Proljeće 2009

 POLITIČKE KONTROVERZE IZMEĐU JUGOSLAVIJE I BOSNE I HERCEGOVINE (1989-2009)
  Nermina MUJAGIĆ
 
 

Izvori političkih konflikata na prostoru bivše Jugoslavije, u periodu od 1989. do početka rata, su mnogobrojni. Cjelovit odgovor na ovo pitanje vjerovatno je teško dobiti. Iz stotine članaka u akademskim i drugim časopisima i knjigama teško je izdvojiti one koje daju odgovor na pitanje zašto se raspala Jugoslavija?
Jugoslovenska heterogenost (nacionalna, etnička, vjerska, jezička) kod jednih je izazivala oduševljanje, a kod drugih zaprepaštenje koje je prevladalo u evropskom mišljenju nakon 1991. godine. Jugoslavija je bez sumnje bila zanimljiv mozaik, s više aspekata, s aspekta višenacionalnog karaktera, specifičnog federalizma s elementima konfederalizma, humanog socijalizma, te svoje nesvrstanosti u vođenju vanjske politike.
I bosanskohercegovačka heterogenost također na jedan specifičan način izaziva respekt drugih. S druge strane, njeno današnje teritorijalno-administrativno uređenje smješta je u red kompliciranih zemalja koje ne mogu da se konstituišu na evropski način, u duhu poimanja modernih država.
Želeći biti nešto drugo, Jugoslavija je ostala samo paleta različitih boja, koje su se razlile nakon prvog pljuska. Objašnjenja o jugoslovenskom raspadu često su toliko kontradiktorna i ideologizirana, da jugoslovensko iskustvo zaslužuje određenu bilancu, posebno u vremenu kada predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik javno promovira ideju federalnog uređenja BiH, po uzoru na bivšu domovinu. On ju je šire elaborirao u emisiji Pečat, na RTRS, 29.01.2009. godine gdje je pokušao odbraniti Prudski sporazum pred Bosićem iz SDS-a, i Đokićem iz PDP-a.  Braneći dogovor trojice (Tihića, Čovića i njega lično) pred očevidno insceniranim „opozicionim“ mišljenjem iz SDS-a i PDP-a, sav uzrujan, ali i iskren, Dodik ovako sugerira Bosiću: „Da imaš imalo pameti, i ti bi zagovarao da Bosna i Hercegovina bude što složenija država“. Šta je Dodik podrazumijevao pod „složenom državom“ i zašto je u istoj emisiji u nekoliko navrata govorio da je Prudski sporazum „dugoročna priča“? Ima li njegova još ranije najavljivana koncepcija o federalnom uređenju BiH veze za jugoslovenskom konstitucionalnom politikom? „Mi mislimo da BiH treba da bude sastavljena od federalnih jedinica. Konstitutivni narodi imali bi svoju federalnu jedinicu“ – izjavio je 2006. godine Milorad  Dodik, apelirajući javnosti da Bošnjaci ponavljaju pogreške Srba iz bivše Jugoslavije, istovremeno tražeći „saveznike“ u stankama s hrvatskim etničkim predznakom.  Da li doista Bošnjaci, Srbi i Hrvati (ako su, a na svu sreću nisu, predstavljeni preko trojca Tihić, Dodik i Čović)  ponavljaju greške Srba iz bivše Jugoslavije? Na fonu ovakvog razmišljanja idu i sljedeće dileme: da li se BiH može urediti kao bivša Jugoslavija i kamo bi je to u perspektivi odvelo? Da li je to njena najrealnija opcija, koja navodno rješava „hrvatsko pitanje“ u BiH i navodno odražava stanje stvari na terenu.
Ovakvo problematiziranje je nužno da bi se eventualno izbjegle pogreške i otklonile sumnje, i kako bi se nadvladale kompleksne konfliktne situacije koje BiH mogu odvesti u pogrešnom političkom smjeru. Priča je još dublja ako znamo da nam je pred vratima prostupak sukcesije imovine BiH, odnosno uknjižba državne imovine.
U javnosti je poznato da Komisija za državnu imovinu BiH početkom ove godine nije postigla dogovor o Nacrtu zakona o državnoj imovini jer je za članove iz RS-a neprihvatljiva odredba koja propisuje da imovina bude uknjižena na BiH, a potom dijeljena entitetima, kantonima, općinama.
