Proljeće 2009

 Preobrazba zapadnjačke obitelji
  Michel Onfray
 
 

Kada je te kobne 1940. godine maršal Pétaine ubio Francusku Republiku, odbacio je devizu naslijeđenu iz Francuske revolucije – Sloboda, Jednakost, Bratstvo – kako bi dao prednost novoj trilogiji: Rad, Obitelj, Domovina. Pretpostavljam da se, čak i danas, desnica i ljevica manje-više prepoznaju (kada ne izigravaju jedna drugu, što je čest slučaj od svibnja 1981. godine) – prema svojim privrženostima jednoj ili drugoj, prema vlastitom razumijevanju antinomična svijeta.

Ta obitelj koju je volio maršal koji, kao što se zna, nije cijenio Židove, ni komuniste, ni homoseksualce, ni intelektualce – ima datum rođenja i, sva sreća, datum smrti. Njezina je genealogija judeo-kršćanska, točnije prvo stoljeće, vrijeme Pavla iz Tarsa (za uvjeriti se, treba pročitati njegovu jezivu seriju Poslanica). U Francuskoj je njezin ukop održan u Parizu, svibnja 1968, na barikadama (o tomu pak vidjeti detaljnije u Anti-Edipu Deleuzea i Guattarija).

Valja, doista, precizirati: Pavle ne obavlja sve sam, postoje filozofi koji s njim i nakon njega, od Tertulijana do Augustina preko Gregorija Nisenskog i drugih crkvenih otaca, raspravljaju ad nauseam o komparativnim prednostima celibata i nevinosti, braka i čednosti. Veliki se broj knjiga pojavio na tu temu… Isto tako, ljepuškasti svibanj pospješuje i kristalizira – u kemijskom smislu – ideje koje su već postojale, primjerice, u radovima Frankfurtske škole – u radovima Adorna i Horkheimera, između ostalih – o autoritetu i obitelji tridesetih godina. Povijesne zone genealogije i smrti teže prema tim dvjema oprečnostima: prvom i dvadesetom stoljeću.

Izvorno kršćanstvo postavlja ideal: djevičanstvo i celibat. Odricanje od svijeta, dakle od puti (chair), vrijedi više od svega. No valja imati u vidu realitet. Ne zbog rizika iščeznuća civilizacije uslijed ovog prijedloga gašenja seksualnosti – perspektiva fascinantna za kršćanstvo, opsjednuto mržnjom prema sebi, tijelu i svijetu – nego, budući da su ljudi to što jesu, zbog vjerojatnosti da taj projekt definitivne libidinalne askeze neće osigurati masovne sljedbenike! Njega slijedi samo nekoliko neurotičnih osoba i zajednica obrazovanih prema načelu nagona smrti – anahoreti ili cenobiti.

Stroj što ga je iznašlo judeo-kršćanstvo kako bi stiglo do svojih ciljeva zove se obitelj. Pavle kaže: ako se ne mogu držati ideala – potpune apstinencije (1 Kor, 7,1), tada neka stupe u brak – jer bolje je stupati u brak nego izgarati od strasti (1 Kor 7,9). Brak, to će reći vjernost, monogamija, dijeljenje istog krova, seksualnost osuđena samo na prokreaciju. Otada se, klasičan brak, kakav se sviđa Vatikanu, konzervativcima, desnici, Pétaineu, homofobima, nadahnjuje tom logikom i nemilostivo spaja sve te instance kako bi proizveo obitelj: jedna žena za jednog muža, a ne dvojicu, jedan muž za jednu ženu, nema homoseksualnosti – grozota nad grozotama! – dijeljenje svakodnevlja do najmanje pojedinosti, ograničavanje seksualnih odnosa na planiranje potomstva. Izvan svega ovoga su grijesi bluda, požude i bestijalnosti, odakle i vječno prokletstvo – koji su, u nekim epohama, vodili ravno na lomaču.

Taj model traje otprilike dva tisućljeća. Doista, katehetska proklinjanja Crkve, koja je imala monopol nad obrazovanjem, njezine propovijedi koje na svakoj službi prijete paklom, logika ispovijesti u vidu usmena priznanja i drugi mehanizmi kršćanske mašinerije priječe slobodnu seksualnost, predstavljajući je kao grešnu. No libido, unatoč svemu, krči sebi put: od Plauta do Labiche preko Molièrea – prevareni muževi i prevarene žene neprestance su u igri i dokazuju da tijelo postoji i izvan obitelji – ako ne i prije svega.

Zahvaljujući dekristijanizaciji, Francuska je revolucija omogućila napredak na polju laičkog definiranja obitelji: stvaranje prijateljske zajednice dva spola (1790), deklaracija o pravima žena (1791), sekularizacija civilne države i zakon o sporazumnoj rastavi braka (1792), zakon o braku koji se svodi na građanski ugovor (1793), odvajanje Crkve od države (1794) – toliko reformi koje su otrgle obitelj iz naručja Crkve. Znamo povijest: termidor, Bonaparte, carstvo itd. Kraj je te nade bio dolazak industrijske revolucije. Obitelj se vraća u krilo Crkve, koja dopušta vlasnicima vjenčavanje svoje djece, dakle svoja imena, bogatstva, kapital.

Povratak dekristijanizacije, s metafizičkom revolucijom iz svibnja 1968, jamči napuštanje svakog autoriteta božanskog prava: kraj gospodara, profesora, učitelja, nadzornika, ali i oca, muža, glave obitelji s nasljednom vlašću, Neba, na kojem se moć sjedinjuje u rukama jednog. Otada stupa na vlast logika jednakosti i ugovora. Kraj biološkog muškarca iz božanskog prava i obitelji, njegovih najomiljenijih etoloških teritorija, zbiva se istodobno kad i molekularne revolucije, prema riječima Félixa Guattarija, dok Jean-Francois Lyotard govori o libidinalnoj ekonomiji i nagonskom dispozitivu, Gilles Deleuze o strojevima žudnje i pobuni fluksa, a René Schérer o strasnom privlačenju, Raoul Vaneigem o konstruiranju strastvena života i naposljetku Foucault o uporabi užitaka i skrbi o sebi. Sam duh i plodnost misli iz 1968, neizbježan za shvaćanje postmoderne obitelji!

Zajednička točka svim tim mislima? Radikalno rastavljanje onoga što Pavao i kršćanstvo sastavljaju: heteroseksualnost, vjernost, monogamija, zajednički život i razmnožavanje. Svako od ovih područja postaje neovisno i samostalno: klasična se obitelj raspada. Rađa se njezino postmoderno tumačenje koja karakterizira nomadska praksa seksualnosti, mogućnost multiseksualnog organiziranja, furijeovska uporaba stožerne (pivotale) strasti i lepršave (papillonnante) strasti (koje kod Sartrea i Bauvoir daju slučajne i nužne ljubavi, staru opreku između „za jednu noć“ i „do kraja života“), sukcesivna ili simultana poligamija, organizacija samačkog života i metafizika sterilnosti, odnosno materinstvo u starijim godištima.

Etički napredak ide u stopu sa znanstvenim. Jednoga dana, oba stvaraju nove zakone: molekule koje omogućuje kontracepcijske pilule postaju, zahvaljujući Lucienu Neuwirthu – slava mu, kao i Simone Veil, koji su radili protiv vlastita biračkog tijela, ali za Povijest! – prilika za ontološku revoluciju: odvojiti seksualnost od determinizma prirode, a potom je predati voluntarizmu kulture. Zakon o kontracepciji omogućuje zabavnu, radosnu, slobodnu i sporazumnu seksualnost, bez straha od kažnjavanja neželjenom trudnoćom. Eto zašto teta Yvonne nije htjela…

 

 S francuskog preveo Mario Kopić

 

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa)