Ljeto 2009

  BRICE MATTHIEUSSENT: U POTRAZI ZA HOMO AMERICANUSOM
 
 
 

                U nedavnom intervjuu, Philip Roth je, ne bez ponosa, naglašavao neuporedivu "snagu i raznolikost" sjevernoameričke književnosti. Teško mu je proturječiti ako se uzme u obzir romaneskna produkcija u posljednjih nekoliko desetljeća, ali treba li podsjećati da je teritorij Sjedinjenih Država velik koliko i Evropa, te da su etničke, kulturne i religijske raznolikosti ondje jednako suprotstavljene kao i s ove strane Atlantika? Štaviše, kod Amerikanaca primjećujemo – kako je to već Tocqueville zabilježio – odbijanje bilo kakve "centralizirajuće tendencije, koja ih užasava". New York je zasigurno održao ulogu raspuća za izdavaštvo, časopise i ono što ćemo s blagom ironijom nazvati "književnom faunom", mada dosta pisaca živi i drugdje, na primjer u Kaliforniji, Montani, na Srednjem zapadu ili na Jugu. Osim ako, poput Petera Matthiessena i Williama Vollmanna, ne provode vrijeme krstareći planetom (ta zajednička tačka jedina povezuje ove pisce, koji su, inače, po svemu ostalom dvije suprotnosti). Na prvi pogled, izgleda da ponajprije rasprsnuće, geografska disperzija odnosi prevagu nad hipotetičkim jedinstvom recentne romaneskne produkcije: Američki pisac je mit, njegov identitet varka, a gomila likova u svim njegovim fikcionalnim djelima je heterogena, šarena, "snažna i raznolika", prema riječima Philipa Rotha.
                Opet Tocqueville: "Amerika je zemlja gdje je od udruživanja izvučena najveća korist na svijetu." Epoha književnih škola i manifesta je nesumnjivo prohujala, ali američki pisci se i dalje samoinicijativno "udružuju" u krugove, mreže, prijateljstva, pa čak i plemena i klanove s promjenljivom geometrijom, ne samo zato što objavljuju kod istih izdavača, već prije svega zato što ih njihove prakse nagone da istražuju teritorije koje se manje-više preklapaju: rasredišteni kolhasovski grad sa svojim gigantskim predgrađima i stalnim preuređenjima (Richard Ford, Laura Kasischke); Zapad kao mitski prostor koji sanjaju žitelji Istočne obale (Percival Everett); američka istorija kao fikcija koja se neprestano dekonstruira i rekonstruira (John Barth, Robert Coover, Cormac McCarthy); kraj kralja-novca i depra japija (Bret Easton Ellis, Jay McInerney); pitanje pripadnosti etničkoj zajednici: šta znači biti Jevrej, Crnac, imigrant? (Toni Morrison, Philip Roth, Daniel Mendelsohn, Percival Everett); odnos koji gajimo prema našoj okolini (Jim Harrison, Peter Matthiessen, Rick Bass itd.). I kao i uvijek u SAD-u, opsjednutost katastrofom,  bilo ličnom, ekološkom, klimatskom, nuklearnom, seizmičkom (Franzenov Strong Motion) ili, pak, proisteklom iz postseptembarskog terorizma. Zanimljivo da se na ovoj sažetoj listi ne pojavljuje rat, koji je ipak američka realnost – prošla, sadašnja i, ako sam dobro razumio, buduća. Samo su se William T. Vollmann i Denis Johnson o nju doslovno očešali: Vollmann na slučaju Afganistana , a Johnson evocirajući vijetnamski rat i, između redova, irački konflikt u Tree od Smoke (National Book Award za 2007.)
                Pitanje: da li je Obama čitao romane Percivala Everetta, u prvom redu Brisanje [Erasure]? Potpitanje: šta o njemu misli novi predsjednik? Kao i u Ranjenicima [Wounded] i Američkoj pustinji [American desert] pomenutog Everetta, narator se prepušta vlastitim preokupacijama a da se čitalac nijedne sekunde ne zapita o boji njegove kože. Sve u svemu, suprotno od Invisible Mana Ralpha Ellisona . Kao da pitanje rase nije naročito važno ili više uopšte nije važno, osim za rasiste. Narator Brisanja, izvjesni Thelonious Monk Ellison (!), to ovako izražava: "Istina, surova istina glasi: rasa je tema na koju ne mislim gotovo nikako. [...] Ne vjerujem u rasu. Mislim da postoje ljudi spremni da me smaknu, objese, nasamare i stanu mi na put zato što oni vjeruju u rasu jer mi je koža crna, kosa kovrdžava, nos pljosnat, a preci su mi bili robovi. Ali to je tako." Za T. M. Ellisona kao i za Obamu, identitet prolazi kroz sve ono što nije rasa: planove, želje, biografiju, društvenu klasu, krug bližnjih, protivnike (republikance u Barackovom slučaju ili, pak, komunitarističke hit-pisce koji okamenjuju afroamerički identitet u karikaturalne klišeje u slučaju Theloniousa Monka, što vjerovatno vrijedi i za Everetta). Brisanje istaknuto naslovom knjige primjenjuje se, prije svega, na rascjepkavanja po linijama rasnog porijekla. Obamin izbor jasno potvrđuje da su barijere srušene. Ali Everettove knjige vrve od prisustva neonacističkih grupa koje, da bi sačuvale navodnu čistotu vlastitog identiteta, bez sustezanja ubijaju homoseksualce, Indijance i Crnce. Za Everetta, rasista je svako ko izgovori riječ "rasa". Razumijemo zašto se zgraža nad klasificiranjima koja upražnjava jedna američka biblioteka: crna književnost, gej-fikcija, jevrejski roman, metafikcija, socijalna književnost, romani koje pišu žene itd., ad nauseam.