„Problem je u tome što mi iz RS smatramo da Republika Srpska ima pravni subjektivitet i da mora imati aktivno učešće u podjeli te imovine. Ne prihvatamo ideje onih koji zagovaraju da se sva imovina prvo knjiži na Bosnu i Hercegovinu, pa onda, poslije toga, da Savjet ministara zaključuje ugovor ili sporazum sa vladama entiteta o podjeli imovine. Oni koji su pravnici dobro znaju da onog momenta kad se neko upiše u zemljišne knjige, da tog momenta postaje vlasnik te imovine i od njegove volje zavisi kad će i da li će sjesti da se s njim razgovara i pregovara o podjeli imovine“ (podvukla N.M.).
Političko nepovjerenje i proizvodnja tog nepovjerenja nije ništa nepoznato u novoj, nacionalističkoj kulturi i retorici na ovim prostorima, ali ono što je vrijedno pažnje jesu učestali dogovori i pokušaji pojedinačnih lidera da zagospodare BiH i njenom imovinom. Uglavnom su se dosadašnja antidemokratska teritorijalna cjepkanja dešavala tako što bi za pregovaračkim stolom sjedili i predstavnici međunarodne zajednice. Danas, međunarodni arbitri više ne žele da preuzimaju takvu vrstu odgovornosti, pa šalju poruku „lideri Bosne i Hercegovine dogovorite se“. U borbi za vlast i pozicije, oni zaista i pokušavaju da se dogovore, ali ne o „općem dobru“ za Bosnu i Hercegovinu, nego o novim mehanizmima za zadržavanje etnostranačkih pozicija. Tako je došlo, između ostalog i do potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ne zato da bi BiH uistinu išla ka putu evropskih integracija, već da bi se evropskim liderima poslala slika da etnopolitika može i ima snage za dijalog. Štaviše, i Prudski sporazum nije ništa drugo do predstava za međunarodnu zajednicu, da bi se prije zasjedanja Savjeta za implementaciju mira stvorila atmosfera da se stvari u BiH kreću naprijed. Da je riječ o etnopolitičkom performansu, mnogima je poznato, ali kakve on može imati posljedice ostaje neuhvatljivo jer bi se pozicije, uistinu ugroženih Hrvata mijenjale, ali ne inicijativom i aktivizmom iz Federacije BiH, nego iz Republike Srpske. Željni promjena, bilo kakvih, i po svaku cijenu, bošnjačka politika koju pokušava voditi Sulejman Tihić pokazuje da se umorila od vođenja probosanske politike, za koju se barem formalno zalagala u prethodnim godinama. Štaviše, svojom lakoumnošću raspamećuje samu sebe i pretvara se u političkog diletanta.
Zbog svega navedenog, vratit ćemo se na konflikte iz bivše Jugoslavije, tek toliko da vidimo koliko se BiH pokušava nametnuti jugoslovenska sudbina? Zaista, postoje sličnosti, ali i postoje suštinske razlike između ove dvije države i zbog toga se dodatno čini opravdanim problematizirati pitanje da li entiteti, odnosno tri etnička suvereniteta (koncipirana u sadašnjem Ustavu BiH) trebaju i mogu postati gospodari državnog imetka po jugoslovenskom receptu? S tim u vezi, nameće se i dileme da li je Prudski sporazum način  da se entitetima/etnicitetima (ako se etno-teritorijalno riješi „hrvatsko pitanje“ u BiH) ukinu trenutačne osobine administrativnih aranžmana, i da li je isti uvod u proces u kojem će entiteti/etniciteti dobiti atribucije federalnih jedinica s kapacitetom države? Da li će u tom slučaju BiH postati siroče, zemlja bez imovine, virtualna država i ko će se o njoj starati? Ako se šta u međuvremenu ne promijeni, u skladu s etničkim i entitetskim zahtjevima i željama, imovina države Bosne i Hercegovine bit će jedino zgrade: Predsjedništva, Centralne banke, Parlamenta i rezidencijalni objekat Konak. Sve je to u Sarajevu, i sve je to premalo da bi se jedna zajednica zvala državom BiH. Zbog toga želim, između ostalog, ovim tekstom da obnovimo političko pamćenje o raspadu bivše Jugoslavije.
