Proljeće 2009

 NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA VAZALSKOG POSTOJANJA
  Zarije Seizović
 
 

U interviewu dnevnim novinama “Oslobođenje” s početka prošle godine (27. januara 2008. godine), prof. dr Omer Ibrahimagić ispravno uočava i poučava da “poslanici Parlamenta jedini imaju mandate biračkog tijela da odlučuju o promjenama ustava. Šefovi političkih stranaka, ako nisu poslanici, mogu u tome učestvovati po pozivu Parlamenta. Svako drugo mjesto je neprimjereno za rasprave takve vrste.” (kurziv Z.S.).
Šta je uzrok pojavi da se o najvažnijim pitanjima političke budućnosti naše zemlje pregovara u kafanama? Odgovor nije jednostavan niti jednoslojan i seže u recentnu prošlost više od desetljeća – preciznije do 1995. godine, odn. potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (kolokvijalno znanog kao Daytonski mirovni sporazum), od kada Bosna i Hercegovina (BiH) prestaje biti suverena država u svakom smislu. Evo o čemu se radi.
Mirovnim sporazumom iz 1995. godine Bosna i Hercegovina je, pod firmom pravno-političke reintegracije, razdržavljena ali (prividno) ustavno-pravno i politički ustoličena i uobličena kao bizarna pseudodržavna tvorevina koja se sastoji od jedne Federacije i jedne Republike (!?), koje opet, u svojoj ukupnosti, čine (suverenu!?) državu BiH. Nigdje, niti u pravnoj teoriji ni praksi u svijetu, ne postoji država sa ovakvim unutarnjim uređenjem: ergo, niti je Republika Srpska u prav(n)om kapacitetu Republika niti je Federacija BiH u prav(n)om kapacitetu federacija. Zajedno, one tvore jednu postmodernu antidržavu bez presedana, otvarajući je, kao irenološki side-effect i geo-politički labor za nemilosrdne pravno-političke  i vojne egzercire i opite svake vrste.
            Od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, međunarodna zajednica i dio domaćih političara nastoji (o)jačati “državnost” BiH i ograničiti ovlasti (nadležnosti) entiteta, dok veći dio političara manjeg bh. entiteta sve vrijeme pokušava oslabiti međunarodno-pravni subjektivitet, državno-pravnu i ekonomsko-političku jedinstvenost i stabilnost BiH kao države, pokušavajući (re)afirmirati i jačati „državnost“ (ovog) entiteta.
            Od 1995. godine do danas u BiH su implementirani različiti „reformski projekti“ počev od reforme pravosuđa (UN - IJC, VSTV), uprave (EU, SAD), policije (UN – IPTF, EU) pa do reformiranja općinske (lokalne) samouprave (niz manjih projekata zemalja EU i SAD). Čelni ljudi ovih projekata (ali i „stručnjaci“ nižih nivoa rukovođenja, sada znani kao lower level management), koji su dolazili iz država EU ali i SAD-a, vrlo često (uz rijetke izuzetke) ponašali su se vrlo bahato, ignorirajući upravo one principe za koje su se deklaratorno zalagali: demokratiju, vladavinu prava (pravnu državu) i zaštitu ljudskih prava. Ono što su stvorili u granicama Save, Drine i Une jeste jedina nesuverena država na svijetu koja je članica Vijeća Europe i čija zastava se vijori na East Riveru, zajedno sa zastavama ostalih suverenih država.
            Nesuverenost BiH ogleda se, prije svega (ali ne samo) u prisustvu i djelovanju Ureda visokog predstavnika za BiH nego i u svekolikom podaničkom mentalitetu bh. političara svih nivoa. Karikaturalnim se čini da BiH može poduzimati radnje na međunarodnoj sceni i „vlastitim izjavama volje proizvoditi pravne posljedice“ u međunarodnom pravu i međunarodnim odnosima, kada joj se na čelu nalazi međunarodni upravitelj. Iskreno, bez ikakvog drugog razloga sem radi poštivanja istine, konstatiramo da se posljednji (odlazeći) Visoki predstavnik od svojih prethodnika izdvajao po nizu pozitivnih personalnih osobina, nivou poznavanja zemlje i regiona, vjerovatno i dobronamjernosti, no, ipak, bez ikakvog stvarnog učešća u demokratskoj konsolidaciji zemlje. Možda je to zbog toga što dolazi iz sličnog državno-pravnog podneblja kao i zemlja u koju je delegiran, pa ga karakterizira kvalitet percepcije koji uvažava i valorizira iznijansirane političke stavove i geo-političke i pravne aktualitete, kvalitet koji njegovi prethodnici nisu imali niti u rudimentarnoj formi. U svakom slučaju, BiH se, nakon petnaest postdaytonskih godina vladanja međunarodnih mešetara suspektne političke pragme, još sumnjivije relevantne ekspertize i dobronamjernosti vjerovatno ne može nadati boljim danima.
            (Ino)strani eksperti dolazili su i dolaze u BiH kako bi našu domovinu (kobajagi) približili euro-atlanskim "dođite-da-vas-eksploatiramo" integracijama. Naš mentalitet bio je i ostao onaj tipa: ne talasaj i slušaj uvoznu pamet sa ISO certifikatom dok te ne preplavi vlastiti stid zbog kulturološke pokornosti i vazalske poslušnosti tuđem političkom obrascu. Ako imaš obraza, stid je konstanta. Ako nemaš, stid je nepoznanica. I danas se nastavlja nekritičko i bespogovorno prihvatanje svih „standarda” Velikog Europskog (Geo)Političkog Namjesnika, koji predstavljaju konglomerat principa koji derivira iz različitih društveno-političkih, pravnih, kulturoloških i tradicijskih obrazaca, od kojih je veliki broj potpuno ili djelomično neprimjenjiv (neupotrebljiv) u BiH. Ovi standardi bivaju prihvaćeni iz dva osnovna razloga: domaći političari ne znaju njihov pravi sadržaj, pa prema tome, ne mogu niti ponuditi alternativno pravno-političko i svako drugo rješenje, dok se svakodnevno kunu u „europske standarde i principe“.
(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa)