Jesen 2009

 OGRANIČENJA RATA U RANIM CIVILIZACIJAMA Lex Romana - Lex Islamica
  Nedžad BAŠIĆ
 
 

Uvodna razmatranja

Rat je prirodno stanje poretka u kojem se nalazi čovječanstvo. U prvoj fazi razvoja ljudskog društva rat je imao značenje preživljavanja prvobitnih primitivnih ljudskih zajednica. Zajednica koja je bila organizovanija i moćnija imala je više šansi da preživi. Sa razvojem ljudskog društva značenje priživljavanja jedne zajednice postupno se pomjera od uništenja druge zajednice ka dominaciji nad drugom zajednicom, da bi se ista filozofija preživljavanja u kasnijem razvoju čovječanstva pomjerila i na odnose između prvih država.
Od momenta kada čovjek i sredstva koja je on stvorio po prvi put postaju ratnim plijenom, čovjek počinje težiti ograničenju i pravnoj regulaciji sukoba između društvenih grupa, dakako ograničenju ili zabrani vođenja rata između država, što je bilo jedna od temeljnih pretpostavki opstanka i razvoja ljudske zajednice. Što se ljudska zajednica nalazila na višem stupnju ekonomskog i tehnološkog razvoja, nastojanje čovjeka  da se ratni sukobi ograniče, da se razaranja i ubijanja ljudi svedu na razinu samo pobjede a ne uništenja neprijatelja i njegovih dobara, bivala su sve snažnija. Ta nastojanja u docnijoj fazi vodit će težnji čovjeka da se oružani sukobi reguliraju pravnim normama, te da se postupno isključe kao instrumenti rješavanja sporova između društvenih zajednica odnosno država, što će se iskazivati u sve rigoroznjoj formi zahtjeva za samim opstankom čovječanstva.
Međutim, s druge strane, kroz cijelu historiju čovječanstva, bit će iskazan strah da bi potpuna zabrana rata, kao instrumenta kažnjavanja društvene grupe ili države, koja je narušila pravila zabrane vođenja nepravednog rata, mogla da ostavi nekažnjenim počinioce zločina, što bi opet izazivalo nove sukobe i ratove.
Potreba za obezbjeđenjem osnovnih uvjeta za samopreživljavanje vodit će čovječanstvo ka kreiranju prvog koncepta pravednog rata, koji se vodi u cilju zadovoljavanja pravde i sprječavanja nepravde  i  nepravednog rata kao težnje države za uzurpacijom prava drugih država i naroda. Time su nastojanja čovjeka da eliminira rat kao instrument realizacije interesa društvenih grupa i država, s jedne strane, i da obezbijedi pravo na pravedni rat i pravno regulira ponašanje ratujućih strana u doba rata, kao instrument za prisilu država da ne koriste silu kao instrument međusobne korespondencije, ostati u dubokoj protivrječnosti i međusobno isključujućem odnosu.
Ovaj kontradiktorni odnos između  koncepta pravednog rata  (jus ad bellum), koncepta prava u ratu (jus in bello) i koncepta zabrane rata  (iure contra bellum) prouzročit će  velike kontradikcije u konceptu pravne regulacije ratnih sukoba, što će svakako imati velike posljedice i na sam razvoj pravila zabrane rata i regulacije upotrebe vojne sile u  oružanim sukobima. Uz to, ako se ima u vidu da je pojam pravde u ratnom sukobu uvijek determiniran političkim interesima ratujućih strana, nije teško doći do objašnjenja visokog stupnja neodređenosti i nedeterminiranosti pravnih normi ove grane prava.
Visok stupanj političkog utjecaja na determiniranje pravednog i nepravednog rata čini veoma kompliciranim rješavanje ratnog sukoba, što se obično povjerava trećoj strani koja je neutralna u ovom sukobu, koja u svojstvu arbitra predlaže rješenje sukoba interesa ratujućih strana. Pravednim ratom najčešće se smatra odbrambeni rat koji se obično vezuje za odbranu terirorija, stanovništva date države ili zajednice, za odbranu konstitutivnih prava koje država ili zajednica imaju obavezu zaštititi, za ponovno uspostavljanje stanja koje je nepravednim ratom uklonjeno, te u cilju sprječavanja nepravedne štete koja bi mogla nastati djelovanjem neprijateljske države ili zajednice. Sa razvojem ljudske zajednice i sa uspostavljanjem sve intenzivnijih ekonomskih, političkih i vojnih komunikacija između država i zajednica, koje su se razlikovale ne samo po  kulturnom, vjerskom i etničkom backgroundu, već isto tako i po dosegnutom stupnju ekonomskog razvoja i socijalne organiziranosti, osnova  za vođenje pravednog rata mijenjala se i proširivala kroz historiju čovječanstva. Tako će se nerijetko kroz historiju čovječanstva nepoštovanje statusa i časti države, diskriminacija vjerskih i etničkih zajednica, nepoštovanje sklopljenih ugovora između država pojavljivati kao pravedni osnov za vođenje rata.
Prema Paktu Lige naroda, rat kao sredstvo rješavanja sporova između država nije bio potpuno zabranjen. Država je imala pravo povesti rat ako je ispunila sve propise koji su bili predviđeni Paktom. Ova pravna odredba Pakta u daljem evolutivnom razvoju Lige naroda bila je postupno revidirana, da bi se došlo do postupne zabrane rata kao sredstva za rješavanje sporova između država. Prvi pokušaji zabrane rata učinjeni su donošenjem  tzv. Briand-Kelloggovog pakta  (1928.), Havanske konvencije 1928., te Pakta Saavedra Lamas, (1933.) kojima se zabranjuju rat i prijetnja ratom. Međutim, ostale su brojne nedostatnosti u ovim aktima što će umnogome umanjiti njihovu pravnu moć u eliminaciji rata kao instrumenta rješavanja sporova između država.
Povelja UN-a (čl. 2. st. 4) potpuno zabranjuje upotrebu sile i prijetnju silom. Rat se isključuje kao dozvoljeno i pravno sredstvo u međunarodnom pravu, i proglašava se zločinom. U tom cilju Povelja UN-a uspostavlja novi mehanizam za rješavanje sporova između država u kojem samo UN raspolaže pravom upotrebe sile u cilju rješavanja spora. Umjesto sistema individualne bezbjednosti država Poveljom UN-a uvodi se sistem kolektivne bezbjednosti i sistem kolektivnih mjera za očuvanje i zaštitu mira (obveza mirnog rješavanja sporova, kolektivna (humanitarna i preventivna) intervencija - peacekeeping, peacemaking, razoružanje...
Ipak, i u Povelji UN-a ostaje pravo upotrebe sile. To pravo prije svega pripada UN-u, kao što smo naveli, ali i državama kada su njihovi ciljevi koji su u skladu sa Poveljom UN-a ugroženi. U čl. 39. i 42. Povelje UN-a, ostavlja se  mogućnost Savjetu sigurnosti UN-a da u slučaju prijetnje međunarodnom miru, narušavanja mira i akta agresije može koristiti vojnu silu u cilju uspostavljanja mira.. Također u čl. 51. Povelje UN-a ostavljena je mogućnost inherentnog prava individualne i kolektivne samoodbrane države u slučaju oružanog napada na nju. Mada je ovo pravo upotrebe sile ograničeno samo do momenta dok Savjet sigurnosti UN-a ne preduzme odgovarajuće mjere,  pravo na korištenje sile i pravo na primanje asistencije od drugih država u slučaju samodbrane, otvara niz kontroverzi po pitanju dometa zabrane upotrebe sile.
Regulirajući pravo države na samoobranu, u čl. 51 Povelje UN-a precizirano je da se pravo na samoobranu može koristiti samo u slučaju «oružanog napada» na državu. Međutim, ostaje otvoreno pitanje šta se pod  «oružanim napadom » podrazumijeva ? Koji nivo intenziteta «oružani napad »  mora doseći da bi se smatrao agresijom? Da li se asistencija strane države u unutarnjim oružanim pobunama može smatrati kao osnov vođenja odbrambenog rata? Da li akcija samoobrane države može biti poduzeta i prema ne-državnim akterima, koji se nalaze na teritoriju pod jurisdikcijom drugih suverenih država, od kojih dolazi prijetnja? Uz to ostaju otvorena i brojna druga pitanja, kao što su pitanja nužnosti poduzimanja oružane akcije protiv agresora, te pitanje proporcionalnosti upotrebe sile u samoobrani države? Da li država može ići sa upotrebom oružane sile u samoobrani samo do eliminacije konkretne prijetnje ili sve do eliminacije eventualne buduće potencijalne prijetnje? Sve su to još uvijek otvorena pitanja na koja teorija međunarodnog  ratnog prava ne daje sasvim jasne odgovore.
Kako još nije stvoren mahanizam za totalno sprječavanje oružanih sukoba, sve mjere koje poduzimaju UN nisu garancija da do rata neće doći između pojedinih država. Danas osobito velika opasnost od oružanih konflikata dolazi unutar država gdje brojne etničke, vjerske ili nacionalne grupe prakticiraju oružanu borbu kao mehanizam ostvarivanja prava na samoodređenje, kao legitimnog prava nacionalnih i etničkih zajednica. Međutim, ovaj aspekt oružanih konflikata najvećim dijelom ostaje van okvira međunarodnopravne regulacije. Stvari postaju dramatično komplikovanije sa promjenom globalnog okruženja i pojavom novih nedržavnih aktera koji svojim djelovanjem mogu ugroziti odnose između suverenih država, a time i svjetski mir i sigurnost.
Imajući u vidu da Povelja UN-a ne isključuje upotrebu sile ukoliko to nije u suprotnosti sa ciljevima UN-a, potreba za daljim razvojem međunarodnog ratnog prava ostaje i dalje aktualna.

