Ljeto 2009

  Asaf čudotvorac Stvarnosti
  Berin Bajrić
 
 

I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: “Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprjeti i istjerati ćemo ih iz Sabe, ponižene i pokorene.” “O Dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?” “Ja ću ti ga donijeti” – reče Ifrīt, jedan od džinova - “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.”
“A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je učio iz Knjige – “prije nego što okom trepneš”. I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”
(al-Naml, Mravi, 36-40.)

                Nakon što bi pročitao ili pak poslušao ovih par redaka, neupućeni posmatrač (osim ako dobro ne poznaje razne vrste pripovijedanja i pri tome razlikuje formu priče od forme prijevoda nekog kazivanja iz svetog teksta) bi nesumnjivo pomislio da se radi o odlomku iz poznatog zbornika priča koji nosi naziv Hiljadu i jedna noć. I zaista, u navedenim rečenicama navode se isti likovi kao i u Hiljadu i jednoj noći. Poslanik i vladar Sulejman, a.s., mnogo je spominjan lik koji u Hiljadu i jednoj noći u sebi utjelovljuje simbol pravog i najvećeg svjetskog vladara, dok se pod imenom Ifrīt nekada misli na konkretnog džina – koji nosi ovo ime kao svoje vlastito, a nekada se ovim imenom oslovljavaju džini kao vrsta.
Ipak, navedene rečenice dio su poprilično dugačkog i poznatog kur'anskog kazivanja navedenog u suri al-Naml (Mravi) a koje govori o caru i poslaniku Sulejmanu, a.s., i kraljici od Sabe koja, kako tradicija navodi, nosi ime Belkisa. Nekoliko snažnih ajeta koji su izdvojeni iz ovog kazivanja govore o poznatom duelu između Ifrīta koji je bio od džinskoga roda, i posjednika znanja iz Knjige – Onoga koji uči iz Knjige - koji je, opet u tradiciji, poznat pod imenom Asaf. Ovaj duel se desio na dvoru pred vladarom Sulejmanom, a.s., i pobjedu je na kraju, kako i samo kazivanje kazuje, odnio mudrac Asaf. Osim priče koja ima svoj tok i koja počinje postrojavanjem Sulejmanove vojske sastavljene od džina, ljudi i ptica, te njegovog upoznavanja sa kraljevstvom od Sabe i u konačnici donošenjem Belkisinog prijestolja pred Sulejmana, ovo kazivanje nudi i jednu mnogo širu i dublju implikaciju nego li je to ova čisto vanjska.
Kazivanje je, može se reći, izuzetno bremenito značenjem za kojim treba tragati. Kao vodilja na tom putu trebali bi poslužiti ajeti u kojima Kur'an snažno naglašava razlog zašto pripovjeda svoja kazivanja:

Stoga pripovijedaj priče ne bi li oni promislili.
                                                                                    (al-’A‘rāf - Uzvisine, 176.)

U pripovijestima o njima ima pouke za razumne; Kur’an nije puka besjeda koja smišlja se, već je on ovjera onoga što prije njega objavljeno je; on je pojašnjenje za sve, uputa i milost za ljude pravovjerne.
                                                                           (Yūsuf - Jusuf, 111.)

S ove pozicije se da razumjeti da Kur’an poziva da se prevaziđe površinski i čisto historijski sloj njegovih kazivanja i pokušaju odgonetnuti nepregledna prostranstva njegovih značenja i njegovih mudrosti.
Ako se krene sa ovakvog polazišta, onda gore navedeno kur’ansko kazivanje nudi nekoliko vrlo važnih i u isto vrijeme izuzetno snažnih implikacija. U prvom redu radi se, dakle, o priči koja bar po temi podsjeća na neku iz mnoštva priča iz Hiljadu i jedne noći i upravo zato nas zove, ne da je uporedimo sa tim pričama, mada bi i to bilo izuzetno zanimljivo, već da promislimo kakv to odnos ima Kur’an sa svim ostalim pričama pa i onim iz Hiljadu i jedne noći, a samim tim i sa umjetničkim tekstom općenito. Ovo pitanje je dio šire problematike odnosa islama prema umjetnosti uopće, pa ćemo se, prije nego se upustimo u analizu navedenih ajeta, vrlo kratko osvrnuti na ovu problematiku. Pođemo li od činjenice da je islam religija sa učenjima o zagrobnom životu, doći ćemo do zaključka da on, baš kao i druge religije sličnog karaktera, ne podstiče trošenje vremena uzalud a samim tim ni umjetnost radi umjetnosti. Musliman ne smije uzalud trošiti vrijeme. U muslimanskoj težnji ka Drugom svijetu i nastojanju da stekne Božije zadovoljstvo, umjetnost izgleda bezvrijedno. Ipak, islamski svijet uvijek je koncentriran na držanje zlatne sredine – nikada nije zaboravio da Kur’an također poziva i na uživanje u ljepoti i dobrim stvarima ovoga svijeta, uključujući hranu i piće.

Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase koje On dade za Svoje robove i ono što za pojesti lijepo je!?” Onda odgovori: “To i jest za one što vjeruju na svijetu ovome  - i to na Dan ustanuća kao nešto što naročito je”; tako Mi ljudima koji shvaćaju podrobno izlažemo znamenje.
(al-’A‘rāf, Uzvisine, 32.)

Islamska etika estetike izvodi se iz uvjerenja da Bog, kao apsolutno Savršeni – al-Kāmil – je i Lijepi – al-Ğamīl i Onaj Koji voli ljepotu (yuhibb al-ğamāl). Stoga, nimalo ne čudi kakvu je sve ljepotu proizvela islamska umjetnost posebice na poljima književnosti, arhitekture, knjigovestva, kaligrafije, minijature i recitiranja Kur’ana.
Vratimo se kazivanju iz navedenih ajeta. Prvo što zove na dublje promišljanje jeste sama priča sa istim likovima kao i u Hiljadu i jednoj noći. Dio velike priče koji je izdvojen iz konteksta ima svojevrsnu simboliku ne samo sam po sebi, već i sa likovima koji participiraju u njoj. Naime, pred najvećim valadarom na čitavom svijetu Sulejmanom a.s., koji i u Kur’anu i u Hiljadu i jednoj noći, ali i u orijentalno-islamskom pa i širem civilizacijskom krugu predstavlja simbol vlasti, odigrava se duel između Asafa mudraca i Ifrīta džina. Sulejman, a.s., traži da mu se donese Belkisino prijestolje i da mu se tako njeno kraljevstvo pokori, odnosno, kako u Izvorniku stoji, da mu njeno kraljevstvo dođe u svojstvu muslimana.
Prvi simbol koji se u ajetu prepoznaje je simbol vlasti koja traži da joj se pokori budući da za sebe tvrdi da je pravedna i Bogom dana da upravlja na ovom svijetu. Tako se Sulejman, a.s., može razumijevati i kao vrlo snažna kur’anska metafora koja u svoj opseg, naročito u kontekstu našeg pitanja, osim značenja vladanja i pravde uvlači i značenje rastavljanja istine od neistine odnosno odabira boljeg i pravičnijeg načina. Tako Sulejman, a.s., u ovoj priči ustvari ima značenje samog Kur’ana koji za sebe tvrdi da rastavlja istinu od neistine i dobro od lošeg (al-Furqān). Sulejman, a.s., je dakle, taj koji će između dva ponuđena načina dolaska do cilja odabrati bolji.
Vrlo snažna simbolika smještena je upravo u duel između dvojice navedenih suparnika koji se pred vladarom natječu da mu udovolje. Demon Ifrīt tvrdi da će vladaru donijeti prijestolje kraljice od Sabe, snažno se pozivajući na svoje sposobnosti, svoju snagu i svoju brzinu, vrlo uvjereno tvrdeći da je on za to snažan i pouzdan.  Ifrīt, dakle, samouvjereno cilja na svoju fizičku superiornost u odnosu na običnog čovjeka kakav je Asaf koji nema nikakvih fizičkih nadnaravnih moći. U Ifrītu se, makar on i bio dobar ili čak musliman, bar djelimično javlja onaj iskonski, rekli bismo pradjedovski osjećaj superiornosti nad običnim čovjekom i on vjerovatno misli da će vladar, znajući za njegove moći, upravo njega izabrati. S druge strane, Asaf, nakon što je kavalirski dopustio kolegi da prvi ponudi svoje usluge vladaru, bez imalo samohvale tako svojstvene jednom džinu, skromno nudi da uz pomoć znanja koje čita iz Knjige brže donese vladaru Belkisin prijesto. Izgleda da vladar nije uspio ni blagosloviti Asafovu ponudu a prijesto je već bio pred njim. Svoje odobravanje, naravno, Sulejman, a.s., je izrazio nakon što je ugledao prijestolje pred sobom:

I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”
(al-Naml, Mravi, 40.)
                Sulejman, a.s., bez obzira na svu vlast koju posjeduje, naposlijetku zahvalu upućuje Onome u koga je sva vlast i Koji tu vlast daruje kome On hoće.
                U čemu je razlika između dvije upravo navedene ponude i zašto Sulejman, a.s., biva zapanjen baš Asafovom? Kakve veze sve ovo ima sa Hiljadu i jednom noći? Ima, ima, samo polahko.
                Ifrītovo znaje i sposobnost koje on nudi na raspolaganje vladaru mogu se dvojako shvatiti. U prvom redu mogu se shvatiti kao magija ili čarolija, onako kako se i shvata svaka nadnaravna pojava, pojava koja nije nama ljudima lahko shvatljiva, ali i zbog toga što su džini ti koji ljudima prave privide i opčinjavaju ljudska srca. Magija ili čarolija, dakako, može u isto vrijeme podrazunijevati i prevaru jer nešto magično za nas nije i stvarno (bar za one koji ne vjeruju u džine i duhove) ali može biti itekako stvarna jer džini prema islamskom shvatanju su stvarna bića i zaista imaju sposobnosti mnogo veće nego ljudi. I u jednom i u drugom slučaju, bilo da se radi o čaroliji bilo o stvarnoj džinskoj snazi, Ifrītova moć je simbol ovosvjetske snage i moći koja, ma kolika da je, ona je prolazna i ne može izbjeći okviru božanske apsolutne moći koja sve natkriljuje. Zanimljivo je i to da Sulejman, a.s., svojom šutnjom ipak na neki način odobrava ovu moć i smatra je sasvim legitimnom Bogom darovanom moći. Ovo je i u skladu sa kur'anskim poimanjem džinskog svijeta prema kojem postoje džini koji su dobri i koji svoju snagu koriste za dobro i oni koji su zli koji svojim čarolijama obuzimaju ljude (općepoznat je fenomen “bacanja sihra” kod nas koji ima itekako veze sa džinima).
                S druge strane Asaf nudi znanje iz Knjige. Ova Knjiga koja je u Kur'anu navedena s određenim članom pa tako označava  posebnu i određenu knjigu, simbolizira, znanje od Boga sadržano u  Majci Knjiga (Umm al-Kitāb) u kojoj je zapisano svo znanje. Sve Objave, pa tako i Kur'an, svojevrstan su prijevod iz Majke Knjiga. Iz nje se, dakle, direktno bez posrednika šalje znanje objavom poslanicima, ali i nadahnućem dobrim Božijim robovima. Ovo je istinsko znanje, znanje o Stvarnosti koje se, kako je to lijepo primijetio Karahasan, ne može neposredno izraziti ljudskim jezicima nego se može samo u njih prevesti. Naravno da je iz ove knjige dato znanje svim ljudima jer  u njoj se nalazi svo znanje, ali posebna znanja dobivaju poslanici i dobri robovi kakav je bio i Asaf. Ovo istinsko znanje u isto vrijeme podrazumijeva i pristup nama nezamislivim moćima koje Bog daruje Svojim odabranicima.
Ovo znanje odabire i kralj Sulejman znajući da je to istinsko znanje, znanje o Stvarnosti. Tako se ustvari u Kur'anu Asaf nadaje kao pravi i istinski čudotvorac, čudotvorac Stvarnosti. Ono drugo znanje koje svoj simbol traži u Ifrītu također je legitimno ukoliko se koristi u dobre svrhe, ali pravo znanje je znanje o Stvarnosti, znanje koje Bog daruje kome On hoće a uskraćuje ga kome hoće. Zato Asaf brže od treptaja oka donosi prijesto pred cara Sulejmana. To je znanje koje i jeste brže od treptaja oka jer ono ne poznaje granice ovog svijeta pa čak ni granice svih drugih svjetova, koliko god da ih ima. Ono se ne može objasniti i dokazati racionalnim dokazima, ono nas tu i tamo iznenadi pa ga mi najčešće nazivamo čudom. Tako možemo reći da Asaf komunicira sa Gornjim duhovnim svijetom koji se u islamskoj tradiciji naziva al-‘Ālam al-‘Ulwī (Gornji svijet) a da je Ifrītova komumikacija ustvari komunikacija sa Donjim duhovnim svijetom koji se naziva al-‘Ālam al-Suflī (Donji svijet). Oba ova svijeta prema islamskoj duhovnoj tradiciji predstavljaju duhovne svjetove pri čemu je Gornji svijet svijet meleka (anđela) a Donji svijet je svijet džina. Džina prema islamskoj tradiiciji ima, kao što smo već naglasili, i dobrih i zlih tako da Donji svijet metaforički može označavati ovosvjetsku duhovnost koja ne ostvaruje nužno vezu sa Apsolutnim.
Kroz prizmu ovog duela koji simbolizira kur'ansku valorizaciju znanja izraženu kroz binarnu opoziciju Asaf – Ifrīt ili Znanje o Stvarnosti – ovosvjetsko znanje (ili magija) može se posmatrati i kur'anski stav prema drugim pričama pa tako i prema pričama iz Hiljadu i jedne noći. Ako ne izgleda previše ambiciozno, rekli bismo da se iz ovoga može naslutiti i to kakva je komunikacija i odnos  Kur'ana prema ovom zborniku i zašto je zbornik, ovakav kakav jeste, preživio.
                U duelu između mudraca Asafa koji je posjednik znanja o Stvarnosti i Ifrīta koji posjeduje ovosvjetsko znanje i magiju, prepoznaje se i jedan opći kur'anski stav koji on svom svojom snagom vrlo često naglašava, a to je da Kur'an dolazi da proklamuje Istinu i samo Istinu te da bilo kakav drugi tekst, pa i umjetnički, ima svo moguće pravo da egzistira i ispunjava svoju svrhu sve dok ne tvrdi da donosi Objavu od Boga. U tom kontekstu simbol Kur'ana i znanja koje on donosi, a to je znanje o Stvarnosti jeste Asaf, dok se Ifrīt može poimati kao metafora za sve ostale umjetničke ali i druge tekstove. Tako se upravo u Asafu ostvaruje onaj kur'anski izazov koji on nekako nenametljivo ali vrlo autaritativno upućuje ljudima a sadržan je u slijedećem ajetu:

