Proljeće 2009

 Evropske migracije: Šta znamo?
  Klaus F. Zimmermann
 
 

Ovaj zbornik radova bavi se jednim uvijek iznova aktuelnim fenomenom u Evropi, i uopće, zemljama Zapada, a to su migracije. Njegov priređivač je Klaus F. Zimmermann, koji uz profesuru ekonomskih nauka na Univerzitetu u Bonnu, obavlja i funkciju direktora Instituta za radne studije (IZA), te Njemačkog inistituta za ekonomska istraživanja (DIW Berlin).
Pored uvodnog dijela koji potpisuje Zimmermann, predmetna knjiga obuhvata i petnaest tematskih radova različitih autora. Svaki rad obrađuje jednu zemlju, uključujući i neevropske zemlje čije stanovništvo čine potomci iz Evrope, uglavnom stavljajući akcenat na empirijske podatke o migracijama nakon Drugog svjetskog rata, jer je Evropa u tom razdoblju postala jedan od glavnih useljeničkih regiona svijeta (str. 4.). Takva koncepcija knjige posve je razumljiva, kada se ima u vidu da se, prema Castlesu i Milleru, od početka 1970-ih počela događati velika promjena migracijskih obrazaca, poznatija kao „globalizacija međunarodnih migracija“.
U uvodnome dijelu migracija je predstavljena kao nov izazov, koji je globalizacija donijela u Evropu. Navode se četiri različita kanala migracije: nekvalificirana migracija, migracija visokokvalificirane radne snage, potom trgovina, i na kraju proširenje Evropske unije.
Prvi dio knjige sadrži četiri poglavlja posvećena Sjevernoj i Zapadnoj Evropi, tačnije prva dva poglavlja tretiraju dvije nordijske države blagostanja – Švedsku i Dansku, a druga dva su o Irskoj i Velikoj Britaniji, koji dijele zajedničko migracijsko iskustvo kroz dugotrajnu irsku emigraciju prema britanskom otoku.
Prvi tematski rad nosi naslov „Od uspona do kraha: ekonomska integracija imigranta u postratnoj Švedskoj“, a njegovi autori su Tommy Bengtsson, Christer Lundh i Kirk Scott.
Njihove, kao i biografije ostalih autora date su na početku knjige. Na potencijalno pitanje zašto je baš Kraljevina Švedska uzeta kao prva studija slučaja u ovoj knjizi, odgovor bi se bazirao na migracijskoj statistici: danas je oko jedne petine švedske populacije rođeno, ili ima barem jednog roditelja koji je rođen izvan zemlje. To čini Švedsku zemljom najbrojnije imigrantske populacije, oko tri puta iznad evropskog prosjeka (str. 15). U nastavku rada daje se historijski pregled švedske migracije, migracijska politika, zatim porijeklo i brojnost imigranata, te njihova ovisnost o socijalnim i drugim beneficijama. Posebno je interesantan dio rada koji govori o drugoj generaciji imigranata i stepenu njihove integriranosti u švedsku ekonomiju, u odnosu na generaciju prije i autohtono stanovništvo, a kao varijabla je uzeto obrazovanje.
Sljedeći tekst autora Pedera J. Pedersena pod nazivom: „Migracija u skandinavsku državu blagostanja: skorašnje dansko iskustvo“ ima sličnu strukturu kao i prethodni. Ova skandinavska zemlja ima udio imigranata ili njihovih potomaka na nivou evropskog prosjeka.
Danska je prošla kroz tri od četiri modela, odnosno faze poslijeratne migracije u Evropi: model radnika na privremenom radu (do 1974.) i spajanje porodica onih koji su došli do 1974. godine, imigracija iz drugih OECD zemalja (uglavnom iz nordijskih i drugih članica EU), i priliv izbjeglica tokom 1980-ih i 1990-ih godina.
„Irska migracija: karakteristike, uzroci i posljedice“ naslov je narednog teksta čiji je autor Alan Berrett. Ova otočna zemlja je, kako se navodi, do 1990-ih godina (sa izuzetkom dekade 1971-1981) bilježila negativni migracijski saldo, s tim da su Irci početkom 20. stoljeća uglavnom odlazili u SAD, a od 1930-ih Velika Britanija postala je njihova primarna iseljenička destinacija. Kao najvažniji faktori koji su uzrokovali masovnu emigraciju Iraca kroz desetljeća, izdvojeni su: nizak nivo razvijenosti irske privrede, relativno povoljna pristupačnost drugih zemalja, kao i mreža irskih emigranata koja je olakšavala emigraciju. Međutim, ističe se da je, nakon dugotrajnog razdoblja irske emigracije, zahvaljujući valu ekonomskog rasta, prvi put u Irskoj zabilježen priliv imigranata, mada je emigracija trajala i dalje, sve do 1980-ih godina. Kao što je poznato, u periodu od 1994. do 2001. godine, Irska je doživjela izuzetan ekonomski rast, što je usljed djelovanja privlačnih (pull) faktora, dovelo do transformacije Irske od tradicionalno emigracijske do imigracijske zemlje.
Kada se govori o migracijama, gotovo je nemoguće izostaviti Veliku Britaniju, a ona je predstavljena kroz naslov „Migracija, migranti i politika u Ujedinjenom Kraljevstvu“, autorskog dvojca Timothyja J. Hattona i Stephena Wheatley Price.
Kao i većina zemalja Zapadne Evrope, i Britanija je prošla preobražaj od tradiconalno emigracijske zemlje do vrlo atraktivnog odredišta migracije. Pretežna većina britanskih emigranata odlazila je u engleska govorna područja Novoga svijeta. Međutim, naglašena je činjenica da je emigracijski trend Britanaca nastavljen je i nakon Drugog svjetskog rata, tako da je između 1946. i 1998. apsolutna emigracija iznosila 10,5 miliona, dok je imigracija u apsolutnom iznosu bila 9 miliona (str. 116). U daljem tekstu analiziran je položaj imigranatskih zajednica i manjinskih grupa u Britaniji, uključujući njihovo porijeklo, broj i raspored, zatim britanska migracijska politika, kao i impakti međunarodne migracije na britansku ekonomiju i, uopće, društvo.
Još je jedna zapodnoevropska zemlja uvrštena u ovu publikaciju, mada ne odstupa od standardnog migracijskog obrasca koji karakterizira ovu evropsku zonu. Radi se o Nizozemskoj za koju je svojstveno nekoliko, već spomenutih, tipičnih migracijskih perioda nakon Drugog svjetskog rata, uključujući i proces dekolonizacije, koji je za posljedicu imao dolazak velikog broja imigranata iz bivših nizozemskih kolonija Indonezije i Surinama.
Naredna zemlja koja zasigurno zavrjeđuje da bude predmetom interesovanja sa aspekta migracija jeste Savezna Republika Njemačka, a naslov rada glasi: „Njemačka migracija: razvoj, asimilacija i efekti na tržište rada“. Njegovi autori su: Thomas Bauer, Barbara Dietz, Klaus F. Zimmermann i Erick Zwintz.
Ono što je istaknuto kao vrlo značajno, a po čemu se Njemačka izdvaja u odnosu na ostale useljeničke zemlje jeste način klasificiranja, odnosno evidentiranja imigranata. U odnosu na npr. američku statistiku koja razlikuje one koji su rođeni izvan zemlje (imigranti, izbjeglice) i domaće stanovništvo, njemačka statistika dijele imigrante u nekoliko grupa: strani radnici, izbjeglice i azilanti, s jedne strane, i imigrante njemačkih potomaka ili bivših državljana, s druge strane (str. 199). Ovakva klasifikacija, navodi se, ima svoje utemeljenje u njemačkoj pravnoj tradiciji, koja s aspekta regulacije državljanstva daje prioritet prema kriteriju porijekla (Jus sanguinis). I Njemačka je, poput ostalih visokorazvijenih industrijskih zemalja, imala nekoliko emigracijskih faza u postratnom periodu, sa izvjesnim specifičnostima. Zapravo, Njemačka je poslije Drugog svjetskog rata bila najveća imigracijska zemlja u Zapadnom svijetu u odnosu na broj stanovnika (str. 254). Svaka od tih faza detaljno je opisana u radu, koji također sadržava i istraživanja o zaposlenosti imigranata i njihovom utjecaju na tržište rada, posebno u odnosu na autohtono stanovništvo.
„Prilagodba imigranata u Francuskoj i impakti na rođene Francuze“ rad je autorice Amelie Constant. Francuska je zanimljiva iz razloga što je preko pedeset godina primila brojne valove imigranata različitog porijekla, kultura, aspiracija i motiva (str. 297). I u ovom tekstu naročita pažnja je posvećena integraciji imigranata u francusko društvo, naročito u ekonomskom pogledu.
