Ljeto 2009

  PISAC OD INSTINKTA I INTUICIJE
 
Nikola Popović
 

Intervju sa Simonom Vinči, autorkom romana O djeci se ništa ne zna i zbirke pripovjedaka U svakom smislu ljubav,

 

Mlada italijanska autorka Simona Vinči (Simona Vinci) izazvala je pometnju na književnoj sceni Italije već svojim književnim prvencem – romanom O djeci se ništa ne zna (Dei bambini non si sa niente). Nagrađena prestižnom nagradom Elza Morante, knjiga je prevedena na mnoge jezike. Na srpskom jeziku, u prevodu potpisnika ovih redova, knjiga je objavljena 2004. godine u izdanju Narodne knjige. Povod za ovaj razgovor Simone Vinči sa svojim prevodiocem jeste nedavno pojavljivanje zbirke priča U svakom smislu ljubav (In tutti i sensi come l’amore, Einaudi, 1999) pod okriljem izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice.
Ovom knjigom Simona Vinči vraća ugled italijanskoj pripovijeci, kao tipično romanskom, italijanskom žanru. Naša čitalačka publika već je imala priliku da se upozna sa pripovijetkama Crni avgust, Dvorište i Stvari, objavljenim u književnim časopisima Lica, Bosanska vila i Život. Ovom prilikom, uz intervju, predstavljamo i posljednju priču iz zbirke – Putovanje u crvenim cipelicama, koja nosi moto upravo iz knjige Elze Morante. 
U vezi sa svojom „politikom“ povučenosti (već odavno ne funkcioniše njen sajt, ali zato postoji blog u kojem autorka svakodnevno bilježi asocijacije iz oblasti književnosti, likovnih umjetnosti i filma, posebno u vezi sa temom tijela kao umjetničkim motivom), Simona Vinči kaže da nikada nije voljela da a posteriori razmišlja o svom radu. Smatra sebe piscem kojeg vode instinkt i intuicija, koji stvara putem epifanije, stavljajući se u ulogu slušaoca nastalog teksta: „Teško mi je da na trezven, racionalan način rekonstruišem stvaranje sopstvenih djela.“...

Da li možete da se za čitaoce Vašeg pripovjedačko-romansijerskog djela na našem govornom području prisjetite svojih prvih fascinacija književnom umjetnošću kao takvom?
Počela sam da čitam veoma rano, prije osnovne škole, sve što mi dođe pod ruku. Čitala sam i knjige za djecu i knjige za odrasle. Prva knjiga koju sam snažno doživjela bile su bajke braće Grim, potom zbirka toskanskih novela Eme Parodi, Bakine priče, magične i strahotne. Pisac koji je obilježio moje djetinjstvo svakako je Džek London, sa svojim pričama sa dalekog sjevera. Onda sam u četrnaestoj godini otkrila Margerit Diras koja je veoma uticala na mene, ne toliko temama koliko stilom, svojom ogoljenom, eliptičnom sintaksom.

Vaš prvi roman razotkriva često zataškavanu a nažalost uvijek aktuelnu temu – nasilje nad (i među!) djecom. Protagonisti knjige su upravo djeca, izuzeli ste odrasle...
Upravo zato što sam željela da govorim o jednom svijetu u koji se pogled odraslih neprestano zavlači uprkos pokušajima djece da stvore svoje skrovito mjesto, čarobni Eden gdje će probati da žive bez neprestane kontrole roditelja i nastavnika, bez njihovih moralističkih pogleda. Da sam u tekst uključila pogled odraslih, roman bi pošao sasvim drugačijim tokom. Zar se u stripu Čarlsa Šulca pojavljuju lica odraslih?

Kakve su Vaše uspomene na djetinjstvo, na porodicu, studentske dane?
Nemam puno uspomena na djetinjstvo. Bila sam prilično osamljena djevojčica, čitala sam i pisala, provodeći puno vremena sama, pošto nisam imala braće ni sestara. Imala sam nekoliko drugova dječaka sa kojima sam se igrala tipično muških igara kao što je igra rata. Mrzila sam da se igram sa lutkama, u društvu drugih djevojčica. Učenje mi je išlo od ruke sve do gimnazijskih dana, kada su počeli problemi. Bila sam alergična na disciplinu, radije bih čitala romane i sama krojila svoje vrijeme. Na sreću, u jednom trenutku uspjela sam da doskočim do fakulteta, koji je za mene predstavljao mjesto potpune slobode i kreativnosti, jer sam mogla da sama određujem svoj raspored i biram šta ću učiti. Nikada nisam bila vješta da se uklopim u grupu, uvijek sam voljela da budem samostalni strijelac. Na fakultetu sam upoznala profesore, među kojima je i italijanista Ecio Raimondi, koji su umnogome uticali na moj razvoj.

Da li ste prije početka vlastitog pisanja imali sklonosti prema filozofskim djelima i koliko Vam se čini da se filozofija i književna umjetnost međusobno ne samo dodiruju, nego i prepliću?
Ne bih znala... Filozofija me svakako fascinirala u gimnaziji i na fakultetu. Položila sam nekoliko ispita iz estetike, ali smatram da je ona udaljena od poezije, koja je takođe bila moja velika ljubav, i od proze. 

Počeli ste romanom, a nastavili pripovijetkama. Doživjeli ste veliki uspjeh na savremenoj  italijanskoj književnoj sceni, i u prvom i u drugom slučaju? Kod Vas se desilo nešto što i nije bas uobičajeno: obično pripovjedač „prerasta“ u romansijera, a Vi ste počeli romanom... Dakle, kako tumačite to svoje „iznevjeravanje“ redoslijeda stvari?
Nije bilo iznevjeravanja redoslijeda: priče iz zbirke U svakom smislu ljubav nastale su kada i roman, samo su objavljene godinu dana kasnije. Isprva je O djeci se ništa ne zna trebalo da bude pripovijetka, među drugima u zbirci, ali sam u jednom trenutku uvidjela da je tema isuviše složena i važna, i da je moram proširiti, pa sam tako i uradila. Prvobitna verzija priče nosila je naslov Scene smrti.

Teško je naći pisca u književnoj istoriji koji se bar nekada nije okušao i kao pjesnik. Jeste li i Vi, makar dok je trajala prva ljubav, napisali, pretočili svoju emociju koja u tom dobu naprosto traži da se izrazi jedno takvo snažno osjećanje?
Godinama sam pisala poeziju, naročito za vrijeme studija. Imam puno prijatelja pjesnika. U fakultetskim danima, bila sam dio umjetničke grupe Versodove („kamo?“), objavljivali smo i časopis. U posljednje vrijeme namjeravamo da ga ponovo pokrenemo.

Teško se oteti utisku da oba Vaša prozna ostvarenja izriču jednu stvarnost, naravno isposredovanu na jedan umjetnički način, koja je do prskanja nabijena mučnom čovjekovom situacijom danas, punom izvjesnog besmisla koji se u Vašim djelima odigrava na dva plana: jedan je onaj spoljašnji, da kažemo čisto dekorativnog karaktera, a drugi je unutarnji, ali se oni tako savršeno uklapaju da spoljašnji postaje unutarnji i obrnuto. Kakva je montaža slika u pitanju?
Ne znam odgovor na ovo pitanje. Ja pričam priče. Neizbježno je da te priče budu natopljene izazovima vremena u kojem živim. Izvjesno je da tema tijela kao neka crvena nit povezuje sva moja djela, međusobno veoma različita, i nije isključeno da ću se u narednim godinama posvetiti ovoj temi u jednom atipičnom eseju. Već više godina sakupljam priče i materijale, čak i kada putujem.

Okrenemo li se oko sebe i posmatramo čovjeka i njegovu situaciju danas, ne u Italiji, nego na tolikim žarištima planete, čini se kao da smrt više nije važna, ne samo pojedinačno, nego i ukupnih civilizacija, a ako je tako, zašto bi bio važan život?
Ljudski život, u mnogim dijelovima svijeta, vrijedi malo ili ne vrijedi ništa. Naravno, gledano iz perspektive jačega. Ako posmatramo ovaj problem iz perspektive pojedinca, smatram da je svaka jedinka središte svijeta.

Ne znam da li ste feministkinja, ali se čini da Vaše protagonistkinje nisu nagrađene majčinstvom, kao da su njime u neku ruku i kažnjene jer im ono ograničava slobodu?
Dugo vremena je bilo tako a u mnogim dijelovima svijeta je još uvijek. Majčinstvo doživljavam na konfliktan način...

Kao italijanska autorka, u kojoj mjeri osjećate pripadnost svijetu italijanske književnosti, a u kojoj evropskoj i svjetskoj? Vaše knjige prevedene su na mnoge jezike...
Ne bih znala da se svrstam bilo gdje. Pišem priče, pripovijedam, a priče i pripovijedanje su univerzalni. Polazim od onoga što poznajem i što mi je najbliže, jer smatram da je i to pravi put da se dosegne univerzalno. Štaviše, što je manji i bolje poznat svijet koji je opisan u pričama, to je vjerovatnije da će se te pripovijesti obraćati svakome.

Postoji li  po Vama zajednička evropska kultura, u ovom trenutku? Da li je moto Evropske unije „Jedinstvo u različitostima“ samo utopija? Koji su strahovi i nade današnjice?
U moto Evropske unije prilično vjerujem: različiti smo, imamo različitu istoriju i različitu tradiciju, ali i mnogo toga zajedničkog, prije svega dijelimo isti zadatak – da spasemo svijet u kojem živimo od kolapsa. Prije svega ambijentalnog i energetskog. Ovo treba da bude zadatak svake nacije, vlade i građanina.