Ljeto 2009

  SIGURNOST U SISTEMU ZNANOSTI
  Jasmin Jaganjac
 
 

Sigurnost kao pojam ima višestruke značenje. To je veoma složen i kompleksan društveni fenomen. Etimološki gledano, sigurnost kao pojam potiče od latinske riječi ˝securitas-atis˝ što znači: pouzdan, stalan, čvrst, odan, predan, autentičan, konstatan i slično.
Naznačeni termin poslužio je i kao temelj, fundament za upotrebu u teorijskom izučavanju teme sigurnosti u mnogim zemljama. Isti termin, na engleskom jeziku koristi dva izraza: security i safety. Izraz ˝security˝ ima upotrebu i značaj u smislu nacionalne sigurnosti, što implicira i čuvanje državnog nacionalnog interesa. Shodno tome, izraz ˝safety˝ ima značenje ili sposobnost preventivnog djelovanja, kako ne bi došlo do nepoželjne sigurnosne situacije.
Sam razvoj doktrine sigurnosti povezan je sa rješenjem niza filozofsko-metodoloških i teorijskih problema. Kao jedan od njih, pojam sigurnosti je integraltivni faktor koji podrazumijeva sve vidove sigurnosti (političku, pravnu, ekonomsku, geopolitičku, vojnu, socijalnu, demografsku, informacionu, ekološku, generičku i druge), ali koji se nikako ne svodi na njihov prosti zbir. Ako bismo sigurnost shvatili kao istinsku ljudsku vrijednost, potrebu ili interes, došli bismo do slobode kao najvišeg ideala i univerzalne definicije suvremenog ljudskog progresa. Iako je definirana još od davnih vremena, sloboda je uključivala građansko pravo za odlučivanje o javnim stvarima, kao i o predmetima zaštite i sigurnosti.
Dakle, sigurnost je zasigurno jedan od glavnih motiva čovjekove aktivnosti i društva uopće, kako u prošlosti tako i danas. To je globalni izazov suvremene epohe.

Ključne riječi: sigurnost, zananost, politika, država, globalizacija.

 

1. Uvodna razmatranja

Sigurnost kao relativno nova znanstvena disciplina svojim određenjem pripada grupi društvenih znanosti. Ta klasifikacija pripadnosti određenom području znanosti temeljem univerzalnih principa znanosti, ne služi nikako njenom razdvajanju, podjeli ili izolaciji od drugih znanstvenih područja, već naprotiv, preciznom utvrđivanju oblasti, predmeta, metoda, tehnika i krajnjeg cilja ove nove znanstveno-nastavne discipline.
Sigurnost kao pojam ima višestruko značenje. To je veoma složen i kompleksan društveni  fenomen.
U općem smislu to može biti sloboda od straha, prijetnji, pa i fizičkog zlostavljanja.
Shodno tome, fenomen sigurnost podrazumijeva i uključuje moralne, ideološke i normativne elemente, što uveliko otežava njegovu preciznu i jedinstvenu definiciju. Naznačeni termin je poslužio i kao  fundament za upotrebu u teorijskom izučavanju problema sigurnosti u mnogim zemljama. Sigurnost kao izraz, i u teoriji, doktrini i u praksi, koristi se da se njome obilježe ili imenuju raznovrsni elementi i odnosi.
Dakle, sigurnost je zasigurno jedan od glavnih motiva čovjekove aktivnosti i društva uopće, kako u prošlosti tako i danas. To je globalni problem i suvremene epohe. Sve donedavno, sigurnost kao problem podrazumijevao je razmatranje, prevashodno s vojnog aspekta. Za to vrijeme znanost je svijet predstavljala kao jedinstvenu i kompaktnu cjelinu, u kojoj značajnu ulogu ima sigurnost, kao znanstveno-nastavna disciplina. 
Tek krajem  XX stoljeća sazrijevaju uvjeti za formiranje integriranih i interdisciplinarnih znanosti, koje omogućavaju razvoj fundamentalnog shvatanja jedinstva i integriranosti svjetskog znanja. Sam razvoj doktrine sigurnosti povezan je sa rješenjem niza filozofsko-metodoloških i teorijskih problema. Kao jedan od njih, pojam sigurnosti je integrativni faktor koji podrazumijeva sve vidove sigurnosti (ekonomsku, vojnu, političku, pravnu, geopolitičku, informacionu, socijalnu, demografsku, ekološku, generičku i druge), ali koji se nikako ne svodi na njihov prosti zbir.
Država je najodgovornija za postojanje sigurnosti. Zbog toga, sigurnosna funkcija države ujedno je i uslužna funkcija, jer se društvu unutar države osiguravaju i pružaju «usluge» sigurnosti. Razvijena ekonomija je materijalna baza materijalno-tehničke opremljenosti  i stručne osposobljenosti organa i službi sigurnosti. S pravom se definiraju vitalne vrijednosti društva, vrši procjena društveno opasnih događaja, kojima se ugrožavaju, narušavaju ili sustavno ruše vrijednosti i pravni osnovi dužnosti i ovlašćenja organa sigurnosti na njihovom suprotstavljanju i suzbijanju. Stabilnom i kvalitetnom socijalnom politikom sprječavaju se sukobi socijalnih grupacija sa različitim standardima življenja, pri čemu  je ideologija osnov za izgradnju  kodeksa ponašanja koji ne prihvata nikakve sigurnosne nedosljednosti ili improvizacije.
Dakle, sigurnosna funkcija države, po potrebi, može se identificirati i sa prinudnom funkcijom države, radi očuvanja vitalnih vrijednosti društva (suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti), sa borbom protiv kriminaliteta i ekstremnih devijacija.

