Jesen 2009

  DEMOKRATIJA DA, NJENA IZOPAČENOST NE!
  Nermina MUJAGIĆ
 
 

Ako postavimo pitanje da li su s padom Berlinskog zida srušene i druge evropske podjele – imajući u vidu iskustvo zapadnog Balkana, posebno iskustvo vlastite zemlje od 1989. godine pa do danas - reći ćemo da su podjele tek tada počele i da im se ne nazire kraj. Bosanskohercegovački teatar smrti, koji je Evropa gledala od 1992. do 1995. Godine, uvjerio nas je da „nestanak jednog oblika totalitarizma ne znači nužno prevazilaženje totalitarnog kao takvog“ (Hannah Arendt).
Dan kada je srušen Berlinski zid, a to je bilo 09.11.1989., u političkoj teoriji problematizirao je pitanje da li su padom Berlinskog zida uistinu HISTORIJI vrata zalupljena pred nosom? Da li su novonastale političke zajednice postale uistinu političke zajednice činjenja u kojima nema rascjepa na relaciji građani – država, tj. u kojima nema zida između individualnog (građana) i kolektivnog (političke zajednice).
U svojoj knjizi Doktrina šoka koja govori o usponu kapitalističkih katastrofa, Naomi Klein govori o događajima koji su uzrokovali pad Berlinskog zida, prije svega o krizi u Poljskoj i pokolju u Kini. U tom kontekstu, ona ne zaboravlja spomenuti Lecha Walesu, električara bez posla, gustih brkova, rasčupane kose koji se penjao na željeznu ogradu ukrašenu cvijećem i zastavama u poljskom gradu Gdansku. Prema njenom uvidu, on je zajedno sa pokretom Solidarnost, bio prva ikona koja je otkrila mogućnost pada sovjetskih zidova i barijera.
Pripadnici Solidarnosti imali su čekiće u rukama, imali su ugljenu prašinu na koži, bili su ljudi koji bi trebali, u duhu marksističke teorije, stvarati temelj PARTIJE. Jedna od omiljenih parola Solidarnosti iz 1980 godine glasila je SOCIJALIZAM – DA, njegova IZOPAČENOST – NE. Ovakvu opoziciju, Sovjetski Savez nije lako mogao odbaciti, kao što je činio sa drugima pod plaštom da su „sluge kapitalizma“.
Citirat ću iz tog vremena pomalo zaboravljenog Walesu:
„Ako nam narede da izgrađujemo tenkove, onda ćemo izgrađivati tramvaje. Kamioni će, ako ih tako složimo, voziti unatraške. Znamo kako pobijediti sistem. Mi smo njegovi učenici“.

Ove riječi imaju veliko značenje u političkoj praksi. Prije svega pokazuju odlučnost u stvaranju demokratije. Istovremeno nadahnjuju na akciju, ali i pobunu. „Smisao pobune“ je veoma važan za političku teoriju. Čedomir Ćupić kaže:

„Ne mijenjati loše jeste zločin prema sebi i svemu budućem. Svijest o promjeni u zajednici, društvu, državi, pobuna je protiv svega što život zaustavlja, zatvara i razara... Tamo gdje se ništa ne mijenja tu ništa ne nestaje. Tu caruju jalovost i navika“.

Walesove riječi nisu bile samo uperene protiv vlasti, koje su se pretvorile u neprijatelje radnika i radništva. To su bile riječi koje su imale jasan cilj, koje su davale pozitivnu nadu u budućnost. Bile su to praktične riječi građanskog neposluha, o kojima govore Ralws i Arendt u svojim teorijskim radovima. To su riječi AKCIJE, KRETANJA, NADE....
Wales je dobio Nobelovu nagradu za mir 1983. godine. Kako nije prisustvovao svečanoj ceremoniji, predsjednik Nobelovog odbora je rekao:

„Stoga se još više potrudimo poslušati nijemi govor njegovog ispražnjenog mjesta“.

Ko će slušati nijemi govor o BiH i njenim problemima, ko će popuniti davno „ispražnjeno mjesto“ – u postdejtonskoj Bosna i Hercegovini. Gdje je subjekt politike u BiH? Kakva je njegova pozicija danas? Ko će u ime radnika i prava na rad pokrenuti bespomoćne, rasijane i dezorijentirane Srbe, Hrvate i Bošnjake? Ovo su samo neka od pitanja na koja je potrebno dati odgovore, sjećajući se podjednako 1989., posebno 09.11., dana koji će na njegovu 11. godišnjicu američki predsjednik proglasiti SVJETSKIM DANOM SLOBODE. Podjednako se treba sjetiti i 11.09. 2001. godine, datuma kada se terorizam prepriječio slobodi i kada se otvorila mogućnost, kako kaže Urlich Beck, za „svjetsko rizično društvo“.
Sudbina Solidarnosti je poznata. Ona je u Poljskoj na izborima osvojila ubjedljivu pobjedu, međutim Wales u jednoj rečenici najavljuje nove poteškoće koje će uslijediti.

„Na vlastitu nesreću pobjedili smo“.

Nesreća je upućivala na teško ekonomsko stanje, ogromne dugove... Kad je Solidarnost preuzela vlast, dug je iznosio 40 milijardi, inflacija je divljala na 600%, dolazilo je do teških nestašica hrane i crno tržište je cvjetalo.
Historiji su vrata zalupljena pred nosom, jer Poljskoj niko nije nudio pomoć da izađe iz velike krize.
„Ako je ijedna vlada zasluživala tu slamku spasa, onda je to bila vlada Solidarnosti koja se netom izvukla iz prvog demokratskog svrgavanja nekog komunističkog režima unutar Istočnog bloka... Sigurno bi, nakon svih hladnoratovskih parola upućenih totalitarnim režimima s druge strane Željezne zavjese, novi poljski vladari imali očekivati bar malenu pomoć“.
Međutim, pomoći nije bilo. Može se reći da je državni kapital u postkomunističkim zemljama bio veliki kapitalistički izazov.
„Uvjeren da će nova vlada, što stanje bude gore, brže prihvatiti sveobuhvatnu preobrazbu u ničim obuzdani kapitalizam, MMF je dopuštao da država tone sve dublje i dublje u dugove i inflaciju.

Michnik će kasnije ogorčeno primijetiti da je „u komunizmu najgore ono što slijedi kasnije“. Naomi Klein pak primjećuje slijedeće:
„Friedmanova fundamentalistička inačica kapitalizma bila je miljama daleko od onoga što je tog ljeta Walesa obećavao Poljskoj. On je i dalje tvrdio da će Poljska pronaći neki blaži, treći put... koji je opisao kao: mješavinu... To neće biti kapitalizam. Bit će to sistem bolji od kapitalizma koji će odbacivati svo zlo kapitalizma“.
Vrijeme koje je uslijedilo pokazat će da se Mazowiecki nije šalio kada je jednom pred govornicom, pred kojom mu je pozlilo, izjavio da je njegovo zdravstveno stanje jednako stanju poljske ekonomije. Premijer je patio od „akutnog umora“, kao i poljska ekonomija koju je valjalo liječiti šok terapijom, koja u sebi sadrži „privatizaciju državne industrije“. U takvim okolnostima:
„Poljska je postala klasičnim primjerom Friedmanove teorije krize – dezorijentacija brzih političkih promjena u spoju sa kolektivnim strahom izazvanim ekonomskim kolapsom učinili su mogućnost čudotvornog i brzog oporavka – ma koliko prividnog – previše privlačnom da bi je se odbilo“.
Brzina tih promjena se odvijala tako da je bilo „nemoguće ...očekivati da ljudi zastupaju vlastite interese jer su toliko dezorijentirani da ne znaju - ili ne mare – o kojim je interesima zapravo riječ“.
Smatrao je da je taktikama šok terapije – uklanjana opozicija. To je bilo moguće jer se Poljska tada nalazila u razdoblju „nesvakidašnje politike“. To je inače takvo društveno stanje u kojem ne vrijede pravila „normalne politike“ (konsultacije, diskusije, rasprave), drugim riječima, nedemokratsko vrijeme unutar vladavine demokratije. U takvom diskonuitetu državne povijesti, bilo je moguće u stranu ukloniti neki normalan proces i nametnuti „radikalno ubrzavanje legislativnog procesa“ i tako ozakoniti šok terapije.
Samo dva mjeseca nakon prihvaćanja šok terapije dogodilo se rušenje Berlinskog zida, a poljski eksperiment dobija globalno značenje. Tada i BiH, zajedno sa ostalim komunističkim zemljama, proživljava istu sliku ubrzanog postojanja. Stari režim se ruši, ali nesvakidašnju tranziciju vode nacionalne i nacionalističke snage. BiH se pridružuje vozu TRANZITOLOGIJE. Dok su u Berlinu rušeni zidovi koji razdvajaju Evropu, u Bosni i Hercegovini su se počeli rušiti svi oni zidovi koji su podsjećali ZAPAD na ISTOK, u političkom, ali i u geografskom značenju. Performans zločina izvodio je Slobodan Milošević upravo ovdje, na tlu BiH. „Nesvakidašnja politika“ imala je cilj ne samo da sruši stari režim, nego da slama kontinuitet države, ruši sve građevine koje su podsjećale na kakav-takav zajednički život. Ovdje su nacionalističke i nacionalne politike rušile mostove, džamije, crkve, sinagoge, vijećnice, biblioteke, fabrike, bolnice. Rušio se olimpijski grad pune četiri godine – opsada Sarajeva trajala je 1.479 dana. Razuzdana sloboda data nacionalističkim snagama u ruke učinila je BiH najvećim koncentracionim logorom u Evropi.
Zato se čini opravdanim pitati da li je padom Berlinskog zida zaista osvojen „prostor slobode“, i ako jeste kakva je to sloboda koju uživamo. Sloboda da razdvajamo djecu po etničkom ključu, sloboda neznanja, sloboda u konformizmu, oportunizmu... razuzdana sloboda koja sve više liči na anarhiju.
Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.


To je politička zajednica koji nas podsjeća na starogrčko iskustvo političkog.

Vidi o tome: Svjetlana Nedimović: „Poimanje političke zajednice u djelu Hannah Arendt“, Dijalog 3/2007, Sarajevo, str. 69-91, ili. Hannah Arendt, The Human Condition, Chicago i London, The University of Chicago Press, 1958/1998, str. 199

Prema: Naomi Klein, Doktrina šoka: uspon kapitalizma katastrofe, Posebna izdanja, Zagreb, 2008, str. 172

Čedomir Čupić: „Smisao promena“, u: Postkomunizam i demokratske promene (priredili: Vučina Vasović i Vukašin Pavlović), Južnoslovensko udruženje za političke nauke, Fakultet političkih nauka, Beograd, 2002, str. 136

Prema: Naomi Klein, Doktrina šoka: uspon kapitalizma katastrofe, nav.izd., str. 173

Urlich Beck, „Riječi koje šute: o teroru i ratu“, u Evropski glasnik, Godište VIII, br.8, Zagreb, 2003, str. 8

Prema: Naomi Klein, Doktrina šoka: uspon kapitalizma katastrofe, nav.izd., str. 174

Ibid., str. 175

Ibid.

Ibid., str. 178

Ibid., str. 179

Prema Lawrence Waschler, „ A Grand Experiment“, The New Yoker, 13. 09.1989. godine