Mnogi teoretičari će reći da je do raspada bivše zemlje došlo prije svega zbog smrti  velikog vođe – Josipa Broza Tita, no stvarna dezintegracija Jugoslavije započinje šest ili sedam godina nakon Titove smrti. Ipak, neosporna je činjenica da poslije karizmatičnog Maršala dolazi do slabljenja centralne moći. Znanstvenici koji naglašavaju važnost ekonomije za stabilnost i razvoj političkih sistema ističu da je zahvaljujući Titovom osjećaju za ekonomiju, Jugoslavija ostala primjer poluliberalnog i ekonomski uspješnog modela socijalizma, otvorenijeg i s toga sposobnijeg da se snađe u tržišnim okolnostima od bilo kojeg drugog u Istočnoj Evropi. Vrijeme će pokazati da se lagodniji život u Jugoslaviji osiguravao enormno visokim kreditnim zaduženjima. Bez obzira na to, neki će reći da je jugoslovenski model samoupravnog socijalizma bio tako popularan u drugoj polovini 60-ih i prvoj polovini 70-ih godina, da je opisivan kao „treći put“ – poželjan model koji umanjuje nedostatke zapadnog kapitalizma i istočnog socijalizma.
Nakon Titove smrti, dolazi do „ekonomske krize“ koja je praćena i megalomanskim ambicijama tadašnje političke elite. No sve to nije dovoljno da se dođe do zaključka da je ekonomska kriza bila ključni faktor raspada Jugoslavije, kao što se neopravdano navodi u nekim znanstvenim radovima. Treba znati da je ekonomski faktor bio jedan od uzročnika političke krize, ali je u većoj mjeri politička nestabilnost (poslije smrti harizmatičnog vođe)  dovela tadašnje jugoslovensko društvo u krizu razvoja.
Neke druge teorije govore o poljuljanosti legitimnosti tadašnjeg režima apostrofirajući prednosti i nedostatke političkog povjerenja – ključnog činioca legitimnosti poretka.
Govoreći Neumannovim argumentima, možemo reći da je bivši sistem imao više elemenata cezarističke identifikacije. Naime, cezarizam po svojoj prirodi počiva na pretpostavci deinstitucionalizacije, razaranja poretka prava i politike. Dalje, on do kraja poništava formu političkog subjektiviziranja pojedinca. Cezarizam zapravo počiva na potpunoj desubjektivizaciji čovjeka kao sastavnog dijela političke zajednice i, najposlije, cezarizam je zapravo jedna vrsta osvete.
Prema Dušanu Sekuliću, legitimnost jugoslovenskog režima nije se temeljila na podršci komunizmu – kao ideji, jer je važnije bilo sjećanje na oslobodilački rat koji se vodio protiv nacističke okupacije. Borba protiv zajedničkog neprijatelja (te četnika i ustaša) omogućila je Jugoslaviji da postane dio pobjedničke antifašističke koalicije, a njenim stanovnicima da razviju  poseban osjećaj pripadnosti državi koja se bori sa unutrašnjim neprijateljima. Politički vokabular nove komunističke elite bio je utemeljen na fenomenu „mi-oni“, i njega su naslijedile gotovo sve države nastale raspadom Jugoslavije, posebno BiH. Na žalost, politički vokabular etnopolitike polje svoga djelovanja proširio je i dopunio tako da je svako ko je pripadnik određene etničke grupe  (bez obzira na svoju poziciju spram ideja kao što su: fašizam, nacionalizam, liberalizam...) neprijatelj one druge etničke grupe, bez obzira na njegovo odnosno njeno ideološko pozicioniranje.
Poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata temeljio se dakle, i na antifašizmu, što je s jedne strane jačalo legitimnost komunističkog poretka. Etnopolitički poredak legitimiziran Dejtonskim mirovnim sporazumom temelji se u suštini na istom modelu, dakle na modelu „anti-protiv“ nekoga i nečega, a na na modelu za nešto i za nekoga. Zahvaljujući više antikomunističkim, a manje demokratskim orijentacijama, nacionalisti će dobiti bitku za državni poredak, politiku i institucije.
Karakter nacionalističkih lidera koji su bili nosioci reformskih promjena u bivšoj Jugoslaviji pokazat će da je „cazarizam uvijek osveta slabog društva i uvijek korumpiranog društva, osveta cezara samom društvu koje ga je proizvelo, i on je uvijek znak jedne niske i nerazvijene političke kulture“. O tome je pisao i Ištvan Bibo navodeći teškoće u transformaciji političke kulture istočnoevropskih država u kojima, usljed nepostojanja stabilnog državljanskog okvira, nastaje antidemokratski nacionalizam.
U literaturi koja se bavi fenomenom raspada Jugoslavije  navodi se  da je „najvažniji pojedinačni izvor legitimnosti bila prijetnja s 'Istoka'.“ Ako uporedimo Jugoslaviju s ostalim zemljama istočnog bloka, može se reći da su građani Jugoslavije, unatoč življenju u komunističkoj zemlji, uživali veće slobode i viši životni standard od svojih komunističkih susjeda, i to je stvorilo  specifičnu, kako kaže Sekulić, negativnu legitimnost i ponos što pripadaju „liberalnoj“ komunističkoj zajednici. Takva negativna usporedba bila je važnija od pozitivne usporedbe sa zapadnoevropskim zemljama. Na žalost, praksa negativnih identiteta nastavljena je na ovim prostorima što se vidi ne samo na bosanskohercegovačkim primjerima. U našem slučaju, etnički identiteti uglavnom su negativni identiteti, koji čini opreka prema Drugom i drugačijem. Istovremeno oni su i apolitički identiteti, dakle identiteti koji su u sukobu s političkim tako da oni svojom konstitucijom ne mogu biti nosioci pozitivne legitimnosti, odnosno ne pokazuju politički kapacitet da odgovore na imperative političkog pluralizma i kompleksnosti.
Iz perspektive međunarodne političke legitimnosti, možemo govoriti o sličnostima, ali i razlikama između jugoslavenske i bh. države. Geostrateškim povlačenjem Sovjetskog Saveza iz Istočne Evrope nestali su razlozi i potreba za izgradnjom legitimiteta na negativnoj osnovi, tako da je pažnja usmjeravana na zapadnu legitimaciju gdje je prevladala nacionalna mobilizacija, a za to je postojala proceduralna podloga. U domaćoj političkoj filozofiji spominje se da je komunizam rodno mjesto etnopolitike. Prema Ugi Vlaislavljeviću: “komunizam… koji je praktično otpočeo modernizaciju… predmodernog društvenog ambijenta, morao je svog glavnog političkog adresanta, subjekta ideologije revolucionarne promjene, naknadno etnički identificirati i tretirati. Nije bilo dovoljno u političkim govorima i cjelokupnoj diskurzivnoj produkciji referirati na narod (demos); trebalo je tom istom mjestu nosioca političke stvarnosti, također prepoznavati i oslovljavati kao narod u pretpolitičkom smislu (ethnos). Svaki put kada se govorilo o narodu kao ’radnom narodu’, prije svega radnicima… govorilo se i o etničkim zajednicama (nacijama). Da bi se mogao pokrenuti proleterijat na prostoru koji historijski pripada brojnim etnijama, trebalo je skovati etničko bratstvo. Etnopolitika je morala pripremiti i osigurati tlo za politiku u pravom smislu riječi… politika je morala djelovati i kao etnopolitika tj. kao politika međuetničke koegzistencije. Riječ narod, u svom dvostrukom značenju, nudila je tu čarobnu formulu da se oba glavna subjekta, i predmoderni i moderni, oslovljavaju u isto vrijeme… Nadopunjavanjem politike etnopolitikom, političko je unutra etnicizirano… stoga je i sam proletarijat funkcionirao kao kolektiv, a ne kao skupina autonomnih političkih subjekata: pojedinaca/građana… demokratizacija se odvijala u dimenziji koja nije liberalna… Ono što je funkcioniralo kao nadopuna postalo je samo težište političkog.