2. Opća teorija sigurnosti

Pod općom teorijom sigurnosti podrazumijeva se sinhronizacija optimalne strukture sustava sigurnosti, zasnovane na ciljevima i zadacima, mjestu i ulozi osnovnih komponenti i njihovih uzajamnih utjecaja. Pod pretpostavkom da je sigurnost jedna od osnovnih, primarnih i vodećih potreba i zakonitosti razvoja čovjeka i čovječanstva, nesporno bi tada u formiranju teorije sigurnosti ključnu ulogu trebalo da ima socijalna filozofija,  vodeći računa o tome da se čovjek u njoj javlja dvostrano, i kao subjekat i kao objekat.
U tom pogledu veoma je značajna ustavno-pravna koncepcija sigurnosti, koja je sadržana u Ustavu i sustavnim zakonima. Kada su u pitanju norme iz ovih dokumenata koja se neposredno primjenjuju, tada između koncepcije i prakse nema bitne razlike. Postoji i opći predmet ustavno-pravnih normi koji se odnosi na političku strukturu društva kao npr. oblik sustava političke vlasti, državne institucije, položaj i slobode čovjeka i građanina. Predmet ustavno-pravnih koncepcija sve više se nalazi u strukturi društva, ali on nije dovršen ni povijesno ni teorijski, samo je kompaktan i mijenja se sukladno sa društvenim i sigurnosnim sustavom.
U praktičnom životu, sigurnost se očituje kroz različite manifestacije:
1. konstitucionalnim, zakonodavnim i praktičnim mjerama je garant i zaštita, životno važnih interesa pojedinaca, društva i države;
2. kao znanstvena disciplina i iskustvo i kao iskustvo i  kultura;
3. kao životno važan interes.
Promatrajući sigurnost sa interdisciplinarnog aspekta, doći ćemo do zaključka da su najvažniji elementi pojma sigurnosti: stanje potencijalnih žrtava (objekat napada), sposobnost objekta (pojave, procesa da sačuva svoju suštinu i osnovnu karakteristiku u uvjetima namjernog, destruktivnog djelovanja spolja ili u samom objektu, pojavi, procesu), svojstvo sistema – jer je sigurnost sistemska kategorija izgrađena na principima stabilnosti, samoregulaciji, pouzdanosti (sigurnost je pozvana da zaštiti svako od  tih  svojstava sustava), zatim sigurnost se može promatrati i kao garant životnih aktivnosti osobe, društva, države (što im omogućava da sačuvaju i povećaju materijalne i duhovne vrijednosti) i, u konačnici, sigurnost je odsustvo bilo koje prijetnje ili napada. Suštinski, sigurnost je stanje zaštićenosti pojedinaca, društva, države, stanje zaštićenosti životnih interesa, stanje zaštićenosti nacionalnih interesa, pokazatelj stanja sustava u odnosu na nepovoljne aktivnosti.
U okviru nastavnog plana i programa studija mnogih fakulteta društvenih znanosti, tematikom sigurnosti se bavi niz disciplina društvenih znanosti, kao i druge  znanstvene discipline koje izučavaju problematiku ugrožavanja sigurnosti. Svaka od tih disciplina uspostavlja svoje metode u okvirima znanosti za izučavanje problema sigurnosti, polazeći od nekih općih principa, saznanja društvene stvarnosti i uzročno- posljedičnih veza uspostavljenih društvenih odnosa. Međutim, bez obzira na relativno veliki broj  znanstvenih disciplina koje se njome bave, sa sigurnošću se može reći da oblast sigurnosti u prošlosti nije dovoljno znanstveno i teorijski izučavana.
Na razvoj i definiranje ove znanstvene discipline uticao je veći broj faktora, među kojima su najznačajniji slijedeći:

  1. dinamičnost i složenost većeg  broja društvenih odnosa, prirodnih i tehničkih događaja koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa problemima unutrašnje i vanjske sigurnosti građana, države i međunarodne zajednice;
  2. dostignuti stupanj znanja i informacija, kako o izvorima i oblicima ugrožavanja sigurnosti društva, tako i o potrebi uspostavljanja efikasnog sustava integralne zaštite;
  3. sve brojniji i destruktivniji oblici ugrožavanja sigurnosti, koji moraju da se izučavaju na najvišem znanstvenom stupnju.
  4.  

