Ljeto 2009

 Čovjek-u-Knjizi i Knjiga-u-Čovjeku
 
 
 

(Mir Munstansir, Ikbal – velikan islamske civilizacije, sa engleskog prevela Dženita Karić, Tugra, Sarajevo, 2008, 211 str.)

Znanje je dijete Knjige,
Ljubav je majka Knjige.
Ikbal

Svaka knjiga koja pledira predstaviti ličnosti koje su u povijesti ostavile neizbrisive tragove predstavlja veliki izazov kako naučno tako i etički. Recentna studija profesora Mira Mustansira o životu i djelu Muhammeda Ikbala iz 2006. godine sasvim uspješno je odgovorila ovim izazovima. Za relativno brzo pojavljivanje u BiH ove knjige pod naslovom Ikbal –velikan islamske civilizacije zaslužna je izdavačka kuća Tugra i mlada prevoditeljica Dženita Karić.
Muhammed Ikbal (1877-1938) svojom originalnom mišlju i jasnom vizijom sudbinski je utjecao na stvarnost indijskog potkontinenta, posebno tamošnju muslimansku zajednicu. Štaviše, njegov filozofski koncept o vjerskoj misli u islamu i naučne opservacije o međukulturalnom prožimanju u muslimanskome svijetu nezaobilazno je štivo kada se promišlja o modernoj islamskoj misli uopće.
Temeljna odlika ove studije jeste sistematično i veoma informativno upoznavanje sa osnovnim Ikbalovim idejama. Bitno je naglasiti imanentni pristup Mira Munstansira, odnosno inzistiranje da se djela Muhammeda Ikbala proučavaju i predstave prevashodno izravno ali i u skladu sa njihovim povijesnim zrenjem.
Ovo je razlog zašto nakon predgovora i uvodnog poglavlja o životu i ličnosti Ikbala, autor započinje studiju njegovim književnim djelima, odnosno poezijom, kojoj općenito posvećuje veliku pažnju – poglavlja Glavne teme Ikbalove poezije i Pjesnička umjetnost. Osim što je ovaj postupak važan dijahronijski, on vjerno predstavlja i Ikbalov duhovni zavičaj ili kulturu Istoka u kojoj su najveće filozofske misli primarno nastajale, pulsirale i u život se pretakale upravo iz poezije odnosno književnosti. Stopljenost filozofskog i poetskog diskurza tako se očitovala i kod ovog modernog muslimaskog mislioca/pjesnika/filozofa.
Naravno, u narednim poglavljima, Mir Mustansir nas potanko upoznaje i sa Ikbalovim filozofskim, društvenim i političkim idejama – poglavlja Filozofsko mišljenje i Društveno i političko nasljeđe. Ipak, primjetno je kako su Ikbalova teorijska djela o filozofiji, društvu i politici najčešće temeljita razrada ideja  koje su se naznačene i podate u njegovoj poeziji. S druge strane, sama poezija bila je inspirana i duboko prožeta Kur’anom što će otkriti Ikbalov čudesni hemeneutički krug.

Život/Knjiga

Put od Ikbalovog rodnog Sialkota do Lahorea, Londona, Kembridža, Minhena i dalje obilježili su prevashodno njegovi nikad zaboravljeni učitelji Mir Hasan i sir Thomas Arnold. Tako će Ikbal kazati kako je knjiga čiji je autor Mir Hasan. Kasnije poznanstvo sa Arnoldom i njegovo stalno pominjanje u Ikbalovim djelima i predavanjima dodatno otkrivaju karakter ovog velikog mislioca. Danas se to naziva intelektualnim poštenjem, a u orijentalno-islamskoj civilizaciji to je temeljni zahtjev stalnog vraćanja ili podsjećanja na svoj izvor.  Ovaj sublimni etički fundamentalizam još jedan je odsjaj principa islamske kulture po kojoj je sve u smislu (i poštenju!) ako je povezano sa iskonom – uzrokom – počelom kojemu se uvijek iznova valja podsjećati. To je poznati etički, znanstveni i filozofski princip silsile  i zikra u islamu koji nažalost ni danas nije dovoljno potenciran i elaboriran.
Upravo taj princip upućuje na stvarni daisen Ikbalovog života i djelanja. To je fascinantno saobraženje Ikbala, njegova života i misli, sa Svetim tekstom ili Kur’anom. Sadržajan prikaz Ikbalovog života pokazuje kako je njegovo znanje i razumijevanje svega poteklo sa Knjigom. Tako će Ikbalove poetske poslanice, teorijske studije i sam život biti refleksija Kur'ana – Teksta koji je uvijek u nastajanju. Zadivljujuće aktivni duh Muhammeda Ikbala i stalni osjećaj misije najbolji su dokaz prethodne tvrdnje, jer proizilaze iz kur’anske upute da se slijedi Božije načelo neprekidne posvećenosti i predanosti iz 29. ajeta sure Rahman. Taj osjećaj uključivao je Ikbalovo traganje za znanjem na prestižnim evropskim fakultetima u Minhenu i Kembridžu, priznanje merita evropskoj civilizaciji, nesebičan humanitarni rad, duhovno stvaranje Pakistana, oštru kritiku torpidne uleme i njenog preobraženja u muslimansko svećenstvo, ali i predskazivanje podlih imperijalističkih igara Velike Britanije i borbu protiv cionističkog projekta.
Zato je tako silno upečatljiv Ikbalov život kojeg se mora komparirati sa recimo današnjom sušom odvažnih i pronicljivih intelektualaca i duhovnih otaca kod nas koji, umjesto da moralno i pošteno definiraju problem svoje/naše stvarnosti te ponude alternativu, gube se u samozaljubljenim ikonama na televizijskim ekranima, a krajnji doseg nauke vide u šaci eura.

Poezija kao omnium gatherum Ikbalovih ishodišta i odredišta

Govoreći o poeziji, Mir Mustansir minuciozno primjećuje kako Ikbal se ne može smjestiti u jedan od postojećih, već određenih (teorijskih ili žanrovskih) pretinaca. Ovo je svakako prvi i najbolji dokaz njegove originalnosti. Nemogućnost teorijske kontekstualizacije Ikbalove poezije potvrdit će njegovu uvjerenost kako je pjesnička riječ kao najjače osjećanje u isto vrijeme najizvornija filozofija, način mišljenja i življenja. Nadalje, gotovo su neuhvatljivi tematski spektri, te raznolikost osoba koje su obilježile  njegovu poeziju od Rame, el-Mearrija, Rumija, Guru Nanka, Šekspira, Geta, Kana Galiba, itd.  
Mir Mustansir do u detalje predstavalja najznačajnije tematske cjeline Ikbalove poezije od kojih se posebno izdvaja pjesnikovo opsesivno zanimanje čovjekovim položajem u svemiru kroz koje Ikbal artikulira esencijalne aporije čovjeka danas, jučer i sutra. To su svakako pitanja čovjekovog počela, identiteta, uloge/smisla u svijetu i kosmosu. Zenit ovih poetskih promišljava predstavlja svakako Ikbalov najoriginalniji misaoni koncept, odnosno filozofija hudija ili jastva kojoj su posveće dvije pjesničke zbirke Tajne jastva iz 1915. i Tajnovitosti nesebnosti iz 1918. godine. Osnovna poruka ove filozofije jeste u otkrivanju vječne  duhovne supstance odnosno čovjekove osnove koja je u skladu sa kozmičkim altruizmom, slobodom, skladom i dinamikom. Impresionira Ikbalovo umijeće u poetskoj predstavi ovog izrazito komplesknog i slojevitog misaonog koncepta. Pjesme o hudiju postaju svojevrsan intertekst u kojem se promovira čovjekova samorealizacija unutar svijeta kroz stalnu vezu sa Iskonom i aktivnu/pozitivnu upretenost u tokove društva i svijeta.
Ova ideja očito je postavljena i kao pandan letargiji i jalovosti koju, po Ikbalovom uvjerenju, nanovo rekreiraju kontinuirana uranjanja u misticizam, koja su, pak, uzrokovana pogrešnim razumijevanjem nutarnjeg, intimnog i duhovnog u muslimanskim tradicijama. Ovaj poetski diskurs tako je u polemičkoj komunikaciji sa tesavufskom tradicijom uopće.
Filozofijom hudija duhovnost se vraća iz sfere mistično-magičnoga u stvarni život na način da se, pomalo al-gazalijevski, otkrije sopstveno srce kao konačište neprolazne duhovne energije koja će prvo duhovnog pronalazača postaviti u neprestani kozmički plov ili pozitivni nemir, a onda će on kao krijesnica sopstvenom svjetiljkom uspostaviti koncept šehida ili natčovjeka vraćenog među ljude koji je opet u suprotnosti sa mističnim moljcem koji sagara u svjetlosti drugoga.
Jednako zanimljiva su Ikbalova poetska razmatranja o jednostavnosti i nesebičnosti ljubavi ili aška, te sužanjstvu i ograničenosti intelekta ili akla. Nadalje, Ikbal neprestano potencira da odvojenost od Teksta paralizuje hudi, a tada nastaju brojne zablude koje su poput kuge poharale upravo muslimanski svijet pretvarajući ga u suprotnost Iskonske Poruke.
 Iako, Mir Munstansir povremeno zapada u plošna tumačenja Ikbalove poezije i ne baš odmjerena valoriziranja njegovog djela uopće, mora se odati priznanje uvjerljivom načinu kojim je ustanovio kako je u većini stihova Ikbalova poezija rafinirano tumačenje Kur’ana. Od temeljnog koncepta kojeg izgrađuje svojim stihovima do široke lepeze središnjih i neprolaznih kušnji i zapitanosti čovjeka, Ikbal se kreće rubovima Teksta koji govori o božanskoj iskri Udahnuća ili pak velikodušno otvara mirijade svjetova u svojim ajetima koji su na određeni način kapije zapitanim ili rječnikom Majmonidesa kazano – smetenim. Na ovaj se način polahko zatvara Ikbalov hermenutički krug: Tekst – poezija – filozofija – Tekst.
Dženita Karić je prijevod popratila odličnim prepjevom Ikbalovih pjesama na što se mora skrenuti dužna pažnja. To dodatno naglašava njeno umijeće i spremnost da se ogleda u prijevodima tekstova različite vrste.

Na razmeđu modernog i tradicionalnog – Ikbalova filozofska, društvena i politička misao

U drugom dijelu knjige Mir Mustansir predstavlja Ikbalova najznačajnija djela iz polja filozofije, politike i sociologije. Nakon generalnog osvrta na Ikbalovo bavljenje metafizikom u Iranu, te na njegov magnum opus Obnovu vjerske misli u islamu, autor nas iscrpno upoznaje sa temama koje je Ikbal promovirao u svojim predavanjima. Tu je na prvom mjestu svakako Ikbalova znanstvena opsesija da predoči samo suštastvo Knjige, a potom i vjere. On pokazuje kako Kur’an kao i sama vjera nemaju za cilj korigirati čovjekovu stvarnost kao takvu, već je dodatno obogatiti i proširiti, odnosno ukazati na neotkrivene ili zanemarene dimenzije Čovjeka i Svijeta. Njegov zahtjev jeste produbiti svijest o vezama sa Bogom i univerzumom, a sve kako bi se otkrila punina stvarnosti i na taj način istinski živjelo. Ikbal tako upozorava na jedno izuzetno važno pitanje još uvijek nedovoljno elaborirano od strane modernih i savremenih islamskih mislilaca, a to je pitanje svijesti kao čovjekova nukleusa. On lucidno primjećuje kako usljed letargije i neprobuđene svijesti u muslimanskim sredinama ne postoji više magična ciklika duha po kojoj bi se nakon svakog iskoraka u duhovno obogaćivala i unapređivala čovjekova svijest i okolina. Upravo zbog toga Ikbal neprestano potencira kur’anski princp ortopraksije nad ortodoksijom. Prvenstvo uvijek ima djelo, jer čovjekova se osobnost može promotriti samo tumačenjem čina.
Upotpunjenje stvarnosti i veza sa Iskonom doveće do poznate Ikbalove misaone trijade duhovno tumačenje univerzuma, duhovno oslobođenje pojedinca  i duhovne principe za razvitak društva. Ovo su po njemu nasušne potrebe čovječanstva čiji cilj jeste duhovna demokratija ideal kojeg su, po njemu, previdjeli svi veliki ideološki koncepti moderne.
Kada je riječ o društvu i politici, Mir Mustansir nas, također, upoznaje i sa Ikbalovim razmatranjem osnovnih uzroka muslimanskog nesnalaženja u modernom svijetu, a oni su: mulaizam – zatvorenost i neživotnost uleme, misticizam – stvaranje duhovne aristokracije i progon vjere iz praxisa, te na kraju, kraljevanje odnosno sistem retrogradne dinastičke monarhije kao jedinog oblika vlasti u muslimanskim zemljama. Ikbal ukazuje na neraskidivu uzajamnost pojedinca kao izvora ogromnog potencijala i društva kao jedine arene gdje se taj potencijal može realizirati. Usto, on briljantno secira prilike u muslimanskoj historiji ukazujući na događaje i vremena kada su muslimani odstupali od islama u korist samoljublja i interesa, što je, čini se, i dalje akutno stanje duha u većini tih zemalja.
Ikbal je bespoštedan prema modernim nacionalizmima kao umjetnim tvorevinama motiviranim pohlepom i sebičnošću. Posebno se obrušava na nakaradnu primjenu tog  modernog projekta u muslimanskim zemljama, a koji je opet tekao pod plaštom raznih monarhizama. Ikbal predlaže Poslanikov princip odgajanja univerzalnog, multinacionalnog društva, odnosno zalaže se za promociju duhovne, a ne geografske osnove ili zajedničkog mjesta kako muslimana, tako i svih ljudi uopće. Da Ikbalova misao nije shvaćena upravo u njegovoj kulturnoj i religijskoj sredini, dokazuju mlohave institicije koje se klate na globalnoj političkoj pozornici poput OIC-a, Rabita, Arapske lige i tako redom. Njihova krilatica je, ako je uopće ima, bitno je učestovovati. Da su uspješni u toj olimpijadi opsjena, najeklatantniji dokaz jesu nedavna dešavanja u Gazi i procenat pismenosti u muslimanskim zemljama.
Mir Munstansir svoju odličnu studiju zaključuje pitanjem recepcije Ikbalovog djela, odnosno tretiranjem njegova nasljeđa. Nažalost, i sam Mir ovdje uočava nedostatnu kritičku pažnju i analizu djela jednog od najeminentnijih modernih mislilaca u muslimanskom svijetu. Najbitnije dijelove Ikbalove reforme autor vidi u njegovom cjelovitom pogledu na islam ili holističkoj viziji, zatim dinamičnosti i prožimanju djelovanja i misli, te, naposljetku, otvorenoj i fleksibilnoj misli koja je prevashodno usmjerena iskrenom saobraženju univerzalnog u svjetskim tradicijama i filozofijama.
Na kraju, opet se prisjetimo Ikbalovog daisena koji poručuje kako je život odraz Knjige, jer Knjiga je izvor života. Za oboje treba ulagati maksimalan trud i optimizam. Samo tako uozbiljuje se čovjekova kandidatura za vječnost. Muhammed Ikbal, njegov život i djelo, najbolji su dokaz za to. Stoga nije na odmet ponoviti čestitke i zahvalu IK Tugra i Dženiti Karić za vrlo uspjeli prijevod i objavljivanje ove odlične studije na bosanskom jeziku.
Mirza Sarajkić


Grad u provincij Pundžab na sjeveroistoku Pakistana na granici sa Kašmirom. Sialkot je također rodno mjesto poznatih pakistanskih pjesnika i mislilaca Faiza Ahmeda Faiza i Mevlane Zafara Ali Kana.