                Velika Toni Morrison, okrunjena Nobelovom nagradom 1993., pripada jednoj drugoj generaciji i o temi rase vjerovatno ima iznijansiranije mišljenje. Sve njene fikcije razvijaju se u okrilju crne zajednice kao u njihovom prirodnom melting-potu, pri čemu nijedan stereotip nikad ne sprečava jednu istorijsku i u isti mah univerzalističku ambiciju: kroz specifičnu sudbinu afroameričkog naroda, opisati nepromjenljivost ljudskih strasti. S te tačke gledišta, književni projekat Toni Morrison ostaje vjeran definiciji ljepote po Baudelaireu:  prikazati ono što je najmodernije, ali podsjetiti i na element vječnosti. Zanimljivo, formula "stranac kod kuće", koju je razvila Toni Morrison da bi definirala američku književnost, pristaje kao salivena bjeloputim likovima Richarda Forda, izgubljenim u promjenljivom labirintu otmjenih predgrađa i zbrci vlastitih sjećanja. Frank Bascombe je rekurentni arhetip tog stanja. Od Vikenda u Mičigenu [The Sportswriter] do Popisa imovine [The Lay of the Land], on otjelovljuje taj tipično američki osjećaj nazvan "dislocation", koji ne treba povezivati s njenim francuskim srodnikom . Prije je riječ o nepripadanju, o deteritorijalizaciji: nesposobnosti da se osjetiš ukorijenjenim kod kuće, o difuznoj, teško utvrdivoj tjeskobi izazvanoj činjenicom da ti treba kompas u pejzažu koji ipak odavno "nastanjuješ". Općerasprostranjeno otuđenje: za Bascombea, kulturni pejzaž se svodi na udarne novinske naslove i pjesme koje sluša na radiju svojih kola; oko njega, vidljivi pejzaž su remodelirali nasilje i gramzivost građevinskih investitora (i on sam je agent za nekretnine); a njegov mentalni pejzaž više liči na naselje porušeno radi gradnje nego na harmonično uređen grad. Malo je reći da se u takvim uslovima identitet mora neprestano krpati i da je njegova linija života stalni rad na memoriji .
                Da li je Laura Kasischke ženski pandan Richarda Forda? Ništa manje nasljednica Johna Cheevera i njegovog razočaranog posmatranja američkih predgrađa, Kasischke prikazuje, u djelima A Suspicious River i Sebi zauvijek [Be Mine], žene "strankinje kod kuće". Isto je to otuđenje kao i kod Forda, ista nesposobnost da se stanuje u pomenutom pejzažu uprkos porodici, poslu i prijateljicama, isto je to unutrašnje zastranjivanje bez čvrste tačke koje ponekad dospijeva do priobalja psihoze. Ali kod Kasischkinih ženskih naratorki na vidjelo izlazi i jedan krhki identitet kojeg je Frank Bascombe (relativno) lišen: tijelo, koža i seks su posljednji reperi jedne nesigurne samopredodžbe. Naprsline, koje ubrzo postaju rasjedi i ponori što dube trivijalnu svakodnevicu Srednjeg zapada, odnose, istina, prevagu nad stabilnošću, međutim krajnje uporište, posljednji splav Meduze je žensko tijelo, njegove senzacije i glas koji ga prožima – ti suptilni glasovi koji, u metežu, tkaju tekst i osiguravaju opstojnost ugroženog subjekta.
                Jay McInerney (Lijepi život [The Good Life]) ili Bret Easton Ellis (izvanredni Lunar Park) opisuju s briom mahmurluk koji je uslijedio nakon velikog praznika love i cinizma devedesetih. Ali drugi pisci su se davno otkačili od visokonaponske mreže što napaja Veliku Jabuku kako bi se nastanili drugdje, na mjestima koja se više niko ne usuđuje nazvati divljinom jer je tu prirodu izeksploatisao, izobličio i rekonfigurirao kapitalizam vjerovatno divljiji od nje. Pojedini se, poput Percivala Everetta, posvećuju dekonstruiranju mita Zapada. "Mitski američki Zapad nije tek mjesto", objašnjava, "već nadasve svojevrsna permanentna fikcija." U Ranjenicima – naslov je već sam po sebi program – snažno slika uzgajivača i dresera konja koji štuje književni i kinematografski genius loci da bismo u jednom trenutku, paf, saznali da je taj rančer... crn. Everett se zatim naslađuje demolirajući sve one klišeje koji te pejzaže pretvaraju u "zadnje dobre kutke zemlje", a njene stanovnike u "Marlboro-kauboje": ljudska krhkost umjesto muškosti, gejevi umjesto mačoa, neonacisti u ulozi nevaljalaca. Ovaj totalni preokret je u isti mah smjehotresan i zastrašujući.