Sigurnost svake države počiva  na elementima njene nacionalne moći. To  prvenstveno podrazumijeva većinu teritorije, ekonomsku snagu, geostrateški položaj, sirovine, ovisnost o inozemnom tržištu, tehničkim i tehnološkim kapacitetima, nacionalnom karakteru, efikasnosti vlade da operacionalizira usvojene odluke, obrazovni nivo stanovništva, produkciona moć, nacionalni moral i unutarnje rezerve.
Pri izučavanju ove znanstvene discipline trebalo bi posebno imati u vidu intredisciplinarnost i multidisciplinarnost. Sa aspekta povijesnog razvoja kompleksa sigurnosti, trebalo bi uočiti značajne činjenice. Tako npr. do vremena buržoaskih revolucija  kompleks sigurnosti je obuhvatao fizičku silu, potrebnu da zaštiti  državu od vanjskog napada.
Suprotno predhodnom, suvremeno poimanje kompleksa sigurnosti izlazi iz domena obrane zemlje i obuhvata mnoštvo aktivnosti koje su samo posredno povezane za poimanje obrane u klasičnom značenju tog pojma. Sigurnost u svom kompleksnom poimanju podrazumijeva, prije svega, uvjete za neometani društveno-politički, ekonomski i kulturni razvoj svih osnovnih općecivilizacijskih vrijednosti, koje su primjerene čovjeku.
Dakle, početkom 21. stoljeća javljaju se ideje i potreba za novom znanstvenom disciplinom, koja bi se bavila istraživanjima i teorijskim uopćavanjem fenomena i institucija iz područja sigurnosti. Sažeta teorijska promatranja koja su nastala u okviru ove znanstvene discipline stvorila bi pretpostavke za uspješnu teorijsku analizu pojava koje podstiču ugrožavanje sigurnosti povezanih sa objektivnom stvarnošću, koja ih uvjetuje. Uspostavljanje novih uopćenih znanja u okviru nove sigurnosti omogućilo bi sažimanje do tada pojedinačnih slučajeva izučavanja segmenta sigurnosti u nove oblike i vidove znanstvene aktivnosti, gdje bi sigurnost bila promatrana u cjelini društveno-ekonomskih, političko- pravnih, međunarodnih i vojnih odnosa.
Osim navedenih, na nastavak znanstvenog  razmatranja i definiranje sigurnosti utjecao je i veći broj faktora od kojih su najznačajniji: društvena i znanstvena potreba, podjela rada u području znanstvenog rada (postignut stupanj znanja i informacija o izvorima i oblicima ugrožavanja sigurnosti društva, i o potrebi uspostavljanja efikasnog sistema integralne zaštite): dinamičnost i složenost većeg  broja društvenih odnosa (koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa problemima unutrašnje i spoljnje sigurnosti države i  sve brojniji i destruktivniji oblici ugrožavanja pojedinačne i kolektivne sigurnosti, koji se moraju proučavati na znanstvenom nivou, kao npr. – terorizam, teror... ).
Naziv ove znanstveno-nastavne discipline relativno je nov i nastao je u procesu koncipiranja nastavnih sadržaja ovog predmeta. Određivanje pripadnosti sigurnosti jednom od kompleksa znanosti, na osnovama klasificiranja znanosti, služi tačnom i preciznom utvrđivanju područja, predmeta, metoda i cilja, što ima svoje teorijsko, praktično i pedagoško opravdanje.
Polazeći od znanstvenog rada prof.  dr. Andrije Stojkovića  ( Osnovi znanosti o društvu), sve znanosti se klasificiraju na prirodne, društvene, matematičke, filozofske i znanosti o psihičkim pojavama.
Međutim, kao i ostale znanstvene discipline u razvoju, sigurnost karakteriziraju dvije tendencije. Prva, u vremenu nastanka, koja se izražavala u vidu integracije sa srodnim znanostima, koja je kao takva  posljedica njene  nerazvijenosti i nesposobnosti da definira svoj predmet, metod i cilj. I druga, a to je diferencijacija znanja jedne grupe od druge prema njihovom daljem usvajanju i objašnjavanju.
Sigurnost kao znanstvena disciplina zasniva se na određenim pretpostavkama od kojih se polazi u znanstvenom proučavanju i utvrđivanju njene strukture.
 