 

Ratno pravo u doba antičkih civilizacija

Od prvih dana ljudske historije čovjek je nastojao regulirati konflikte između pojedinca i zajednice kao i konflikte među zajednicama. Mada je ljudska historija, historija stalnih borbi i sukoba, čovjek je nastojao od prvih dana da na neki način ograniči ponašanja čovjeka u ratnim sukobima, da ga podvrgne nekim pisanim ili nepisanim pravilima, da ubijanje i razaranje svede na što je moguće manju mjeru, ne ugrožavajući time mogućnost pobjede. Mada prva ograničenja ljudskog ponašanja u ratnim sukobima susrećemo u unutarnjim moralnim i vjerskim kodeksima ranih civilizacija, ti unutarnji moralni i vjerski kodeksi nisu imali nekog značajnijeg utjecaja na pravnu regulaciju ratnih sukoba u ranom periodu ljudske historije.
Ova ograničenja su u prvo vrijeme imala sporadično značenje da bi se kasnije postupno formirala kao moralni kodeksi koji će u docnijoj fazi razvoja ljudske zajednice biti prihvaćeni kao običaji rata, što će u kasnijoj fazi razvoja međunarodne zajednice dobiti formu sistemskog ograničenja rata u kojima će unutarnje pravne, običajne i moralne norme biti docnije kodificirane i sistematizirane u posebnu pravnu disciplinu u okviru međunarodnog javnog prava koja će dobiti naziv ratno pravo.
Prve pravne kodifikacije provedene su u Mesopotamiji. Iz ovog perioda (2300-1800. p.n.e.) poznato je Sumersko pravo (Sumerian Law) i Hamurabijev zakonik (Hammurabi's code) u kojima je respekt prema čovjeku posebno izražen. Kroz posebnu zaštitu žene i robova kao slabijih i nezaštićenih socijalnih grupa, obavezu administratora da obešteti opljačkanu žrtvu ukoliko izvršilac nije pronađen, te kroz zabranu nasilja nad ratnim zarobljenicima...  demonstrirana je humanost u ovim pravnim kodeksima. U poznatom epu o Gilgamešu (The Epic of Gilgamesh) koji je nastao oko 2600. p.n.e. hrabrost, moć i zaštita slabijih od moćnih, izrasle su u najviše moralne epske vrednosti.
S ovim prvim pravnim kodifikacijama, mada su prvenstveno uređivani unutarnji odnosi između vladara i podanika u ovim ranim državama, izvršene su brojne kodifikacije pravnih i moralnih normi koje će docnije imati veliku ulogu u formiranju prvih pravila ratnog prava u velikim ratnim sukobima između plemena i država u ranom periodu razvoja čovječanstva. Iz ovog period potiče i prvi ugovor o arbitražnom uređivanju odnosa između država-gradova u sukobu (Lagash-Umma) što ima značenje prvog pokušaja da se odnosi između ljudskih zajednica i ranih država urede sporazumno i da se međusobni sukobi podvrgnu ograničenjima i kontroli.
U periodu od 2925. do 525. p.n.e. u dolini rijeke Nil razvijala se velika egipatska civilizacija u kojoj je razvijen prvi koncept tzv. univerzalne harmonije i stabilnosti "istina-pravda-poredak" (Truth, justice and order, concept of maat). Ovaj kodeks moralnih i religioznih normi nosio je niz ograničenja u međusobnim sukobima plemena u tom periodu razvoja čovječanstva. Dati hranu gladnom, vodu žednom, slobodu zatvoreniku, sahraniti umrlog, bile su obveze općeg moralnog i običajnog kodeksa koje su se odnosile i na neprijateljske vojnike i građane neprijateljske države.
U ovom periodu potpisani su i prvi ugovori o nenapadanju između ranih država, koji možemo smatrati prvim rudimentarnim začecima međunarodnog ratnog prava, u kojima se susrećemo sa prvim ograničenjima u ratovima i o kažnjavanju pojedinaca koji bi prekršili ta ograničenja. 1269. p.n.e. Egipćani i Hetiti zaključivali su ugovore o miru, u vrijeme Ramzesa II (1279-1213 p.n.e.). Iz ovog perioda poznat je mirovni ugovor između Ramzesa II  (Sesostries, koji je vladao Egiptom između 1292. i 1225. p.n.e.) i kralja sjeverne Sirije Hittitesa, kojim je bio okončan veliki sirijski rat. Sa ovim mirovnim sporazumom strane ugovornice su se obavezale vratiti ratne izbjeglice  jedna drugoj, s tim da se na njih ne može primijeniti kazna zbog napuštanja svoje zemlje.
Za razvoj modernog ratnog prava od posebnog su značaja norme moralnog i etičkog kodeksa koje će docnije imati velikog utjecaja na razvoj humanizma u ratnim sukobima. Rukopis iz tog perioda koji je u egipatskoj literaturi poznat kao "Knjiga mrtvih" (“The Book of Dead”) može se smatrati socijalnim i etičkim kodeksom toga doba koji će imati snažan utjecaj na razvoj ratne etike u ranoj egipatskoj civilizaciji. Iz ovog rukopisa vidi se da je u tom periodu u Egiptu bilo zabranjeno uzimati bolesne u zarobljeništvo i pretvarati ih u robove, bilo je zabranjeno izgladnjivanje i ubijanje civilnog stanovništva…
U ranoj hetitskoj civilizaciji susrećemo se sa zabranom ubijanja i povređivanja stanovništva zauzetih neprijateljskih gradova, sa obvezom sahranjivanja poginulih u ratu i visokim stupnjem zaštite djece i žena u ratnim sukobima.
Razvijeni ekonomski i trgovački odnosi Jevreja sa susjednim narodima učinit će njihove religijske i moralne norme veoma značajnim u prvim pravnim kodifikacijama i njihovim velikim utjecajem na razvoj ljudske humanosti u ratnim sukobima u tom periodu. U hebrejskoj Bibliji (Tora) nalazimo prve korijene pacifizma i tragove moralnih ograničenja rata i zaštite nemoćnih u ratu, što će kasnije imati utjecaja na razvoj humanitarnog prava. Tora zabranjuje ubijanje neprijatelja koji se predao, nameće obavezu pokazivanja milosti prema neprijatelju koji se predao, prema ženama, djeci i starim ljudima. Zarobljenici su postajali robovi, ali u skladu sa važećim običajima bili su zaštićeni od mučenja. Međutim, u odnosima sa arapskim plemenom Amalekite, koje je nastanjivalo današnju Palestinu, Jevreji nisu  uspostavljali druge odnose  izuzev odnosa rata i neprijateljstva. U ratu sa ovim plemenom za Jevreje je važio poseban moralni i etički kodeks, po kojem kategorija ratnih zarobljenika nije bila poznata, po kojem je bilo dozvoljeno ubijanje žena i djece neprijatelja, spaljivanje njihove imovine i ubijanje njihove stoke i uništavanja njihovih usjeva.