                Daleko od New Yorka, Jim Harrison se vraća u svom zadnjem romanu rekurentnoj temi kojom se već pozabavio koncem sedamdesetih godina kroz raskošne priče u Jesenjim legendama [Legends of the Fall]: preživljavanje kroz unutrašnji preobražaj. Od Dalve, preko živopisnih tekstova posvećenih Smeđem Psu, mičigenskom lutajućem bjesomučniku, pa sve do Povratka zemlji [Returning to Earth], Harrison se bori, surovo i nježno, s mitom identiteta i nepromjenljive personalnosti. Ukazuje na njenu nečistu društvenu i ideološku građu, te nam, kao učenik Emersona, Thoreaua i pisaca Beat generacije, pokazuje sa začuđujućom tankoćutnošću da u određenim krucijalnim momentima života čovjek mora ili umrijeti ili mutirati. Ne Ljermontova fraza "Jedi ili umri", koju neumorno ponavlja kako bi dočarao lik "proždrljivog skitnice", već prije "Mutiraj ili umri", i to po svaku cijenu. U tom iskušenju samopreobražaja, tokom drame metamorfoze u drugu individuu, koja nije bolja, ali jeste možda u većem skladu s okolinom, otvorenija i spontanija, priroda služi kao savjetnica i pribježište, "šikara" gdje se možeš šćućuriti i previti rane. Nije stvar u tome da se preobraziš u vuka ili medvjeda – iako brojni indijanski mitovi govore o vukodlaštvu, iako se prvi Harrisonov roman zove Wolf ("Vuk") –, već prije u tome da pojmiš postojanje kao rijeku, identitet kao puku socijalnu fikciju, a srce bitka kao živu vodu. Iz te tačke gledišta, priroda je neprikosnoven model ne-skrašenosti, privremenosti. Pa ipak, homo americanus ne shvata, daleko od toga, da ona nudi vjerovatno jedinu mogućnost regeneracije, već u zadnja tri stoljeća posmatra prirodu samo kroz prizmu eksploatacije. Tako u romanu Od Marquette do Veracruza [True North], Harrison s jedva skrivenim gnjevom opisuje pustošenja usljed eksploatacije mičigenskih šuma kroz tri pokoljenja. Ta destrukcija prirode, kao savršen sinonim za destrukciju čovjeka, izaziva duboko žaljenje, pri čemu Harrison stigmatizira ubitačni mit o identitetu kao uzročnika svih zala. Ista indignacija prati jednog Ricka Bassa, pisca koji se odlučio na izolaciju u svojoj dragoj dolini Yaaka, nedaleko od kanadske granice, a čija je literarna produkcija dijelom nature writing, dijelom fikcija usidrena u čudesa prirode koja katkad poprimaju fantastičnu, oniričku ili bajkovitu dimenziju. Daleko od gradova, izbačenih iz njegove fikcije, junaci Ricka Bassa, suočeni sa surovošću elementarnih sila, poprimaju istinsku ljudsku dimenziju. 
                Istom tom niti vodiljom spasonosnog iskušenja protkan je Snježni leopard [The Snow Leopard], taj biser Petera Matthiessena napisan već dosta davno. Poput Bassa, Matthiessen objavljuje kako knjige o "drugom", životinjskom ili ljudskom, s kojim ga veže velika prisnost i koji remeti njegov krhki osjećaj identiteta, tako i fikcije koje postavljaju problem odnosa čovjeka prema okolini i drugim bićima. Autor Snježnog leoparda nedavno je dobio National Book Award za Shadow Country , ogroman epski roman od gotovo hiljadu stranica koji uzima za okvir puste močvare Evergladesa na Floridi, na razmeđu XIX i XX vijeka. Pripadnici jedne otužne zajednice bljedolikih kokuza prisjećaju se, s divljenjem i užasom, čovjeka kog su upravo ubili, gospodina Watsona, poduzetnika sklonog bezakonju, pojedinca većeg od prirode, prototipa kapitalističkog industrijalca, svojevrsnog građanina Kanea specijalizovanog za šećernu trsku, zavodnika, destruktivnog i nepredvidljvog. U krajoliku opustošenom uraganima, pokojnikovi bližnji, njegovi prijatelji i neprijatelji, ali i Indijanci te domaći Crnci nastoje ocrtati problematični identitet zagonetnog gospodina Watsona, njegovu zakulisnu stranu kao i njegove gotovo neljudske poduhvate. I ovdje kao i kod Harrisona, ličnost i njen kult se rasprskavaju, svedeni na slabašnu realnost krhkog konsenzusa koji jedva potkrepljuje neku stabilnu predodžbu: umjesto sa solidno dočaranim identitetom, susrećemo se sa kontradiktornim svjedočanstvima, inkompatibilnim pripovijestima i glasovima koji, u svom tom primitivnom divljaštvu, čine vjerodostojnim jedan portret koliko i njegovu suprotnost...
                Cormac McCarthy takođe slika jednu hipernasilnu Ameriku, istorijski zasnovanu duž Meridijana krvi [Blood Meridian, Or The Evening Redness in the West], kako je naslovljen njegov prvi roman objavljen u Francuskoj. Cesta [The Road], njegov posljednji objavljeni tekst, koji bismo na bizaran način mogli povezati s Mathiessenovim Snježnim leopardom i čiji naslov ironično podsjeća na Kerouacov roman Na cesti, ispaljuje nas u daleku postapokaliptičnu budućnost gdje je sve mrtvo, osim oca i sina čiji se identitet definira samo kroz njihov međusobni odnos, suptilan ali snažan, koji je takođe osuđen na skoru propast. Holokaust i nuklearna zima, uništenje svih životnih oblika, raspad društvenih veza, regresija u ljudožderstvo, ropstvo i barbarizam među rijetkim preživjelim: da li je to američki identitet? Može li čovjek biti veći stranac kod kuće? Ili bi Cesta trebala poslužiti za egzorcizam, jer možda je veliki Cormac napisao tu knjigu kako je slučajno ne bismo učinili proročanskom? Pitanje: da li je Obama pročitao Cestu? Potpitanje: šta misli o njoj?

