Proljeće 2009

 PJESME
  Bisera Alikadić
 
 

VEZAK

Dan traje taman toliko
Da mi nogu podapne,
Da mi sanak
Na ljuti đerđef razapne.
I onda opet iz daljine
Dođe dan
Haran ko formula jedan.
Pa onda opet đerđef.
Da je već jednom sići
Niz skale do dna,
Ljepote, polagahnog
Ali napredujućeg veza
Željna, gladna i žedna.

 

NI BALKONI NISU ŠTO SU NEKAD BILI

Sa njenog balkona
Kad ptica prhne put njegovog,
Na perju može, za djelić sekunde,
Da prenese sjemenku
Njenoga cvijeća.
A, ona se ne sjeća
Da li su se uopšte
Susreli ovoga ljeta
Ili kada su zadnji put,
Nakratko
Mahnuli jedno drugom.

 

ČAPLIN U VRTIĆU

Sto mališana u vrtiću.
Samo jedan plače.
Kotrlja suze, klikere vruće.

  1. Zašto plačeš – pitaju.
  2. Ne znam – odgovara tužno,

Neutješno.
Nabacuje tregere
Svojih malih pantalona.
Uzdišući gega prema
Vratima.
PERPETUUM MOBILE

Vraćam se unazad
Sve do rođenja
Kao na mjesto zločina.
Govorim riječi
Koje su govorili oni,
Kojih više nema.
I ne znam više tačno
Kojem od njih pripada
Koja riječ.
Vraćam se u djetinjstvo
Kao na mjesto zločina.

 

DECEMBARSKI PROMETEJ
NOVOG SVJETSKOG PORETKA

Jutro je, a još ne sviće
I ne vidi se ništa.
Teške lance noći
Vučem na leđima,
Oko ručnih zglobova,
Oko koljena pa do poda.
Decembarsko jutro je
I ne vidi se ništa
I boli sve.
Život odlazi ko zijev za zjevom.
„Zatvoren u meso
Zarobljen u kosti.“ *
Satrven u duši
Teške lance vučem.
Mraz je i snijeg će.
Mudri jež sad spava, troši salo.
Još neke zvijeri i zvjerčice sniju
Blaguju hibernaciju...
A ja, teške lance tijela vučem.
O duši da ne zborim,
O želji za mrijeti
Na koju bih da stavim potpis
I pečat.
Bez ustručavanja.

 

* Stihovi Maka Dizdara

 

 

ELEGIJA

Krvari na nagom tijelu,
Ispod Partizanske spomenice,
Na Ismeta Mujezinovića slici.
Tama i ranjivo svjetlo istorije šapuće:
«Sretne ti rane, junače.»
Po fijokama i kutijicama, malim grobnicama,
Svom težinom ordenje snije.
...Ako se ikada dogodi noć duhova,
Svaki mrtvi trebalo bi da dođe
Po svoje odličje,
Makar i u tuđe odaje.
Šta je čije, mrtvi znaju najbolje.
...Travo nezaustavljiva, pokroviteljko,
Onaj koji izmisli ordenje
Da li ga namijeni snazi ili slabosti
Čovjekovoj?

 (zapisano osamdesetih godina
 prošlog vijeka)

 

GROB KOJI SE PONAVLJA

                        Jakovu Jurišiću, pjesniku,
                        ubijenom 27.X 1993.

Došao je iz ugla
Iznad prozora
S licem koje je svijetlilo.
Njegovi zemni ostaci
Preseljeni su 1998.
Na jednoj strani grada,
U drugom dijelu „cjelovite“ države,
U jedno vrijeme su ga ubili.
Na drugoj strani,
U drugo vrijeme
Mi smo ga sahranili.
Naš život je živo blato,
Sve nas guta.
A rojevi ubica,
Pod kakvom krinkom jezde sada?
U svijetu sudnica i vodoskok živ.
Nakon silnih godina, ispituju, ispituju
Ko je prav, a ko kriv.
U živom blatu valja živjeti,
Valja se miriti.
Sudnici vjerovati!? Sudnjem danu!

                                    Proljeće, 2007.