Prve tragove ratnog/humanitarnog prava u ovom periodu možemo naći i u moralnom kodeksu “Manuov zakonik” ("Hindu Code of Manu"), gdje je humanost u ratu bila dignuta na najviši stupanj ljudskog morala. Norme zabrane ubijanja nemoćnog neprijatelja, zabrana ubijanja neprijatelja koji je odložio oružje, zabrana ubijanja neprijatelja koji je zatečen u molbi bogu, zabrana ubijanja nenaoružanog stanovništva neprijateljske države. Poseban respekt prema djeci i ženama, čine moralni i pravni kodeks hindu civilizacije, koji se može s pravom smatrati prvim kodeksom humanitarnog ratnog prava u tom periodu. Grčki historičar Diodorus Sicilius (20 p.n.e.), zapisao je da u velikim i brutalnim sukobima između hindu plemena nikad nije ubijen niti povrijeđen “otac porodice koji je služio opštem interesu porodice, nikad nije spaljena zemlja neprijatelja i nikad nisu posječena njegova drveća i biljke."
Razvijeni kulturni, politički i ekonomski odnosi između starih grčkih gradova-država ostavili su u historijsko naslijeđe brojne sporazume i pisane akte u kojima su bila predviđena brojna ograničenja za vrijeme međusobnih sukoba. S ugovorima između gradova-država isključuje se pravo uskraćivanja vode za piće opkoljenim gradovima, te se najstrožije zabranjuje pljačkanje imovine neprijatelja.
Ta ograničenja pretežno su bila postavljena kroz brojne arbitražne postupke u pokušaju mirnog rješavanja sporova ili kroz ugovore između gradova-država. Nepovredivost sveštenika u ratu, pravo na sahranu poginulih, zabrana potpunog razaranja gradova, zabrana presijecanja snabdijevanja vodom opkoljenih gradova, bile su najčešće garancije u ovim sukobima, što se može smatrati rudimentarnim pravilima međunarodnog ratnog/humanitarnog prava.
Objavljivanje rata u staroj grčkoj civilizaciji bila je obaveza koje su se pridržavale gradovi-države koje su odlučile voditi rat. Procedura objavljivanja rata bila je visoko sofisticirana i razvijena. Osoba koja je nosila objavu rata neprijateljskoj državi obično je  proglašavana svetom osobom kako bi bila zaštićena od svakog oblika nasilja ili uhićenja od strane neprijatelja. U misiji objave rata ova osoba je obavezno bila praćena ambasadorom, osobom čiji je glavni posao bilo održavanje komunikacija između država-gradova.
U staroj Grčkoj je bio uspostavljen institut  "Xenie" ili "Proxenia" koji je služio posredovanju da se iznađe rješenje konflikta u nesporazumima između država u sukobu. Ukoliko se ratovi nisu mogli izbjeći, institut "Xenie" korišćen je za ugovaranje brojnih ograničenja u ratnim sukobima. Posebno je respektirana smrt neprijatelja koji je morao biti sahranjen. Porodica vojnika nije mogla biti kažnjena zbog učešća njenog člana u neprijateljstvu protiv grčkih gradova-država. Visok respekt iskazivan je prema ženama i djeci koja su po pravilu bila oslobođana kažnjavanja za učešće u ratu.
Veliki persijski ratovi (The Persian Wars) između Persije i grčkih gradova-država (490-480. p.n.e.) i Peloponeski rat (The Peloponnesian War) između Atene i Sparte (424-404. p.n.e.) sa velikim ljudskim stradanjima i ogromnim razaranjima ostavili su dubokog traga u staroj grčkoj poeziji i filozofiji, što će imati velikog utjecaja na dalji razvoj ratnog prava i morala u antičkoj Grčkoj. U poznatoj raspravi o ljudskoj prirodi  i brutalnosti rata, grčki historičar i filozof Tukidid postavio je teoretske okvire razvoja humanitarnog prava i nužnosti ograničenja ljudske brutalnosti u velikim ratnim sukobima. Međutim, ono što je posebno značajno istaći kada je riječ o organičenjma ratovanja i nametanja određene doze humanosti u međusobnim sukobima, u starim grčkim spisima je to da su se odnosi između grčkih država-gradova u staroj grčkoj filozofiji posmatrani kao odnosi između jednog naroda, jedne civilizacije, i da kao takvi čine odnose ne isključivog neprijateljstva. Rat između starih grčkih državica je rat ne za preživljavanje već prvenstveno rat za međusobni prestiž. Međutim, kada je u pitanju rat starih Grka  sa negrčkim narodima, doza ratnog humanizma se znatno smanjuje i prihvata se filozofija po kojoj su drugi narodi po samoj svojoj prirodi predodređeni da budu grčki robovi.
Rimska imperija: od morala u ratu ka ratnom pravu
Uporedo sa vojnim  osvajanjima Rimsko carstvo vodilo je i politiku romaniziranja lokalnog stanovništva. Kroz gradnju hramova, javnih kupatila, puteva, kroz uvođenje latinskog jezika u malim naseljenim enklavama, Rimljani  su postupno nametali lokalnom stanovništvu sopstvene tradicije i stil života čineći ga sve bližim Rimskoj imperiji. Otkrivene naseobine i vojna utvrđenja na području današnjeg Velsa, u dolini rijeke Rajne, na području Austrije, Mađarske, Rumunije i Balkana, te Španije, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ukazuju na veliku moć utjecaja Rimskog carstva i njegove političke i vojne prisutnosti u širokom području Evrope, Afrike i Azije.
Ono što je činilo najveću atraktivnost Rimskog carstva jeste širenje latinskog jezika, što je omogućavalo komuniciranje između zajednica koje su govorile različitim jezicima. Mogućnost upotrebe jednog jezika stvarala je povoljnije uvjete razvoja trgovine koja se  snažno razvijala sa ekspanzijom Rimske imperije. Uporedo se  širila i pismenost. Sa razvojem pismenosti mnogi zapisi i knjige prevedene su sa grčkog na latinski jezik što je omogućilo fantastično širenje dostignuća helenističke i egipatske kulture, a nešto docnije i islamske civilizacije. Bio je to jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji doprinos Rima stvaranju jedinstvene zapadne civilizacije.
Historija Rima nije ostavila mnogo u naslijeđe nauci, muzici, arhitekturi ili medicini, kao što je to slučaj  sa helenističkom i egipatskom civilizacijom. Rimljani također nisu ostavili neke posebne originalnosti u oblasti prirodnih nauka, matematike, fizike, astronomije, hemije. Njihovo književno stvaralaštvo počinje prevodom na latinski jezik grčkih komedija i tragedija i Homerove  Odiseje. Kasnije će veliki rimski epski pjesnici Lukrecije, Vergilije i Lukan razviti originalni smjer u epskoj književnosti pišući stihove od šest stopa (u heksametrima) i u pet stopa (pantametar) što je činilo elegijski dvostih zvani distih. Za vrijeme imperatora Cicerona govorništvo i recitovanje doseglo je najviše umjetničke vrijednosti.
