Ljeto 2009

  Putovanje u crvenim cipelama
  Simona Vinci
 
 

Ali kada sjećanje sažvaće pijesak,
i samo pulsiranje bola je sasječeno.
I neka tako bude.
Elza Morante, Svijet koji su spasila djeca

Naše cipele ljepše su od onih koje nosi Miju. Miju ima veoma mala stopala, u prodavnici nije bilo njenog broja cipela kao što su naše. Zato ona plače.
Naše cipele su crvene, sjaje se od laka, kao kora jabuke kada je dobro protrljaš rukavom kecelje. Imaju tanki kaiš sa okruglom šnalom, isto crvenom. Vrh je zaobljen a štikla niska, od bijele gume.
One koje ima Miju takođe su crvene i imaju šnalu, ali je vrh četvrtast a umjesto okrugle šnale imaju cvijet od crvene plastike, grozan.

Miju je plakala tokom cijelog puta do kuće. Poslije je još plakala dok smo mi pakovali kofere.
Miju uvijek plače.
Mama se na to previše i ne obazire. Već je oguglala na to, kao i mi.
Vrisci koje ispušta Miju su piskavi i paraju uši kao alarm, kao automobilske sirene dolje na ulici. Odsječni su i suhi, bez suza. Miju plače nasuho. Kao u najcrnjem očajanju.

Mi imamo trinaest godina, a Miju samo četiri. Šta zna Miju o crnom očajanju o kojem čitamo u knjigama gdje se govori o ratu?
Ali to nema nikakve veze: nije ona kriva što je suviše mala.

Miju ponovo plače a ja se trudim da je ne čujem. Zatvaram oči i privijam je uza se. Mazim je po kosi i ljuljam joj noge da bih je smirila.
Kroz okno se vidi samo bjelina oblaka, rascijepana tu i tamo drečavom plavom.
Zašto ova moja djevojčica mora da me dovodi do očaja? Zar Miju ne vidi kako njene sestre tiho čavrljaju, mirno sjedeći jedna kraj druge? Zašto se ne ugleda na njih, zašto?
Toliko sam umorna da bih mogla istog trena čvrsto zaspati i probuditi se između dva života. Tada bi Miju bila mrtva i sahranjena, u mojoj glavi ne bi bilo ni najslabijeg sjećanja na nju, a njena vriska izgubila bi se u praznini neba. Daleko.
Pa ipak, plač se nastavlja, postaje još piskaviji a ja bih htjela da uzmem Miju i da je bacim dolje, da vidim kako leti, vazduh je usisava u sebe a ona postaje tačkica, sve manja i dalja. Kao što bi sve slabija i dalja bila njena vriska. 

Marčela i Đačinta gledaju svoje nove cipele i razgovaraju o željama. Željama trinaestogodišnjakinja: kratka suknja od antilop kože boje zelene jabuke, mini-val, novi par rolšua. Tek objavljeni disk neke rok grupe.
I ja imam želje trinaestogodišnjakinje, ali ne mogu ih njima reći. Hoću novi komplet, sa uskom, pripijenom suknjom i kompletom krema za lice od neke skupe marke, tipa Dior ili Šiseido, sa sedefastim kutijicama koje bih držala poredane sve u jednom redu na stalku ogledala, u kupatilu. Hoću veliku kadu sa hidromasažom i novu ljubav. Hoću nekoga ko će me uzeti u naručje i šaputati mi nešto nježno. Nekoga ko će me voditi u bioskop i sa kim ću šetati pod zvijezdama.
Hoću da prestanem da osjećam kako se Miju bacaka i znoji na mojim nogama. Hoću da svijet prestane da me gleda dok prolazim s mojom malom kćerkom koja balavi, urla i piški po sebi. Hoću da i ja budem srećna kao oni. Ali nije tako.

Miju i dalje dreči. Nama nije jasno zašto joj mama povremeno ne zvizne jednu šljagu i stavi tačku na tu gnjavažu. Privija je na grudi i nešto joj šapuće u uho.
Miju ipak ne prestaje.
Miju nikada neće prestati. Mi to dobro znamo.
Klatimo nogama, tek da bismo vidjele kako na svjetlu sjaje četiri vrha naših istih cipela. Gledamo kroz okno i prelistavamo stranice nekog maminog časopisa. Ne žuri nam se. Kada avion bude krenuo, nećemo se zaplakati ni jedan jedini put. Iako znamo da ovdje više nećemo kročiti. Nikada više. Zaklele smo se jedna drugoj na to. Nikada više.

Neću se više vratiti u ovu zemlju, znam to, osjećam. Kada avion poleti, gledaću posljednji put bijele i sive odsjaje kuća u Atini, milijardu očiju na njenim prozorima, njenu zbrku. Zagađeno zelenilo obale u visini Pireja.
Zatim ću sklopiti oči i čekaću da bude daleko, sasvim daleko.

Miju je sišla sa maminih koljena i hoda naprijed-nazad po plavom tepihu aviona. Naslanja se rukama na naslonjače na sjedištima, hvata se za ruke putnika. Svi se pretvaraju da to ne primjećuju, osmjehuju se, jer je ona vrlo mala djevojčica a ružno je da se bulji u malu djecu dok plaču. Misle da se možda plaši aviona, ali će kasnije prestati.
Ali ne prestaje, mi to znamo.
Jednom je Miju počela da plače i nije više ni prestala.

Nije nam žao što idemo iz Atine. Naša kuća bila je ružna. Uvijek je bilo buke, na ulicama, u samoj kući. Navikle smo na to, ali nam se ne sviđa.
Mama je rekla da idemo u mirno mjesto. Grad manji od Atine, sa školom, bioskopima i svim ostalim, ali sa manje buke. Manje ljudi, manje kuća. Idemo u Italiju jer je mama rođena tamo. A sada, kada više nema njenog muža, idemo svi da živimo tamo, sa pravom porodicom moje mame. Rekla je da je to velika porodica, da imamo baku, puno tetki i desetoro braće i sestara od tetke. Ko zna kakvi su.

Mamin muž nije naš otac. Ali jeste otac Miju. Naš otac je isto bio Italijan, a jednog dana je napustio mamu i otišao sa nekom drugom djevojkom. Mi smo još bile male. Ničega se ne sjećamo. On sada živi daleko. Ne znamo gdje. Možda je imao još djece. Nas to ne zanima. Ići ćemo u novu školu gdje idu i naša braća i sestre. Kupićemo rolerblejd i praviti mini-val. Lijepa je kovrdžava kosa. Kovrdžava kakvu ima Miju. To je jedino lijepo što ima.

Gledam kroz okno pazeći da se ne nagnem previše da ne bih ispustila Miju sa koljena. Sada se vidi samo more. More, tamnoplavo i smaragdno zeleno: dvije zone koje se smjenjuju a ne miješaju i jasno odsijecaju jedna od druge. Mislim da što je više mora između mene i onog grada, bol će sve više iščezavati. Sva sjećanja odletjeće kao parčići oblaka koji ostaju za avionom, nakon što ih je njegov oštri nos probio nehajno prolazeći kroz njih. Parčići oblaka. Para.

Mamin pogled zadubljen je u okno. Miju balavi po kragni njene haljine. Ljepljiva i gusta nit pljuvačke koja pada i stvara tamnu mrlju na lijepoj tkanini haljine koju je mama posebno kupila za dolazak u Italiju. Tamnocrvena haljina, sprijeda zakopčana okruglom dugmadi, duga do koljena, bez rukava i sa kragnom kao na košulji, sa vrhovima. Mama je baš lijepa u toj haljini. Odmah smo joj to rekle, u prodavnici, dok je stajala pred ogledalom i neodlučno je gladila. Ali sada nas rastužuje njen ozbiljni pogled, ko zna o čemu razmišlja. Možda joj je žao što odlazi iz Atine. Možda joj je žao zbog njenog muža.
Nama ne. Nama uopšte nije žao.
Mamin muž bio je neprijatan. Ružan kao i Miju. Sav crn, dlakav i podmukao. Kao Miju, isto.
A mama je tako lijepa. Mama liči na nas.

Para koja se brzo rastvara. Za tren oka, prizor nije isti. Sada je ispod nas zemlja. Malo jezero u obliku polumjeseca. Marčela i Đačinta pjevaju u pola glasa neku meni nepoznatu pjesmu, na engleskom.
Gledam ih. Kako su lijepe ove moje dvije velike kćeri. Pune samopouzdanja, kakva ja nikada nisam bila. Da li će imati srećan život? Stalno se to pitam i ne znam sebi da odgovorim. Pokušavam da im pružim takav život. Pokušala sam. I pored svega što se dogodilo, ne izgledaju mi namučene, ne izgledaju mi potištene. Lijepe su i pune života. Oči su im žive i uvijek su vesele. Da li se pretvaraju? Ili je možda istina da ima takvih bića, srećnih, koje bol nadleti kao brza i laka sjenka?
Kada smo bili u prodavnici cipela, gledala sam njihove nježne gležnjeve. Četiri jednaka gležnja izvajana u mesu, sa svim onim oštrim i savršeno isprepletenim koščicama. Izgledaju krhki, a u stvari su čvrsti. Crvene cipele držale su njihova dobro građena i već duga stopala, ličile su na dvije djevojčice iz neke bajke, spremne da pojure na neki tajni bal usred noći.
Miju vlažno diše u moj vrat. Pljuvačka klizi po kragni haljine, kvasi me, toliko mi je odvratno a neću to, hoću da sve mirno podnesem.
Ali tako je teško.

