Proljeće 2009

 Četrdeset teza iz religiozne erotike
  Franz von Baader
 
 

Većina ljudi smatra da samo od njihove samovolje ovisi hoće li svoje divljenje nakloniti onome što je doista vrijedno divljenja, svoju ljubav onome što je vrijedno ljubavi, svoju vjeru onome što je vrijedno vjere, i da tako mogu uskratiti svoje služenje zakonitu gospodaru. Ovi ljudi većinom prekasno bivaju svjesni da tako iz slobode zapadaju u nevolju da se moraju diviti onome što nije vrijedno divljenja, ljubiti ono što nije vrijedno ljubavi, vjerovati onome što nije vrijedno vjere i služiti onome koji nije vrijedan nikakva služenja.

  1.  

Prema riječima sv. Martina, čovjek je htio biti čovjekom bez Boga, ali Bog nije htio biti Bog bez čovjeka. Kako bi stvorio prirodu i čovjeka, Bog je morao samo slobodno razviti svoju moć i veličanstvenost, morao se nekako osloboditi – a da spasi paloga čovjeka, morao je u neku ruku učiniti nasilje. Morao se, naime, lišiti svoje veličanstvenosti, kako bi mogli shvatiti Njega i njegovu pomoć, i kako bi to mogli podnijeti u svojoj slabosti i pokvarenosti. Samo ljubav poima i kadra je za tu žrtvu.
Ako stvorenje ne poima, pa se zato divi onome što je iznad njega, još manje shvaća kako se to što je iznad njega ujedno spušta dolje, u njega i pod njega. Naša filozofija još nije jasno shvatila ovo silaženje, iako je ono već jasno izrečeno u riječi supstancija kao podmet, kao temelj i utemeljenje. Sve što proizvodi sa svojim proizvedenim izjednačava se ili se s njim sjedinjuje, a da se s njim ne miješa, nego samo tako što se kao majka spušta toliko duboko, pod ono, koliko se otac zadržava iznad njega. Kao što se stvoreno biće ukida/uzdiže u Boga, ovaj se ukida/uzdiže u stvoreno biće i obrnuto. A ako je ovaj normalni uzajamni proces ukidanja/uzdizanja poremećen, na stvoreno biće koje se htjelo uzdići prema ocu, majka odmah uzdigne/ukine ili potisne naniže, lako ćemo razumjeti da tu nenormalnost ne može ispraviti otac, nego jedino majka, naime dublja emanacija materinstva nego što je to bila ona prva. Iz ovoga se može shvatiti funkcija ženskosti kako u dobrom, tako i u lošem smislu.

2.
Trgovac zapisuje sve što primi od svojega poslovnog prijatelja na svoj račun, ili debet, kao što mu ovaj daje, zapisuje na njegov račun, ili credit. Na jednak način vodi svoje knjigovodstvo i ljubav. Kada mi se, naime, moja ljubljena predaje, ja sam postao dužnikom, a kada se ja predajem svojoj ljubljenoj – kada joj vjerujem – ona mi postaje dužnom. Čak mi se ni Bog ne može predati ako Mu se ja ne predam, ako Mu se ne prepustim, ako se ne oslonim na Njega, ako mu ne vjerujem. Ali, On mi se ne može uskratiti ako Mu se predajem kad mu vjerujem: i tako mi On na neki način postaje dužnim.
 
3.
Kad imam svoju ljubljenu, ja njome vladam i njezin sam gospodar. Kada ona ima mene, vlada mnome i moja je gospodarica. Ako onome koga ljubim mogu pričiniti radost, time se oslobađam potrebe, patnje, a ako mu mogu oduzeti kakvu patnju, time primam radost. Kao u prvom, tako i u drugom slučaju, ljubljenom sam biću dužan onoliko zahvalnosti koliko i ono meni, i u tom smislu možemo reći da ljubav sve zapisuje dvostrukom kredom.

