Jesen 2009

 U POTRAZI ZA TUŽNIM BABYJEM (odlomak)
  Vasilij Aksjonov
 
 

— Zar se zbilja spremate živjeti u Americi? — upitao me Klaus Gabriel von Diederhoven.
— A zašto ne? — upitao sam.
On je slegnuo ramenima.
— Ne voli Ameriku — namignuo mi je Sergio Bugaretti. —  Znate li zašto?…
U tom času režiser je pljesnuo rukama i zamolio da se pripreme za snimanje. Svi sugovornici su se pribrali, to jest Nijemac je nataknuo na kratki nos proletarske naočale s metalnim okvirima, Talijan maknuo s čela sijede pramenove, da bi bio još bliže, još razumljiviji svojim čitateljima, ruski emigrant, drugim riječima, četrdesetosmogodišnji pisac, tek izbačen iz Moskve, preciznije rečeno — ja, autor ove knjige, nastojao sam pokazati opuštenost, srdačnost, međunarodnu uglađenost, ne osobito vješto prema svom ponašanju.
Sjedili smo na rasklimanim, platnom postavljenim naslonjačima, na vrhu idealno okruglog i idealno zelenog brijega. Dolje, na raznim razinama, u podnožju planine šarenila su se gradska zdanja, čiji naziv zvuči kao flauta — Cortina-d'Ampezzo . Okolo su po svemu strčali grebeni, tornjevi, stupovi i okrugli glacijalni obronci Dolomitskih Alpa.
Tog ljeta 1980. godine bio sam poznat u Italiji. Nekoliko mjeseci prije mog odlaska iz SSSR-a u Milanu je izašao talijanski prijevod "Opekotine". Talijanski novinari našli su me u Parizu. Grad Cortina je pozvao mene i moju ženu na odmor u svoj blaženi kraj. Sad me je televizija pozvala na razgovor uz sudjelovanje svojeg znamenitog sunarodnika i znamenitog Nijemca iz Hamburga. Svih nas bi premazivala reklama toplica, ako bi nam izrazi lica bili kiseli. Nijemcu se javno nije sviđalo ono što sam ja govorio. Meni je malo bilo muka od onog što je Nijemac govorio. Talijanu se sviđalo što govori maternjim jezikom. Mene nije napuštao osjećaj da mi pomalo kvarimo sredinu koja nas okružuje. Poslije snimanja smo se osvježili u maloj trattoriji . Nijemac se vratio na američku temu. Napustiti Rusiju i otići u Ameriku? Iz jednog pakla u drugi? Vi, prijatelju, jednostavno ne shvaćate što se događa. Talijan se smiješio: ne voli Ameriku zato što ona odbacuje Spenglerovu teoriju. Oni su bili očito prijatelji i očito su me htjeli popljuvati.
Iskreno govoreći, nisam razumio ni jednog ni drugog. U meni se još vrtjelo u glavi nakon posljednjih moskovskih tjedana, kada sam se svakodnevno opraštao s prijateljima, grupa za grupom je dolazila, zajedno s potkazivačima. Emigracija pomalo podsjeća na vlastiti zaborav. Doduše, poslije zaborava vegetativni nervni sustav se ionako umiruje.
Što nosi iz Amerike taj znameniti Nijemac? Ja sam tamo bio prije pet godina. Baš smo se nahodali! Čak sam knjigu napisao — "Non-stop 24 sata"! Kako se to može uspoređivati sa SSSR-om, ako tamo tijekom dvadeset i četiri sata uroniš samo na pola sata, pa i tada je sve oko tebe ispunjeno treskom i bukom?
—  I taj Nijemac! Kada ga pogledaš, dođe ti u glavu da bi u Europi ionako bilo loše da nije pobijedio na izborima  Hitler, već Thälmann .
— A Talijan? I on je zgodan. Jesi li zamijetio da mu je cijeli vrat omotan zlatnim lančićima? Zapešća također. Estetika Gabrijela D'Annunzija . Primjer je zagonetnosti te neoromanske dekadanse. Što je govorio o Spengleru?
— Vrag bi ga znao. Ne mogu se baš dobro sjetiti tko je taj Spengler.
Tako smo ravnodušno govorili moja žena i ja o našim nedavnim kompanjonima kako bi se oslobodili ravnodušnosti. Naravno, nismo bili u pravu. Nije tu mirisalo ni na kakav fašizam niti na komunizam. Oba pisca su bili uvaženi grješnici, filozofski aljkavci, "darlinzi" Europe i beskrajni stradalnici muškog klimaksa; jednom riječju - talenti. Na Ameriku su, naravno, pljuvali, kao i na naš predstojeći odlazak.

Presjekli smo ocean zrakoplovom kompanije TWA . Sve je tamo bilo nekvalitetno. Lanč paket — sintetički, film — glup, stjuardese — umorne i neljubazne (rage), nalik sovjetskim.
Što se dogodilo? Prije pet godina sam letio zrakoplovom iste kompanije nad istim oceanom i sve je bilo suprotno tome: hrana je mirisala, stjuardese bile seksi, film remek djelo…
Sjetio sam se jedne Bradburyjeve priče o ekskurziji u prethistoriju. Turiste upozoravaju da ne načine ni koraka s  načinjene staze, inače postoji opasnost narušenja slijeda događaja u prošlosti, što može dovesti do nepredvidljivih posljedica u budućnosti, odnosno u vremenu, odakle su došli i kamo se namjeravaju vratiti poslije ekskurzije.
Glavni junak priče ipak se zablenuo i stao na leptira koji se nalazio pored puta. Mislio je - ništa strašno, što se može promijeniti zbog tamo nekog leptira koji je živio prije milijun godina? Po povratku u svoje vrijeme je ustanovio da se, zapravo ništa nije promijenilo, izuzev toga da je biračka kampanija u kojoj je on očekivao pobjedu razumnih, praktičnih snaga, poprimila neobjašnjivi iracionalni karakter, a jezik novina postao najednom polupismen i grub, pun nekakvih nejasnih prijetnji.
Pomislio sam kako me od prvog dana dolaska na Zapad i potom, u vrijeme tromjesečnih skitanja po Europi, i sad u američkom zrakoplovu, nije napuštao taj osjećaj "zgaženog leptira". Ranije je sve bilo bolje, činilo mi se prostranije, ljepše; smislenije, manje je mirisalo na znoj i dezodoranse.
Možda mi se to pogoršanje samo čini, možda je oduvijek tako bilo, možda jednostavno mizantropski mijazmi zloglasnog midlife crisis odolijevaju? A možda je "zgaženi leptir" Zapadne civilizacije bio embargo 1973. godine , i još uvijek traju njegove posljedice u vidu nekakvih sitnih, tek nezamjetnih pogoršanja, koja zajedno skupljena, vjerojatno, i daju miris sumnjivih kvaliteta i aljkavosti?

Postoji idealni izraz za opis putovanja, pročitao sam ga u ruskoj knjizi s konca osamnaestog stoljeća koja se zove "Doživljaji krojačica s Kuznjeckog mosta i kalfi iz Karetnog rjada " koja nije bila sadržavala ništa suvišno, ne isključujući ni i ime autora. Taj izraz zvuči ovako: "Marš u Sokolnike, i mi već u Sokolnikama!" Zar to nije biser? Nažalost, suvremena proza je, kao svinja, ravnodušna prema takvom rasutom blagu.
I tako: marš u Ameriku, i mi već u Americi! Nažalost, sličan lakonizam ne vrijedi u zračnoj luci "John Fitzerald Kennedy". Vrlo dugi redovi prema pasoškoj kontroli, mnoštvo oko pokretnih stuba za prtljag, promiču troje najboljih na svijetu (s prevladavanjem trećeg) u dvorani carinske kontrole.
Na granici dragi gospodin Klaus Gabriel von Diederhoven, ipak osjeća razliku između SSSR-a i SAD-a. Ako već prvi gigant svirepo ne pušta ljude iz svojih "svetih predjela", drugi pak tromo i vrlo bezuspješno odbija one koji žele doći pod zvjezdano-prugasti hlad. Hoćeš li doći — dođi!

 

S ruskog preveo: Žarko Milenić


 Grad u regiji Veneto, jedno od poznatih svjetskih skijaških centara (prev).

Tal. Vrsta talijanskog ugostiteljskog objekta (prev).

Oswald Spengler (1880 – 1936), njemački filozof, historičar i znanstvenik. Glavno mu je djelo knjiga "Propast Zapada", objavljena 1918. u kojoj iznosi svoju teoriju cikličkog razvoja kultura i pesimističnu viziju budućnosti Zapadne civilizacije koja se nalazi na kraju svojeg razvoja (prev).

Ernest Thälmann (1886-1944), bio je radnik i predsjednik CK KP Njemačke. Ubili su ga nacisti. (prev).

Talijanski pjesnik, prozaik, dramatičar i političar (1863-1938), duhovni Mussolinijev vođa (prev).

Trans World Airlines (TWA), preimenovana u TWA Airlines LLC 2001., glavna avio-kompanija u SAD-u (prev).

Ray Bradbury (1928), američki prozaik, pjesnik i dramatičar, predstavnik žanra fantasy i SF. Najpoznatiji mu je roman "Fahrenheit 451" (prev).

 Određene energetske sile (prev).

Eng.   Kriza srednjih godina, osjećaj da je mladost prošla, a starost dolazi (prev).

Embargo arapskih zemalja prema SAD i drugim zemljama koje su podržavale Izrael u vrijeme tadašnje naftne krize, kada se znatno povisila cijena nafte, te i 1979. godine (prev).

 Doslovno – Kovački most i Niz kočija – ulice u Moskvi  (prev).