Deveti rad Daniele del Bocca i Alessandre Venturini jednostavnog naslova Italijanska migracija otvara mediteranski blok zbornika. Odmah u uvodu, za Italiju se kaže da je zemlja sa dugom historijom emigracije i vrlo kratkim iskustvom imigracije (str. 303). U skladu s tim, najveći dio rada odnosi se na italijansku emigraciju kroz historiju, ali razmatrani su i imigracijski obrasci sa svojim manifestacijama, u prvom redu po nacionalnu ekonomiju, kao i u navedenim radovima.
Deseti rad posvećen je grčkoj migraciji, a potpisuju ga Nicholas P. Glystos i Louka T. Kasteli.
Veći dio dvadesetog stoljeća i u ovoj zemlji bio je u znaku emigracija Grka prema SAD-u i Australiji, a kasnije i prema zapadnoevropskim zemljama, prvenstveno Njemačkoj. Međutim, nakon kolapsa komunističkog režima u 1990-ih u ovu mediteransku zemlju stigao je veći priliv kako legalnih, tako i ilegalnih imigranata (str. 338).
U mediteranski, ali i evropski krug zemalja koje se suočavaju sa visokom imigracijom, svakako se ubrajaju i dvije zemlje iberskog poluotoka: Kraljevina Španija i Portugal . Stoga, sasvim se logičnim doima uvrštavanje i radova koji tretiraju špansku i portugalsku migraciju.
Naredna zemlja iako nije evropska, zbog velikog broja evropskih doseljenika našla se u ovom zborniku. To je Izrael, prezentiran u radu pod nazivom „Alijah (hebr. imigracija) u Izrael: imigracija pod nesretnim okolnostima“, autorice Shoshane Neuman.
Slijedeći analogiju evropske migracije, koja obuhvata i emigraciju, nije bilo mogući zaobići ni dvije sjevernoameričke zemlje: Sjedinjene Američke Države i Kanadu, kao ni Novi Zeland, kao tradicionalno imigracijske zemlje.
Ova izvandredna publikacija imala je dosta složen zadatak predstaviti vrlo zahtjevnu i dinamičnu problematiku evropskih migracija. S obzirom na sve specifičnosti ovog fenomena, interdisciplinarni pristup koji primjenjuje ovaj udžbenik nije samo poželjan, nego je prije imperativan. Kompleksnost migracija je skoro nemoguće obuhvatiti samo jednom naukom, stoga su one predmetom proučavanja znatnog broja nauka i naučnih discplina, od demografije (mehaničko kretanje stanovništvo), preko geografije, ekonomije, historije, sociologije (migracija), političkih nauka, prava, socijalnog rada, pa do socijalne i kulturne antropologije i drugih. Svaki rad u zborniku sadrži impozantne statističke pokazatelje, grafikone, tabele, rezultate brojnih referentnih istraživanja, pružajući čitatelju potpuniju sliku evropskih migracija kroz vrijeme.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini u kontekstu evropskih migrcija, kroz svoju historiju ona predstavlja izrazito emigracijsko područje, pa čak i na prijelazu iz 20. u 21. stoljeću, kada je kao posljedica prinudnih migracija uzrokovanih ratnim sukobom u našoj zemlji (1992.-1995.), izbjegličku zaštitu u preko sto država svijeta potražilo čak 1,2 miliona osoba . Nažalost, na bh. univerzitetima ne pridaje se, generalno, velika pažnja izučavanju migracija, uprkos dugoj iseljeničkoj tradiciji sa ovog područja.
Ovaj zbornik radova ima karakter univerzitetskog udžbenika i može se preporučiti kao relevantna bibliografska jedinica studentima društvenih nauka, ali svima onima koji se bave globalnim pokretima stanovništva.
Na kraju ovog prikaza, upućuje se sugestija bh. izdavaštvu da ovu knjigu uvrsti na listu onih djela koje bi u dogledno vrijeme trebalo prevesti na bosanski jezik.
                                                                                                 
 Mirza Emirhafizović

 

Španija je prema podacima Eurostata, 2003. godine imala najveći apsolutni neto migracijski saldo u Evropi od
+ 594. 000, dok je Portugal zauzeo peto mjesto među evropskim zemljama, sa apsolutnim netom migracijskim saldom u iznosu od +64.000 (World migration, 2005: 141).

Izvor: Uporedna analiza pristupa pravima izbjeglih i raseljenih osoba (2005): Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevo