Časnome..., str. 13.

Sejjid Husein Nasr, Kuran -Božija riječ, izvor znanja i djela..., str. 36.

Frithjof Schuon, Dimenzije islama..., str. 74.