Jesen 2009

  Predstavljanja intelektualca
  Edvard Said
 
 

Da li su intelektualci velika ili izuzetno mala i odabrana grupa ljudi? Dvije najpoznatije definicije intelektualaca iz dvadesetog stoljeća temeljno su različite po ovome pitanju. Antoni Gramschi, italijanski marksist, aktivista, novinar i briljantni filozof kojeg je Musolini zatvarao u razdoblju između 1926. i 1937. godine u svojim je Zatvorskim bilješkama zapisao kako su „svi ljudi intelektualci, ali se, pri tom, može kazati kako svi ljudi nemaju funkciju intelektualaca u društvu.“ Grasmchijeva životna karijera najbolje odslikava ulogu koju je pripisao intelektualcu. On je bio iskusni filolog, organizator pokreta italijanske radne klase, ali i jedan od najsavjesnijih društvenih mislilaca i analitičara. Njegov cilj nije bio da izgradi samo društveni pokret već i da kreira cjelokupnu kulturnu formaciju koja se veže za taj pokret.
Gramschi pokušava pokazati kako oni koji izvršavaju intelektualne funkcije u društvu mogu biti podijeljeni u dvije grupe. U prvu spadaju tradicionalni intelektualci poput učitelja, svećenika i administratora koji iz generacije u generaciju rade istu stvar. Drugu grupu čine „oficijelni“ intelektualci za koje Gramschi smatra da su izravno povezani sa klasnim strukturama ili korporacijama koje koriste intelektualce kako bi ostvarili svoje interese, te stekli što više moći i kontrole. Shodno tome, Gramschi opisuje „oficijelnog“ intelektualca. Naime, “kapitalistički poduzetnik pored sebe kreira industrijskog tehničara, specijalistu za političku ekonomiju, organizatora nove kulture, novog pravnog poretka i tako dalje.” Današnji ekspert za marketing ili odnose sa javnošću, koji smišlja tehnike kojima će vas pridobiti da kupite određeni proizvod ili koji će. pak, aviokompaniji obezbijediti veći udio na tržištu, primjer je „oficijelnog“ intelektualca prema Gramschiju. To je osoba koja u demokratskom društvu pokušava privući pažnju potencijalnog potrošača, steći njegovo odobravanje i na kraju upravljati njime, odnosno njegovom izbornom voljom. Gramschi vjeruje da su „oficijelni“ intelektualci veoma aktivno uključeni u društvo. To znači kako se oni konstantno bore da promijene javno mnijenje i prošire tržište. Za razliku od učitelja i svećenika koji, čini se, uvijek, manje ili više, stoje na istom mjestu, obavljajući isti posao godinu za godinom, „oficijelni“ intelektualci su neprestano u pokretu i na potezu.
Na sasvim suprotnoj strani stoji čuvena definicija intelektualaca koju je ponudio Julien Benda. On, naime, intelektualce vidi kao malu skupinu supertalentovanih i veoma moralnih filozofa-prvaka koji obrazuju svijest čovječanstva. Istina je da se Bendina rasprava La trahison des clercs ili Izdaja intelektualca doživjela više kao sjajan napad na intelektualce koji su napustili svoj poziv i kompromitovali njihove principe, negoli kao sistematična analiza intelektualnog života. On, ustvari, navodi veoma mali broj imena ili glavnih karakteristika onih koje smatra pravim intelektualcima.
Sokrat i Isus češće su uzimani za primjer nego intelektualci iz ne tako davne prošlosti poput Spinoze, Voltera ili Ernesta Renana. Pravi intelektualci sačinjavaju izuzetno rijetku, malobrojnu, obrazovanu i moralnu elitu, jer oni zagovaraju vječite principe istine i pravde koji, ustvari, nisu od ovoga svijeta. Bendin pojam obrazovane i moralne elite nosi i religijski prizvuk. Tako se ističe određeno distinktivno obilježje koje pokazuje da se ti ljudi po svome statusu i ponašanju razlikuju od laika ili običnih ljudi koji se primarno zanimaju za materijalnu korist i ličnu promociju. Nadalje, laici će, ako je to ikako moguće, tražiti usku povezanost sa sekularnim snagama. Pravi intelektualci, kazuje Benda, su “oni čije aktivnosti nisu suštinski usmjerene na ostvarivanje praktičnih ciljeva. Svi oni koji tragaju za radošću u prakticiranju umjetnosti, znanosti ili metafizičkih spekulacija i koji ostvaruju nematerijalne dobrobiti na određeni način kazuju: Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.”
Bendin primjer sasvim jasno pokazuje kako on ne odobrava pojavu potpuno neangažiranih, onosvjetskih mislilaca iz kula od bjelokosti koji su izrazito povučeni i posvećeni nejasnim, zakučastim i često okultističkim temama.