                Ako sumnjate u ono što smo dostavili robu Svome, onda vi dajte jednu suru koja tome nalikuje, prizivajući pri tome, mimo Allaha, svjedoke svoje, ako istinu govorite.
(al-Baqara, Krava, 23.)

Još od samih početaka Kuran svom svojom kompetencijom i snagom svoje argumentativnosti nastoji ustvrditi da donosi Smisao koji su donosile božanske objave prije njega, i time  po svaku cijenu se želi distancirati od tvrdnji da je on umjetnost, ili, u slučaju Teksta, jezičkaumjetnina. Na mnogo mjesta Kur'an upozorava da  njegov tekst nije poezija (književnost) i da Muhammed, a.s., nije pjesnik.

On (Kur'an) nije ništa drugo do opomena i Kur'an jasni.
(Yā-sīn, Jasin, 69.)

Možda ključna riječ u ovom ajetu jeste jasni - na arapskom jeziku mubīn, koja zajedno sa riječju opomena (dikr) eksplicite i bez imalo sumnje određuje Kur'an u odnosu na poeziju kao jasnu uputu naspram zamagljene i fikcijske, a samim tim i u religijskom i spoznajnom smislu neautentične poetske spoznaje.
Na drugom mjestu ove tvrdnje se dopunjavaju slijedećim iskazima:

To su riječi Poslanika čestitoga/ A ne riječi pjesnika kakvoga - vi malo vjerujete, zaista; / Niti riječi vrača kakvoga - baš rijetko do vas dopire opomena - to je Objava Gospodara svjetova.
(al-Hāqqa, Čas Istinitosti, 40-43.)

Kur'an, dakle, tvrdi da na jasan način proklamuje Ideju, i sebe nastoji afirmirati kao prenosioca Istine i samo Istine. Stoga žestoko odbija  poistovjetiti se sa bilo kojim oblikom jezičke umjetnosti kakvu god ona funkciju imala (mimetičku, ekspresivnu, simboličku ili neku drugu). Prema Kur'anu, poezija, koja je bila jedini književni oblik s kojim se susreo, a samim time i drugi književni oblici, niukom slučaju nisu kadri da dosegnu religijske istine, a svako njihovo istrajavanje na tom putu je nevjerništvo najvišeg reda. Kur'an vrlo često upozorava da on nije poezija niti to Božijoj Riječi priliči. Također žestoko odbija poistovjetiti Poslanika, a.s., sa pjesnikom.

Mi nismo Poslanika naučili poeziji niti mu je potrebna - ovo nije ništa do Opomena i Kur'an jasni.
(Yā-sīn, Jasin, 69.)

Iz ovog ajeta je očito da je poezija imala veoma visok status u određivanju religijskih istina, te da su Arapi stalno prigovarali Poslaniku, a.s., da je pjesnik, što Kur'an ovim ajetom kategorički odbija. Također, u datome kontekstu nužno je znati da su arabljanski pjesnici u vrijeme objavljivanja Kur'ana bili sveštena lica, koja su koristila upravo moć poetskoga govora za komunikaciju sa božanstvima.
Asaf, nadalje, simbolizira Kur’an čak i ako se gleda sa aspekta kur’anske nadnaravnosti, odnosno njegovog idžaza, jer svojim znanjem i sposobnostima daleko nadvisuje sposobnosti Ifrīta. U ovom duelu se ogleda i opći odnos kur’anskog teksta kao Centralnog Teksta prema drugim tekstovima koji nastaju u njegovoj semiosferi. Ako se idžaz shvati kao, kako to Duraković navodi, ogroman energetski centar Teksta koji Tekst u svakom vremenu održava živim i vitalnim i koji utiče na kreiranje velikog broja tekstova koji nastaju oko njega, onda se u toj semiosferi nesumnjivo negdje nalazi i Hiljadu i jedna noć. Ponovo napominjemo da pitanje odnosa Kur'ana i Hiljadu i jedne noći zahtijeva i mnogo veću kompetenciju ali i mnogo šira istraživanja. Ipak, ne vidimo ništa loše u tome da se na nekoliko primjera slikovito ukaže na neke aspekte ovoga odnosa. Asaf u svoj okvir uvlači sposobnosti Ifrītove, dok Kur'an u svoju semiosferu uvlači sve ostale tekstove i utiče na njihovo formiranje. Ovi tekstovi nemaju ambiciju da potisnu i zamjene Centralni Tekst, već da ga afirmiraju, dajući mu iz svoje mladosti i vitalnosti energiju zahvaljujući kojoj on ostaje centralnim i vitalnim. Neki tekstovi to rade u većoj a neki u manjoj mjeri, ali nijedan tekst se ne suprotstavlja. Zato Ifrīt, nakon što je predstavio svoje vrijednosti i svoju sposobnost, jednostavno mora da ušuti pred Asafovom ponudom, jer zna da se ne može nositi sa znanjem koje dolazi Asafu. Svojom šutnjom on Asafu daje primat, nimalo ne umanjujući vrijednost vlastitih sposobnosti koje čak ni Asaf ne negira.

/Odlomak/

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa

 

 

 

 

 

 

Literatura

Duraković, Esad, “Semiotika sakralnoga teksta“, Odjek, godina LXI, br. 3, Sarajevo, 2008.
Duraković, Esad, Orijentologija, univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007.     - Hofmann, Murad, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1996., prevela sa engleskog Behija Mulaosmanović-Durmišević
Hiljadu i jedna noć I-IV, prijevod sa arapskog Esad Duraković, Ljiljan, Sarajevo, 1999.
Karahasan, Dževad, Knjiga vrtova, Connectum, Sarajevo, 2004.

 

Prijevod Kur'ana Besima Korkuta. Ostali ajeti su u prijevodu Esada Durakovića.

Naglašavamo da rad nema ambiciju da ide tako daleko pa će se zadržati samo na odnosu Kur’ana i Hiljaduijednenoći, pri ćemu će se nastojati osvijetliti makar neki od aspekata ovog odnosa. Za širu elaboraciju ovog pitanja potrebno je izvršiti i mnogo veća i šira istraživanja.

Vidjeti: Murad Hofmann, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1996., str. 143-149., prevela sa engleskog Behija Mulaosmanović-Durmišević

Vidi: Dževad Karahasan, Knjiga vrtova, Connectum, Sarajevo, 2004., str. 128.

O ovome vidjeti: Esad Duraković, Orijentologija, univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007.

Esad Duraković, “Semiotika sakralnoga teksta“, Odjek, godina LXI, br. 3, Sarajevo, 2008., str., 84.

Ibid., str. 84.