Ako integralna sigurnost zahtijeva znanstvenu obradu u cilju otkrivanja principa, institucija i zakonitosti, onda bi ova oblast sigurnosti kao njen dio u stvaranju znanstvenog sistema pošla od određenih principa ili pretpostavki kao što su:

  1.  analiza političko-pravnog sistema određene države, jer nacionalna  sigurnost podrazumijeva zaštitu državnog poretka i sigurnosti od strane specijaliziranih institucija države;
  2.  analiza međunarodnih odnosa i mjesta određene države u međunarodnoj zajednici u okviru integralne i regionalne sigurnosti u  užem smislu;
  3.  interpretacija suprotstavljanja pojavama ugrožavanja u međunarodnim i domaćim uvjetima, kao kategorija koja bi trebalo da doprinese višem teorijskom uopćavanju;
  4.  stvaranje znanstvenog sistema kao teorijske osnove u očuvanju sigurnosti i zaštite legitimnog i legalnog poretka od strane specijaliziranih državnih organa i kao izraz konkretnih potreba građana da organizuju zaštitne snage društva kao sopstvene;
  5.  znanstveni sistem treba da ima i pedagoška svojstva i da razrađujući sopstvene pojmove i kategorije vrši postupno uvođenje  u osnovne probleme kojima se bavi.

Značaj znanstvenog proučavanja tematike sigurnosti, sa aspekta nove znanstvene discipline, može da bude višestruk: društveni, teorijski i pedagoški.

 

