Ljeto 2009

  O SKRIVENOM BOGU
  Nikola Kuzanski
 
 

Poganin: Vidim da ti, dok se klanjaš u dubokoj poniznosti, niz lice teku suze ljubavi, iskrene, a ne hinjene. Reci mi, molim te, tko si?
Kršćanin: Kršćanin sam.
P. Koga slaviš?
K. Boga.
P. Tko je Bog kojega slaviš?
K. Ne znam.
P. Kako tako ozbiljno slaviš nešto što uopće ne poznaješ?
K. Zato što ne poznajem, slavim (quia ignoro, adoro).
P. Čudan prizor: čovjek koji duboko doživljava (affici) nešto što ne poznaje!
K. Meni bi bilo još čudnije kad bih duboko doživljavao nešto što prema mojem mnijenju poznajem (scire).
P. Zašto?
K. Jer čovjek uistinu manje poznaje ono što prema svojem mnijenju poznaje, nego ono što zacijelo ne poznaje.
P. Objasni mi to detaljnije, molim te.
K. Svatko tko misli da nešto zna, iako ustvari ne može znati ništa, čini mi se bezuman.
P. Meni se ti činiš posve bezuman (amens) kada tvrdiš da ništa nije moguće znati!
K. Pod 'znanjem' (scientia) razumijem dokučivanje (apprehensio) istine. Onaj tko kaže da zna, tvrdi da je dokučio istinu.
P. To i ja vjerujem.
K. Jest, a kako bi mogao dokučiti istinu, ako ne spoznaš Istinu po sebi? Ako je naime spoznavatelj (apprehendens) prije spoznatog (apprehensum), tada ne možemo govoriti o spoznaji istine.
P. Ne razumijem kako istinu možemo spoznati samo kao Istinu po sebi.
K. Miliš li da je možemo spoznati i na drugi način i u nečem drugom?
P. Da.
K. Očito se varaš, jer izvan Istine nema istine, izvan kružnosti nema kruga, izvan ljudskosti nema čovjeka. Dakle ni istina se ne može otkriti izvan Istine, niti na drugi način, niti u nečem drugom.
P. Kako mi je u tom slučaju znano (notum), što je čovjek, što kamen, a što sve druge stvari koje poznam (scio)?
K. Ništa od svega toga ne poznaš, nego svoje poznavanje samo zamišljaš. A ako bih te zapitao o štostvu (quidditas) onoga što prema tvom mišljenju poznaješ, priznao bi da nisi kadar izraziti (exprimere) samu istinu čovjeka ili kamena. Znanje da čovjek nije kamen ne izvire iz znanja (scientia), zbog kojega bi znao za razliku između čovjeka i kamena, nego iz dojma o pripadajućim osobinama (ex accidenti), iz različitih djelatnosti i oblika kojima nadijevaš različita imena kada ih razlikuješ. Imena nastaju zbog kretanja u razumu koji razlikuje (discretiva ratio).
P. Je li istina jedna ili ih ima više?
K. Samo je jedna, jer samo jedinstvenost (unitas) jest, a istina se podudara s jedinstvenošću, jer je uistinu jedinstvenost samo jedna (verum sit unam esse unitatem). Kao što među brojevima možemo naći samo jedinstvo, tako i u mnoštvu možemo otkriti samo jednu istinu. Onaj tko ne dostigne jedinstvo, neće nikada spoznati broj, a tko u jedinstvu ne bi prepoznao istinu, ne može ništa istinski znati. Premda, naime, misli da zna, lako može iskusiti da se to što prema njegovu mišljenju zna, može znati i na istinitiji način (verius). Istinitije nego što sam vidiš, može se vidjeti nešto vidljivo – naime, ako imaš oštrije oči. Dakle, ne vidiš ono što je uistinu vidljivo – a isto vrijedi za sluh i sva ostala osjetila. Sve što znamo drukčije nego što bi se moglo znati, ne znamo uistinu, nego drukčije i na drugi način (alter et alio modo). Istinu, međutim, ne poznajemo na neki drugi način od načina koji je istina sama. Zato je bezuman onaj tko misli da nešto uistinu poznaje, a ne poznaje Istinu. Zar ne bismo smatrali ludim slijepca koji bi mislio da poznaje razlike među bojama, a ujedno ne bi poznavao boje?
P. Ali tko od ljudi uopće išta zna, ako se ništa ne može znati?
K. Mudrim čovjekom možemo smatrati onoga koji zna da ne zna i zato poštuje Istinu, jer zna da se bez nje ništa ne da dokučiti, da se bez nje ne može niti biti, ni živjeti ni umovati.
P. Možda te je upravo to privuklo slavljenju, naime, žudnja da budeš u Istini (desiderium essendi in veritate)?
K. Baš tako, kako si rekao. Ne slavim Boga koga vi pogani poznajete i imenujte prema svojem pogrešnom uvjerenju, nego Boga samog, koji je sama neizreciva Istina (colo…ipsum Deum, qui est ipsa ineffabilis veritas).
P. Reci mi, brate, molim te, kakva je razlika između tvog slavljenja Boga koji je Istina i našeg slavljenja kojim ni ne namjeravamo (intendamus) slaviti Boga koji ne bi uistinu bio Bog?
K. Razlika je prilično; a daleko je najvažnija u tome da mi slavimo apsolutnu Istinu samu, nepomiješanu, vječnu i neizrecivu, a vi je ne slavite kakva je apsolutna u sebi. Slavite je takvu kakva je u svojim djelima, slavite jedinstvo u broju i mnoštvu, a ne apsolutno jedinstvo (unitas absoluta). Zato bludite (errantes), jer Istina, koja je Bog, nije priopćiva.
P. Molim te, brate, dovedi me do toga da razumijem tvoje umovanje o Bogu! Odgovori mi i reci što znaš o Bogu kojeg slaviš?
K. Znam da sve što znam nije Bog i da sve što poimam (concipio) nije Bog, nego da On sve to daleko prekoračuje (exuperat).
P. Znači da je Bog ništa?
K. Nije ništa, jer to ništa ima ime ničega.
P. Ako nije ništa, onda je nešto (aliquid).
K. Nije ni nešto, jer nešto nije sve, a Bog nije radije nešto nego sve.
P. Čudne stvari zboriš o Bogu kojeg slaviš: da nije ništa, da nije nešto. Nedokučiv je za svaki razum (ratio).
K. Bog je s onu stranu ničega i nečega, jer mu je ništa pokorno (ipsi oboedit nihil), da bi nastalo nešto. To je, naime, njegova svemoćnost: moć s kojom prekoračuje (excedit) sve što jest i što nije, tako da mu se pokorava i ono što jest i ono što nije. On naime čini (facit) da nebitak (nonesse) prelazi u bitak (esse) i bitak u nebitak. On nije ništa od toga što je pod njim, i pred čim je (praevenit) On sa svojom svemoći. Stoga ne možeš reći da je On više ovo ili ono, jer je sve od Njega.
P. Možemo li Ga imenovati?
K. Ono što se može imenovati je neznatno (parvum), dok je Njegova veličina nepojmljiva. On ostaje neizreciv.
P. Dakle, on je neizreciv?
K. Nije neizreciv, nego je više izreciv nego sve, budući da je uzrok svega što se može imenovati (nominabilia). Kako bi mogao biti bez imena onaj tko drugima daje ime?
P. Dakle, izreciv je i neizreciv?
K. Nije ni to. Bog, naime, nije korijen protuslovlja (radix contradictionis), nego je jednostavnost (simplicitas) prije svakog korijena. Stoga ne smijemo reći ni da je izreciv i neizreciv.
P. Hoćeš li uopće išta o Njemu reći?
K. Nije imenovan, nije neimenovan, nije imenovan i neimenovan, jer sve što možemo disjunktivno ili kopulativno, skladno (per consensum) ili protuslovno o Njemu izreći, zbog uzvišenosti (excellentia) Njegove beskonačnosti nije Mu primjereno. On je jedno načelo (principium), prije svake misli koju o Njemu možemo oblikovati.
P. U tom slučaju, Bogu ne pripada bitak (esse)?
K. U pravu si.
P. Dakle, On je ništa?
K. Nije ništa, nije nebićevan, niti pak bićevan i nebićevan (non est nihil, neque non est, neque est et non est), jer je vrelo (fons) i izvor (origo) svih načela bitka i nebitka (principia essendi et non-essendi).
P. Tada je, dakle, Bog doista vrelo načela bitka i nebitka?
K. Ne.
P. Ali maloprije si to rekao.
K. Istinu sam rekao kada sam to tvrdio i sada govorim istinu kada to odričem. Ako, naime, postoje bilo kakva načela bitka i nebitka, Bog im prethodi. Ne-bitak nema kao načelo ne-bitak, nego načelo bitka, jer ne-bitak ima potrebu za načelom, da bi bilo (ut sit). Tako je, dakle, načelo ne-bitka, jer ne-bitak bez Njega ne postoji.
P. Je li Bog istina?
K. Ne, on je prije svake istine.
P. Dakle, on je nešto drugo od istine?
K. Nipošto. Ne može mu pripisivati 'drugost' (alteritas ei conveniri nequit), budući da je On prije svega što smatramo istinom i imenujemo 'istina'. Beskonačno je uzvišeniji od svega toga.
P. Pa ipak Boga imenujete Bog?
K. Imenujemo.
K. Govorite li istinu ili laž?
K. Ni jedno ni drugo, niti oboje istodobno. Ne govorimo istinu, ako tvrdimo da je to Njegovo ime, ne govorimo ni neistinu, ako negiramo da je to Njegovo ime. Također ne govorimo istinu i laž, jer je Njegova jednostavnost prije svega što se može imenovati, i prije svega što se imenovati ne može.
P. Zašto Ga imenujete Bog, ako ne poznajete Njegovo ime?
K. Zbog sličnosti savršenstvu (similitudo perfectionis).
P. Hajde, objasni sad to!
K. Ime 'Bog' (grčki: theos, prim., prev.) dolazi od riječi 'theoro' (vidim, motrim, prim. prev.). U našem području (regio), Bog je to što je vid u području boje. Samo vid može zamijetiti boju, ali da bi bio slobodan za zamjedbu bilo koje boje, njegovo je središte bezbojno. Vid je sa stanovišta boje stoga prije ništa nego nešto. Područje se boje naime ne dotiče bitka izvan toga područja. Zato se s točke motrišta vida sve što jest nalazi u njemu. A sam vid u njemu ne nalazimo. Vid koji je bezbojan ne možemo imenovati u području boje, jer za njega ime nijedne boje nije prikladno. A ipak je upravo vid svojim razlikovanjem dao ime svakoj boji. Zato je svako imenovanje (nominatio) u domenu boje ovisno o njemu, ali ime Njega, od kojega potječe svako ime, prije je ništa nego nešto. Odnos Boga prema svemu (omnia) jest kao odnos vida prema vidljivim stvarima.
P. Sviđa mi se to što si rekao. Jasno mi je da u području stvorenih bića (creaturae) ne nalazimo niti Boga niti Njegovo ime. Prije će biti da Bog izmiče svakom pojmu (conceptus), nego da o Njemu možemo tvrditi bilo što. Ne možemo Ga otkriti u području stvorenih bića, jer nema njihovo ustrojstvo (conditio), ne možemo Nesastavljenog (non-compositum) naći u području sastavljenog. A sva imena koja izričemo imena su sastavljenog. Sastavljeno pak ne opstoji iz sebe, nego iz Onoga koji je prije svakog sastavljenog. Premda je dakle područje sastavljenog i sve što je sastavljeno (omnia composita) samo po njemu jest to što jest, On sam je u području sastavljenog neznan, jer nije sastavljen.
Stoga neka na vjekove vjekova bude slavljen Bog koji je skriven pred očima svih mudraca svijeta!

(1445)

Izvornik: Nikolaus von Kues, De Deo abscondito – Der verborgene Gott, u: Philosophisch-theologische Schriften, hg. und eingeleitet von Leo Gabriel; übersetzt und kommentiert von D. und W. Dupré, Bd. I.2. (Nachdruck der 1964 erschienenen 1. Auflage), Freistadt 1989, str. 299-309.

 S njemačkog preveo Mario Kopić