“ Valerie Bunce je još konkretnija kad tvrdi da je nacionalni socijalistički federalizam institucionalizirao nacionalne razlike i tako pripadnost naciji postavio za ključni marker individualnog i grupnog identiteta . Evo još jednog argumenta na ovom fonu, a tiče se državljanskog identiteta. Dalje, pitanje državljanstva regulisano je tako da možemo govoriti o jugoslovenskoj zajednici država, a ne državnoj zajednici Jugoslaviji. Osim jedinstvenog federalnog državljanstva postojalo je  i republičko državljanstvo, tako da niko nije mogao biti državljaninom jedne od republika, a da nije državljanin SFRJ. Tako postavljeno načelo jedinstva federalnog i republičkog državljanstva govori o tome da se nije radilo o sistemu koji je razvijao samo jugoslovenski identitet, odnosno jugoslovensko državljanstvo. Naprotiv, radilo se o jugoslovenskoj zajednici u kojoj su se podjednako razvijali državljanski/republički i zajednički/jugoslovenski identiteti. Vrijeme će pokazati da su prvi bili puno jači i intenzivniji, u odnosu na druge.
U odnosu na bivše republike, koje su svoj višestranački parlamentarni život uredile po principu monoetničkih nacionalnih država u Evropi, multietnička BiH – koja je svoj status u bivšoj Jugoslaviji dobila na osnovu njene „ekonomsko-kulturne i historijske zasebnosti“  izdvojila se kao državna zajednica bez dominantnog etničkog domaćina što ju je odvelo u proces razgradnje političke nacije – u državljanskom smislu.
Bosna i Hercegovina danas možda uživa više sloboda, u odnosu na susjede (baš kao što je Jugoslavija u odnosu na druge komunističke zemlje), posebno medijskih sloboda, ali njen legitimitet nije izgrađan na vladavini prava, već na cirkulaciji informacija koje, zbog odsustva prava, ne podliježu u punom kapacitetu kritičkom preispitivanju. Dakle, naslijedili smo negativnu  legitimnost i utkali smo je u etnopolitički poredak u kojem se građanin javlja samo kao pripadnik ove ili one etničke pripanosti. 
Još jedna značajna karakteristika u slabljenju legaliteta Jugoslavije vezana je za njenu autonomiju koja je u velikoj mjeri ovisila o ravnoteži moći dvaju sukobljenih svjetskih blokova. Jugoslaviju je od sovjetske invazije 1948. godine vjerovatno spasio strah od zapadne protuintervencije. Jugoslavija je od tog vremena poput slobodnoletećeg entiteta kojeg u životu održavaju suprotni pritisci sa Zapada i Istoka. Nestankom jednog od izvora pritisaka, Varšavskog pakta i SSSR-a izgubljena je ravnoteža i Jugoslavija se počela raspadati. O ovom pitanju Sekulić kaže: „Bez izvanjskih pritisaka za održanjem, bez karizmatičnog vođstva i mogućnosti stvaranja i održanja unutarnje legitimnosti, Jugoslavija je, usljed krize komunizma i pogoršane ekonomske situacije, jednostavno eksplodirala“. Jugoslavija nestaje s karte svijeta jer je „bipolarni svijet držao Jugoslaviju cjelovitim pritiscima s obiju strana – nestankom bipolarnosti nestale su vanjske snage koje su je držale na okupu“.
Samo kratka komparativna analiza između bivše Jugoslavije i BiH, posebno iz ugla međunarodne politike ukazuje na veliku zainteresiranost međunarodne zajednice za BiH. S politološkog aspketa, međunarodnu zajednicu je teško definirati, ali bez sumnje ona je prije svega skup anglosaksonskih i evropskih mišljenja o rješavanju problema u BiH. Kad to kažem, imam u vidu bh. disfunkcionalan politički sistem, i uprkos njemu funkcionisanje države BiH, koje se između ostalog ogleda i u činjenici da je BiH izvršila ratifikaciju Sporazuma o pitanju sukcesije, koje su ranije republike Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a danas suverene države, zaključile i potpisale u Beču 29. juna 2001. godine. Ratifikaciju Sporazuma je izvršilo Predsjedništvo BiH u novembru 2001. godine. Na momente nam se može učiniti da je u svojoj nemoći da postane moderna država, Bosna i Hercegovina poligon u kojem se prelamaju američki i evropski politički, ekonomski i drugi interesi. Na putu od Dejtona do Brisela, BiH su istovremeno čuvali, ali i prijetnja joj bili izvanbosanski pritisci, i očegledno će sudbina BiH ovisiti i dalje o međunarodnoj politici koja se vodi ukrštanjem politike SAD-a i Evrope. Istina, mnoge međunarodne odluke nisu se uvijek donosile u demokratskom okruženju, ali njihov angažman se ne može dovesti u pitanje. Zbog toga je veoma upitno zalagati se za tezu da OHR napusti BiH.  Samo postojanje OHR-a, bez obzira na rezultate politika predstavljenih u liku i djelu visokih predstavnika, BiH i njene građane drži  na okupu.
Dalje, kada se razmatraju uzroci političkih konflikata u bivšoj Jugoslaviji obično se kaže da su se nakon raspada Federacije, Jugosloveni „ponovo okupili“ kao Srbi, Hrvati, Slovenci, iako to nikada nisu ni prestali biti. Ovaj kliše može nas odvesti u tumačenja historijske prošlosti, što mi nije namjera,  tako da ću u nastavku teksta pažnju fokusirati na političke orijentacije koje su prevladavale u periodu od 1989. do 1992. godine.
Proces evropskih integracija, ekomonski napredak učinit će Evropu privlačnom reformama sklonim komunističkim vođama u Sloveniji, Hrvatskoj, njihova glavna preokupacija bila je kako se priključiti, a ne kako izbjeći Evropu. Posljednji kongres SK Slovenije, još za vrijeme Jugoslavije, održan je pod sloganom Europa zdaj (Evropa sada). Evolucija prema liberalnom komunizmu u Sloveniji, a kasnije u Hrvatskoj i BiH, praćena je suprotnim procesima u Srbiji, što je kulminiralo smjenom umjerenog vođstva Ivana Stambolića radikalnim vođom Slobodanom Miloševićem. Miloševićevo vođstvo bilo je znatno manje sklono otvaranju prema Evropi, što se očituje u jačanju veza sa Sovjetskim Savezom, pogotovo nakon što je proces reformi Gorbačova usporen 1989. godine. Proevropske i proistočne/proruske političke orijentacije po mom mišljenju su svakako jedan od važnijih političkih konflikata zbog kojih se Jugoslavija podijelila. Raskol postaje vidljiv nakon prvih slobodnih izbora, kada su u zapadnom dijelu Jugoslavije izabrane antikomunističke i nacionalističke vlasti, dok su Srbija i Crna Gora zadržale komunistički  režim (u Srbiji pod novim socijalističkim nazivom, a u Crnoj Gori nije promijenjeno čak ni ime).
Opstanak, doduše teško održivog, saveza komunističkih i antikomunističkih dijelova zemlje bio je moguć na dva načina. Prvo stvaranjem još labavije konfederacije, kako bi se zapadnim dijelovima omogućila daljnja integracija u zapadni svijet, a istoku ostanak uz ideje komunizma. Drugo, rušenjem jedne ili druge opcije upotrebom sile.
Uzme li  se u obzir neravnoteža u vojnoj moći i naklonosti Jugoslovenske armije, vidimo da su šanse prozapadno orijentiranih snaga da upotrijebe silu protiv proistočnih bile minimalne, što nije slučaj kod ovih drugih.
Međutim, ovaj ideološki sukob polako jenjava, izumire kada se aktueliziraju pitanja oko konstitucionalnog uređenja zemlje.
Treba znati da je Jugoslavija bila samo deklarativno federalizirana, a ustvari se njome upravljalo iz centra (sovjetski model). Ustav iz 1974. godine SFRJ je definirao ovako: “Savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu SR Srbije”. Omer Ibrahimagić u svojoj knjizi Državno-pravni razvitak BiH analizira Ustav iz 1974. i navodi nekoliko kontradikcija koje potvrđuju da je Jugoslavija bila više konfederacija. Preciznije, ona je bila negdje ‘između federacije i konfederacije’. U Ustav iz 1974. godine uneseni su konfederalni elementi u načinu odlučivanja i načinu promijene Ustava. Ibrahimagić ukazuje na najznačajniju odredbu iz Ustava koja je promijenila teorijski koncept jugoslavenske federacije.  Riječ je o Član 402. stav 1. u kojem stoji: “Promjena ustava SFRJ usvojena je kad se sa tekstom koji je usvojilo Savezno vijeće Skupštine SFRJ saglase skupštine svih republika i autonomnih pokrajina, odnosno, skupštine ovih republika”. Dakle, saglasnost skupština svih republika nije ništa drugo već ugovor među njima, da dođe do promjene Ustava. Ugovor inače, mogu potpisati samo suverene države. Da se radilo o konfederaciji, a ne federaciji potvrdile su i odredbe člana 286. u kojima stoji da Vijeće republika i pokrajina usaglašava stavove skupština republika u materiji za koje donosi savezne zakone, dakle primjenjuje s konsenzus pri odlučivanju, a Savezno vijeće kao vijeće građana - odlučuje većinom glasova o pitanjima koja su data u nadležnost saveznoj administraciji, da ih obavlja za sve republike i pokrajine.
Milošević će odbiti mnoge prijedloge o novim ustavnim riješenjima,  i umjesto toga će ponuditi centralizam kao rješenje. Taj centralizam razotkriće velike državne, nacionalističke planove i projekte inteligencije iz Beograda.
Ideološka podijeljenost, nažalost, prelila se i na prostor Bosne i Hercegovine, što u ratu, što poslije rata, kada je u Republiku Srpsko počeo naglo da se ulijeva ruski kapital.
U ljeto 1987. godine u beogradskoj štampi glavna politička tema odnosi se na „jedinstvo srpskog rukovodstva“, a glavni zaplet režiran je oko pitanja Kosova. S obzirom da je po nekim govorima u tadašnjem CK Srbije Slobodan Milošević vidio i kao „promotor“ reforme, pa makar i sa tehnokratske pozicije, štampa u Beogradu promovira reformu, piše o greškama iz prošlosti, otvara dosje o Golom otoku, aktivno se bavi pitanjem Kosova i „iseljavanjem Srba“. „Kolektivna nacionalna euforija“ omogućena je reafirmacijom kosovskog mita, veličanjem junačke i ratničke tradicije koja nije više poznavala klasne, ideološke ili političke razlike . Milošević je stigao da javno promovira dugo pripremani projekt ideje stvaranja Velike Srbije (promoviranje Memoranduma SANU-a).
Milošević je uz pomoć propagandne mašinerije stvorio takvu političku klimu da se ponovo otvorila rasprava o reviziji avnojskih opredjeljenja koja su ugrađena u Ustav 1974. godine, koji je navodno glavni krivac dezintegracije Jugoslavije. U tom kontekstu, odmah je otvoreno i pitanje povijesnog legitimiteta i opravdanosti postojanja pojedinih republika ili njihovih granica, a naročito pokrajina, odnosno jednakih prava naroda i narodnosti.
Četrnaesti vanredni konges SKJ, održan u januaru 1990. godine, mnogi smatraju događajem koji je započeo raspad Jugoslavije jer je sa istog slovenačka delagacija istupila ne prihvatajući Miloševićeve prijedloge. Bio je to zapravo sukob ne samo srpsko-crnogorske i slovenačke delegacije, već sukob dva koncepta, dva pogleda na budućnost Jugoslavije i način uređenja odnosa u njoj.

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa)

Politički magazin Pečat, RTRS, 29.01.2008. godine

Milorad Dodik, „Budućnost BiH je u federalnom udređenju“, Oslobođenje, 04 .08.2006. godine

Nikola Kovačević, član Komisije za državnu imovinu iz RS, u izjavi za Radio Slobodna Evropa: www. slobodnaevropa.org/

Suzan Vudvord, Balkanskatragedija, Filip Višnjić, Beograd, 1997.

Dušan Sekulić: „Stvaranje i raspad višenacionalne države: slučaj Jugoslavije“, u: Sukob i tolerancija: o društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokratije, Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2004.

Milan Podunavac, „Politički konsenzus u duboko podijeljenim društvima“, u: Slaba društva i nevolje s pluralizmom, Fondacija Heinrich Boll, Zagreb, 2005, str. 130

Ištvan Bibo, Bijeda istočnoevropskih malih država, Izdavačka knižnjica Zorana Stojanov Sremski Karlovci, Novi Sad, 1996.

Istok ima političko, a ne geografsko značenje. Prema Sekuliću, navedeno djelo, str. 28 

Ugo Vlaisavljević, Etnopolitika i građanstvo, Status, Mostar, 2006, str. 287

Valerie Bunce, Subverzive Institutions/The Design and the Destruction of Socialism and the State, Cambridge University Press, 1999, 46

Godine 1928. jugoslovenska monarhija je donijela Zakon o državljanstvu koji je zamijenio sve prethodne pojedinačne propise pojedinih teritorija nove zajedničke države, države Srba, Hrvata i Slovenaca. Do 1939. godine postojala je politika stvaranja jugoslovenske nacije asimiliranjem svih njezinih djelova u središnju dominantnu naciju. Zakon o državljanstvu nekoliko puta je modifikovan prema ustavnim promjenama tako je posljednji usaglašen sa Ustavom 1974., stupio na snagu 19. januara 1977. Tadašnji Ustav nije izričito osigurao pravo na državljanstvo.

  Sekulić, str. 30

Vidi opširniji uvid u: Omer Ibrahimagić, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, VKBI, Sarajevo, 1998.

  Milošević, Milan“Događanje naroda: medijska konstrukcija populizma”, u: RatjepočeonaMaksimiru (analizapisanjaPolitikeiBorbe” 1987.-1991.), Media centar, Beograd, 1997.

Pred zgradom Skupštine u Beogradu 27. marta 1989. godine bila je okupljena milionska masa demonstranata. TV Beograd je obezbijedila direktan prenos ’događanja naroda’. Potez je imao dvostruki efekat. S jedne strane je predstavljao demonstraciju sile prema ostalim republikama, a s druge strane bio je to poziv prekodrinskim Srbima da se osvijeste. Toj masi demonstranata pokušao se obratiti tadašnji savezni predsjednik Predsjedništva Raif Dizdarević koji je mislio da kao Bosanac neće izazvati gnjev gomile kakav bi bio izazvan pojavljivanjem nekog od hrvatskih ili slovenačkih rukovodioca. Međutim, kako on nije imao ’narod iza sebe’, Dizdarević je izviždan i ismijan što je pokazalo da tadašnje savezne institucije nemaju legitimitet.

“Savez komunista Srbije je najvećim djelom upregnut u kola nacionalne homogenizacije. Pompeznim revolucionarnim frazama on se formalno bori za očuvanje Jugoslavije, on traži modernu pravnu srpsku državu koja će uspostaviti vlast nad svojim ’historijskim pokrajinama’, a političkom centru nudi ’kontrarevoluciju’ na Kosovu, gdje se kroz podsticanje strasti o ugroženosti ’kolijevke srpskog naroda’ i svetinja ’svekolikog srpstva’ priprema teren da se pripremi globalni politički zadatak, a to je obračun sa ’autonomašima’, titoistima i svim ’zavedenim’ elementima koji fraziraju o humanizmu, bratstvu i jedinstvu, ravnopravnosti i modernom federalizmu” (Duraković; 1993, 170).