3 Mjesto i uloga sigurnosti u sistemu znanosti

Između sigurnosti i drugih znanstvenih disciplina postoje dodirne tačke. Do tog obostranog preplitanja najčešće dolazi zbog toga što sadržaj više disciplina može biti potpuno ili djelimice isti, a da pri tome svako od njih izučava posebne aspekte tog sadržaja, sa stanovišta svog predmeta. Takođe, različitost predmeta ne isključuje mogućnost uzajamnog korištenja rezultata drugih disciplina u proučavanju predmeta jedne discipline. Određivanje predmeta je ključni kriterij u sagledavanju mjesta ove discipline u sistemu znanosti, odnosno njenog razgraničenja od drugih disciplina.
Definiranje sigurnosti, kao nove znanstveno-nastavne discipline među drugim znanostima, tjesno je povezano sa poznavanjem pojma znanosti. Termin znanosti upotrebljava se, uglavnom, u tri značenja: Prvo shvatanje znanosti predstavlja sistem znanja u svijetu koji  nas okružuje.   Drugo shvatanje znanosti kao naročite forme čovjekove aktivnosti, i to one aktivnosti koja predstavlja uporno i bezobzirno kritičko traganje za istinom o svijetu koji nas okružuje. Treće shvatanje pod znanošću podrazumijeva opći metod sastavljen od mnogo značajnijih, ali manje općih postupaka.
Uvažavajući mišljenja autora ovih i drugih definicija, a iz sopstvenog znanstvenog iskustva, autor ovoga rada smatra da je znanost misaona interpretacija objektivne stvarnosti koja je zasnovana na činjenicama te stvarnosti.
Predmet  opće znanosti o sigurnosti je sigurnost čovjeka, društva, države, civilizacije u svoj različitosti prijetnji i (ili) napada, u različitim  uvjetima, situacijama, prostoru i vremenu. Shodno tome, glavni cilj opće znanosti o sigurnosti je otkrivanje zakonitosti sigurnog razvoja biosfere, izučavanje, upoređivanje, klasificiranje i sistematiziranje složenih događaja, procesa, u oblasti sigurnosti životnih aktivnosti čovjeka, čovječanstva, te izrada odgovarajućih preventivnih mjera, lokaliziranje i otklanjanje tih «složenih» događaja. Opća znanost o sigurnosti je znanost o zakonitostima i mehanizmima sigurnosti čovjeka, društva, države i čovječanstva od vanjskih i unutrašnjih napada. Primjena znanstvenih metoda osigurava znanstvenoj misli intersubjektivnu provjerljivost jer: sve što se u znanosti tvrdi mora biti jasna, precizno i društveno razumljivo; znanstveni sudovi moraju biti obrazloženi i  koherentni  tako da se oni moraju logički izvesti iz drugih i znanstvena misao mora biti praktično provjerena, jer je znanstveno mišljenje «stalna kritika argumenata» na kojima su njeni zaključci zasnovani.
Dakle, znanstveni rad je složena aktivnost koja mora biti zasnovana na principima logike.
Treba se temeljiti na znanstvenoj teoriji i mora uključivati postupke empirijske verifikacije.  
Izvori i oblici ugrožavanja sigurnosti suvremenih država najčešće su društvene pojave nastale kao rezultat ponašanja ljudi. Tomu svakako doprinosi i složenost društva i društvenih pojava, što je posljedica djelovanja velikog broja činilaca ne samo prirodnih i tehničko- tehnoloških  nego i društvenih, na društvo kao cjelinu, ili pojedine njegove dijelove.
Sa aspekta sigurnosti, problemima društva i raznih društvenih pojava bavi se više znanstvenih disciplina u manjem ili većem obimu. Ako pođemo od činjenice da je cilj znanosti utvrđivanje objektivne stvarnosti, jasno je da se određene znanosti i znanstvene discipline razlikuju ne samo po znanstvenim metodama, sredstvima i ciljevima, već i prema tome koji dio stvarnosti, odnosno društvenih, prirodnih, tehničkih ili psihičkih pojava proučavanja.
Opća sociologija i različite sociološke discipline predstavljaju izvore općih stavova zasnovanih na empiriskim saznanjima, koji mogu biti primijenjeni u obradi pojedinih pitanja iz okvira nacionalne sigurnosti (npr. nivoi sigurnosti – društveni, ljudski i slično)
Opća psihologija i njene discipline su, takođe, izvori značajnih općih ili konkretnih saznanja, čijom se primjenom cjelovitije osvjetljavaju multidisciplinarni problemi sigurnosti (npr. teorije obavještajne aktivnosti)
Političke znanosti, posebno znanost o međunarodnim odnosima, imaju naročitu važnost u izučavanju nacionalne sigurnosti zbog izraženih političkih značenja brojnih fenomena i kategorija (politički sistemi, institucije, političko nasilje i slično). Isto tako, u okviru suvremenih studija sigurnosti, sve je više uključivanja oblasti sigurnosti u političke znanosti.
Znanost o upravi, kao empirijska disciplina koja se bavi vanparlamentarnim proučavanjem uprave, a u vrijeme svog nastanka u drugoj polovini 20. stoljeća bavila se pretežito policijom, kao dijelom unutrašnje uprave. Ima veliku bliskost sa našim predmetom, jer u nekim djelovima kao što su sigurnosne institucije i druge upravne organizacije dolazi do preklapanja predmeta. Sigurnost i krivično pravo, kao različite znanstvene discipline, imaju funkcionalno jedinstvo: predmet prve discipline određen je onim antiustavnim ponašanjem (kao realnim pojavama) koje krivično pravo tretira kao normativne pojave (krivična djela).
Krivično procesno pravo definira postupak u kome se utvrđuje postojanje krivičnog djela i odgovornost izvršioca, način postupanja organa otkrivanja, gonjenja i presuđivanja. U našem predmetu izučavaju se organizacije, ustanove i kategorije koje organiziraju i  sprovode antiustavnu aktivnost, koja se najčešće manifestira u vršenju tzv. političkih krivičnih djela.

Odnos sa kriminalistikom je odnos dviju srodnih disciplina, čiji predmeti imaju značajne dodirne tačke na području kriminalistike, odnosno istražne policije, kao dijela policijskog sistema, ne samo na sprječavanju i suzbijanju kriminaliteta, nego i drugih kompleksnih sadržaja iz okvira nacionalne sigurnosti.  Kompaktibilnost njihovih sadržaja je nesumnjiva, jer se obje discipline interesiraju za način izvršenja, sredstva izvršenja i način rasvjetljivanja krivičnih djela.
Ako je kriminologija, znanost čije je područje osnovnog interesa etimologija i fenomenologija kriminaliteta, u mogućnosti da uključi proučavanje institucija sistema nacionalne sigurnosti, onda je za izučavanje našeg predmeta bitna tipologija krivičnih djela, ali su važni i  vanjski i unutrašnji faktori koji dovode do antiustavnih ponašanja, kao i djelovanja svih učesnika u sigurnosti zemlje.
Ekonomske znanosti su, pojavom globalizma i procesa globalizacije u posljednjih desetak godina, postale izuzetno važne u osvjetljavanju političkih procesa, koje diktiraju multinacionalne kompanije vodećih država, jer od toga ovise i svi nivoi sigurnosti, počev od osobne, nacionalne do integralne sigurnosti. Veza sa predmetima društveno-političkih, ekonomskih i međunarodnih odnosa zasniva se na činjenici što one predstavljaju osnovu iz koje proističe organizacija i funkcija sigurnosti.
Dakle, svako društvo ima svoje osnovne vrijednosti i interese na kojima počiva njegov opstanak i razvitak. Te vrijednosti su uslovljene karakterom društveno-ekonomskih odnosa, odnosno pravnom i političkom nadgradnjom. Shodno tome, svako ugrožavanje tih vrijednosti i interesa, pojedinačno ili ukupno, predstavlja istovremeno i ugrožavanje datog društva, njegove stabilnosti, suvereniteta i prosperiteta. Zaštita od vanjskog ugrožavanja, kao i zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta, osnov je za vezu sigurnosti sa vojnim znanostima, geopolitikom i geostrategijom.
Povezanost sigurnosti sa geopolitikom ogleda se kroz njen predmet: država i njeni strukturni elementi, stanovništvo u svim aspektima i teorija sa svim prirodnim i antropogenim objektima. Država obnaša više funkcija od kojih je jedna sigurnosna, a stanovništvo i teorija su elementi moći države. Mogu da se pojave i kao izvori ugrožavanja  sigurnosti.
Geopolitika je u svom tradicionalnom značenju prevaziđena, a njeno mjesto je zauzela neoklasična geopolitika. Veza sa neoklasičnom geopolitikom ogleda se u tri analitičke dimenzije ove znanosti: političkoj i vojnostrateškoj, ekonomskoj i kulturno-povijesnoj.
Geostrategija je produžetak geopolitike i vezana je sa idejom kontrole prostora ili promjene njegovih parametara kroz razne forme: političke, vojne civilizacijske, komunikacijske, demografske i informacione.
Politička geografija je znanstvena disciplina koja proučava veze i odnose između elemenata i faktora političke stvarnosti i faktora sredine koji ih uvjetuju. Prostor i moć države, teorija, geografski položaj, stanovništvo, kultura, religija, ekonomija države, samo su neke zajedničke teme, koje se sa aspekta sigurnosti smatraju elementima moći ili izvorima ugrožavanja sigurnosti države. Najdirektnija veza postoji sa znanstvenim oblastima iz kriminalistike i kriminologije, čiji teorijski fundament za kvalifikovano obavljanje poslova predstavlja upravo uvod u studije sigurnosti.
Praktični značaj izučavanja sigurnosti jeste u svestranijem i preciznijem sagledavanju uzroka i posljedica nastanka i odvijanja određenih društvenih pojava sa stanovišta sigurnosti.
Sa stanovišta izučavanja suvremene sigurnosti trebalo bi obratiti pažnju na političku i ustavno-pravnu koncepciju sigurnosti, kao jednom od metodoloških pristupa u pojmovnom određenju sigurnosti, shvaćene kao integralna sigurnost. Iz višeznačnosti integralne sigurnosti proizilazi da znanost o teoriji sigurnosti, osim što pripada grupi društvenih znanosti u širem smislu, sadrži i određene elemente političko-pravnih disciplina. Rezultati teoretskih istraživanja, prema tome, bili bi i teoretska, politička i ustavno-pravna koncepcija sigurnosti. Ovi metodološki pristupi, koji se u realnim odnosima postojanja nalaze u temporalnom jedinstvu, otklanjaju osporavanje samostalnosti znanosti o sigurnosti i potvrđuju validnost zasnivanja posebne znanstvene discipline.
Politička koncepcija sigurnosti daleko je uža od opće (teorijske) koncepcije, a znatno  je šira od ustavno-pravne koncepcije sigurnosti. Njen zadatak je da posluži ostvarenju političkih ciljeva, tj. usmjeravanju zaštite društva u određenom pravcu, čime se omogućava njegov opstanak i razvoj. Isto tako, ona bi trebalo, s jedne strane, da objasni ono što se u vanjskoj i unutrašnjoj politici sigurnosti već dogodilo, a, s druge strane, da pruži odgovore na ono što bi trebalo učiniti da bi se ostvarili određeni ciljevi. Budući da je sigurnost atribut svake države, onda se politička koncepcija utemeljuje na znastvenom učenju o funkcijama države, jer je sigurnost jedna od njenih mnogobrojnih funkcija. Država se, kao složena pojava, ispoljava i kao pravna i kao politička organizacija.
Ustavno-pravna koncepcija sigurnosti sadržana je u Ustavu i sistemskim zakonima (materijalnim i obligacionim). Kada su u pitanju norme iz ovih dokumenata koje se neposredno primjenjuju, tada između koncepcije i prakse nema razlike.
Postoji i opći predmet ustavno-pravnih normi, koji se odnosi na političku strukturu društva (oblik sistema političke vlasti, državne institucije, položaj i slobode čovjeka i građanina). Predmet ustavno-pravne koncepcije sve više se nalazi u strukturi društva. Tako određen, on nije dovršen ni povijesno, ni teorijski, samo je konkretan i mijenja se sukladno sa društvenim i sistemom sigurnosti. Mjesto i uloga političko-pravne koncepcije sigurnosti u zasnivanju znanstvene discipline je, po svemu sudeći, očita, jer se u duhu ove koncepcije, kao predmet izučavanja, teorijski razrađuju pojavni oblici i akteri ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti države, kao i zaštita državnog poretka i sigurnosti.

/Odlomak/

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa


Etimološki promatrano, sigurnost kao pojam potiče od latinske riječi «securutas-atis», što znači siguran, pouzdan, stalan, čvrst, odan i slično. Za isti termin u engleskom jeziku koriste se dva izraza : security i safety. Izraz «security» (secure-siguran, osigurati) ima upotrebu i značaj u smislu «nacionalne sigurnosti», što implicira i čuvanje državnog nacionalnog interesa. Shodno tome, izraz »safety» ima značenje ili sposobnost preventivnog  djelovanja, kako ne bi došlo do nepoželjne sigurnosne situacije.

Među nastalim interdisciplinarnim znanostima  kao npr. epilogija (znanost o energetsko-informacionoj razmjeni između žive i nežive prirode), informaciologija (znanost o jedinstvenom informacionom prostoru-polju svemira),  nookosmologija (znanost o jedinstvu svemira), socionika (znanost o jedinstvenom informaciono-energetskom organizmu), pojavila se potreba formiranja još jedne, nove znanstvene discipline pod nazivom znanost o sigurnosti čovjeka. Ova znanstvena disciplina tijesno je povezana sa čovjekom, njegovom aktivnošću, mjestom i ulogom u svijetu, bilo kao individue i (ili) njegove sigurnosti u svjetskom okruženju, uključujući i sigurnost sredine u kojoj čovjek živi.

Osim sigurnosne funkcije, važno mjesto pripada još nekim funkcijama države (kao npr: uslužna, ekonomska, pravna, socijalna, ideološka funkcija države). Kroz uslužnu funkciju država se pojavljuje kao proizvođač javnih dobara (škole, bolnice, policija, vojska, civilna zaštita, komunalne i poštanske usluge i dr.) od kojeg zavisi moderan život čovjeka, bez kojih je nezamisliv. Ekonomska funkcija – država kao regulator i pomagač... Država operira makroekonomijom i drugim prilikama za podršku ekonomiji unutar njene teritorije. Ona također proizvodi fizičku infrastrukturu za unaprjeđenje privrede, puteve, željeznice, dalekovode, telekomunikacije i sl. Pravna funkcija - država kao arbitar. Država donosi zakone, opće obavezujuće norme kojima se i sama ograničava u postupanju u društvu i kojima regulira pravila ponašanja svojih građana,  i u isto vrijeme je ona sudija iznad svih konflikata u društvu i neutralna je u presuđivanju sporova. Socijalna funkcija – država kao socijalni inženjer. Država ima funkciju iznalaženja balansa između socijalne nejednakosti pojedinih društvenih grupa unutar društva i održavanja politike socijalnog mira u društvu.            
Ideološka funkcija države – zasniva se na teoriji odnosa između ekonomske baze i ideološke političke nadgradnje. Ideologija je jedan od osnovnih činilaca kohezije i homogenosti u društvu, što je bitan uslov za uspješnu obranu, odnosno sigurnost zemlje. (Stojić, Lj. Osnovi bezbednosti, Draganić, Beograd, 2006, str.12-13).

 

Socijalna filozofija je znanost koja se bavi općim zakonitostima  razvoja čovjeka i društva.

Ekonomska samostalnost, pravno i socijalno blagostanje, integritet, stabilno i efikasno funkcioniranje, ali i kao svakodnevni, kontinuiran, težak, rutinski rad, kao vrlo važna profesija.
Povijesno gledano, odlučujući element u poimanju sigurnosti bila je vojna sila. Tek u drugom dijelu XX stoljeća sigurnosna dilema naglo se pomjera ka širem području društvenog života, pri čemu nevojnim elementima ugrožavanja sigurnosti pripada sve  značajnije mjesto. Time se izvor moći države također pomiče sa strogo vojnih faktora i njenih pratećih elemenata ka tehnologiji, tehničkom i drugom obrazovanju ljudskog potencijala i kontroli tržišta. Drastično se mijenjaju i uvjeti za održavanje vojnog kapaciteta. Uslijed tehnoloških inovacija, rađaju se nove tehnike, oružje zastarijeva nevjerovatnom brzinom, čime  znanstvena saznanja dobivaju posebno mjesto i značaj.