 

ALEXIS BROCAS: HRONIKE DRUŠTVENOG KRAHA

                Još prije deset godina, činilo se da sve ide nabolje u najboljem od svih mogućih liberalnih svjetova. Povećanje stope rasta bacalo je u zaborav sve veće zaduživanje, nezaposlenost je dostizala istorijski niske pragove, a Wall Street se dičio istorijski visokim indeksima... Popularna književnost je, bez zadrške, izvještavala o tom prosperitetu kroz ženski žanr po imenu chick lit ("književnost za 'komade'"). Pod velom sociološke ironije za jednokratnu upotrebu, ova literatura je konsekrirala mahniti konzumerizam kao način ponašanja i u hiljadu varijacija dokazivala, na temi Pepeljuge, da je trejder svrgnuo industrijalca s trona privlačnog arhetipskog mužjaka.
Prividnom liberalnom čudu, posljednjem utjelovljenju američkog sna, književnost je, srećom, već upućivala manje prijazan pogled. U Američkom psihu [American Psycho], Bret Easton Ellis iznosi zastrašujući portret jednog grabljivca koji službuje u samom vrhu finansijskog lanca.  Ellisov saučesnik, Jay McInerney, sakupljao je žrtve te naizgled berićetne ere u Trideset i kusur godina [Brightness Falls] i Dnevniku noćne ptice [Bright Lights, Big City]. Tu su njujorški intelektualci kontaminirani frivolnošću svog vremena. Nešto skorije i na drugom kraju američkog društva, lukavi Iain Levinson otkrio je naličje – ili pakao – raja punog radnog vremena u Mukama s nestalnim poslom [A Working Stiff's Manifesto: Confessions of a Wage Slave]. Taj roman, baziran u cijelosti na autorovom životu, pokazuje da vam u Sjedinjenim Državama devedesetih diploma književnosti pruža čarobnu perspektivu  rintanja u ribarnici. "Danas nalazimo brojne pisce s veoma snažnom društvenom sviješću, poput Martina Espade, Alice Walker i Marge Piercy. Zauzvrat, socijalistički autori poput Uptona Sinclaira su iznimno rijetki", žali istoričar Howard Zinn , vodeća figura američke ljevice.
Iako kritički nastrojena, američka književnost ne zagovara nijednu opciju, te stoga nikako ne korespondira s kriterijumima angažiranog romana. Jonathan Franzen je, naime, teoretizirao o smrti tog žanra u njegovim tradicionalnim formama već od 1996., pišući esej "Perchance to Dream. In The Age of Images", objavljen na stranicama Harper's Magazinea. Tu se zalagao za naraciju oslonjenu na individualne drame koje bi bile nabijene autorovim opsesijama kako bi se osvijetlila kolektivna sudbina. Sve u svemu, Franzen brani svojevrsni neonaturalizam: likovi bi bili manje sociološki tipovi, a više autorovi odrazi, dok bi se političke teze – pod uslovom da ih ima – pojavljivale samo kao prazne riječi. To opredjeljenje mu je svojstveno, ali ono takođe kao da dosta tačno opisuje ugao koji i danas zauzimaju američki romansijeri kako bi izvijestili o svojoj okolini – i o liberalnom snu koji su rat u Iraku, 11. septembar i ekonomske teškoće Bushove ere činili sve neuvjerljivijim.
Franzen je strogo primijenio taj kredo u jednom od najsugestivnijih djela napisanih u zadnjih deset godina, Korekcijama. Da bi se okomio na američko društvo u tijesnoj vezi s fluktuacijama finansijskog tržišta, romanopisac prisvaja njegove kodove i uspostavlja analogiju: kao što tržište koriguje, kroz redukciju, kurs precijenjenih dionica, tako i egzistencija okrutno reevaluira, po mjerilima stvarnosti, prevarne slike savremene sreće. On prikazuje porodicu prilično sličnu njegovoj. Kroz lik Garyja, bankovnog finansijera, i njegove supruge, frigidne odvjetnice i bogate nasljednice, on se upušta u metodičnu razgradnju uzornog bračnog para. Glavni junak nije pronašao obećanu sreću postigavši uspjeh u skladu s liberalnim kanonima; obreo se samo na novom terenu gdje će njegove nervoze dobiti krila.
Mada njihove teze ostaju aktualne, Korekcije ipak datiraju iz 2001.; otada se svijet promijenio. Nevjerovatno je postalo moguće, koliko u stvarnosti toliko i u književnosti. Bret Easton Ellis to iznosi na scenu u djelu Lunar Park, u kojem njegov alter ego gleda kako se njegova kuća, porodica i način života raspadaju. Okosnice američkog života nisu krahirale s Tornjevima-blizancima, ali su zato trajno uzdrmane. Filozof Slavoj Žižek, u Dobrodošli u pustinju realnog, prepoznaje kraj vjere u taj virtuelni kapitalizam zasnovan na spekulaciji te govori o društvu koje je odjednom postalo svjesno da mu nedostaje supstanca. Osvještenje koje je Don DeLillo u Cosmopolisu – objavljenom 2003., ali napisanom prije 11. septembra – metaforički predskazivao kroz džojsovsku odiseju jednog trejdera u potrazi za frizerom. Pritom ovaj svjedoči propadanju svog bogatstva zbog rasta kursa jena da bi na kraju pao mrtav od metka urbanog snajperiste. "U slobodnim društvima, ljudi ne moraju strahovati od patologije države. Mi stvaramo vlastitu mahnitost i vlastite masovne konvulzije pod vodstvom strojeva za razmišljanje nad kojima nemamo nikakvu definitivnu vlast. Većinu vremena mahnitost je jedva primijetna. To je naprosto naš način života", dijagnosticira DeLillo.
Nemilosrdno otkrivanje ranjivosti sistema i njegove praznine možda objašnjava zašto se  romansijeri vraćaju "provjerenim vrijednostima" slijedeći trend dobro poznat reklamnom sektoru. U Neumjerenoj zoni [The Discomfort Zone], Jonathan Franzen se priklanja Rilkeu, Thomasu Mannu i amblematskim likovima pop-kulture kao što je Snoopy; u Cesti, Cormac McCarthy suprotstavlja vezu oca i sna svijetu kog razara haos; Jay McInerney se bavi (nemogućim?) povratkom na iskrene relacije u Lijepom životu...
Premda se liberalni san i njegova povorka konzumerističkih iluzija pojavljuju u dronjcima, sistem koji ih je začeo istrajava. Neki se odlučuju da istražuju njegove mutacije. Izdavač i romanopisac Colin Harrison u knjizi Noć se spušta na Manhattan [Manhattan Nocturne], pod krinkom krimića, otkriva američki kapitalizam napadnut svana (krivac je šangajska agencija za industrijsku špijunažu) i potkopan iznutra od strane jednog volstritskog vampira, dovoljno bogatog da manipulira kursom dionica. To je Amerika gdje se više ništa ne proizvodi, gdje šef preduzeća nije ništa drugo do usavršena verzija PR-a što trči od jednog do drugog dioničara i upravlja virtuelnom proizvodnjom zasnovanom na podugovorima sklopljenim po cijelom svijetu. Jesu li to prvi znakovi umirućeg liberalizma, ali i povratka politike u literaturu? Po Howardu Zinnu, to se već razaznaje u teatru: "Mnogi dramaturzi danas odabiru politički rakurs. Guantánamo, Bushova administracija, američki pravosudni sistem, neke su od njihovih meta. Ali njihovi komadi su osuđeni na izvođenje u malim salama. Nikad ih nećete vidjeti na Broadwayu niti u mreži velikih teatara."
Sposobnost američke književnosti da in vivo analizira te društvene evolucije pokazuje svoju snagu. Ali i svoju slabost, ako je vjerovati Horaceu Engdahlu, sekretaru Nobelove akademije, koji je smatra previše samozagledanom. Kako će se aktuelna kriza reflektirati na američku književnost? I šta reći o izuzetnoj nadi koju je probudio izbor Baracka Obame? "To je korak naprijed, ali možda i premalen korak s obzirom na krizu s kojom se suočavamo", ocjenjuje Howard Zinn. "Osim ako ga njegovi podržavaoci, među kojima ima i književnika, ne primoraju da napusti centrističke pozicije i pokaže više smjelosti u vođenju unutrašnje i vanjske politike."

