Proljeće 2009

 OTVORENI FORUM JAPANSKE FILOZOFIJE:
  Nevad Kahteran
 
 

Frontiers of Japanese Philosophy 1, ed. by James W. Heisig, Nanzan, 2006.;

Frontiers of Japanese Philosophy 2: Neglected Themes & Hidden Variations,
ed. by Victor Sōgen Hori & Melissa Anne-Marie Curley, Nanzan 2008.;

Frontiers of Japanese Philosophy 3: Origins and Possibilities,
ed. by James W. Heisig & Uehara Mayuko, Nanzan, 2008. ( p r i k a z )

Posljednjih nekoliko decenija postoji sve veće interesovanje za japansku filozofiju unutar, ali jednako tako i izvan Japana. Za njezinu recepciju izvan Japana trebalo bi napose obratiti pozornost na djelo 16 učenjaka na šest različitih jezika, Japanese Philosophy Abroad (Nanzan, 2004.), priređivača i urednika i ove, ali i trilogije koju prikazujemo – Jamesa W. Heisiga – jamačno jednog od vodećih zapadnjačkog poznavatelja japanske filozofske tradicije danas. Iako je najveći dio ovog djela odranije preveden u naš jezik, nažalost, u međuvremenu je tek nekolicina tekstova objavljena po mojemu povratku sa postdoktorantskog studijskog boravka u Kyotu (januar-februar 2006.) i to u časopisima Dijalog i Odjek. Ono predstavlja i najavljuje pripremu na izradi opsežne antologije japanskih filozofskih izvora od drevnih vremena do danas.
            Neizostavan i prijekopotreban istraživački materijal u tom smislu su pored Heisigovog djela i sljedeće publikacije:

  1. čitav serijal izdanja koji je naslovljen Selections of Kyoto Philosophy (do danas se pojavio 31 svezak, gdje je svaki posvećen određenom mislitelju, a započeo ih je izdavati Tōeisha u Kyotu (1999);
  2. časopis Japan Philosophy, koji je započeo izlaziti 2000. godine;
  3. potom od 2003. godine – Studies in the History of Japanese Philosophy;
  4. i konačno je 2004. osnovana asocijacija posvećena Nishidinoj filozofiji

 (The Nishida Philosophy Association).
Otuda, posvema je razvidno da u osnovi ovog projekta leže napori da se filozofski izvori, koji su razasuti kroz japansku intelektualnu historiju prije dolaska zapadnjačke filozofije, tek moraju priznati i to kao dio potpunije historije filozofije.

Prvi svezak (Frontiers of Japanese Philosophy 1) zapravo tvori 13 eseja učesnika konferencije koja je održana na Sveučilištu Humboldt od 18. do 21. oktobra 2006. Činjenica koja je potcrtana tada, tj. „frontier ethos“, pojašnjena je brojem proučavatelja japanske filozofije u inozemstvu, bilo Japanaca ili drugih, koji je nadmašio broj onih unutar zemlje. Jednako tako niti kvalitet istraživačkih materijala nije zaostajao i to je ono što se sugerira samih naslovom ovog serijala, dok su podnaslovi zapravo specifičnija osvjetljavanja pojedinih aspekata ove filozofske tradicije. Za samog Heisiga poruka je više nedvojbeno razvidna: Japanska filozofija pripada svijetu (misli na svjetsku filozofiju). Ništa više nego što je Aristotel za Grke, Kierkegaard za Dance, Llull za Katalonce, ili pak al-Ghazzālī za Irance, Dōgen i Nishida su prerasli okolnosti svojeg rođenja i to je način kako treba iščitavati ovdje uključene tekstove D. Perlera, J. Heisiga, T. Saitōa, W. Lama, M. Miyana, M. Ueaharae, S. Graupea, M. Dalissiera, J. Maraldoa, R. Műllera, M. Zimmermanna, B. Davisa, Y. Takehanea, P. Couteau, B. Boutry-Stadelmanna, koji posvjedočuju u korist gore potcrtanog nalaza.