Interdisciplinarnost ukazuje na to da bi za izučavanje sigurnosti trebalo koristiti znanje i rezultate istraživanja drugih znanosti, odnosno neophodna je veza različitih disciplina  sa ciljem istraživanja zajedničkih problema; Multidisciplinarnost označava da je naša  pretpostavka njenog autonomnog razvoja objedinjavanje mnoštva znanja iz različitih disciplina.
Stajić, Lj., Gačinović, R.: Uvod u studije bezbednosti,    Beograd, str.8-9

Krajem 18. stoljeća kulminacija buržoaskih revolucija u liku velike  francuske buržoaske revolucije epohalno je promijenila svijet.

  Društveni – proizilazi iz društvene stvarnosti, uloge znanosti u društvu, potreba i razvoja samog društva. Imajući u vidu radikalne promjene u međunarodnim odnosima, nakon poluvjekovnog bipolarnog  hladnoratovskog perioda, društveni značaj dobija prioritet, jer se u uvjetima globalizacije međunarodnih odnosa sve češće postavlja pitanje suvereniteta međunarodno priznatih država i osobne sigurnosti njihovih građana.  Praktični značaj proučavanja ogleda se u potrebi jednog društva da stalno unaprjeđuje praktično djelovanje svih subjekata sigurnosti, ali i svih drugih društvenih subjekata, čineći tako zaštićenost države univerzijalnom. Formiranje nove znanstvene discipline ubrzava društveni značaj, društvenu stvarnost, ulogu znanosti u društvu i potrebu društva da sigurnosnu praksu podigne na optimalni nivo. Teorijski - opredijeljen je sintetičkim shvatanjem odnosa teorije i prakse: kritičkom analizom prakse ostvaruje se viši nivo naučnog objašnjenja, uopćavanja i otkrivanja zakonitosti, vrši se usmjeravanje prakse, a potom daje empirijsku podlogu teoriji: značaj teorije u koncepciji ove znanstveno-nastavne discipline određen je, svakako, i znanstvenom metodologijom, koja polazi od teorije saznanja, utvrđuje da su u znanstvenom mišljenju neophodne dvije faze: prva, iskustvena (sakupljanje, opisivanje i klasificiranje  činjenica);  i druga, teorijska  (tumačenje činjenica, utvrđivanje raznih oblika njihovih veza i odnosa, koje idu  do formuliranja znanstvenih zakona, teorija i znanstvenih sistema). Pedagoški – podrazumijeva da se, u okviru obrazovnih institucija, usvoji ne samo znanstveni pogled na svijet od strane korisnika, već da se on sastoji i u njihovom osobnom pripremanju za angažmanom u razvoju društva u uvjetima sigurnosti.  Stajić , LJ., Gaćinović, R. : «Uvod u studije bezbednosti», Draslar partner, Beograd, 2007 god., str.12 13.

Ovakav sistem obično podrazumijeva uređen, povezan, obuhvatan, promjenljiv skup znanstvenih činjenica, iskustvenih generalizacija, znanstvenih zakona i teorija, zasnovanih na određenim principima.

Zato znanstveni rad mora uključivati i logičko povezivati nivoe znanstvenog mišljenja i to:
      1. Najjednostavniji nivo znanstvenog mišljenja. Svaka je znanost traženje logike unutar predmeta koji istražuje, na što nas upozorava i sam izazov znanosti. Sociologija traga za logikom društvenih procesa, politologija za logikom unutar političkih procesa, a sigurnost za logikom sigurnosti društva u najširem smislu.
      2. Nivo teorijske orijentacije. Taj nivo se obično zove nivo opće teorijske orijentacije, pa se tu razrađuju osnovne znanstvene teorije i njihova upotreba u objašnjavanju predmeta neke znanosti kao što su funkcionalnost, povijesno-komparativna metoda, idealni tip  i slično. Znanstvena teorija je cilj i sredstvo u znanstvenom istraživanju. Istaknuta je njena važnost na području otkrića. Međutim, znanstvena misao ne ostaje samo na ideji otkrića, već ide u njenu verifikaciju.
      3.- Nivo empirijsko-metodoloških postupaka. Izbor i razrada metoda za prikupljanje podataka ovisi o obilježjima procesa koji se istražuju. Zbog toga se znanstvena misao na osnovu nivoa zasniva na teorijskom poznavanju predmeta i problema koji se istražuju kao i na poznavanju empirijskih metoda i postupaka.

Teorija države i prava, politički sistem, ustavno pravo, sociologija...