Proljeće 2009

 Ljetnji kvintet
  Džebra Ibrahim Džebra
 
 

(1)
Hoću li sad godine brojati
Izreku drevnu da potvrdim?
Da li smo to mi posijedili, a ne vrijeme,
Ili je pak vrijeme ostarilo dok godine u nama čame,
Ono se stameno oko sebe zaprelo poput slavuja koji,
Kad ga ruka pogladi,
Kruži sve jače,
Pjeva sve glasnije.
Mučno je po duši roviti i račun sa sobom sviđati,
O radu i neradu,
O javnom i skrivenom suditi.

Gospodaru naš, od Tebe zaštitu molimo,
A onda i od Džahiza,
Sačuvaj nas Bože zablude u riječima i djelima.
Jer dvije su zablude:
Ono od čega strepimo,
I ono za čim žudimo.
Naš jad se krije
U tom procjepu u nama
Međ' trnjem te dvojbe.
Naš život je sumnja,
Što polahko se cijepa
Na dva dijela lica jednoga,
Na dvije želje pohotne,
Na lijevo i desno u isto vrijeme.

Zar ću sad godine brojati
Da potvrdim da se te dvije polovine u nama
Rastaju i sastaju,
Inat jedna drugoj tjeraju,
Jedna drugu nadopunjuju,
Poput tišine što u sebi gromove skriva,
Ili poput gromova priljubljenih uz tišinu svjetlica?

O lica krasotna,
Zadržite osmjehe među neveselim očima.
Možda će krik raniti šapate zaljubljenika,
Ali će se ruke njihove susresti
Na raspuću između lica dva,
Između javnog i tajnog,
I nastaće nešto čija vatra će sažgati
Bedem među oprekama.

 

(2)
Pamtim što prije mene kazaše pjesnici.
Pamtim svoje riječi što samoga mene su porekle.
I opet, zaborav moj veći je od sjećanja.
Ali, ono što je u meni ostalo
Uvijek i iznova muti mi sliku
Za koju sam oduvijek želio da bude bistra,
U sahatima poslije ponoći,
Kad sanak oku pobjegne.
U trenima kad ustajem u zoru,
Kad lakše je zub izvaditi
Nego svjetlu dana u oči pogledati.
Šta li je ova mladica što izrasta?
Šta li je plod?
Da l' jabuka s okusom sukoba i pobune?
Ili je to grozd koji svojim lelujavim plesom
Muči sve one koji ga dohvatiti ne mogu?
Je li to kaktus čije trnje poput sunca behara,
Kaktus što ubra ga ruka nemarna?
Kako bi slasni plodovi iluzije bili
da nisu procvali na trnju žednom moje krvi.
I smrt ta, šta iza sebe ostavlja
Šta ostaje iza iskustva ovoga?
Kao da je ona vitez neustrašivi
Što iz skrovišta svog kad je najteže izlazi,
Opasan oklopom i mačem, vitim kopljem zamahuje,
Na atu plemenitom čije rzanje ljuti boj priziva.
Kazasmo:
Ljubav je ruža
Što međ' laticama sablju krije,
Krist u gori
Što propovjed ne drži,
Sirena čije glasje
Krinka je izdaje,
Film bestidni,
Sveta vizija jednog pustinjaka
Zbog koje nema spokoja ni sna,
Nit bdijenja,
Divljina preplavljena tišinom
I buka što prijeti  spokoju grada.

Da li da kažem da smo to mi osijedili,
A ne vrijeme,
Ili je pak vrijeme ostarilo,
A mi smo od očiju njegovih drevnih
Načinili baklju koja nam pute ne osvjetljava?
Nikad ne rekoh ne svome danu
Za minulim tragajući.
I nikad ne rekoh svome sutra:
''Požuri, želimo to neviđeno sutra naslutiti''.
A upravo to sutra dolazi nam
Krijući gromoglasnog dželata
U svojim haljama.
U svoje vrijeme kročio sam žedan
Tražeći rijeku nabujalu,
A ta rijeka je isuviše daleko,
Pustinjama prekrivena.
(O oči krasotne, smiješite se,
dok rijeka daljini putuje,
bile ste zauvijek vrelo moje.)

(3)
Vidjeh ga u snatrenjima svojim.
U sebe povučen, sa društvom pije
U staroj kafani čije su kutove
Ljudi i galama ispunili.
Pozdravih ga, ali me ne primijeti.
Prođoh kraj njega dva puta,
Pa me primijeti, diže se na noge da me zagrli.
Kazaše mi da je poginuo
Onog dana kad je u boj s puškom krenuo.
A evo ga sad galami,
Pije, smije se i ima crnu kosu
Baš kao što smo je u tridesetim imali.
Kad sam se probudio,
Sjećanje na njega bilo je tako jasno.
Radost moja neće ga vratiti,
Moja čežnja za njim i sjećanje
Kad smo bili u tridestim.
Bijaše to tren poput poljupca nenadna
Što godine je istopio.
Varka tako slatka.
Rekoh li to varka?
Al' on ostaje onako kako sam ga i vidio
U snatrenju svome.
Ne prihvatam njegovu smrt
Baš kao što je to on činio...
On je ovdje sa mnom u samoći
I sve boce vina na svijetu
Neće nam dovoljne biti.
Nosite od mene svoju smrt i krenite.
Imam prijatelje koji smrt ne priznaju,
I koji se u svojim raskošnim plaštovima smiju,
Onako kako to  djeca i zaljubljeni ne umiju.
Vidio sam ih prekrivene tmicom gustom
Njihove siluete se sa crvenom zemljom stopile
Poput sokolova koji s brijega na brijeg,
S kamena na kamen jezde,
Između maslinovih mladica
Smijući se sa Smrću koja ih prati
Pri svakom odlasku i dolasku.
Kroz vatru krče staze do željenog mjesta
Gdje će plamen i žezlo posijati
Za one koji zemlju našu poput kuge poharaše.
Vidjeh ih
Kako od zemlje snagu dobijaju,
Stijenje lome u očima ratnika,
Kako spas ovom vremenu tuge donose,
Praveći metke od majčinih suza
Što odjekuju u grlima neprijatelja.

Iz trnja ovog čemera
Rađa se cvijet nade.
Iz čadora patnje ove
Jedna iskra izranja.
Iskra ljubavi prema zemlji, prema čovjeku
I postaje hiljaduljetna lomača
Čiji se plamen u pticu uzvišenu pretvara
Koja pjesmom ispunjava zemlju, sunce
I svih sedam mora.

 

(4)
Tako u jednoj sobi prepunoj knjiga i slaka
( Moja slika, koju sam perom nacrtao, kaza mi:
''Da li sam tamna ili vrtoglava?
Eto, takva sam ja!'')
Na zidu jedna žena
U ruci joj sablja,
A oko vrata đerdan do golih bradavica –
Glave ljudi na njemu su nanizane poput biserja.
Slika Indijke koja simbolizira –
Ne, to neće kazati vlasnik knjiga.
U ruci joj je cigara duga i potamnjela,
A u drugoj čaša vina.
''Ti reaguješ samo na iznenađenja.''
Ona progovori:''Ustvari, ja sam samo iznenađenjem zadovoljna
Jer tada ne mogu razmišljati.''
Njene usne imaju boju vina,
Ukus vina,
A iznenađenje između njih je kao odrubljivanje glave
Koja će na indijski đerdan biti nanizana
Poput ostalog biserja.
Je li to spomenik što se u provaliju stropoštao,
I toliko pogleda privukao?
Razgovarah o poeziji i porazu logike
Dok je miris vina obavijao vrat i grudi njene.

Padaju spomenici u bezdane
Pjevajući iznenađeno,
Najsnažniji osjećaji u najkraćim i najčudnijim trenima
Koje vrijeme krade i oduzima
Kao da nikada nisu ni bili
Da bi ostali u vrčevima srca
Poput ljubavnih balončića.

(5)
Pa zar ću sad godine brojati
Da drevnu izreku potvrdim?
Da kažem da je Vrijeme samo opsjena
Naturena rukom koju odbijam?
Melodija u početku je potpuno ista onome
Što se čini da je u sredini ili na kraju.
Melodija poput cvrkuta naja dalekoga
Stapa se sa izdisajem obližnjih struna,
I kada se oglase rogovi i trube
Koje povremo zvuk doboša i činela nadjača,
I kada se među njih vrati glas struna žalosnih,
I tiho zajecaju žice čela,
I kada duvački instrumenti prošaptaju,
Tad će naj napokon pronaći cvrkut
Koji je poput vode bistre.

I još jednom,
Ima li svemir početak ili kraj?
Pedeset ljta preživjeh,
A tek mi je dvadeset.
Svaki dan je samo druga avantura sa smrću, sa glađu.
U svakom kutu leže razbacani ostaci mojih dana
Poljupcima i uzdasima preplavljeni.
Kakva to čela, koji doboši i trube sa svojim zvucima,
Mogu objasniti dane čiji satovi odzvanjaju neobuzadnom ljubavlju,
Topote smrti, zveket prihvatanja i odbijanja?
Melodija na početku
Potpuno je ista kao ova sada.
A vjetrovi još uvijek cvile u starim pećinama
Gdje je moj otac, i prije njega njegov otac
Skupljao svoje stado kad god bi se oblaci namrgodili,
Da se spasi od kiše i munja.
Tamo, u tim gorskim pećinama
Još ima tragova ognjišta njihova,
Od čijeg dima on na zidove ucrta simbole svog života.
Simbolu mog života,
O, ti nasmiješena ženo,
U kuršumima, dimu, vinu,
I na usnama tvojim žive simboli užitaka tajanstvenih.

 

S arapskog preveo: Mirza Sarajkić