Drugi svezak (Frontiers of Japanese Philosophy 2) već u podnaslovu potcrtava pitanje zanemarenih tema i skritih varijacija. Knjiga se temelji na konferenciji pod naslovom: „Kyoto škola: zanemarene teme i skrite varijacije“, koja je održana na McGill Sveučilištu 9.-10. maja 2007. Dakle, umjesto isključivog fokusa na trojici utemeljivača filozofske škole iz Kyota, tj. Nishide Kitarōa (1870.-1945.), Tanabe Hajimea (1885.-1962.) i Nishitanija Keijija (1900.-1990.), koji su se ujedno nasljeđivali kao šefovi Odsjeka za filozofiju Carskog Sveučilišta u Kyotu, te općepoznatih mjesta kao što su: filozofija ništavila, mahāyāna budistička misao, nacionalizam, itd. – konferencija je uspjela da ukaže na učenjake izvan ovog unutarnjeg kruga Kyoto škole i na pitanja izvan uobičajenih prioriteta. Na prvom mjestu, riječ je o izvanrednom mislitelju kao što je Kuki Shūzō, koji je proveo osam godina u Europi, studirajući u Heidelbergu od 1921. sa Heinrichom Rickertom, te u Marburgu 1927.-28. sa Heideggerom i Karlom Lőwithom. Također, on je studirao nekoliko godina i u Francuskoj proučavajući francusku filozofiju i vjerojatno je on bio ta osoba koja je upoznala mladog Jean-Paula Sartrea sa Heideggerovim egzistencijalizmom. Do danas, on je ostao biti poznat u zapadnjačkoj učenosti po svojemu djelu o japanskoj estetici, a u Japanu po jednom od prvih djela o filozofiji M. Heideggera. Na drugom mjestu u ovom svesku je istaknuto ime Watsuji Tetsurōa, koji nije smatran potpunim članom filozofa iz Kyota, ali je započeo svoju karijeru pod Nishidinim vodstvom. D. Dilworth ističe da je ironično da je Watsujivea predmoderna verzija kulturne hermeneutike nagovijestila postmodernu verziju koju danas vidimo oko sebe. Konačno, ovdje je neizostavno uključen i danas vodeći japanski predstavnik filozofske škole iz Kyota, profesor Ueda Shizuteru, koji je jednako tako slabo prevođen u zapadnjačke jezike, a spomenimo primjerice da je neobično zanimljiva Uedina interpretacija Meistera Eckharta. Ovo je u osnovi problematika koja se razviđa u esejima V.S. Horija, G. Mayede, J. Maraldoa, M.F. Marra, M. A-M. Curley, B. Berniera, D.A. Dilwortha, E. McChartyja, W. K. Lama, X. Tua, J. Tremblaya, M. Hosoya, M. Onoa i B. Davisa.

Treći svezak (Frontiers of Japanese Philosophy 3), kao i prethodna dva, nastao je kao rezultat workshopa na temu: „Porijeklo i mogućnosti japanske filozofije“, a koji je održan na Nanzan institutu u junu 2008. Dakle, imajući na umu unaprijed zadani okvir (tj. kritički promisliti djelo vodećih figura u modernoj akademskoj japanskoj filozofiji i prekoračiti granična područja gdje se dodiruju na djelu njihovih parnjaka na Zapadu), ovaj se svezak fokusirao na francuske učenjake i frankofone zemlje iz kojih puno toga nije doprlo među anglofone učenjake. Zapravo, eseji su poredani u četiri grupe: 1) moderni japanski filozofi; 2) tri usporedbe japanskih filozofa iz 20. st. sa klasičnim zapadnjačkim misliteljima; usporedbe sa suvremenom zapadnjačkom filozofijom; i 4) eseji koji se fokusiraju na aspekte pojma „filozofija“ u japanskom kontekstu. Zapravo, ovaj bismo svezak vrlo jednostavno označili tematiziranjem komparativne filozofije iz japanskog konteksta, iako su i prethodna dva to djelomice krajnje dobro postavila.
No, da zaključimo: zamisao o tome da je filozofija intelektualna disciplina koja se pojavila u zapadnjačkom kontekstu (Grčkoj), i koja se razvila u akademsku specijalizaciju u zapadnjačkim institucijama učenosti (poglavito, srednjovjekovnim sveučilištima gdje je filozofija uzeta kao bit onog što se naziva „liberal arts“, a što je odigralo temeljnu ulogu u nastanku zapadnjačke znanosti („znanstvenog svjetonazora“), mora biti jednom za svagda prevladano kao kolonijalno stajalište i ovo, prema Dominiku Perleru sa Humboldt Sveučilišta u Berlinu, iziskuje kritičko promišljanje tri stvari:

  1. pitanje mjesta nastanka filozofije kao intelektualne discipline, jer filozofski problemi ne padaju s neba, već nastaju unutar konkretnih konteksta i historijskih konstelacija;
  2. filozofija nije izolirana disciplina koja je netaknuta drugim intelektualnim pothvatima, niti je izolirani i u samog sebe zatvoreni sustav mišljenja;
  3. racionalnih standarda i polaganja prava na konceptualnu jasnoću i logičku strogost koji treba da budu podvrgnuti kritičkom dokazivanju (samo usporedbe standarda racionalnosti koje su elaborirane u različitim kontekstima mogu razjasniti puni opseg mogućnosti).

Naime, samo na ovaj način možemo prevladati kolonijalna stajališta, jer ukoliko želimo da mjerimo tuđe ili strane filozofije našim vlastitim mjerilima, onda treba da mjerimo i naše vlastite filozofije njihovim mjerilima. Konačno, „spoznaj samog sebe“ ili samospoznavanje će uslijediti jedino kroz spoznaju drugih.