4.
Zato bismo mogli reći da je onaj tko ljubi zahvalan svojoj ljubljenoj već zato što mu dopušta ljubiti. Ali pogledamo li izbliže, pokazuje se da mogu ljubiti samo onu osobu, to jest da mogu dopustiti da je od mene ljubljena samo ona osoba koja sa svoje strane ljubi mene. U tom smislu Bog se u Pismu vrlo često žali da malo ljudi puštaju da ih On ljubi, pa i to da ih ljubi tako malo, pa da zato On, iako je Ljubav, može zbilja ljubiti tako malo ljudi, a i njih – njihovom krivnjom – tako malo, iako bi ih itekako rado ljubio.

5.
Iz ovoga slijedi da zapravo ništa nije vrijedno ljubavi, osim ljubavi same; jer u području duha i srca, vrijednost, prihvatljivost i zasluga su jedno.

6.
Ništa nije pogrešnije, prostačkije, nego kada poniznost ljubavi koja se slobodno spušta zamjenjujemo s neslobodnom niskošću, i kada njezinu uzvišenost brkamo s ohološću. Doista poniznost i uzvišenost u svojemu jedinstvu kao androgin tvore ljubav, i kada ta (ljubav) kao takva, kao moć gasne, nastupa spolna razlika kao nasilje i slabost, kao obijest ili tiransko uživanje ili naslada ropstva, što je međusobno vezano lancem kao u divljem braku.

7.
Ljubav nas čini istinski slobodoumnim (liberalnim), jer onaj tko ljubi ne odvaja pravo (vladanje) od dužnosti (služenja), posjedovanje od posjedovanosti ili dopuštanja da se bude posjedovan.

8.
O Bogu neprestance svjedoče kako onaj koji Ga ljubi, tako i onaj koji Ga mrzi. Kao što, naime, dobar čovjek u svojoj sreći slavi Boga i zahvaljuje Mu, i kao što ga u nesreći moli, tako i zli čovjek u bolu i nesreći Boga proklinje, a u sreći mu prkosi.
 
9.
Iako cjelokupna kršćanska religija počiva na spoznaji i uvjerenju da je „Bog ljubav“, mnogi teolozi i moralisti ipak govore o našoj dužnosti prema Bogu i prema ljudima tako kao da dužnost i ljubav u temelju nisu jedno te isto. Ako je, naime, rečeno u Pismu da su sve zapovijesti sažete u jednoj, i to u ljubavi prema Bogu i ljudima, ipak je kao dužnost zapovjeđena sama ljubav. Naravno da ta ljubav ne bi mogla biti zapovjeđena ako bi se sastojala samo iz požude i strasti, pa zato zapovijest ljubavi izriče samo to da je u moći svakoga čovjeka otvoriti se ili zatvoriti se pred nekim afektom ove ljubavi koji mu se slobodno nudi ili ga moli. Identitet ljubavi i dužnosti se, doduše, pokazuje već i time da i jedno i drugo govore o povezanosti. Jer riječ dužnost, obveza, proistječe iz toga da smo vezani ili povezani, pa je razlika između dužnosti i ljubavi samo u tome da dužnost (zakon), kao puka obitavajuća moć goni na povezanost, dočim ljubav kao moć koja ispunjava i obitava unutar, privlači, zbog čega ljubav oslobađa od pritiska zakona, tako kao što prodor zraka u tijelo bez zraka ovo oslobađa od zračnog pritiska. Povezanost koja je u dužnosti bila još jednostrana i zato neslobodna, u ljubavi postaje uzajamna, pa time i slobodna. U ovom smislu je u Pismu rečeno da je ljubav ispunjenost zakona, i u tom smislu se riječ ili ljudski personificirana žudnja za ponovnim spajanjem zove „nasićujućom“ (speisende) ili „ispunjavajućom“ (erfüllende).
Ona stara rečenica: Pater in filio, filius in matre (Otac u sinu, sin u majci) izražava dvostruki odnos svakog proizvodećeg prema svom proizvedenom, kada je taj kao otac suptilniji od porođenog, pa mu je nepojmljiv, a kao majka, suprotno tomu, pojmljiv, takav da hrani i ispunjava, ili dijeli hranu i sebe u njoj: kao Otac postavlja se iznad njega poput neba, a kao majka je pod njim, poput zemlje.

10.
Težina obveze ili zakona, dakle, izriče prazninu ili nedostatnost obitavanja-unutra, jer teško je ono što nema svoje noseće središte u sebi, i što njegovu moć iskušava samo kao obitavajuću. Ispražnjenost od ljubavi i teško srce su stoga sinonimi, onako kako je tama kao težina očiju – ispražnjenost od svjetlosti.
Stari su Nijemci nazivali bitak-u-tuđini (In-der-Fremde-sein) također i bitak-u-bijedi (Im-Elend-sein). U tuđini/bijedi je onaj tko napusti svoju majku i tko se nalazi kod tuđe majke ili maćehe, u području ili kod posrednika kojemu nije jednako važan. Jer to što je rođeno, njegova prirodna majka uzvisuje ili snizuje u razmjeru s tim kako se to uzvisuje ili snizuje u odnosu prema ocu. Otuda postaje razumljiva i ona rečenica: Svako je biće dobilo zadaću da rodi svojega oca (Saint-Martin: Esprit des Choses I, 267), naime uz pomoć svoje majke; jer se roditeljica predaje djetetu u istom razmjeru, odnosno tako želi dijete, kao što se dijete predaje ocu i kako ga želi. Upotrijebimo li izraz ukidanje/uzdizanje (Aufhebung) u Hegelovu smislu, mogli bismo reći da se u istom razmjeru u kojem se sin ukida/uzdiže u oca, u normalnom stanju mati ukida/uzdiže u sina, dočim mu se u nenormalnom stanju uskraćuje kao maćeha.

 11.
Nema ništa gluplje od vjerovanja u zbiljsko ili uspjelo samoljublje (filautiju), jer sebe možemo ljubiti toliko malo koliko možemo sebe zagrliti. Onaj tko hoće sebe ljubiti i samome sebi se diviti, ustvari samo nastoji preko svjedočenja drugih opovrgnuti svoje dvojbe o tome da je sam vrijedan ljubavi i divljenja, što mu nikada ne može uspjeti, tako da naposljetku uvijek ostaje unutarnje prazan. Samoljublje, kao i divljenje samome sebi, uvijek dokazuje samo tu prazninu, za koju smo krivi mi sami; samoljublje je kao tantalski trud, kazna za odbijeno divljenje i ljubav onoga što je doista vrijedno divljenja i ljubavi.

12.
Svaki čovjek, kao onaj najplemenitiji tako i onaj najprostiji, ima potrebu diviti se, poštovati i biti poštovan, ljubiti i biti ljubljen. Onoga koji nas ne poštuje ili nas smatra nevrijednima, iako ga priznajemo za višeg od sebe, možemo se samo bojati ili smo pred njim zastrašeni: onoga koji nam nije naklonjen ne možemo ljubiti. Jer samo je slobodna naklonjenost ljubav; samo onaj tko ima sebe, može se i predati, i samo njega primamo, dočim onoga koji je bez vlastitosti ili je vlastitost izgubio uzimamo, i za to mu se ne zahvaljujemo.

 13.
Darovatelj nije dar, i dar nije darovatelj, a ipak u daru darovatelj daruje sebe sama, onoliko koliko ljubi, a primatelj prima u daru darovatelja, onoliko koliko ga ljubi. Ako ti u svojemu daru ne darujem sebe sama (svoje srce), ne ljubim te, i ako u daru ne primaš mene sama, ne ljubiš me.

14.
Istinski nesretnim i neblaženim moramo nazvati samo onoga tko ne može steći nikakvu naklonost prema onome koga se ustvari treba bojati, i koji je preko naklonosti vezan za onoga koga bi trebao prezirati.

15.
S pravom govorimo da samo uz pomoć dobrih djela možemo privući srce i uza se ga vezati. No zbiljsko dobro htijenje je već dobro djelo, i to načelno i središnje dobro djelo, pa stoga veće od onih koje samoživo ili slobodno biće može iskazati drugome, i bez kojega su sva druga dobra djela ništavna, pa tako i ne mogu biti priznata kao takva, niti mogu polučiti priznanje.
Tako dobro djelo koje priroda ili poeta (umjetnik) ukazuju osjetilu koje opaža lijep oblik, ustvari dolazi od dobrog htijenja koje je priznato kao takvo: onako kako ljepota kao ljupkost (Lieblichkeit) potječe od ljubavi, ružnoća (Hasslichkeit) iz mržnje, i kako je Charis ili Gratia isto što i Charitas (milost ili naklonjenost). Inače, glede ljepote materijalnog oblika, tu je srodnost lijepog (Schön) s „blagonaklonošću“ (Schonen) utoliko pravilnija, jer je samo blagonaklona Božja milost ta koja našem oku lijepim omotom, kao lijepim izgledom, uskraćuje bezličnost, da, odvratnost koju materija krije u sebi. Privid (Maya) u sebi nije ni istina ni laž, nego to postaje samo po intenciji onoga koji ga uspostavlja, onako kako prevara nastaje samo krivnjom onoga tko je smatra nečim drugim nego što jest.

16.
Ako onaj tko čini dobro djelo za sebe veže srce onoga tko je dobro djelo primio, ta veza mora biti slobodna, to jest uzajamna. Primatelj treba biti tako spreman i radostan da se isporuči u vezu kao što darovatelj treba biti spreman i radostan povezati se. Tko može davati bez oholosti, taj može i bez samoponižavanja (pritiska) uzimati, a onaj tko uzima sa samoponižavanjem, kadar je davati samo s ohološću.

17.
Potreba da sebe vidiš poštovanim i ljubljenim je tako istinska i snažna da često ne opravdava samo slabost onoga koje je tu previše lakovjeran, pa dopušta da bude prevaren, nego pokadšto i nezlonamjernog prevaranta ili prevarantkinju.

 18.
Ako s pravom preziremo koketnost kao težnju za sviđanjem koja je pretjerana ili smjera na prevaru, ipak ne treba zaboraviti da ljubav i prijateljstvo ne mogu postojati ukoliko nam se prijatelj prestane pokazivati u ugodnu svjetlu, dakle, ako više ne želi sviđati nam se. Baš brigu, čak skrupuloznost u tome dokazuje ljubav koja zajedno s malim uvijek daje veliko, baš zato što i veliko koje daje smatra malim i premalim, a ono malo što prima, prevelikim.

19.
U našim racionalnim vremenima, kad znamo čak i za racionalno stočarstvo i načine za racionalnu proizvodnju stajskog gnojiva, razumljivo je da je ljubav, kao i religija, racionalizirana u istom smislu, to jest očišćena od te skrupuloznosti kao da je posrijedi praznovjerje – a ustvari je time zajedno s vodom nakon porođaja bačeno i dijete.

20.
Ljubiti u tako velikoj mjeri znači služiti ljubljenom, da i obrnuto, služenje lako proizvede ljubav. Ljubiti, znači učiniti nešto s radošću, znači patiti i iskušavati pomanjkanje za ljubljeno biće; i tko ne bi imao ili ne bi znao ništa drugo što bi za ljubljeno biće mogao uraditi, što propatiti ili čega se lišiti, taj bi prestao ljubiti.

 

S njemačkog preveo Mario Kopić

 

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa)