Jesen 2009

 KULTURA RATA
  Džemal SOKOLOVIĆ
 
 

Uvod

 

Ratovi se vode na toliko kontroverzan način da je često veoma teško razlikovati ih od zločina. Zato nije čudno što se, obrnuto, i izvršioci zločina percipiraju kao heroji. Temeljno pitanje, dakle, koje će vjerovatno ostati otvoreno i nakon ove rasprave, jeste da li između rata i zločina uopće postoji razlika - tj. da li i jedan rat može računati da bude legitiman? Ako razlika postoji, da li je uopće moguće ustanoviti kuda ide granica koja rat odvaja od zločina? Kako očekivati od onih koji vode ratove da znaju kada su ratnici a kada zločinci, kada tu pojmovnu granicu teško da mogu prepoznati i oni koji sebe nazivaju mudracima rata. Kako očekivati od obične svijesti da prestane glorifikovati zločinca kao heroja, ako su zločinci počinili zločin zato što su ih učeni ljudi pozivali – u rat! 

Vođenju rata nedostaje isto ono što i teoriji rata: pojam rata. Ako je ovo tačno, onda je i odgovor na pitanje da li je i jedan do sada vođeni rat bio samo rat  - neizvjestan. Odgovor na pitanje šta je rat se kreće od jedne do druge krajnosti: ili su svi ratovi već kao takvi zločin, dakle nelegitimni, ili ni jedan rat, ma kako okrutan i istrebljivački bio, nije zločin nego je prirodan proces borbe za opstanak. Svaki od do sada vođenih ratova može se svrstati negdje između ove dvije krajnosti. Ovakav dijapazon ratova potvrđuje da je kultura rata moguća i nužna.

 

Izvori rata

 

Da bi se govorilo o kulturi rata, potrebno je dati njegovu definiciju. Do definicije rata može se doći samo ako pođemo od izvora pojave rata. Naša definicija prema tome pretendira da bude fenomenalna. Definicije koje pretendiraju da budu noumenalne, naime, već postoje (Aristotel, Montesquieu, Von Clausewitz). Ove definicije su osnova onoga što ćemo kasnije nazvati kulturom rata. Međutim, kao sto znamo, i pored postojanja definicija rata koje su egzaktno ukazale na svu pogubnost rata, rat je postajao sve gori. Oni koji vode ratove ili ne slušaju ili ne razumiju. Zato ćemo početi s onim što je očigledno. Pod izvorima rata, neposrednim i onim dubokim, ćemo podrazumijevati: (konfliktualne) odnose, agresivnost i sigurnost.

 

Rat je odnos

Rat je odnos. Kao takav, rat je samo jedan od mnogih oblika odnosa u koje ljudi stupaju. Pretpostavka rata je, prema tome, da postoje najmanje dvije strane koje stupaju u međusobni odnos.

Međutim, rat je konfliktualni odnos. Između odnosa i konfliktualnog odnosa postoji razlika. To znači da se pretpostavke rata moraju razlikovati od onih koje stoje u osnovi odnosa druge vrste, recimo odnosa kooperacije. Kao što postoje razlozi zbog kojih ljudi sarađuju međusobno tako moraju postojati i razlozi zbog kojih ulaze u međusobni sukob. Ono što razlikuje odnos sukoba od odnosa saradnje između, recimo, dvije grupe ljudi, jeste to što se pretpostavke odnosa saradnje moraju steći i na jednoj i na drugoj strani, dok se taj obostrani uslov ne odnosi na odnos sukoba. Da bi ljudi sarađivali potrebno je, naime, da obje strane imaju pretpostavku za saradnju – volju, rad, proizvode za razmjenu, poklone, naprimjer. Ako samo jedna strana hoće da sarađuje, a druga to ne želi ili nema uslova za to, nema ni odnosa kooperacije. Kod odnosa sukoba, međutim, dovoljno je da se pretpostavke za konflikt steknu samo na jednoj strani. Jedna strana može čak izbjegavati sukob, ali će do sukoba doći ako strana koja želi sukob ne odustane. Strana koja ima volju za sukobom, ući će u sukob i s onima koji imaju volju da ne uđu u sukob; strana koja ne voli ili ne zna da radi ući će u sukob i sa stranom koja hoće i zna da radi tako što će je natjerati da radi za nju; strana koja hoće da krade i pljačka, pljačkat će i krasti i od onih od kojih može kupovati itd. Isto to vrijedi i za rat kao specifičan oblik konfliktualnog odnosa. Do rata će doći čak i ako samo jedna strana želi rat, a druga ga čak nastoji izbjeći. Ukratko, za rat nije potrebno dvoje. Za rat kao odnos potrebno je dvoje, ali za rat kao konfliktualni odnos dovoljna je samo jedna strana.

