Proljeće 2009

 *OSTALGIJA I POLITIKE SJEĆANJA U ISTOČNOJ NJEMAČKOJ
  Dominic Boyer
 
 

Ne tako davno, činilo se da je bivša Istočna Njemačka bila spremna za brojne otvorene mogućnosti i budućnosti. Diskusije koje su ponekad bile neozbiljne, a ponekad tjeskobne, označile su prostor Istoka kao potencijalni prostor razvitka u različitim pravcima u periodu kad je bilo izvjesno ujedinjavanje dviju zemalja: smjer je možda mogao biti usmjeren prema proširivanju političkog i društvenog poretka Zapada, možda prema socijalizmu s ljudskim licem, a možda i prema utjelovljenju nekog trećeg ideala. Tada su i stanovnik i posjetilac Istočne Njemačke tu zemlju od kulture pa sve do praksi svakidašnjeg života doživljavali kao mjesto kaotične revolucije, bremenite sadašnjosti, ubrzanog nastajanja nečeg novog (Boyer 2001a). Poput buke strojeva i dizalica koja se širila gradovima, tako je i budućnost zvonko odjekivala u svakom trenutku postavljajući pitanje: Što će se sada desiti?
Ono što me toliko iznenađuje u današnjoj Istočnoj Njemačkoj nije samo slabljenje tog osjećaja da dolazi neka nova budućnost, nego činjenica u kolikoj je mjeri on zapravo izokrenut. U političkim i kulturalnim raspravama na Istoku, priča o promjenama, transformacijama i budućnosti pretvorila se u figure mirovanja i prošlosti. Primjerice, u siječnju 2004. godine, novinar New York Timesa Richard Bernstein opisao je "neobičan osjećaj nostalgije" u Istočnoj Njemačkoj: "Ljudi nose majice s natpisom 'Rođen u DDR-u', skupljaju Trabante, kloparajuća prometala s dva cilindra koje su Nijemci čekali i po nekoliko godina da bi ih mogli kupiti, ili se pak na Internetu natječu na 'Ossie-kvizu' u kojem se sva pitanja odnose na popularnu kulturu za vrijeme DDR-a" (2004; v. također i Williamson 2003). Zbunjeni takvim novostima ili pak recentnim filmom Goodbye Lenin! iz 2003. godine, ljudi koji ne poznaju Njemačku uvijek postavljaju ista pitanja kad im kažem da sam radio na Istoku. Zanima ih fenomen Ostalgije, nostalgije za koju su čuli da obuzima građane bivšeg DDR-a. Za njih je činjenica da se ljudima koji su iskusili oba režima staljinovski totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijalne demokracije, podjednako smiješna i uznemirujuća. Takvo miješanje osjećaja (humor, ironija, zabrinutost, schadenfreunde) izravno podsjeća na nedavne Žižekove rasprave o fascinaciji "postmoderne "radikalne" politike" totalitarizmom, što predstavlja simptom, kaže Žižek, onoga što je potisnula "globalna kapitalistička multikulturalna tolerancija" (2001: 244).
Slažem se da je Ostalgie simptom, ali smatram da nije simptom želje za povratkom DDR-a ili užitka koji proizlazi iz totalitarne vladavine, kako se to obično interpretira. Ovim esejom želim ponuditi jednu alternativnu analizu Ostalgije koja kao središnju vrijednost ne bi uzimala niti njen istočni položaj niti njenu prošlost (niti, kad je o tome riječ, njen status kao fenomena). Umjesto toga, ovaj esej smješta diskurs i identificira Ostalgiju u sklopu etnološke politike sjećanja i jedne dijakrone politike budućnosti čija konstelacija kod ljudi iz Istočne Njemačke proizvodi efekt fiksacije na prošlost. Ukratko, moja namjera je uzeti Ostalgie kao neku vrstu leće kroz koju se reflektira i analizira problem budućnosti u Istočnoj Njemačkoj, budućnosti koja nipošto nije odbačena i nepriznata. Umjesto toga, izvjesno društveno znanje o prošlosti istoka postalo je njenim medijem.
Esej se sastoji od tri dijela. U prvom istražujem termin nostalgija i govorim o tome kako je ovaj pojam – neologizam nastao u sedamnaestom stoljeću u području medicine, smišljen da bi bio podudaran s uobičajenim izrazom Heimweh (čežnja za domom) ili pak tehnički superiorniji od njega – izvorno označavao bolest nastalu zbog prostornog izmještanja izvan domovine. Kao što je to često puta naznačeno, termin nostalgija sastoji se od dvije grčke riječi, nostos (povratak kući) i algos (jad, patnja ili tuga). Treba se prisjetiti kako su Algeji iz grčkog mita bili djeca Erisa (svađe), te braća i sestre Lethe (zaborav), Limosa (gladi), Ponosa (trud, muka) kao i mnogih drugih nedaća. Komentare usredotočujem na povijest i sociološko tumačenje ovog neologizma, smatrajući da nostalgija predstavlja veoma važan trenutak u utjelovljenju nacije. Također smatram da je odnos između algosa i nacije ključan i dinamičan te da ga trebamo promisliti kroz prisutnost nostalgije u suvremenoj Njemačkoj.
U drugom dijelu ovog eseja razvijam povijesni i psihoanalitički okvir za nostalgiju u poslijeratnoj Njemačkoj, usredotočujući se na žalost i na bolno sjećanje na Treći Reich, nesreću koja je u poslijeratnoj Njemačkoj pretvorila povijest (tj. na općenitiji način prošlost) u teret (Belastung), proizvodeći je kao snažno etnološko naslijeđe te kao sadašnjost koja dovodi u pitanje budućnost Njemačke. Analizirajući to "breme nijemstva" zapažam kako je izvanjski nametnuta podjela i okupacija Njemačke od 1945. do 1990. godine postala dalekovidno sredstvo za odgađanje sukoba s etnologijom holokausta. Takvo odgađanje desilo se u obje Njemačke time što se tvrdilo da je "više njemačkih Nijemaca" živjelo na drugoj strani Berlinskog zida. Međutim, krhkost ove strategije suočavanja s prošlošću razotkrivena je događajima iz 1989. godine. Nakon 1990 ponovno postoji samo jedna Njemačka, jedna povijest, jedno breme. Ali, podjela na Istok i Zapad ostala je i dalje vrlo snažna uporišna točka društvene imaginacije, ostatak politike sjećanja i identiteta još iz vremena Hladnog rata. Smatram da je upravo to kontekst unutar kojeg moramo razumijevati suvremene odnose Istoka i Zapada u Njemačkoj, kao i svakodnevne pojave koje se naziva Ostalgijom.
Treći dio ovog eseja na selektivan i partikularan način razmatra područje kulture i političke logike Ostalgije u današnjoj Njemačkoj. Uzevši u obzir razglašene fenomene Ostalgije kao što su visokotiražni časopis Super Illu i film Goodbye Lenin! usporedo s manje poznatim, ali mnogo važnijim (iz istočnonjemačke perspektive) djelom novinara i spisatelja Alexandera Osanga, ovdje ću posebnu pažnju posvetiti semiotici istočnonjemačke prošlosti u kulturnim reprezentacijama. U osnovi, smatram da Ostalgie nije ono što se čini da jest – ona je mnogo manje simptom istočnonjemačke nostalgije, a više simptom zapadnonjemačke utopije. Riječ utopija koristim ovdje u smislu naturalizirane fantazme koja proizvodi nerealno mjesto, doslovce "ne-mjesto" u kojem istočnonjemački neurotični problem s autoritativnom prošlošću omogućava zapadnim Nijemcima da govore o prošlosti neopterećenoj bremenom povijesti. Vrlo snažna i raznolika Ostalgie industrija u ujedinjenoj Njemačkoj odražava želju njenih vlasnika sa zapada zemlje da dospiju u budućnost lišenu tereta čineći to tako da neprestance ukazuju na opsesiju prošlošću koja postoji kod Nijemaca s istoka zemlje. Ovo neprekidno ukazivanje i sâmo je simptom zapadnonjemačke vlastite usmjerenosti na prošlost. Naposljetku, terapija razlikovanja Istoka i Zapada ne može uistinu razriješiti ono što je Freud mogao nazvati patogenom jezgrom holokausta u cjelokupnom poslijeratnom njemačkom sjećanju. No ovakva terapija ipak postiže zadivljuje učinke na život i samospoznaju građana u istočnoj Njemačkoj.

Nostalgija i nacija
Kao što se to često navodi, nostalgija je termin kojeg je skovao student medicine Johannes Hofer u svojoj disertaciji na Sveučilištu u Baselu 1688. godine. Hoferova je disertacija izniman tekst, jedan od onih koji se često citiraju, ali vrlo rijetko istražuju u detalje, tako da bih se ovdje želio pozvati na njega. Tekst počinje s bezvremenim disertacijskim ritualom beskrajne zahvale akademskim moćnicima. Nakon toga Hofer odmah prelazi na definiciju neobičnog pojma nostalgije. Autor gotovo apologetski opterećuje čitatelja ovim neologizmom, s obzirom da je pojam das Heimweh (čežnja za domom) veoma dobro poznat u svakodnevnom govoru. Hofer objašnjava kako pojmu Heimweh nedostaje medicinske specifičnosti i ozbiljnosti da bi na adekvatan način mogao opisati neke od fatalnih i manje fatalnih slučajeva čežnje za domom koje navodi u svojoj disertaciji.
Hofer naglašava kako nije toliko privržen terminu nostalgija. Njemu je mnogo važnije naglasiti kako tugu ili bol treba prepoznati kao pravi fiziološki poremećaj:

Doista mi se ništa nije učinilo prikladnije i konciznije po imenu od onoga što treba objasniti nego što je to riječ Nostalgija, grčka po porijeklu, a sastavljena od dva sloga gdje jedan (Nostos) označava povratak domovini, a drugi (Algos) označava patnju ili jad; stoga je zvukom riječi Nostalgija moguće dočarati tužno raspoloženje koje proizlazi iz žudnje za povratkom rodnoj zemlji. (Hofer, 1934: 380-81)

Zanimljivo je da Hofer također nudi dva alternativna neologizma, kojima povijest nije bila sklona kao što je to bila s nostalgijom. "Ukoliko bi nekome bile draže riječi nostomania ili pak philopatridomania", piše Hofer, "koje zapravo označavaju uznemiren duh nasuprot privrženosti vlastitoj zemlji koji bi se zbog bilo kakvog razloga na tu zemlju vratio, ne bih imao ništa protiv tih izraza" (381).
Hofer u nastavku donosi dva primjera delirija i manije koji su tipični za patologiju pojedinca koju on povezuje sa stanjima "u načelu mladih ljudi i adolescenata" poslanih "u strane zemlje kojima vladaju strani običaji" (1934:383). On prvo opisuje mladog studenta iz Berna kojeg je, za vrijeme studija u Baselu, zahvatila vrućica koju nije bilo moguće liječiti nijednim od lijekova s popisa koji su se koristili, a koji je ozdravio čim se vratio u svoju zemlju (ta "strana zemlja" bila je udaljena od njegova rodnog grada svega pedesetak kilometara, što nam jasno govori o smjeru i shvaćanju riječi Heimat [dom ili mjesto pripadnosti] u tom povijesnom razdoblju). Hofer naglašava kako je povratak rodnom domu jedini lijek za nostalgiju. Drugi slučaj koji spominje je djevojka sa sela u stanju delirija (koja je vjerojatno radila kao sluškinja u nekom stranom gradu) koja je neprekidno vikala jedino "Ich will Heim!" ("Hoću kući!") sve dok je lokalni liječnici naposljetku nisu proglasili neizlječivom. Međutim, na pragu smrti vratila se u svoje rodno mjesto; Hofer svjedoči da je "u roku od nekoliko dana posve ozdravila, bez ikakve pomoći lijekova" (383).
U eseju "Ideja nostalgije" Jean Starobinski zapaža istančanost Hoferove epidemiologije i izražava divljenje spram Hoferovog razmatranja društvenog otuđenja i žudnje za obrazovanjem kao čimbenicima koji utječu na sklonost prema nostalgiji (1966). Uistinu je zapanjujuće kako Hofer anticipira Breuereove i Freudove kasnije rasprave o još jednoj maniji pod nazivom histerija (1895). Pišući svoju disertaciju dva stoljeća prije studija Jean-Marie Charcota o preživjelima u željezničkoj nesreći u kojima je preoblikovana dijagnoza histerije kao sklop traume i potiskivanja, Hofer je sjajno ocrtao objekt neuroze i tretman kojim se pacijent vraća onom potisnutom – u ovom slučaju, radi se o povratku pacijenta mjestu i ugođaju "doma".
Iako primarno razmatra društvene i psihološke dimenzije nostalgije, Hoferov interes i dalje se nalazi u sferi spekulacije o fiziološkim temeljima takve karakteristične manije ili delirija. U njegovom se djelu raspravlja o "životinjskim duhovima" i mjestima "neprekidne vibracije" u mozgu u kojima se prelamaju ideje o očevini; rasprava naposljetku zapada u klimatološku teoriju o "smještaju krvi" i daha u stranim zemljama s drukčijom klimom.
Hoferova je dijagnoza nostalgije vrlo uznemirujuća. On piše kako možemo posumnjati na rađanje nostalgije kod mladeži koja "često luta uokolo tužnog raspoloženja, koja prezire strane običaje, koju obuzima nelagodna i strana konverzacija i koji neprestance ukazuju na blagodati domovine i stavljaju ih na prvo mjesto iznad svih drugih stranih stvari" (1934: 386). Ukratko, simptomi imanentne nostalgije su za Hofera ono što bismo danas mogli nazvati nacionalizmom. Ta veza postaje jasnija kad se još jednom prisjetimo njegova alternativnog izraza "nostomania" koji ne naglašava toliko žalost i tugu zbog odgođenog povratka domu, koliko opsesivno ludilo da bi se taj pothvat poduzeo. U bilo kojem slučaju, ludilo je potaknuto fiziološkim posljedicama napuštanja jednog mjesta i jedne nacije. Termini Heim (dom) i Nation (nacija) uistinu su međusobno zamjenjivi u Hoferovoj disertaciji s obzirom da ih on povezuje u neku vrstu ekologije društvene pripadnosti prema kojoj je usmjeren pogled pojedinca.
Ovo govori o povijesnosti takve dijagnoze. U suvremenoj uporabi nostalgija je relativno blaga riječ, jedna od onih koje se koristi s oprezom. "Biti cendravo nostalgičan" je književna figura, obično u ironijskom smislu. Terminu nostalgija nedvojbeno nedostaje osjećaj konkretne fizičke opasnosti. Međutim, za većinu Hoferovih suvremenika, opasnost dalekog putovanja i sklonost povratku kući smatrani su stvarnima i vrlo ozbiljnima. Mnogo prije Hoferove disertacije, aspekte ove sklonosti zapazili su liječnici koji su se brinuli za vojnike i izbjeglice tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Termin nostalgija dobio je veliku važnost i odjek u epidemiologiji osamnaestog stoljeća prije nego što su srodni pojmovi poput melankolije na svom putu natrag prema humanističkom i književnom diskursu zamijenili nekadašnje teorije o ljudskim fluidima u medicini koje su naposljetku potisnule teorije o stanicama i bakteriologiji. Još u periodu američkog građanskog rata među vojnicima zabilježeno je oko pet tisuća slučajeva nostalgije. Riječima Brune Latoura, Hofer je bio neka vrsta pokretača mnogo većeg preokreta u epidemiološkim paradigmama (1988). Međutim, Hoferova znanost također je jasna reakcija na sociološke transformacije koje su se desile u Europi tijelom sedamnaestog stoljeća.
Fokusirajući se na ono što bih mogao nazvati fenomenologijom razmještenosti, Hoferova epidemiologija nostalgije odražava društveni fenomen translokacije u Europi. Ogroman broj izbjeglica koji je lutao Srednjom Europom tijekom Tridesetogodišnjeg rata smanjio se u vrijeme kad je Hofer studirao u Baselu, ali razorni učinci premještanja ljudi zbog rata jako su dobro ostali u sjećanju. Društveni život u Srednjoj Europi nikad više nije bio isti, barem kad je riječ ukidanju lokalnog feudalizma. Nekoliko je povjesničara uočilo da je kraj sedamnaestog stoljeća zaista bilo razdoblje povećane, iako selektivne, translokacije u Srednjoj Europi. U studiji o društvenoj povijesti njemačkih gradova tijekom tog razdoblja Mack Walker primjerice naglašava napetost u društvenom životu između lokalnog i translokalnog, između lokalno usmjerenih i smještenih Bürger (građana) i onih koje Walker naziva "lutalicama i činiocima", sve većeg broja populacije koja migrira i koja se sastoji od "birokrata, putujućih torbara, profesora, trgovaca, radnika nadničara i razvlaštenih seljaka" (1971: 108-42).
Hofer nam ostavlja zanimljiv zapis o senzibilitetu konteksta u kojem djeluje, napominjući da nostalgija zahvaća mladost, napose one koji su u dobi kad putuju, poput studenata, sluga ili vojnika daleko od svojeg doma. Trebamo se podsjetiti kako je u tom razdoblju i sâm Hofer bio student u Baselu, otprilike stotinu kilometara udaljenom od njegova rodnog Mühlhausena. U svojoj disertaciji u naznakama spominje kako je intimno upoznat sa simptomima nostalgije, napose kad se kao etnički Nijemac s područja kojeg su nedavno okupirali Francuzi nakostriješi na tvrdnje Švicaraca kako je Heimweh njihov jedinstveni nacionalni osjećaj, čime pokazuju posebnu sklonost spram švicarske domovine.
Buržoaski su studenti poput Hofera razapeti između lokalnih korijena i translokalne nužde obrazovanja. Često su putovali daleko od doma da bi pohađali sveučilišta i mogli su ih pohađati nekoliko u različitim gradovima nakon što su završili studije. Normativni ideal za većinu studenata nije bio nastavak putovanja nego povratak svom gradu da bi se dobila pozicija ili status u lokalnim profesijama na sveučilištu ili u lokalnoj administraciji. Koliko mi je poznato, vrlo je malo povjesničara društva koji su analizirali psihološke i fenomenološke posljedice takve translokacije za studente te kako su njihova proputovanja Europom bila u jednakoj mjeri uzrokom ponosa i tjeskobe. Ne svjedoči li Hofer upravo o tome? Povratak studenta kući nikad nije bio posve izvjestan, kao što je to bio slučaj i s mladim vojnicima i slugama. Potplaćenost i nezaposlenost bile su karakteristične za intelektualni život Srednje Europe u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, s obzirom da su sveučilišta rutinski proizvodila mnogo veći broj diplomaca nego što ih se moglo zaposliti na lokalnoj razini (McClelland 1980). Stoga je postojala velika vjerojatnost da će odlazak iz rodnog grada na studij značiti izbivanje od obitelji, prijatelja i voljenih na nekoliko desetljeća. Međutim, bez pohađanja sveučilišta, ambicije srednje klase za osiguravanjem pozicije od lokalnog društvenog značaja nikad se ne bi mogle na prikladan način ispuniti, napose u osamnaestom stoljeću kad je univerzitetsko obrazovanje postalo sve više inicijacijski obred za stjecanje društvenog ugleda, kako među plemstvom, tako i među bogatom srednjom klasom.
Kao što sam opširnije izložio u jednom drugom djelu (Boyer 2005: 46-75), translokalne mreže obrazovanih ljudi iz srednje klase poput Hofera također su bile od ključnog značaja za evoluciju jezika translokalnih nacionalnih identiteta i pripadnosti populaciji Srednje Europe koja je govorila njemački. Studenti, znanstvenici i učenjaci njemačku su naciju počeli zamišljati u terminima koji su bili strani plemstvu, seljacima, pa čak i srednjoj klasi uklopljenoj u lokalnu sredinu. Unutar društvenog prostora kojeg i dalje u velikoj mjeri određuje visok stupanj regionalizma, obrazovana srednja klasa (ili Gebildeten, kako su se sami nazivali) bila je slobodna stvoriti translokalno tkivo nacije zasnovano uglavnom na njihovim vlastitim komunikacijskim mrežama. Na taj način su vrednote njemačke nacije koje su bile artikulirane u osamnaestom stoljeću (Geist, Bildung, Kultur, da nabrojim samo neke od njih) počele znakovito predstavljati identitet srednje klase (Gebildeten). Sveučilište je, kao ključno mjesto društvene reprodukcije za obrazovanu srednju klasu, na sličan način postalo institucionalno mjesto nacionalizma. Studenti poput Hofera vjerojatno su se podjednako često susretali s jezikom i manijom nacije. Neki od prethodnika moderne uporabe termina nacija bile su jezične i regionalne grupice stranih studenata na europskim sveučilištima. Do kraja sedamnaestog stoljeća neki od tzv. Nationes prerasli su u snažne, razuzdane i vatrene domoljubne klubove koji su u velik broj sveučilišta unijeli nacionalistički žar.
Ono što želim kazati jest to da je kategorija "nacije" mogla biti relativno bliska Hoferu u to doba i u vrijeme u kojem je zahtijevao medicinsko priznavanje nostalgije. Moguće je na Hoferovu disertaciju gledati kao na neki epifenomenalni moment ili simptom uspona nacionalizma u Europi – možda kao rano priznanje manije nacije koja će poput kuge zahvatiti Europu tijekom tristo godina od Vestfalskog mira do kraja Drugog svjetskog rata. No ja ovdje smatram suprotno, da je Hoferova disertacija o nostalgiji bila vrlo produktivna i bitna. Ovom neologističkom intervencijom Hofer je dao sposoban i autoritativan odgovor na želje i boli nacije, odgovor koji je, ponad svega, naglasio tjelesnost i smrtonosnu opasnost tuge za povratak domu. Hofer je stoga pomogao stvoriti jezik unutar kojeg se zdravlje doma i nacije suprotstavlja sklonosti migraciji i translokaciji. Na taj način Hofer je naturalizirao nacionalizam kao fiziološko stanje, čineći maniju međusobno zamjenjivom s algosom. Od tog perioda ovo izjednačavanje imalo je dalekosežne posljedice za europski nacionalizam sve do današnjega dana.