Ratnička i osvajačka priroda Rimskog carstva nije ostavljala mnogo prostora ni za umjetničku i likovnu kreaciju, radije se opredjeljujući za pljačku umjetnina nego za podsticanje inspiracije za umjetničko stvaralaštvo. Rimljani nisu ni na ovom planu mnogo zadužili čovječanstvo. Neke umjetničke zaostavštine iz  tog perioda, kao što su Apolonova bronzana statua i velike statue Nerona, verovatno su radovi grčkih i aleksandrijskih vajara. Novac, lična slava i takmičarska nadmoć više su zanimale Rimljane od same umjetnosti koja nije bila u to vrijeme simbol društvenog prestiža. Rimljani su ostvarili veliki napredak i u vještini organiziranja državne administracije i u menadžmentu javnih prihoda i poreza.
I u oblasti religije Rimljani nisu imali nikakvih posebnih karakteristika. Oni su pretežno slijedili istočnjačku višebožačku religiju. Egipatska boginja Izida, Serapis, bog u kojeg su vjerovali Egipćani, Mitra, persijski bog Sunca, i mnogi drugi istočnjački bogovi bili su u milosti ili nemilosti rimskih imperatora. Sve do Kristovog raspeća (doba Poncija Pilata u Judeji 29-36. n.e.) različiti bogovi vladali su dušama Rimljana. Od Kristovog raspeća počinje se poput požara širiti nova vjera i novo nadahnuće sa vjerovanjem u zagrobni život. Sa putovanjima apostola Pavla (50-64. n.e.), sa pojavom Markovog jevanđelja  (65. n.e.), te pojavom jevanđelja po Mateju i Luki (89-100. n.e.), nova vjera (kršćanstvo) koja je nudila iskupljenje od svih grijeha i zala, i nudila besmrtnost, privukla je najveći broj podanika Rimskog carstva.
Mada je sam Ciceron bio veliki pobornik Aristotela, i sam je pripadao peripatetičkoj i stoičkoj (megarskoj) filozofskoj školi , filozofija nikad nije uhvatila jače korijene u Rimskoj imperiji. Čak je u vrijeme Republike bio na snazi proglas kojim se iskazuje nepoželjenost filozofa u Rimu.
Rimska imperija imala je veliki utjecaj na razvijanje političke i administrativne prakse čiji su principi najvećim dijelom bili naslijeđeni još iz vremena antičke Grčke. Mada je princip apsolutne vlasti imperatora bio doveden do perfekcije u doba Rimske imperije, ipak se načelo primata zakona dugo vremena održalo, prije svega u sferi imovinskog i porodičnog prava. Poreski sistem je posebno razvijen i bio razrađen mehanizam oporezivanja građana. U Rimu se oporezivalo sve što se prodavalo. Zanatlije i trgovci bili su opterećeni posebnim davanjima, dok su poznate ličnosti zvane curiales ili decuriones pored plaćanja svih poreza bili dužni svake godine plaćati poseban porez na imovinu. Sa sve izrženijom samovoljom vladajućih birokratskih struktura rasla je i korupcija, što je sve više vodilo međusobnom rivalstvu i slabljenju pravnih i političkih principa vladavine u Rimskoj imperiji.
Moćnim jačanjem i širenjem Pax Romana rasle su sve izraženije tendencije ujedinjenja Evrope pod kontrolom i utjecajima koji su dolazili iz Rima gdje se je razvijala nova imperija, koja će docnije biti podržana novom rastućom integrirajućom silom kršćanstva koje se širilo kroz veliku rimsku imperiju.
U međuvremenu, sa sve izraženijim padom ugleda državnog birokratskog aparata Rimske imperije, sve je više rastao ugled i utjecaj kršćanske crkve. Prihvatajući kršćanstvo rimski carevi morali su i prihvatiti neke od zahtjeva sveštenstva da bi na taj način obezbijedili poslušnost njihove pastve i njene odanosti carstvu. Crkva je razvila novi duhovni sistem vrijednosti koji je bio dovoljno atraktivan  da odvrati nezadovoljnike od njihovog protesta prema carstvu, što će omogućiti kršćanskoj crkvi da postane riznica svih kulturnih vrijednosti koje će Rimsko carstvo ostaviti u naslijeđe Evropi.
Kada je car Konstantin, koji je i sam primio kršćanstvo 337. n.e., svojim dekretom omogućio da kršćanska crkva može posjedovati sopstvenu imovinu, kršćanska crkva ubrzo izrasta u jednog od najvećih posjednika, što će joj još više dati na društvenom i ekonomskom značaju. Širom carstva nicali su brojni manastiri i legati u kojima će docnije biti razvijena raskošna zaostavština Rima.
Veliki ekonomski i kulturni značaj kršćanske crkve tek će se u nešto kasnijem periodu iskazati kroz procese sve izraženijeg nastojanja da se Evropa integrira u jedinstvenu političku i kulturnu zajednicu pod utjecajem nove i sve moćnije religije. Posebno će veliki utjecaj kršćanstvo zadobiti u istočnom dijelu Rimskog carstva (Bizant) gdje će religozni zanos narasti do fanatizma iz čega će izrasti nezavisan i moćan utjecaj episkopa.  Mada je ostalo malo sličnosti između Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, latinski jezik se održao kao zvanični jezik u oba carstva. Veliki dio zakona koji su bili donijeti u Rimu bit će kasnije kodificirani za vrijeme cara Justinijana (527-565. n.e.) , što će umnogome imati velikog utjecaja na dalji razvoj Evrope.
Razvoj kršćanstva imao je velikog utjecaja na razvoj likovne umjetnosti, muzike, književnosti, arhitekture, što je ostavljalo velikog utjecaja na stvaranje jedinstvenog kulturnog i vjerskog prostora na području današnje Evrope. Bizantski trgovci sa njihovom razvijenom mrežom trgovačkih puteva, veličanstvene građevine u  velikom carstvu, sa veličanstvenim hramom Svete Sofije (kasnije će ovaj hram biti transferiran u isto tako raskošnu džamiju Aja Sofija), bili su posljednji odbljesci velikog carstva. Tako će se velika osvajačka plemana  Huna, Slovena, Ostrogota, Vizigota, koja su razarala istočni dio Rimske imeprije, naći pod moćnim integrirajućim kulturnim, jezičkim i vjerskim utjecajem Rimske imperije i kršćanstva.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.


See Adam Roberts, Humanitarian War: Military Intervention and Human Rights, 69 Int’l Aff. 429 (1993); Stephen Salarz & Michael O’Hanlon, Humanitarian Intervention: When Is Force Justified?, 1997 Wash. Q. 3; Richard Falk, The Haiti Intervention: A Dangerous World Order Precedent for the United Nations, 36 Harv. Int’l L.J. 341 (1995); M.E. O’Connell, Commentary on International Law: Continuing Limits on UN Intervention in Civil War, 67 Ind. L.J. 903 (1992); J.A. Gallant, Humanitarian Intervention and Security Council Resolution 688: A Reappraisal in Light of a Changing World Order, 881 Am. U. J. Int’l Pol’y 890 (1992); J. Delbruck, Commentary on International Law: A Fresh Look at Humanitarian Intervention Under the Authority of the United Nations, 67 Ind. L.J. 887 (1992).

Article (1) of the UN Charter states that preservation of peace is the main goal of the UN.  With regard to this goal, the UN Charter has set forth measures and procedures for UN activities in case of a threat to peace.
    (a) Charter prohibition on the use of force: The UN Charter includes the commitment of all countries to use their armed forces solely in the common interest of the international community, to resolve disputes by peaceful means and without the threat of the use of force, or the use of force against the territorial integrity and political independence, which protected the principle of the “sovereign equality” of states as a principle of the legal system of the Charter, banning all forceful settlements of conflicts.  The ban of the use of force or the threat of the use of force became one of the fundamental norms of international law.
    (b) Charter guaranteed right of self-defence: The UN Charter goes further than simply forbidding the use of force.  In Article 2, Para. 4 of the Charter the use of force or the threat of the use of force is forbidden in any form and Para. 6 of this Article stresses that even non-UN members must act in line with this principle, which gives it a universal meaning.  In a bid to eliminate the right to use force in international relations without at the same time reducing the natural right to individual or collective self-defense of states, the Charter confirms in Article 51 the right of states to self-defense only in cases of armed attack and until the UN Security Council undertakes measures to maintain international peace and security.  S.G. Simon, The Contemporary Legality of Unilateral Humanitarian Intervention, 24 Cal. W. Int’l L.J. 117, 126 (1994).

Vidjeti više u Michael N. Schmitt, “Counter-Terrorism and the Use of Force in Internacional Law” The Marshall Center Papers, no. 5

Alexis Heraclides, Secession, Self-determination and Intervention, 45 J. Int’l Aff. 402 (Winter 1992). 

Article (1) UN Charter establishes the principles and purposes of the UN.  Paragraphs (1) and (2) of the Article state two of the principal purposes of the UN: to maintain international peace and security and to develop friendly relations among nations.  Both purposes must be based on the principles of “equal rights and self-determination of peoples.”  Article 2(4) of the UN Charter protects the territorial integrity of any state from the threat or use of force as an absolute and general principle of international law.  Paragraph 1 of the same Article recognizes the sovereign equality of all members.  In other words, the territorial basis of sovereignty is guaranteed.  The final paragraph, (7), then extends this guarantee in its prohibition on the United Nations, except for enforcement measures under Chapter VII, against interference within the jurisdiction of the sovereign state over its territory.  See generally, Kathryn Eliot, The New Worlds Order and the Right of Self-Defence in the United Nations Charter, 15 Hast. Int’l & Comp. L. Rev. 55 (1991); Thomas D. Grant, Territorial Status, Recognition, and Statehood, 33 Stan. J. Int’l L. 305 (1997); C. Schreuer, The Winning of the Sovereign State: Towards a New Paradigm for International Law, 1993 Eur. J. Int’l L. 447.

Hammurabi is best known for the promulgation of a new code of Babylonian law – the Code of Hammurabi. This was written on a stele, a large stone monument, and placed in a public place so that all could see it, although it is thought that few were literate. The stele was later plundered by the Elamites and removed to their capital, Susa; it was rediscovered there in 1901 and is now in the Louvre Museum in Paris. The code of Hammurabi contained 282 laws, written by scribes on 12 tablets. Unlike earlier laws, it was written in Akkadian, the daily language of Babylon, and could therefore be read by any literate person in the city.An inscription of the Code of Hammurabi. The structure of the code is very specific, with each offense receiving a specified punishment. The punishments tended to be harsh by modern standards, with many offenses resulting in death, disfigurement, or the use of the "Eye for eye, tooth for tooth philosophy". While the penalties of his laws may seem cruel to modern readers, the fact that he not only put into writing the laws of his kingdom, but attempted to make them a systematic whole, is considered an important step forward in the evolution of civilization. Putting the laws into writing was important in itself because it suggested that the laws were immutable and above the power of any earthly king to change. The code is also one of the earliest examples of the idea of presumption of innocence, and it also suggests that the accused and accuser have the opportunity to provide evidence. However, there is no provision for extenuating circumstances to alter the prescribed punishment. A carving at the top of the stele portrays Hammurabi receiving the laws from the god Shamash, and the preface states that Hammurabi was chosen by the gods of his people to bring the laws to them. Parallels to this divine inspiration for laws can be seen in the laws given to Moses for the ancient Hebrews. Similar codes of law were created in several nearby civilizations, including the earlier neo-Sumerian example of Ur-Nammu's code, and the later Hittite code of laws.

The Epic of Gilgamesh is an epic poem from Ancient Mesopotamia and is among the earliest known literary works. Scholars surmise that a series of Sumerian legends and poems about the mythological hero-king Gilgamesh, thought to be a ruler in the 3rd millennium BCE, were gathered into a longer Akkadian poem long afterward, with the most complete version extant today preserved on twelve clay tablets in the library collection of the 7th century BCE Assyrian king Ashurbanipal. The essential story revolves around the relationship between Gilgamesh, a king who has become distracted and disheartened by his rule, and a friend, Enkidu, who is half-wild and who undertakes dangerous quests with Gilgamesh. Much of the epic focuses on Gilgamesh's thoughts of loss following Enkidu's death, and is often credited by historians as being one of the first literary works with high emphasis on immortality.The epic is widely read in translation, and the hero, Gilgamesh, has become an icon of popular culture. supposed historical reign is believed to lie within the period 2700 to 2500 BCE, 200-400 years before the earliest known written stories. The discovery of artifacts associated with Agga and Enmebaragesi of Kish, two other kings named in the stories, has lent credibility to the historical existence of Gilgamesh (Dalley 1989: 40-41).The history of the epic is often divided into 2 periods: old, and late. Many versions exist from this almost 2,050 year span, but only the old and the late periods have yielded significant enough finds to enable a coherent intro-translation. Therefore, the old Babylonian version, and what is now referred to as the standard edition, are the most frequently utilized texts. However, the standard edition has become the basis of modern translations, and the old version only supplements the standard version when the lacunae - or gaps in the cuneiform tablet - are great. The earliest Sumerian versions of the epic date from as early as the Third Dynasty of Ur (2150-2000 BCE) (Dalley 1989: 41-42). The earliest Akkadian versions are dated to the early second millennium (Dalley 1989: 45). The "standard" Akkadian version, consisting of twelve tablets, was edited by Sin-liqe-unninni sometime between 1300 and 1000 BCE and was found in the library of Ashurbanipal in Nineveh

(J.B. Pritchard (ed), Ancient Near Eastern Texts Relating to the Old Testament, , Princenton, N.J. University Press, 1969).

"I have not done evil to mankind. I have not oppressed them members of my family, I have not wrought evel in the place of right of truth...I have not ill treated servants. I have made no man to suffer hunger. I have done no murder. I have not commited fornication... I am pure. (E. Wilson, The Book of the Dead According to the Theban Recension in Egyptian Literature, Colonial Press, London 1901, in Civilizations of the West From Antique to 1715, Vol. I, Harper Collins Publishers).

The Hittites were an ancient people from Kaneš who spoke an Indo-European language, and established a kingdom centered at Hattusa (Hittite attuša) in north-central Anatolia from the 18th century BC. In the 14th century BC, the Hittite empire was at its height, encompassing Anatolia, north-western Syria about as far south as the mouth of the Litani River (a territory known as Amqu), and eastward into upper Mesopotamia. After 1180 BC, the empire disintegrated into several independent "Neo-Hittite" city-states, some surviving until as late as the 8th century BC. The term "Hittites" is taken from the KJV translation of the Hebrew Bible, translating חתי HTY, or בני-חת BNY-HT "Children of Heth" (Heth being son of Canaan). The archaeologists who discovered the Anatolian Hittites in the 19th century initially identified them with these Biblical Hittites. Today the identification of the Biblical peoples with either the Hattusa-based empire or the Neo-Hittite kingdoms is a matter of dispute.The Hittite kingdom was commonly called the Land of Hatti by the Hittites themselves. The fullest expression is, "The Land of the City of Hattusa". This description could be applied to either the entire empire, or more narrowly just to the core territory, depending upon context. The word "Hatti" is actually an Akkadogram, rather than Hittite; it is never declined according to Hittite grammar rules. Despite the use of "Hatti", the Hittites should be distinguished from the Hattians, an earlier people who inhabited the same region until the beginning of the 2nd millennium BC, and spoke a non-Indo-European language called Hattic. The Hittites referred to their language as Nesili (or in one case, Kanesili), an adverbial form meaning "in the manner of (Ka)nesa." This presumably reflects their origins in the ancient city of Kanesh (modern day Kultupe, Turkey). Many of the modern city names in Turkey are derived from their original Hittite names, such as Sinop and Adana, showing the impact of Hittite culture in Anatolia. The Hittites were also famous for their skill in building and using chariots The Hittites were pioneers of the Iron Age, demonstrating great skills in the manufacture of iron artifacts from as early as the 14th century BC, when letters to foreign rulers reveal the demand for their iron goods. The Hittites were not, however, the first to work iron, and iron remained a precious metal throughout the history of their empire. The Hittites may have passed much knowledge and lore from the Ancient Near East to the newly arrived Greeks in Europe.

(Baron, S.W., A Social and Religious History of the Jews, 2d ed. Englewood Cliffs, NJ, Prentice-Hall, 1986).

“Now go and smite Amalek, and utterly destroy all that they have, and spare them not: but slay both man and womwn, infant and suckling  , ox and sheep, camal and ass”. (Samuel xy, 3)  

(The Historical Library of Deodorus the Sicilian, Bk, II, Chap. III p. 73, India in AncientTime.

Vidjeti vise u C. Phillipson, The International Law and Custom of Ancient Greece and Rome, Vol. II

Theodore D. Woolsey, Introduction to the Study of International Law, New York, p196

(History of the Peloponnesian War, 411 B.C., (War and Depravity: p. 69))

Aristotle, Politics, bk. I, ch. 7

The impossibility of definite answers to the causes of Rome's decline does not impede an attempt to evaluate her contribution to medieval society.  The Roman Empire provided a common classical background to much of southern and western Europe, and the recovery of the classical heritage over many centuries was a frequent stimulus to the intellectual vigour of medieval culture.  The Latin language affected profoundly the speech of Germanic settlers and must be credited with much of the richness of expression of modern  western languages.  The Roman Empire provided a vague and idealized memory of peoples united under one government in peace and prosperity, a confused recollection of a sort of golden age in the past, and the desire to achieve again that happy condition-which in truth never existed-but which served as an inspiration to the growth of medieval civilizations. Above all else, by uniting the lands around the Mediterranean, the Roman Empire facilitated the spread of Christianity, despite persecutions, and the patronage of Constantine and most of his successors upon the imperial throne contributed enormously to the institutional growth of the church.  And the Christian Church served as a channel through which some part of the classical heritage was transmitted to the future, while most was lost temporarily in the confusion of the early middle ages.  The church was the major civilizing influence upon the newly settled and rather primitive Germanic peoples in the west: with some fragments and memories of classical civilization, the Christian-Germanic fusion gave birth to medieval European society. (ROTHROCK, GEORGE A.   EUROPE: A BRIEF HISTORY , CHICAGO: RAND MCNALLY & COMPANY  P. 23.

Pripadnici stoičke škole smatrali su da je vrlina živjeti u harmoniji sa razumom pošto je razum dio božanstva. Mnogi veliki rimski imperatori kao što su Hadrijan, Marko Aurelije pripadali su ovom filozofskom pravcu u kojem su nalazili nadahnuće i snagu za suočavanje sa smrću i mučenjem.

See more in Thomas Ertman (1997),  «Birth of the Leviathan», Cambridge University Press, pp35-39

Clebsch, William A. (1979). Christianity in European History. Oxford University Press, New York: