Ljeto 2009

  INTERVJU S ISMAILOM KADAREOM
  Alexis Liebaert
 
 

                Više od šezdeset knjiga, romana, pjesničkih zbirki, eseja, pozorišnih komada: u gotovo pedeset godina književnog života, Ismail Kadare se oprobao u svim žanrovima. Ali na prvom mjestu su romani – već od 1963. s Generalnom mrtve vojske – stvorili njegov međunarodni književni renome, čudesan s obzirom da je pisac djelovao u jednom od najautarhičnijih i najridikuloznijih režima koji su ikad postojali – u Albaniji Envera Hodže. Kadare je ostao ukliješten u stezi Tirane sve do 1990., kada je odlučio zatražiti politički azil u Francuskoj. Susret s jednim od najvećih imena svjetske književnosti, čiji je zadnji roman, Nesreća na cesti [L'Accident], izišao prošlog ljeta.

Sada živite u Parizu. Možemo li govoriti o egzilu?
ISMAIL KADARE. Ne, ne možemo govoriti o egzilu. Moj život je sada podijeljen između Pariza i Tirane, pola-pola. Jedno vrijeme se, naime, moglo govoriti o egzilu, ali, napuštajući svoju zemlju, ja sam najavio da ću se vratiti čim demokratija bude uspostavljena. Napustio sam Albaniju zato što sam mislio da će to doprinijeti ubrzanju demokratskog procesa. Za mene je to bio jedini način da pokušam učiniti nešto. U to doba je komunistička vlast, preplašena događajima u Rumuniji, obećala da će promijeniti stvari. Ali to je bila samo varka. Morao sam, dakle, pod hitno pronaći kakvu rezonantnu kutiju, prostor u kojem ću se moći izraziti kako bih denuncirao hipokriziju vlasti, jer tamo se ništa nije moglo reći: tri retka, samo tri kritički raspoložena retka i ideš u zatvor. Ali kad sam odlazio, znao sam da ću se vratiti.

Zašto ste odabrali Francusku?
Za mene je bilo potpuno prirodno otići u Francusku. To je bila strana zemlja gdje sam imao najviše prijatelja, prva u kojoj su mi knjige prevedene, a imao sam priliku i posjetiti je više puta na poziv svog izdavača Claudea Duranda, dočim je u to doba jedan Albanac vrlo teško mogao napustiti zemlju.

Zar nikad niste pokušali pisati na francuskom?
Ne, prije svega zato što ne mogu. Nemam dovoljno tehničko znanje da bih pisao na vašem jeziku. Onda i zato što se ne želim odreći vlastitog. Albanski je indoevropski jezik koji posjeduje sve kvalitete i nordijskih i romanskih jezika, zbog čega predstavlja savršenu mašinu za pisca. Ima kompozicijsku moć prvih i bogatstvo potonjih.

Vaša zadnja knjiga, Nesreća na cesti, izvještava o istrazi koja se vrti oko ljubavne veze između  diplomate i mlade žene. Možemo li govoriti o ljubavnom romanu?
Ako je to za vas ljubavni roman, onda i jeste ljubavni. Ali meni je jako teško da svrstavam svoje knjige po kategorijama. Po meni, to je samo književnost.

Zašto ste odabrali formu istrage da biste na kraju, insistiram, govorili o ljubavi?
Mogao bih vam odgovoriti da je to klasična literarna forma, koju sam već upotrijebio više puta. Ali u suštini ne znam. Literarna forma vam se nametne, ona se misteriozno rodi s temom ne ostavljajući vam zapravo mogućnost izbora. Veoma teško je govoriti o knjizi koju ste napisali. To je nešto što izađe iz vas, što dolazi iz mehanizma skrivenog u dubini vašeg bića. Stoga su bespotrebni pokušaji objašnjavanja. Ako govorite o knjizi prije nego što ste je napisali, govorite ustvari o drugoj knjizi; takođe, ako govorite o njoj dok je pišete, kasnije je još gore. Svakako, pokušavate reći istinu, ali to ne može biti prava istina, već samo jedna od tri istine. I ne postoje samo tri, već njih trinaest, trideset.

Politika je vrlo prisutna u ovom romanu, što je često kod vas. Može li se reći da ste politički pisac?
Zasigurno ne. Bilo kako bilo, mrzim kad me se trpa u ovu ili onu ladicu. Ja sam pisac i politika je sastavni dio mog života koliko i vašeg, jednako kao i bolest, rat itd. Radi se o jednom interesantnom okviru s njemu svojstvenom dramaturgijom, ali to je okvir kao i svaki drugi.

Odbacujete termin "politički pisac". Ipak, vi ste u više navrata intervenirali u javnom životu vaše zemlje i Evrope. Mislim, na primjer, na kosovski konflikt: zauzeli ste oštar stav protiv Srba...
To nema nikakve veze. Ja sam građanin kao i vi, kao milioni ljudi. To je sastavni dio moje ljudskosti. Kako sam bio veoma poznat na Balkanu, moja je dužnost bila da interveniram. Nisam imao izbora, nisam mogao reći: "Ne, ne, neću ništa izjavljivati, ja sam pisac i to me se ništa ne tiče." Ali nikad nisam pomišljao da igram neku političku ulogu. Više osoba u Albaniji tražilo je da se uključim u politiku, postanem ministar, pa čak i da upravljam zemljom. Bili su ozbiljni zato što na Balkanu postoji čitava jedna tradicija pisaca-proroka, pisaca-vođa. Razumije se, odbio sam.
S koliko godina ste stvarno počeli pisati?
Kao mnogi drugi, mogao bih vam reći da sam počeo pisati u jedanaestoj, čak i prije. Kao sva djeca, pisao sam kratke sastave s devet godina, ali to nije bilo ozbiljno, to se ne računa. Prvi put mi je nešto objavljeno u jednom časopisu kad sam bio gimnazijalac. Pjesme. Ali za mene književnost počinje s mojim prvim romanom, koji sam napisao u dvadeset trećoj, kada sam bio student u Moskvi, na Institutu Gorki, tadašnjem srcu sovjetske književnosti, stroju za štancanje komunističkih pisaca.

Nikad niste bili sljedbenik "socrealizma" kojem su pisci tada bili poučavani u prijestolnici SSSR-a...
Ne znam zašto, ali čim sam stigao tamo, osjetio sam se superiornim... Svi su govorili o socrealizmu, međutim niko nije jasno precizirao o čemu se radi. Ustvari, on je počivao na nekoliko pravila, koja su bila mutna, ali ih je svako usvajao. Pod jedan, morali ste biti puni nade i pisati "proljetnu" književnost. Intuicija mladog pisca govorila mi je, naprotiv, da treba promijeniti klimu, suprotstaviti neku vrstu "klimatskog razmimoilaženja" njihovom "meteodogmatizmu". Rezultat toga, u mom prvom romanu: kiša pada od prve od zadnje stranice. Zato je najtegobnije pitanje koje su mi postavljali kad sam prvi put došao na Zapad glasilo: "Zašto kiši bez prestanka u vašem romanu? Pa Albanija je mediteranska zemlja..." Drugo pravilo socrealizma odnosi se na poštovanje "pozitivnog junaka"; no, "pozitivni junak" je smrt književnosti. U prvom romanu odabrao sam, dakle, dvojicu junaka koji su šarlatani, mladi lupeži, i koji, štaviše, pobjeđuju na kraju. Treće pravilo zahtijeva da se njeguje klasna mržnja. Ako je niste osjećali, bili ste humanist – u Albaniji se govorilo "natklasni humanist" –, izdajnik koji odbija da vjeruje u klasnu borbu. Sva ta pravila sam odbijao iz dubine bića. Ako pročitate moj prvi roman, koji nije General mrtve vojske, već jedna kratka knjiga, Grad bez natpisa, koju sam tamo počeo pisati, vidjećete da je to gotovo antipriručnik za proletersku književnost, sušta suprotnost onome čemu su nas učili u Moskvi.

 

/Odlomak/
Intevju s Ismailom Kadareom u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa

S francuskog preveo: Nihad Hasanović