Zašto je važno ovo istaći? Zato što ovaj isti odnos, u kome učestvuju dvije bitno različite strane, i prema tome implicira dva bitno različita stanovišta, može također biti percipiran, shvaćen i konceptualiziran na dva bitno različita načina. Isti konfliktualni odnos može biti istovremeno i rat i zločin. Mnogi konfliktualni odnosi među ljudima su, s jedne strane, zločini, a s druge – ratovi.

Rat je dakle konfliktualni odnos među ljudima. Ali, da li samo među ljudima?

Naša fenomenalna definicija rata, dakle definicija koja cilja na pojavnu stranu rata, insistira na određenju rata kao konfliktualnog odnosa. Mada zvuči banalno, upravo nam je ovakva definicija rata potrebna da bismo utvrdili i još jednu njegovu dimenziju. Budući da je rat supstancijalno odnos sukoba, onda ljudi mogu biti ne samo u međusobnom sukobu nego i u sukobu s prirodom. Štaviše, pošto smo rekli da za odnos sukoba, kakav je rat par excelance, nisu potrebne pretpostavke na obje strane odnosa, onda je odnos između čovjeka i prirode upravo pogodan za pretvaranje tog odnosa u odnos sukoba. Priroda naime nema volju da bude u sukobu s čovjekom; čovjek tu volju ima i potvrđuje je svakodnevno. Štoviše, može se reći da svaki odnos sukoba među ljudima, a rat pogotovo, implicira i sukob ljudi s prirodom. I kada su ratovali na konjima ljudi su gazili travu sasvim nepotrebno i bez njenog pristanka; u razornu moć tenkova rijetko da vojni strucnjaci uvrštavaju razornu moć njihovih gusjenica. Pretpostavka odnosa sukoba, koja se s vremena na vrijeme stekne kod nekih ljudi, grupa ili čitavih društava, i ispolji u vrlo brutalnoj formi u odnosu među ljudima, najlakše se, i bez velikih moralnih skrupula, ispolji u odnosu prema prirodi. Iako katkada užasna žrtva rata, priroda se eventualno tretira tek kao kolateralna šteta.

Rat je, zaključiti je, odnos sukoba čovjeka s drugim ljudima, ali i sukob čovjeka s prirodom, dakle sa svijetom izvan sebe. Ali, da li je rat samo sukob čovjeka sa spoljašnjim svijetom? Može li društvo biti u sukobu sa samim sobom? Naravno da može, ali može li se taj sukob nazvati ratom?

Nema ništa očiglednije od činjenice da samoubistvo, ni individualno ni kolektivno, nije rat. Ali, može li rat biti suicidalan? U stvari, svaki rat je primarno suicidalan jednom svojom dimenzijom, čak i onaj koji počinje istrebljenjem drugih, pa čak i onaj s pobjedničkim ishodom, čim se za to steknu pretpostavke.

Pretpostavka svakog odnosa sukoba, bez obzira da li se radilo o sukobu među ljudima, s prirodom, ili sukobu sa samim sobom, jeste agresivnost.

 

Agresivnost i strah (hrabrost)

Agresivnost (lat. aggredi – napasti) je pretpostavka svakog sukoba. Nije isključivo antropološki fenomen, iako su ljudi razvili agresivnost u neslućeno bogatstvo oblika i kultivirali do nivoa nepojmljive monstruoznosti. Teorijska dilema (Konrad Lorenz, On Aggression) da li je agresivnost oblik ponašanja ograničen isključivo na članove jedne vrste ili se odnosi i na ponašanje prema drugim vrstama čini se da nema osnova. Ova dilema nosi i rizičnu implikaciju da je sukob unutar iste vrste (ma šta pod vrstom podrazumijevali) neprihvatljiv, dok je sukob s drugom vrstom do izvjesne mjere opravdan. Dilema da li treba razlikovati agresivnost od grabežljivosti, na čemu se posebno insistira u engleskom jeziku (eng. predatory – grabežljiv) također je upitna. Izgleda da između grabežljivosti, pohlepnosti i krađe, na jednoj strani, i agresivnosti, na drugoj, postoji očita veza. Oni koji pljačkaju, često su spremni i na ubijanje ili druge oblike agresivnosti. I obrnuto. I najzad, osnovna dilema da li je agresivnost potpuno odvojena od suprotnog oblika ponašanja, također je predmet za raspravu. Isti ljudi su u stanju biti veoma agresivni, nasilni, čak brutalni, a zatim blagi, blagonakloni, pa i nježni. Ova dilema implicira naime opasnu podjelu ljudi na dvije isključive vrste, pri čemu su jedni dati da budu agresivni a drugi osuđeni da budu tolerantni, pokorni i spremni na predaju. Naslućuje se namjera kojom se agresivnost vezuje za abnormalnost a normalnost se prikazuje nespojivom s agresivnošću. 

Nakon uvida, manje ili više obuhvatnog, u literaturu može se zaključiti da se o agresivnom obliku ponašanja ipak zna mnogo samo na fenomenalnoj ravni. O krajnjim uzrocima agresivnosti teško da je moguće govoriti u egzaktnim terminima.

Najčešće se kaže da je strah izvor agresivnosti. Ali, da li je sasvim i jednostavno tako? Možda ova ocjena ima vrijednosni sud: njome se samo želi poniziti onaj koji je agresivan proglašavajući ga kukavicom. Tačno je da iz straha ljudi postaju agresivni, čak čine zločine. Ali, ne treba zaboraviti da zahvaljujući strahu ljudi i odustaju od zločina i agresivnosti. U stvari, čini se da je prejednostavno optužiti isključivo strah za erupciju agresivnosti. 

Međutim, ako strahu pristupimo dijalektički, onda ćemo vidjeti da je strah, kao što Aristotel tvrdi, u vezi s hrabrošću. Možda je strah samo jedna strana novčića s čije druge strane stoji hrabrost. Možda se također može reci da u osnovi agresivnosti stoji hrabrost. Naime, kada govori o hrabrosti, onda je Aristotel naziva vrlinom samo ako stoji u sredini, između dvije krajnosti: suviška hrabrosti i pomanjkanja hrabrosti. Nije svaka hrabrost vrlina. Hrabrost se, iako vrlina, pojavljuje i kao porok u svojim krajnjim oblicima. Hrabrost je porok i kada je ima suviše baš kao i kada je ima premalo. Tek kada je između ove dvije krajnosti hrabrost je vrlina, a tada je istovremeno i strah. Jer, hrabar je samo onaj ”koji se boji onoga čega treba i zbog čega treba…” (1). Ako je tako, onda i strah ima smisla, a smisao straha se sastoji u odustajanju od onoga od čega treba i zbog čega treba. Takav strah, koji hrabrost čini vrlinom, nije izvor agresivnosti.

Hrabrost, kao što smo rekli, može biti i porok kada se javlja u svojim krajnjim oblicima, pa postoje oni koji se “ničega ne plaše” i oni koji se “boje i onoga čega ne treba i kako ne treba”. (2) Prvi su oni koji ne znaju za strah, a drugi su oni koji znaju samo za strah.

Prema tome, kao što se kaže da je strah izvor agresivnosti tako se može reći da je agresivnost posljedica hrabrosti u njenim poročnim oblicima: suviška hrabrosti kao i pomanjkanja hrabrosti. Tek kao pomanjkanje hrabrosti strah je izvor agresivnosti. Zbog toga se, po mom mišljenju, može govoriti o dvije vrste agresivnosti:

Agresivnost koja proizlazi iz odsustva straha

“Onaj tko se ničega ne plaši” je “ili pomamnik ili bešćutnik” (3) Onaj koji je agresivan, jer se ne boji, čini se da je heroj. Pa ipak, za razliku od hrabra čovjeka, onaj ko ima suvišak hrabrosti u stvari se pretvara da je hrabar, pa je stoga “drznik i hvastavac”. (4) Zbog toga kada čini zločin on to ne čini jer je hrabar, budući da se hrabar čovjek odriče zločina jer se boji.
 
Agresivnost koja proizlazi iz straha

“Onaj koji pretjeruje u strahu taj je strašljivac.” (5) Kukavica čak i siluje zato što se boji žene. (6) Za agresivnost kukavice se može reći da proizlazi iz čistog straha, dakle iz pomanjkanja ili odsustva hrabrosti.
  

Sigurnost (sebičnost) i strah (hrabrost)

Mada zvuči paradoksalno, mi ćemo razmotriti pod kojim okolnostima i zašto sigurnost, dakle nešto što bi po logici stvari trebalo da odvraća od rata, može poslužiti i kao izvor rata.

Upravo smo rekli da je agresivnost jedan od izvora rata a da je uzrok agresivnosti, s jedne strane, strah ali i, s druge, hrabrost u njenom poročnom obliku, pretjerana hrabrost ili potpuno odsustvo straha. Stoga slijedi da razmotrimo da li strah ili odsustvo straha mogu biti pretpostavke jos nečega osim agresivnosti, pa prema tome i pretpostavke nečega što zatim može poslužiti kao izvor rata.

Druga posljedica straha (odnosno hrabrosti) jeste sigurnost. Čovjek traga za sigurnošću zato što se boji. Kada se boje, ljudi počinju razmišljati o sigurnosti - uključujući i reformu sektora sigurnosti (bezbjednosti); ova konferencija (o sigurnosti) je u osnovi posljedica nesigurnosti, bojazni, straha. (Autor ovih redova bez srama priznaje da učestvuje u raspravi o ovom vrlo važnom pitanju ne samo iz intelektualne radoznalosti nego i iz straha. Jedino se nadam da količina mog straha, kao i ostalih učesnika Konferencije, nije tolika da nas neko zbog toga može nazvati strašljivcima. Hoću reci – nadam se da je razlog našeg straha i količina našeg straha upravo ono što naš razumni strah čini vrlinom – hrabrosti, a nas hrabrim ljudima.)

Policija, sudovi, vojska, ti stubovi sigurnosti – nacionalne, građanske, ideološke, vjerske, izraz su našega straha. Straha od čega ili za šta? Društvo se boji svega i strahuje za sve, ali čega prije svega i čega iznad svega? Čega je posljedica strah? Ili, drugačije rečeno, šta je uzrok ili izvor našega straha? Strah je posljedica egoizma, sebičnosti. Sigurnost je samo drugi izraz za osiguranje egoizma. (7) Stoga sigurnost, u svim svojim oblicima i na svim svojim nivoima, proizlazi iz sebičnog straha za naše vlasništvo. Međutim, analiza odnosa sebičnosti (vlasništva), straha i sigurnosti nije time završena. Ako je sebičnost izvor straha a ovaj, strah, izvor  sigurnosti, onda se postavlja neizbježno pitanje da li je strah jedina posljedica egoizma, sebičnosti? Da li sebičnost može biti uzrok nečeg drugog osim straha? Naš odgovor je sljedeći: sebičnost je uzrok i hrabrosti. Čovjek naime traga za sigurnošću iz dva razloga. Prvo, čovjek traga za sigurnošću zato što se boji za svoje vlasništvo. Ali, čovjek također traga za vlasništvom, uključujući i – i prije svega, tuđe, zato što se ničega ne boji. S jedne strane, vlasništvo je izvor straha  – i sigurnosti, a s druge, vlasništvo je, pogotovo tuđe, izvor hrabrosti, istina u njenom poročnom obliku, i stoga izvor – agresivnosti. U oba slučaja, dakle, sebičnost se pokazuje kao izvor sigurnosti i agresivnosti, riječju, kao krajnji izvor svih izvora rata.

Sebičnost se ispoljava u svoja dva oblika: rasipništvu i štedljivosti, luksuzu i oskudici, bogatstvu i siromaštvu. (8) Mada izgledaju različiti i čak suprotstavljeni, rasipništvo i štedljivost uvijek idu zajedno: poziv na štedljivost obično dolazi od onoga koji rasipa. Rat je rasipnički oblik sebičnosti. Poslije razornih ratova u Srbiji, Hrvatskoj, pa čak i samoj Bosni, pojavili su se bogataši kakvi tu nikada nisu postojali. Čak su i protivnici rata u Iraku priznali da su na njemu – zaradili. O onima  koji su insistirali na ratu da i ne govorimo. Oni su dakle zaradili na ratu a ostatak svijeta je dobio globalnu finansijsku i ekonomsku krizu. Sa stanovišta onih koji se na ratu obogate rat je ušteda; sa stanovišta onih koji zbog rata osiromaše rat je rasipništvo. Budući da je broj onih koji se ratom obogate daleko manji od broja onih koji zbog rata osiromaše, tj. budući se ukupno bogatstvo, jer je rat kao oblik potrošnje dio procesa proizvodnje, u ratu smanjuje – rat jeste oblik rasipničke sebičnosti. Ili da to isto kažemo jezikom koji će razumjeti i oni koji zbog profita i počinju ratove: rat je ipak neproizvodni oblik potrošnje!

Teško je reći šta čemu prethodi: vlasništvo sebičnosti ili vice versa. Možda je još teže reći koji je to prvobitni oblik vlasništva bio u osnovi čovjekove sebičnosti, na čijoj su se osnovi zatim pojavili i strah (hrabrost) i potreba za sigurnošću. Ono što nije sporno jeste da je temeljni oblik vlasništva od početka političke istorije čovjeka i istorije ratovanja bila zemlja. Sebično vlasništvo nad zemljom, kao što ćemo uskoro pokazati, bilo je izvor straha (hrabrosti) na čijoj osnovi nastaje i potreba za sigurnošću, tj. osiguranjem sebičnosti.

Prema tome, sumirajući naše razmatranje o izvorima rata, možemo reći sljedeće: privatno vlasništvo (čiji je samo jedan, istina temeljni, oblik zemlja) jeste izvor našega straha i potrebe za osiguranjem vlasništva, ali i hrabrosti koja nas čini agresivnim prema tuđem vlasništvu. I sigurnost i agresivnost su izvori našeg konfliktualnog odnosa prema prema drugim ljudima, prema prirodi i ipso facto prema samima sebi. Ono što se do sada samo podrazumijevalo a naslućivalo, danas postaje očiglednim. Globalni rat koji čovječanstvo danas vodi protiv prirode, na temelju postojećeg načina proizvodnje, jeste i rat između siromašnog i bogatog dijela čovječanstva, ali je prije svega rat protiv zemlje u doslovnom smislu (Holandija, Banglades, Maldivi...), a time rat protiv nas samih.

To je ono što temi iz naslova – kulturi rata, daje univerzalni karakter. Sada kada smo istražili izvore rata i približili se samom pojmu rata, potrebno je postaviti i pitanje mogućnosti kulture rata.

Kultura rata

Može li rat, kako smo ga opisali, biti predmet kultiviranja? Na ovo pitanje može se odgovoriti samo: 1. ako između riječi kultura i rat pronađemo pojmovnu vezu, i 2. ako se kultiviranje rata odnosi na njegovu samu osnovu, dakle izvore koji i dovode do ratova. To znači da se eventualno kultiviranje rata mora odnositi na: 1. sve odnose u kojima se rat pojavljuje (među ljudima, prema prirodi i odnos jednog društva prema samome sebi), 2. agresivno ponašanje i hrabrost (strah), i 3. sferu sigurnosti, odnosno sebičnosti kao njen izvor.

 

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.