Pravi intelektualci istinski izvršavaju svoju misiju kada, potaknuti metafizičkom pasijom i bezinteresnim principima pravde i istine, otkrivaju korupciju, brane nemoćne i prkose lošim i nasilnim autoritetima. “Trebam li podsjetiti” – kaže on – “kako su se Fenelon i Massillon suprotstavili određenim vojnim pohodima koje je vodio Luj XIV? Kako je Volter osudio uništavanje Palatinata? Kako je Renan javno optužio Napoleona za nasilje? Kako je Buckle, također, osudio britansku netrpeljivost prema francuskoj revoluciji? Ili Niče, u naše doba, brutalnost Njemačke prema Francuskoj?
Problem sa današnjim ljudima, prema Bendi, jeste to što su oni svoj moralni autoritet prepustili onome što on jednom pronicljivom frazom opisuje kao “organizacija kolektivnih žudnji” poput sektarijanstva, osjećaja masa, nacionalističkog ratoborstva i klasnih interesa. Benda je pisao 1927. godine, daleko prije vremena masovnih medija, ali je osjetio kako je vlastima važno da za svoje sluge imaju intelektualce koje bi mogla angažovati ne da vode politiku vlasti, već da je učvrste, da šire jaku propaganda protiv oficijelnih neprijatelja, ali, isto tako, da promiču eufemizme, ili, na većem nivou, cjelokupni sistem Orvelovog Newspeaka, koji može prikriti istinu o onome što se događalo u ime “institucionalne svrsihodnosti i nacionalne časti”.
Silina Bendine pobune protiv izdaje intelektualca ne leži u istančanosti argumenata, niti u popriličnom apsolutizmu vezanom za njegov nepomirljiv stav o misiji intelektualca. Od pravih intelektualaca, prema Bendinoj definiciji, očekuje se da rizikuju svoje spaljivanje na lomači, progonstvo i stavljanje na križ. Oni su simbolične osobe koje odlikuje velika udaljenost od svakodnevnih, profanih briga.
Budući da su takvi, njih ne može biti mnogo, niti se mogu kreirati nekim rutinskim odgojem. Oni moraju biti sveobuhvatni pojedinci sa izrazito jakom osobenošću, te, iznad svega, oni moraju biti u stanju gotovo stalne opozicije prema statusu quo. Zbog svih ovih razloga Bendini intelektualci predstavljaju neizbježno malobrojnu i veoma istaknutu grupu ljudi (on nikada u njih ne uključuje žene) čiji gromki glasovi i grube kletve pogađaju čovječanstvo sa visine. Benda nikada ne sugerira na koji način ovi ljudi doznaju istinu ili su, možda, njihovi zasljepljujući uvidi u vječne principe tek nešto više od privatnih fantazija poput onih Don Kihotovih.
Ipak, nemam nikakve sumnje kako je lik pravog intelektualca kojeg je zamislio Benda još uvijek u najmanju ruku privlačan i poticajan. Mnogi njegovi primjeri, kako pozitivni tako i negativni, veoma su uvjerljivi: Volterovo javno branjenje porodice Calas, naprimjer. Ili na suprotnoj strani, zastrašujući nacionalizam francuskih pisaca poput Maurice Barresa, kojem Benda pripisuje zasluge u ovjekovječenju “romantizma nasilja i prezira” u ime francuske nacionalne časti.
Bendu je duhovno oblikovala afera sa Alfredom Dreyfusom kao i Prvi svjetski rat. Oba slučaja bila su rigorozan test za intelektualce koji su mogli birati ili da hrabro progovore protiv jednog antisemitskog čina, vojne nepravde i nacionalističog žara, ili da poput janjadi pristanu uz stado, odbijajući da brane nepravedno osuđenog jevrejskog oficira Alfreda Dreyfusa uzvikujući šovinističke parole kako bi potakli ratnu groznicu protiv svega što je njemačko.
Nakon Drugog svjetskog rata, Benda je ponovo izdao svoju knjigu, u kojoj je ovaj put uvrstio seriju napada na intelektualce koji su sarađivali sa nacistima, ali i na one koji su bili nekritički entuzijastični prema komunista. Međutim, u dubini ratoborne retorike Bendinog veoma konzervativnog djela moguće je pronaći lik intelektualca kao izdvojenog bića, nekoga sposobnog da kaže istinu sili. On je okorio, rječit, fantastično hrabar i ogorčen pojedinac za kojeg nijedna svjetska sila nije isuviše velika i impozantna da ne bi bila kritikovana i prozvana da obavi svoje zadatke kako treba.
Gramschijeva društvena analiza intelektualca kao osobe koja ispunjava određeni set funkcija u društvu mnogo je bliža stvarnosti od bilo čega što nam je Benda ponudio. Naročito je to primjetno danas, na kraju XX stoljeća, kada toliko mnogo novih profesionalnih izvjestilaca, akademskih stručanjaka, kompjuterskih analitičara, sportskih i medijskih pravnika, menadžerskih konsultanata, političkih eksperata, vladinih savjetnika, autora specijaliziranih tržišnih izvještaja i uistinu čitavo polje samog modernog masovnog novinarstva pokazuje opravdanost i tačnost Gramschijeve vizije.