Mama nas netremice gleda i na njenom licu nastaje nešto slično osmijehu. Mali i umorni osmijeh, koji joj ne širi oči, već je samo neznatno naborao jagodice.
Ko zna šta vidi.
Mi je baš volimo. Ona je dobra mama, uvijek kaže da i uvijek nas sluša kad nam se tračari ili govori o nečemu što ne valja. Ponekad joj je pogled odsutan, ali svejedno je tu. Ona nama, međutim, malo toga kaže. Govori o nama, to da, ali o sebi ne govori ništa. Možda je odraslima teško da razgovaraju sa svojom djecom. Plaše se da će reći pogrešne stvari.

Miju je opet počela da plače. Baš sada kada stjuardese samo što nisu prošle sa kolicima sa doručkom. Nikada nismo jele u avionu. Ali vidjele smo na televiziji. Mora da je lijepo jesti gledajući oblake.
Nadamo se da nam se odmah nakon jela neće povraćati.
Stjuardesa je pomilovala Miju, razbarušila joj kosu, a Miju se naglo okreće pokazujući zube, spremne da ugrizu. Djevojka naglo povlači ruku a mi samo što ne prsnemo u smijeh, ali se suzdržavamo.
Djevojčica-pas. Eto šta je Miju. Liči baš na psa. Na jednog od onih malih, ružnih i prgavih pasa koji stalno laju.

Tacna je puna sitno isječenih stvari. Prokulica, dva zrna bijelog pasulja, list zelene salate, parče čokoladne torte, hljeb, mala pakovanja putera. Bezbroj stvari u porcijama kao za lutke. Miju obara maminu tacnu udarcem noge. Sve završava na sredini aviona, na sivoplavom tepihu. Kakva sramota. Svi se okreću i gledaju, a Miju vrišti što jače može, jer ne voli da se gleda u nju. Stjuardesa čisti i pravi se kao da ništa nije bilo. Mami su u očima suze, ali ne uspijeva ni da se izvini. Mi ćutimo i nastavljamo da jedemo, upirući pogled u oblake izvan okna kao u televizijski ekran.

Htjela bih nešto da kažem ali riječi mi ne dolaze. Miju je šutnula i moju tacnu sa doručkom i sve što je na njoj bilo sručilo se na pod, šireći se po itisonu. Trebalo bi da se izvinim stjuardesi koja se sagnula da bi to očistila, trebalo bi, ali ne radim to.
Dođe mi da zaplačem, samo to.
Pokret koji je napravila Miju podsjetio me na njenog oca. I on je radio iste stvari. Stalno ih je radio, bilo je dovoljno da nešto ne bude u redu kada se vrati kući, pa da odsječnim udarcem obori sve tanjire sa stola i ponovo izađe napolje. Uvijek je bio nervozan. I zao, često.
Ali mi ga je žao. I sada, kada pomislim na njega, da počiva u gradu gdje nema nikog ko bi se brinuo o njemu, steže mi se srce.
Žao mi je što sam otišla, iako se ne bih vratila ni za šta na svijetu.

I mamin muž je radio stvari takve stvari. Na primjer, da iznenada baca stvari na pod, viče bez razloga. Nije nam se dopadao. Ali sada barem ne može da nam kaže šta da radimo a šta ne. Ne može da zapovijeda. Da nas kažnjava i kažnjava mamu.

Avion se blago njiše, kao da je zbog naleta vjetra, a možda je to samo naš utisak.
Marčela i Đačinta završile su sa jelom i izgledaju zadovoljno. Tim bolje. Miju tiho plače, bar za sada, a ja joj držim ruku na vratu, milujem je. Pokušavam da je natjeram da nešto pojede. Jedna spora suza klizi mi niz obraz. Žao mi je zbog Miju, žao mi je što je odvodim od njenog oca.
A znam da je to zauvijek.

Tog dana kada je Miju počela da plače, bile smo same u kući sa maminim mužem. On je bio ljut zbog nečega što je mama pogrešno uradila u kući. Vikao je, lupao vratima. Zatim se okomio na nas. Vikao je i tukao nas. Ne mnogo, ali jako. Otvorenim šakama šamarao nas je po glavi i ramenima. Oteo mu se i jedan udarac pesnicom. I nije prestajao da viče. Kada smo se smirile, rekle smo mu da ćemo sve reći mami, da on nije naš otac i da ne može sebi da dozvoli da nas tuče. On je rekao da je on taj koji sve plaća i da, bio otac ili ne, u kući on komanduje i treba da radimo sve što kaže. Govorio je na grčkom, dok je mama, u kući, sa nama uvijek govorila italijanski. Odgovorile smo mu na italijanskom a on se još više razjario i ponovo počeo da nas tuče. Kada je prestao, sasuo je jedan čist uzo* i otišao sa čašom u ruci na terasu, naslonio se na ogradu i gledao grad u kojem su  počinjala da se pale svjetla.
Mi smo ga posmatrale, nijemo.
Miju je stajala u jednom uglu stiskajući lutku na grudi. Skoro da se nikada nije plašila oca, ali kada je vikao, jeste. Stajala je tamo ćutke, sa lutkom u rukama i raskolačenih očiju.
Pogledale smo se i sve je bilo vrlo brzo.
On je naslonio čašu na jedan stočić na terasi i nagnuo se da nešto vidi.
Primakle smo se.
Jedna mu je gurnula ramena, a druga mu je, objema rukama, podigla noge.
Trajalo je sekund.
Nije čak ni viknuo.
Niko nas nije vidio. Niko osim Miju.
Čašu smo oprale i odmah vratile na mjesto, prije nego što se sa ulice začula vika. Zatim je Miju počela da plače. I nije više ni prestala.
Kada se mama vratila, mi smo ćutale. Vikala je: „Šta se desilo? Kažite nešto, bile ste ovdje! Valjda ste nešto vidjele? Okliznuo se, ili šta? Govorite!“ Jako je plakala i stiskala ruke. „Bile smo tamo, u našoj sobi, i ništa nismo čule.“
Bilo je to dan nakon što je mama pronašla one dokumente. U njima je pisalo da joj je muž u teškim dugovima i da će ubrzo morati sve da nam uzmu: kuću, namještaj, kola, sve.
Niko nas više ništa nije pitao.
Mama je telefonirala u Italiju, kupila karte, spakovala stvari koje smo mogli da ponesemo. Prošlo je par dana.
I sada letimo brzo kroz oblake i pijemo sok od crvenih italijanskih pomorandži.
Žao mi je što Miju nema ništa od svog oca. Nešto što bi je podsjećalo na njega kad odraste. I žao mi je što nije ostavio nešto barem njoj. Poruku, pozdrav.
Razbjesni me kad pomislim da ni nju nije volio, a tako tvrdoglavo je htio da imamo dijete. Ja nisam htjela više djece. Dovoljne su mi bile Marčela i Đačinta. Ali on je govorio da hoće baš naše dijete, i ja sam mu udovoljila. Bio mi je muž, na kraju krajeva.
Nadajmo se da će se sada stvari srediti, da će djevojčice, a i Miju, sve prebroditi.
Glupa kakva sam, već mislim kako bih željela novog muškarca. Ali željela bih nekoga ko će najzad da se brine o meni i o djevojčicama. Ozbiljnog muškarca, kakve nikada nisam sretala, kao oni iz ljubavnih romana. Iako znam da takvi muškarci nigdje ne postoje.
Biću sama. Sama ću se brinuti o sebi. I o djevojčicama. Mojim djevojčicama. Gledam ih sada na čudnom svjetlu koje dopire sa neba izvana, sasvim slabom zlatastom svjetlu, koje kao šminka prekriva njihove obraze nalik na zlatna zrna. Tako su lijepe i vrijedne. I pored svega, dobro su stasale. I još će rasti, možda i prebrzo.
Sada nema više mora pod nama. Tu je zemlja i gradovi. Bolonja je još uvijek daleko. Još sat i na aerodromu će nas čekati moja sestra, sa mužem i djecom. Ko zna da li se raduju našem dolasku? Ko zna da li će im se moje djevojčice dopasti? Ko zna da li će Miju bar na tren prestati da plače?

Sada je pod avionom samo zemlja a mi se zabavljamo mišlju da je puna radosne djece koja zuje na rolerblejdu. Sve ulice svih gradova prepune su dječaka i djevojčica koje prolijeću na rolšuama.
Nadamo se da u Bolonji za to ima odgovarajućih ulica. Nadamo se da će mama naći novi posao i novog muža. Nadamo se da se u Italiji neće smijati našim crvenim cipelama. Nadamo se da će Miju sve zaboraviti i prestati da plače. Nadamo se.

Pod avionom, zemlja je prelijepe zelene boje.

 

Razgovor vodio i preveo: Nikola Popović

* Grčko alkoholno piće, vrsta rakije (prim. prev.)