S francuskog preveo: Nihad Hasanović
/Odlomak/
Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa


Rem Koolhaas (1944), holandski arhitekta i urbanista - prim. prev.

An Afganistan Picture Show (1992), njegova prva objavljena knjiga.

Nevidljivi čovječe, za koga pjevaš? (1952). [Homme invisible, pour qui chantes-tu?, reizdanje Grasset, Les cahiers rouges, 2002.] Ovaj roman je klasik o poziciji Afroamerikanca, suštinski "nevidljivoj" po mišljenju naratora.

T. Morrison, Gošća u Louvreu. Stranac kod kuće [Invitée au Louvre. Étranger chez soi (2006), Bourgois.]

Francuska imenica "dislocation" može označavati iščašenje (zgloba), raspad, rastavljanje – prim. prev.

Trilogija Richarda Forda (Vikend u Mičigenu, Nezavisnost i Popis imovine) objavljena je na francuskom kod Oliviera (prva dva naslova su dostupna kod Points-Seuila).

The English Major (2008) ili, u francuskom prijevodu, Une Odyssée américaine, Flammarion - prim. prev.

U ovom djelu, Matthiessen je zgusnuo trilogiju sastavljenu od sljedećih naslova: Killing Mister Watson (1990), Lost Man's River (1997) i Bone by Bone (1999).

Rođen 1922., Howard Zinn, istoričar i politolog, proslavio se u pokretu za građanska prava. Napisao je, između ostalog, bestseler Popularna istorija SAD-a. Od 1492. do naših dana (1980.) [Une histoire populaire des États-Unis. De 1492 à nos jours (1980), u prijevodu Fréderica Cottona i izdanju Agone-a, 2003.]