U današnje vrijeme, svako ko radi u bilo kom polju koje je vezano za proizvodnju ili distribuciju znanja jeste intelektualac u Gramschijevom smislu. U zapadnim društvima sa najvećim stepenom industrijalizacije, omjer između takozvanih industrija znanja i onih koji koji su vezani za stvarnu fizičku produkciju znatno je na strani industrija znanja. Američki sociolog Alvin Gouldner kaže kako se u nekoliko posljednjih godina razvila nova klasa intelektualnih menadžera. Ipak, Gouldner, također, kaže da shodno svojom dominacijom, intelektualci više nisu bili ljudi koji su se obraćali širokoj javnosti. Umjesto toga, oni su postali dio onoga što on naziva kulturom kritičkog diskursa. Svaki intelektualac, knjiga, urednik, autor, vojni strateg ili međunarodni pravnik govore i djeluju u jeziku koji je postao veoma specijaliziran i kojim se mogu koristiti samo ostali članovi iz istog polja. Specijalizirani eksperti obraćaju se drugim specijaliziranim ekspertima lingua francom. Slično tome, francuski filozof Michael Foucault kazao je kako je takozvani univerzalni intelektualac (najvjerovatnije je mislio na Jean-Paula Sartra) stekao svoje mjesto „specifičnog“ intelektualca koji djeluje unutar određenog naučnog polja i koji, na bilo koji način, može iskoristiti svoju ekspertizu.
Pod „specifičnim“ intelektualcem Foucult je mislio na američkog fizičara Roberta Oppenheimera koji je izašao iz polja svoje specijalizacije kada je organizirao i vodio projekat atomske bombe u Los Alamosu od 1942. do 1945. godine. On je kasnije postao neka vrsta komesara za naučna pitanja u Sjedinjenim Američkim Državama.
Proliferacija intelektualca se proširila i na mnoga druga naučna polja u kojima su intelektulaci – vjerovatno slijedeći Gramschijevu sugestiju iz Zatvorskih bilješki po kojoj su ljudi od intelekta po prvi put posmatrani kao osovina u funkcionisanju modernog društva – postali objekat istraživanja. Samo ukucajte na internetu riječi „od“ ili „i“ uz riječ „intelektualac“ i pred očima će vam se naći skoro čitava biblioteka studija o intelektualcima zastrašujućeg obima i sa najsitnijim detaljima. Postoje hiljade različitih historija i sociologija o intelektualcima, kao i nebrojeni spisi o intelektualcima i nacionalizmu, moći, tradiciji, revoluciji i tako redom. Svaki dio svijeta proizveo je svoje intelektualce. O njihovim različitim formacijama mnogo se polemisalo i veoma žestoko raspravljalo.
U modernoj historiji nije se desila nijedna velika revolucija bez intelektualaca. S druge strane, bez njih nije bilo nijednog velikog kontrarevolucionarnog pokreta. Intelektulaci su bili majke i očevi pokreta, i, naravno, njeni sinovi i kćerke, čak i rođaci i rodice. Postoji opasnost da će se slika i lik intelektualca izgubiti u gomili detalja, kao i to daje intelektualac samo još jedan profesionalac u nizu ili, pak, pojava društvnog trenda.
Tokom diskusije u ovom radu ja ću prihvatati kao takve realije kasnog dvadesetog stoljeća kako ih je predočio Gramschi. Međutim, isto tako inzistiram kako je intelektualac jedna osoba, pojedinac, sa specifičnom ulogom u društvu koja ne može biti jednostavno svedena samo na postojanje bezličnog profesionalca ili kompetentnog člana neke klase koji brine isključivo o svome poslu. Centralno mjesto po meni zauzima činjenica kako je intelektualac pojedinac koji je nadaren sposobnošću da predstavlja, utjelovljuje i artikuliše određenu poruku, pogled, stav, filozofiju ili mišljenje prema javnosti i zarad nje.
Ova uloga ne može biti upotpunjena ili realizirana bez osjećaja da je intelektualac neko čiji položaj zahtijeva da potakne neugodna pitanja, suprotstavi se ortodoksiji i dogmi, a ne da ih proizvodi. On treba da bude neko koga vlasti ili velike korporacije ne mogu sa lahkoćom pridobiti, kao i osoba čiji raison d'etre jeste da predstavlja sve ljude i probleme koji su obično zaboravljeni ili gurnuti pod tepih.
Sve ovo intelektulac čini na osnovu univerzalnih principa po kojima svi ljudi zaslužuju da budu tretirani na jedan normalan način po pitanju slobode i pravde od strane svjetskih sila i nacija, kao i da namjerna ili nehotična kršenja ovih standarda moraju biti ispitana, odnosno, da im se mora hrabro suprostaviti.
Objasnit ću ovo na ličnom primjeru. Kao intelektualac, ja svoje brige dijelima sa određenim auditorijem ili publikom. Ali, nije stvar samo u tome kako ću ja te brige artikulirati. Također, veoma je važno šta ja predstavljam kao neko ko pokušava unaprijediti principe slobode i pravde. Govorim i pišem o ovim stvarima jer nakon dugog promišljanja one postaju nešto u što vjerujem. Isto tako, ja želim to uvjerenje podijeliti sa drugima.
Usljed toga, ovo je poprilično komplikovan spoj privatnih i javnih svjetova, moje lične povijesti, vrijednosti, pisanja i položaja, jer oni prizilaze iz mojih iskustava. S druge strane, sve to ulazi u društveni svijet gdje ljudi raspravljaju i donose odluke o ratu, slobodi i pravdi.
Ne postoji nešto što bismo mogli imenovati kao privatni intelektualac, jer od momenta kada se nešto kaže i objavi, ulazi se u javni svijet. Također, nema ni javnog intelektualca ili neko ko figurira kao predstavnik za sve i svašta, glasnogovornik ili simbol nekog pokreta ili statusa. Uvijek postoji personalni odraz i lični senzibilitet koji pridodaju značenje onome što se izgovori ili napiše. Svakako, intelektualac ne bi ni u kom slučaju trebao biti neko ko će povlađivati svojoj publici i odobrovljavati je. Sav smisao intelektualca je u tome da bude provokativan, protivan, pa čak i neugodan.
Na kraju, intelektualac je reprezentativna ličnost kojoj je stalo i koja brine, neko ko sasvim jasno predstavlja određeni stav i neko ko taj stav predočava svojoj javnosti uprkos svim barijerama. Moj argument je da su intelektualci individualci koji po vokaciji imaju umijeće predstavljanja, bilo da se radi o govoru, pisanju, učenju ili televizijskim nastupima. Ova sklonost važna je sve dok ne postane javno prepoznata što podrazumijeva predanost i rizik, te hrabrost i ranjivost. Kada čitam Jean-Paula Sartra ili Bertranda Russella, prisustvo njihovog jedinstvenog i neponovljivog glasa naprosto me oduševljava. Njihovi argumenti zvuče uvjerljivo jer oni pričaju iz uvjerenja. Njih ne možete zamijeniti sa nekim anonimnim službenikom ili brižnim birokratom. U velikom broju objavljenih studija o intelektualcima postoji isuviše mnogo definicija intelektualca. Ali mi još uvijek u njima ne možemo jasno razaznati njegov lik, potpis, stvarnu intervenciju i djelovanje. A sve ovo skupa jesu najbitnije osobine svakog pravog intelektualca. Isaiah Berlin je kazao kako su ruski pisci devetnaestog stoljeća, djelom pod utjecajem njemačkog romantizma, „činili svoju publiku svjesnom da je pisac dio javne pozornice na kojoj se vrše ispitivanja.“
Po mom mišljenju, jednim dijelom ova osobina odnosi se i na javnu ulogu modernog intelektualca. Zato se sjetimo osobnog manirizma, kada spominjemo intelektulace poput Sartra. To je osjećaj za važnost ličnog učešća, napora, rizika i volje da kaže činjenice o kolonijalizmu, odanosti, ili društvenim sukobima koji su ljutili njegove protivnike, galvanizirali prijatelje, pa čak i samom njemu kasnije stvarali probleme. Kada čitamo o Sartrovoj vezi sa Simone de Beauvoir, raspravi sa Kamijem, druženjem sa Jean Genet, mi ga smještamo u njegove okolnosti, kako bi to kazao sam Sartr. U ovim okolnostima i donekle zbog njih, Sartr je bio Sartr, ista osoba koja je također bila protiv francuskog prisustva u Alžiru i Vijetnamu. Sve ove stvari nisu diskvalificirale i opozvale Sartra kao intelektualca. One su dale pretekst i stvorile tenziju za ono što ga je po njegovim riječima predstavilo kao ljudsko biće koji griješi, a ne kao nekog žalosnog govornika i moralizatora.
U modernom javnom životu posmatranom kao roman ili drama, a ne kao biznis ili sirovi materijal za društvenu monografiju, najprije možemo vidjeti i razumjeti na koji način intelektualci predstavljaju ne samo neki veći ili manji društveni pokret, nego i abrazivan stil upravo njihovog života i njihove društvene uloge i rada.
Tu ulogu najbolje možemo pronaći u određenim, neobičnim romanima XIX i ranog XX stoljeća, poput Turgenjevljevih Očeva i sinova, Floberovog Sentimentalnog odgoja i Džojsovog Portreta umjetnika u mladosti. U njima je predstavljanje društvene stvarnosti duboko pod utjecajem iznenadne pojave novog lika, mladog modernog junaka koji čak odlučno mijenja tu stvarnost. Turgenjevljev portret ruske provincije šezdesetih godina XIX stoljeća je miran i idiličan. Mladi, bogati ljudi nasljeđuju navike od svojih očeva, osnivaju brakove, dobijaju djecu i tako život manje ili više napreduje. Slika je ovakva sve dok se u njihove živote ne umiješa lik mladog anarhiste Bazarova.
Prva stvar koju primjećujemo kod Bazarova jeste da je on prekinuo veze sa svojim roditeljima. Tako se više doima kao samorealizirani lik, a ne kao sin. On stalno mijenja rutinu života, prevazilazi mediokritete i klišeje, uspostavlja nove naučne i bezosjećajne vrijednosti koje se čine racionalnim i progresivnim.
Turgenjev je kazao kako je odbio da omekša lik Bazarova. On je zamišljen da bude „grub, bezosjećajan, nemilosrdno drzak i oštar.“ Bazarov ismijava porodicu Kirsanov. Kada srednjovječni otac izvodi Šubertovu kompoziciju, Bazarov mu se naglas smije. On se zalaže za ideje njemačke materijalističke znanosti. Priroda je za njega radionica, a ne hram. Kada se zaljubi u Anu Sergjevnu, ona prema njemu osjeća i ljubav i zaprepaštenje. Njegova nesputana i često anarhična intelektualna energija otkriva jedan haos. Na jednom mjestu Ana kaže kako vrijeme provedeno s njim liči na teturanje na rubu ponora.
Ljepota i patos romana jesu u tome kako Turgenjev pokazuje i slika nepodudarnost Rusije kojom upravljaju porodice, tradicionalnih ljubavnih i rodbinskih veza, te starog načina na koji se obavljaju poslovi sa nihilistički razornom snagom Bazarova čiju historiju nije moguće ispričati za razliku od svih ostalih likova u romanu. On se iznenada pojavljuje i izaziva. Čak iznenada i umire od zaraze koju mu je prenio seljak kojeg je liječio. U nama ostaje duboko sjećanje na Bazarovljevu stalnu i čistu snagu potrage, kao i na njegov konfrontirajući intelekt. Iako je sam Turgenjev kazao kako mu je Bazarov najsimpatičniji lik, on ostaje nekako mistificiran i nedovršen zbog svoje nepažljive intelektualne snage, ali i veoma turbulentne reakcije Turgenjevljevih čitatelja.
Neki čitatelji su mislili kako lik Bazarova predstavlja napad na omladinu. Drugi su ga smatrali herojem, dok su ga, pak, ostali doživljavali kao veoma opasnu osobu. Štagod mislili i osjećali o njemu kao osobi, Bazarov kao narativni lik ne pripada djelu Očevi i sinovi. Naime, dok njegovi prijatelji iz porodice Kirsanov, pa čak i njegovi patetični i ostarjeli roditelji nastavljaju svoj uobičajeni život, Bazarov se kao prkosni i kategorični intelektualac uzdiže iznad priče. On ne može biti smješten u nju niti se prilagoditi njenoj atmosferi.
Ovo je još izraženije u slučaju Džojsovog mladog Stivena Dedalusa čija je rana karijera na raspuću između institucija poput crkve, škole gdje bi trebao raditi kao učitelj, irskog nacionalizma i njegove svojeglave osobnosti kao intelektualca čiji moto jeste luciferska neservilnost. Seamus Deane odlično je ocijenio Džojsov Portret umjetnika u mladosti. On, naime, kaže kako je to „prvi roman na engleskom jeziku u kojem je u potpunosti predstavljena žudnja za razmišljanjem.“ Nijedan lik iz romana Dikensa, Thackeraya, Ostin, Hardija, pa čak i George Elliota nije okupiran životom uma u društvu. S druge strane, za mladog Dedalusa „razmišljanje je način kojim doživljavamo svijet.“ Deane je itekako upravu kada kaže kako je prije Dedalusa intelektualna vokacija imala samo „groteskna otjelovljenja“ u engleskoj prozi.
Djelomično zbog činjenice da je Stiven mladić iz provincije, kao i produkt kolonijalnog okruženja, on mora razviti intelektualnu savjest koja pruža otpor prije negoli postane umjetnik. Do kraja romana on je u istoj mjeri kritičan prema porodici i fenijanskom bratstvu kao i prema bilo kojoj drugoj ideološkoj matrici koja bi reducirala njegovu individualnost i često veoma neprijanu osobnost. Poput Turgenjeva, Džojs namjerno ističe inkompatibilnost između mladog intelektualca i uobičajenog toka ljudskog života. Uobičajena priča sa početka romana o mladiću koji odrasta u porodici, pa odlazi u školu i na fakultet, raspada se na obilje eliptičnih zapisa iz Stivenovog notesa.
Intelektualac se, dakle, ne želi prilagoditi ustaljenom načinu života i dosadnoj rutini. U najpoznatijem govoru u romanu, Stiven izriče stav koji je ustvari kredo slobode jednog intelektualca. Kroz pomalo melodramatičnu Stivenovu izjavu Džojs na svoj način ukazuje svu pompeznost tog mladića. U njoj Stiven kaže: „Kazat ću ti šta želim, a šta ne želim raditi.Neću služiti ničemu u šta ne vjerujem, bilo da je to moj dom, domovina ili crkva. I pokušat ću sebe izraziti u nekom načinu života ili umjetnosti što slobodnije i potpunije mogu. Za odbranu ću koristiti samo ono oružje koje sam sebi dozvoljavam. To je šutnja, egzil i lukavština.“ Čak u Uliksu Stiven neće biti ništa više doli svojeglav i ratoboran mladić. Najupečatljiva crta njegovog kreda jeste afirmacija intelektualne slobode. Ona je temeljno pitanje u ponašanju intelektualca.