Vergangenheitsbelastung i Nostalgie u Njemačkoj
Ako je Hoferovo shvaćanje nostalgije doista povezano s oblikovanjem fenomenologije nacije u Srednjoj Europi, što bismo onda mogli reći o trenutnom statusu nostalgije u Njemačkoj, zemlji koja je u dvadesetom stoljeću podjednako postala simbolom dubine, strasti i terora nacije? Često mi se čini kako je odnos između nostos (povratka rodnom kraju) i algos (patnja ili bol) mnogo složeniji u poslijeratnoj Njemačkoj nego bilo gdje drugdje u Europi. Kao posljedica takve veze između "nijemstva" i Trećeg Reicha u kolektivnom sjećanju, nacija nije uvijek (ili to barem nije često) bila izvor ugode. Uistinu, nacija u Njemačkoj mnogo češće postaje izvor tjeskobe, zabrinutosti zbog toga što su mnoga dobra postignuća socijalne demokracije možda samo vanjski sloj koji prikriva neki duboki poriv spram autoritarnosti. Jedan moj dobar prijatelj iz Berlina priznao mi je u šetnji oko Havelseea kako mu se čini da je svaki Nijemac u sebi nosio jednog malog Hitlera. Pitao sam ga je li siguran da se radi samo o svakom Nijemcu. Kroz smijeh mi je rekao da sam možda u pravu i kasnije dodao "Ali, Dominic, ne smiješ smetnuti s uma da se pravog neurotika nikad ne može izliječiti". U Njemačkoj, ali i drugdje, može se uočiti neurotska briga za onim što se obično naziva die deutsche Krankheit (njemačka bolest) autoritarizma, agresije, netolerancije i sl. Ovdje treba naglasiti da je riječ o stavu koji smatra da je taj osjećaj nešto što je vezano isključivo uz Njemačku. Povratak takvom domu nije uvijek poželjan. Ukoliko u Njemačkoj nostos prati i osjećaj manije, onda se češće radi o opsesivnom izbjegavanja povratka, potiskivanju povratka a ne žudnjom za njim.
Ne treba umanjiti značaj stvarne krize onog što se često naziva Vergangenheitsbelastung (breme prošlosti), napose kad je riječ o mladim Nijemcima koji ne osjećaju krivnju za počinjena zlodjela koliko osjećaju strah da će se prošlost ponoviti u budućnosti. Naravno, mnogi su Nijemci razvili strategije suočavanja s tim strahom ili njegovim potiskivanjem. Međutim, on nikad ne može biti u potpunosti izbačen, s obzirom da ga se neprestance označava u susretima sa stereotipima autoritarnog i netolerantnog nijemstva. Kao što mi je to rekla jedna žena tijekom mog terenskog istraživanja, "Najviše sam osjećala svoje njemačko porijeklo kad sam putovala. Tada se čovjek neprestano suočava sa stereotipima".
U poslijeratnim narativima koji proizlaze izvan i unutar Njemačke, holokaust je postao njemački događaj nemjerljiv s ostalim povijesnim i kulturalno posebnim oblicima genocida. Takvo naglašavanje nemjerljivosti na opipljiv je način osnažilo asocijativnu vezu između nijemstva, autoritarizma i povijesti. S obzirom da je takva asocijativna logika analitička, jednom kad je autoritarnost postala nešto što je etnički tipično za Nijemce, ubrzo je svaki njemački građanin, bez obzira na dob ili političke sklonosti, mogao biti podjednako uključen u moralni kolaps i genocidnost Konačnog rješenja. Ovo i dalje ostaje veoma nestabilno, čak i grubo utemeljenje znanja u Njemačkoj, kao što smo to vidjeli u halabuci koju je prouzročila knjiga Daniela Goldhagena Hitlerovi spremni egzekutori (1996) i njezina provokacija antisemitskog Nijemstva. No knjiga je ipak priznata i širom poznata.
Vratimo li se korak unatrag, ukoliko je podjela nacije-države nakon 1945 godine djelomično pridonijela ovom etnološkom tumačenju autoritarizma, također je pružila i mogućnost suočavanja s poznatom tezom o "Hitleru u svima nama" posredovanjem postojanja jedne druge Njemačke. Antropolog John Borneman opsežno je pisao o narativnim strategijama koje su koristile dvije poslijeratne Njemačke nakon 1949. godine da bi "definirale, regulirale, institucionalizirale i normalizirale lokalne prakse sebstva" (1992: 75). Borneman kaže kako su spomenute strategije uvijek služile za definiranje dvije njemačke države suprotstavljene jedna drugoj, pripovijedajući o prekidu s nacističkom prošlošću s jedne, te nastavku iste prošlosti s druge strane Berlinskog zida.