Svrha svih aktivnosti jednog intelektualca jeste u unapređivanju ljudske slobode i znanja. Vjerujem kako je ovo još uvijek istinito usprkos često ponavljanje optužbe da su „veliki narativi emancipacije i prosvjetiteljstva“ (kako savremeni francuski filozof Lyotard naziva ovakve herojske ambicije vezane za „moderno“ doba) bez ikakvog pokrića u eri postmoderne.
Prema ovom mišljenju veliki narativi su zamijenjeni lokalnim situacijama i jezičkim igrama. Postmoderni intelektualci danas cijene stručnost, a ne univerzalne vrijednosti poput istine ili slobode. Uvijek sam smatrao kako Lyotard i njegovi sljedbenici priznaju svoju lijenost i nemoć, možda čak i ravnodušnost, te da ne pružaju tačan uvid u zaista široko polje intelektualnog djelovanja koje je opstalo uprkos postmodernizmu. Ustvari, vlasti i dalje očito ugrožavaju narod, dešavaju se velike nepravde, moćnici još uvijek mogu ušutkati intelektualce tako što će ih kooptirati i podrediti sebi. Još uvijek se dešava da se intelektualci okreću od svog pravog poziva i na taj način ga iznevjeravaju. U Sentimentalnom odgoju Flober izražava još veće razočarenje intelektualcima. Samim time nemilosrdno ih kritikuje više nego bilo ko drugi. Smješten u vrijeme pariskih nemira između 1848. i 1851. godine, odnosno peridod kojeg čuveni britanski historičar Lewis Namier opisuje kao vrijeme revolucije intelektualaca, Floberov roman predstavlja široku panoramu bohemskog i političkog života u „glavnom gradu XIX stoljeća.“ U njegovom središtu su dva mladića iz provincije, Frederic Moreau i Charles Deslauriers, kroz koje Flober izražava svoj bijes prema nesposobnosti da zadrže čvrst pravac kao intelektualci.
Većina Floberovog prezira prema ova dva lika najvjerovatnije se javlja zbog njegovih pretjeranih očekivanja od onoga šta bi oni trebali biti. Posljedica svega toga jeste briljantna predstava intelektualnog zastranjenja. Dva mladića na početku se pojavljuju kao potencijalni pravni učenjaci, kritičari, historičari, esejiste, filozofi i društevni teoretičari čiji je cilj društvena dobrobit i blagostanje. Moreau skončava na taj način „da njegova intelektualna ambicija... iščezava. Kako godine prolaze tako se povećava ljenost njegovog uma i inertnost njegovog srca.“ Deslauriers postaje „predvodnik kolonizatorskih osvajanja u Alžiru, sekretar nekom paši, direktor jednog časopisa i agent za reklamiranje... Trenutno je zaposlen kao pravnik jedne kompanije.“ Neuspjehe i promašaje 1848. godine Flober doživljava kao neuspjehe i promašaje svoje generacije. Sudbine Moreau i Deslauriersa prikazane su kao posljedica njihovog nehtijenja da fokusiraju svoju volju. Također, njihovi životi platili su danak modernom društvu koje je krcato beskrajnim distrakcijama, vrtlozima užitaka i nadasve pojavom žurnalistike, reklamiranja, i trenutne slave. Ove sfere neprestanog cirkuliranja u kojem su sve ideje na prodaju, sve vrijednosti promjenjive, te sve profesije svedene na potragu za lahkom zaradom i brzim uspjehom.
Glavne scene romana simbolički su formirane oko utrka konja, plesova u klubovima i bordelima, pobuna, sprovoda, parada i javnih okupljanja kroz koje Moreau stalno pokušava ostvariti ljubav i intelektualno ispunjenje. Međutim, on uvijek biva umeten u tome. Bazarov, Dedalus i Moreau svakako su ekstremni primjeri, ali oni ispunjavaju svoju svrhu. Panoramski i realistični romani XIX stoljeća pružaju jedinstvenu sliku o sljedećem fenomenu. Oni pokazuju intelektualce u akciji, okružene brojnim poteškoćama i iskušenjima pred kojima oni opravdaju ili iznevjere svoj poziv. Taj poziv ne predstavlja neki određeni zadatak koji se lahko i odjednom može savladati, već konkretno iskustvo koje je stalno ugroženo od samog modernog života.
Predstavljanja intelektualca, njegova ili njena artikulacija određenih problema ili ideja društvu ne znače primarno potvrđivanje ega ili slavljenje statusa. Također, ova predstavljanja principijelno nisu zamišljena da služe moćnim birokratijama ili darežljivim vlasnicima. Predstavljanja intelektualca su aktivnost sama po sebi. Ona zavise o svijesti koja moža biti skeptična, angažovana, stalno posvećena racionalnim ispitivanjima i moralnim sudovima. Zbog svega ovoga u centru pažnje uvijek je individualac. Dvije temeljite osobine intelektualne akcije jesu znati dobro koristiti jezik i znati kada intervenirati u jeziku. Ali, šta to intelektualac predstavlja danas? Po mom mišljenju, jedan od najboljih i najiskrenijih odgovora na ovo pitanje dao je američki sociolog C. Wright Mills, izrazito nezavisan intelektualac koji ima strastvenu društvenu viziju i zadivljujuću sposobnost da komunicira svoje ideje jasnim i ubjedljivim stilom. Još 1944. godine on je napisao kako su nezavisni intelektualci suočeni ili sa stalnim osjećajem nemoći i njihove marginalnosti ili sa mogućnošću da se priključe različitim institucijama, kompanijama ili vlastima kao članovi jedne male grupe koja bi na svoj način i neodgovorno donosila važne odluke.
Postati „unajmljeni“ agent neke informativne kompanije nije rješenje, jer bi u tom slučaju bilo nemoguće ostvariti vezu sa publikom kao što je to činio Tom Paine. Ukratko, tako bi nestali „načini efektivne komunikacije“ koji su moto intelektualca. Nezavisnom intelektualcu preostaje samo jedan glavni zadatak. Ovako to objašnjava Mills: „Nezavisni umjetnik i intelektualac predstavljaju rijetke osobe koji se mogu boriti i suprotstaviti stereotipima koji ukidaju sve ono što izvorno postoji. Jasna percepcija sada podrazumijeva sposobost da se neprekidno raskrinkavaju i uništavaju stereotipi vizije i uma kojima nas zatrpavaju moderne komunikacije (odnosno, moderni sistemi predstavljanja). Ovi svjetovi masovne umjetnosti i masovnog mišljenja upravljaju se zahtjevama politike. Stoga se intelektualna solidarnost i napor mora fokusirati na politiku. Ako se mislilac ne posvećuje vrijednosti istine u političkoj borbi, on se ne može odgovorno boriti sa ukupnim životnim iskustvom.“
Ova tvrdnja obiluje veoma važnim zaključcima i vrijedi je iščitati više puta. Politika je svugdje. Ne može se pobjeći u nekakavu čistu umjetnost i mišljenje, ili, pak, u nekakav prostor bezinteresne stvarnosti i transcedentne teorije. Intelektulci pripadaju svome vremenu zajedno sa masovnom politikom predstavljanja koju uobličavaju mediji i industrije informacija. Oni se protiv svega ovoga mogu boriti razobličavajući lažne slike, oficijalne narative i pravdanja sile koje šire moćni mediji, i ne samo oni, nego i svi trendovi mišljenja koji održavaju status quo. Na taj način, stvari ostaju unutar sužene i prihvatljive perspektive aktuelne stvarnosti. Sve ovo, po Millsu, intelektualci trebaju demaskirati i pružiti alternativne verzije u kojima svim snagama treba kazivati samo istina.
Treba znati kako ovo nije ni izbliza lahak zadatak. Intelektualac uvijek stoji između usamljenosti i težnje da sklopi savez. Koliko je samo teško bilo upozoriti američke građane kako Sjedinjene Američke Države nisu nevina i bezinteresna sila tokom posljednjeg zaljevskog rata te kako su one same sebe proglasile svjetskim policajcem. (Politički moćnici su već dobrano zaboravili invazije na Vijetnam i Panamu.) Ali, to je, po mom uvjerenju, bila zadaća intelektualca u to vrijeme. On je morao otkriti zaboravljeno, uspostaviti veze koji su bile poricane, ponuditi alternativne načine djelovanja kojima bi se izbjegao rat i njegov neminovni cilj - uništavanje ljudi.
Glavni zaključak C. Wright Millsa jeste opozicija između individualca i mase. Postoji inherentna razlika između sila široke organizacije, od vlada do kompanija, i relativne nemoći ne samo individualaca. nego i ljudskih bića koja se smatraju potčinjenim i nižim vrstama, manjinama, malim narodima i državama, inferiornim i manjim kulturama i rasama. Po meni, nema nikakve sumnje da je intelektualac na strani nemoćnih i onih koji nisu predstavljeni. Neki bi vjerovatno kazali kako je to nalik djelovanju Robina Huda.
Ipak, uloga intelektualca nije nimalo jednostavna i stoga se ne može odbaciti poput romantičarskog idealizma. Na kraju, po mom razumijevanju tog pojma, intelektualac nije ni miritelj niti onaj koji pravi konsensus, nego osoba ispunjena kritičarskim osjećajem. Taj osjećaj čini da ne želimo prihvatiti jednostavne formule, spremljene klišeje, lagahne i veoma lagodne potvrde onoga što kazuju i čine moćnici i oficijelni predstavnici vlasti. Ta želja nije pasivna. Naprotiv, ona se mora aktivno ispoljiti u javnosti.
Nije uvijek stvar u tome da se kritikuje vlada ili politika. Štaviše, intelektualac po svojoj vokaciji treba biti u stanju neprestane budnosti i opreza, stalne želje da ne dopusti konstantne promocije poluistina ili nametnutih ideja. Sve to implicira čvrsti realizam, skoro atletsku energiju uma, kao i kompliciranu borbu da se uravnoteže lični problemi sa zahtjevima objavljivanja i govora u javnoj sferi. To je, usitinu, neprestana borba koja je uvijek nesavršena, odnosno koja se nikada ne okončava. Sva složenost i snaga ovog procesa, barem za mene, čini osobu bogatijom, pa makar i po cijenu njegove popularnosti.

 

 S engleskog preveo: Mirza Sarajkić


Antonio Gramsci, The Prison Notebooks: Selections, na engleski preveli: Quintin Hoare and Geoffrey Nowell-Smith, International Publishers, New York, 1971, str. 9.

Ibid., str. 4.

Julien Benda, The Treason of the Intellectuals, prijevod na engleski jezik: Richard Aldington, Norton, New York, 1969, str. 43.

Ibid., str. 52.

1762. godine protestanski trgovac Jean Calas iz Tuluza bio je osuđen, a potom i ubijen za navodno ubistvo svoga sina za kojeg se vjerovalo da je trebao preći na katoličanstvo. Dokazi za takvo što bili su jako slabi i površni. Ipak, brza presuda donijeta je uslijed veoma raširenog uvjerenja kako su protestanti bili fanatici koji bi isto učinili sa bilo kojim drugim protestantom koji bi želio da konvertira u neku drugu vjeru ili sektu. Volter je vodio veoma uspješnu javnu kampanju kako bi rehabilitirao porodicu Calas (iako danas znamo da je i on, također, fabrikovao svoje dokaze). Maurice Barres bio je čuveni opponent Alfreda Dreyfusa. Profašistički i antiintelektualni francuski romanopisac s kraja XIX i početka XX stoljeća zalagao se za pojam političkog nesvjesnog po kojemu su čitave rase i nacije kolektivno nosile ideje i tendencije.

Knjigu La Trahison ponovo je objavio Bernard Grasset 1946. godine.

Alvin W. Gouldner, The Future of Intellectuals and the Rise of the New Class, Seabury Press, New York, 1979, str. 28-43.

Michel Foucault, Power/Knowledge - Selected Interviews and Other writings 1972-1977, uredio Colin Gordon, Pantheon, New York, 1980. godine, str. 127- 128.

Isaiah Berlin, Russian Thinkers, uredili Henry Hardy i Aileen Kelly, Viking Press, New York, 1978, str. 129.

Seamus Deane, Celtic Revivals: Essays in Modern Irish Literature, 1880-1980, Faber & Faber, London, 1985, str. 75. - 76.

Wright Mills, Power, Politics, and People: The Collected Essays 0f C. Wright Mills, uredio Irving Louis Horowitz, Ballantine, New York, 1963. str. 299.