Psihijatar Hans-Joachim Maaz vrlo je studiozno pisao o tome kako je takva podjela od samih početaka pružila mogućnost potiskivanja krivnje i stvaranja novih "vanjskih neprijatelja". "Uspjeli smo odbaciti Židove kao zajedničkog neprijatelja, barem formalno – novi neprijatelji izvana sada su bili boljševici i komunisti s jedne, a kapitalisti, militaristi, revanšisti i nacisti s druge strane", kaže Maaz (1995: 187). Postojanje dvije Njemačke stvorilo je skalu na kojoj su se mogli izmjeriti podijeliti i izmjeriti stupnjevi nijemstva. S obje strane Berlinskog zida izdvojile su se pozitivne i negativne strane kulturnog nijemstva nakon čega su se ravnomjerno na Istok i Zapad razdijelile tipske etničke crte. Na Zapadu je DDR postala utjelovljenje njemačke "autoritarne tradicije" koja je prijetila povratkom diktatorskog režima u Njemačku. Istovremeno, na istoku je SRNJ (Savezna Republika Njemačka) označavala njemačke kulturne odlike poput agresije i netolerancije koje je do savršenstva doveo imperijalni imperativ međunarodnog kapitalizma. Državljanstvo istočne i zapadne Njemačke svaka je država prikazivala kao "mnogo više njemačko" u svojim autoritarnim sklonostima i kao relativno nedužna žrtva nasilničkog režima. U oba slučaja, "istinski" poželjna Njemačka definirala se u suprotnosti spram one druge Njemačke. Za svaku od dvije Njemačke, onaj drugi predstavljao je nacionalno-kulturalnu prošlost naspram koje se mogao izmjeriti stupanj približavanja idealu nacionalne budućnosti. Naposljetku, nijedna od te dvije zemlje nije imala smisla bez odnosa prema onoj drugoj.
Trud oko određivanja koja je od te dvije zemlje u većoj mjeri "njemačka" s obzirom na njen politički i društveni profil, podjednako je predstavljao i manifestnu želju obje države (kao i mnogih njenih građana) da se ispita postnacionalna identifikacija kao sredstvo rasterećenja bremena prošlosti. Kao što kaže Borneman, DDR do svojeg je identiteta došla kao sastavni dio internacionalne socijalističke konstelacije sa Sovjetskim savezom u središtu, naglašavajući pritom u javnom diskursu internacionalno bratstvo i jedinstvo između svih socijalističkih država i građana. SRNJ na sličan je način željela utemeljiti svoje zapadnjaštvo i europejstvo, čineći to na svom nijemstvu kroz nerazorivu vezu s liberalno-demokratskim idealima koje su zastupale okupacijske snage sa Zapada.
Ispričat ću jednu osobnu anegdotu. Tijekom srpnja 1997. imao sam priliku (kao član manje grupe stipendista Alexander von Humboldt fondacije) dva sata razgovarati s tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Kohl, jedan od velikih graditelja duha europejstva, dočekao nas je s dobro pripremljenom, ali također i vrlo emotivnom diskusijom o iskušenjima u poslijeratnoj Njemačkoj i ukazao na naglasak koji njegova administracija stavlja na Europsku uniju i procese europskih integracija kao "jedino moguće rješenje za njemačku povijest". Kohlova se poanta nalazi u tome da se pitanje o povratku njemačkom autoritarizmu može trajno riješiti jedino tako da se Njemačka utopi u Europi. Bio sam zaprepašten činjenicom da se jedino u Njemačkoj može naći poglavar zemlje koji je u tolikoj mjeri predan postnacionalnoj politici. No, treba imati na umu da je Kohl dobro znao da se obraća američkoj publici i da je možda zaigrao na kartu dobro poznatog američkog straha od njemačke bolesti. U nekim drugim prigodama, napose u mjesecima kada je dolazilo do ujedinjenja zemlje, Kohl je pokazao da mu nije bio stran ni primordijalni jezik nacionalne pripadnosti. Međutim, njegova priča o odnosu Njemačke i Europe također govori i o tome koliko je dubok strah od nostosa u Njemačkoj i koliko će neki Nijemci biti spremni daleko otići, čak i do stupnja konačnog i nepovratnog utapanja njemačke nacije-države, zato da bi izbjegli Vergangenheitsbelastung.
Prema Kohlovom priznanju, 1989. godina zatekla je kompletni zapadnonjemački politički establišment. Nije bilo prave pripreme ili "terapije" (ovo nije njegov, nego moj termin) za ujedinjenje dvije njemačke države. Uistinu, ovo je ujedinjenje proizvelo neočekivanu krizu relativno stabilnog sustava razmjene u Hladnom ratu kojim se breme prošlosti prebacivalo na onu drugu Njemačku, pri čemu su najveći Nijemci među Nijemcima odjednom izgubili svoju političku strukturu. Ne treba zaboraviti kako su u Njemačkoj postojale mnoge i dalje snažne neformalne strategije identifikacije i interpretacije razlike između Istoka Zapada. No "druga Njemačka" sada je zauvijek izgubljena.
U ovom gubitku nalazi se istinska trauma, s obzirom da je ona druga Njemačka u osnovi funkcionirala kao "proteza" (u Derridinom značenju te riječi [1998]) identifikacije i porijekla. Iako ni na koji način nije predstavljala lijek za skidanje bremena nacionalne prošlosti, ona je stabilizirala nijemstvo koje je držalo mnogo gore nijemstvo na pristojnoj udaljenosti. S druge strane, s jednom Deutschland (Njemačkom) došla je i jedna povijest, jedno breme. Nagli preokret osjećaja iz 1989. godine (od ekstaze zbog rušenja Zida do povratka razlici Istoka i Zapada) oslikava materijalnu cijenu nijemstva. Jedan istočnonjemački satiričar mi je ispričao vic koji je čuo početkom 90-ih, vic koji na sjajan način govori o ovom povratku: "Čovjek iz Istočne Njemačke kaže čovjeku iz Zapadne Njemačke: "Wir sind ein Volk" [Mi smo jedan narod], na što mu ovaj odgovara, "Wir auch" [I mi isto]" Objasnio mi je da je čuvši vic pomislio da se "život ponovno vratio u normalu".
Podjela na Istok i Zapad preživjela je u današnjoj Njemačkoj kao sredstvo konstruiranja nijemstva kojim se prebacuje etnološko breme prošlosti s jedne strane na drugu, između istoka i zapada. Ona nam govori kako postoje beskonačne diskusije o tome u čemu se zapravo razlikuju istočni i zapadni Nijemci, međutim sâma činjenica razlikovanja i dalje ostaje neproblematizirana. pa čak i sakrosanktna: ona je također široko prisutna i ponovno nataložena u javnom znanju putem masovnih medija kao i akademske i vladajuće Wissenschaft (znanosti). Tijekom proteklih petnaestak godina objavljeno je na stotine akademskih studija u kojima se specificira i objašnjava razlika između Istočne i Zapadne Njemačke (v. primjerice Landua 1993, Staab 1998 i Strohschneider 1996).
Prava znanost se ponavlja, baš kao i pravi simptom. Znanost proizvedena o razlici Istoka i Zapada opetovano ispunjava političku svrhu naturalizacije onoga što bih nazvao materijalnom nuždom razlikovanja. I Nijemci s istoka i oni sa zapada u svojim se strategijama društvene identifikacije i dalje oslanjaju na onu drugu Njemačku. Zapadnim je Nijemcima potrebna figura kriptoautoritarnog, introvertiranog Jammerossija (cendravog istočnjaka) kako bi legitimizirali svoje zahtjeve za mnogo kozmopolitskijim nijemstvom. Na sličan način Nijemci s istoka trebaju kriptoautoritarnog, ekstrovertiranog Besserwessija (arogantnog zapadnjaka) da bi legitimizirali vlastito doživljavanje samih sebe kao ljubaznijih i boljih Nijemaca.
U nastavku ovog eseja naglasit ću kako se, iako se Istočni Nijemci u istoj mjeri i s istim žarom služe tom podjelom na istok i zapad, ovdje ipak ne radi o uravnoteženoj recipročnosti. S obzirom na dominaciju zapadnih Nijemaca i javnih institucija SRNJ nad svim domenama života u Istočnoj Njemačkoj, društvena imaginacija u SRNJ za vrijeme Hladnog rata namrijeta je kao naslijeđe javnoj kulturi u ujedinjenoj Njemačkoj. Masovne medije u Njemačkoj gotovo isključivo posjeduju i njima upravljaju Zapadni Nijemci koji svoje istočne sunarodnjake doživljavaju kao "drugu Njemačku", prikazujući ih suptilno i na neskriveni način kao kulturalno mnogo "veće Nijemce od Nijemaca samih" koji su skloni ksenofobiji, netoleranciji i poslušnosti autoritetu. Istočnim Nijemcima i dalje se u javnoj kulturnoj reprezentaciji natovaruje breme nijemstva i njemačke povijesti. Mnogi će reći da je njihova "prošlost" sumjerljiva s nevoljkošću ili nesposobnošću zapadnih Nijemaca da se iskreno suoče sa svojom prošlošću. Na javnoj tribini koju je organizirao Berliner Zeitung u svibnju 1997. godine o sudbini podjele na Istok i Zapad u Njemačkoj, Lothar Bisky (tada saborski zastupnik Demokratske socijalističke stranke (PDS)) doživio je gromoglasni aplauz nakon što je izjavio "Radujem se danu kad će i Zapadni Nijemci imati svoju prošlost".

S engleskoga preveo TONČI VALENTIĆ

 

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa)