Proljeće 2009

 IMAGE OD FACTA, SKEPSE I ILUZIJE DANILA KIŠA
  Rašid Durić
 
 

- o uzrocima marginalne recepciji Kiševa djela u jugoslavenskoj javnosti između sedamdesetih i devedesetih
- o problemu forme, posebice u romanu "Bašta, pepeo"
- o književnoj etici Danila Kiša

 

"Doba sumnje - to je naše vreme." (...)
"Fabulistima i demagozima publika najviše veruje. Što se mene lično tiče, ja verujem u dokument, u ispovest, u igru duha. Jedno bez drugoga ne ide, to je neka vrsta svetog trojstva. Ispovest ili igra duha, ili dokument sam po sebi, dakle izvan ovog trojstva, jesu samo sirov materijal: memoari ili 'novi roman', ili istorijska građa. Evo, najzad, i recepta: sve to dobro izmešati, kao što se mešaju karte, ali posle tog čarobnjačkog mešanja i presecanja špila, nisu se izmešale samo karte nego su se izmešale i boje i brojevi, pola kralj, pola kraljica, pola herc, pola pik, kao u rukama mađioničara.” In: Homo poeticus, Beograd 1995, 258, 271

Uvodno - samoispovijedno slovo – paradigma recepcije Kiševa djela između sedamdesetih i početka devedesetih u jugoslavenskoj javnosti

 

 

I 1. Hommage stvaralaštvu Danila Kiša (1935 - 1989 ) počinjem evokacijom dviju činjenica, obiju baziranih
na osobnom iskustvu: obje bi mogle biti paradigmom recepcije Kiša u jugoslavenskom kulturno-književnom prostoru između sedamdesetih i s početka devedesetih godina. Kiševa književnog djela naime nije bilo u oficijelnom nastavnom programu od osnovnoškolskog do fakultetskog obrazovanja, te ga kao učenik, student, potom kao docent za jugoslavenske književnosti na Univerzitetu u Banjoj Luci, nisam tijekom mojega školovanja i studija jugoslavenskih književnosti upoznao, niti sam studentima Kiševo djelo tumačio. Kao da je Kiša, krležijanski rečeno, „nepoznati netko“ iz oficijelnoga sistema obrazovanja i školske lektire - izopćio. Između sedamdesetih i devedesetih godina Kiševo djelo bilo je više poznato u zapadnoj Europi nego u Jugoslaviji. U to je vrijeme u jugoslavenskom kulturnoknjiževnom prostoru Kiš bio znan i iščitavan u prilično uskom krugu posvećenika književnoumjetničke riječi. Razlog ograničenoj čitateljskoj recepciji Kiša u jugoslavenskom prostoru između sedamdesetih i devedesetih godina bio je i u enciklopedičnosti Kiševa stvaralaštva, umnoj zahtjevnosti njegovih tekstova. Slijedeći razlog relativno ograničene čitateljske recepcije Kiša u jugoslavenskom prostoru jest u idejno-spoznajnoj skeptičnosti, u općem utiska rezignacije, koje sobom implicira Kiševo stvaralaštvo. Sa savremene vremenske distance jednako je bitan razlog marginalnoj čitateljskoj poziciji Kiševa djela sve do početka devedesetih u činjenici da je upravo Kiševo djelo otkrilo evropskoj književnoj pozornici jugoslavenski socijalistički totalitarizam. Kiš je naime prvi književno obradio „jugoslavenski gulag,“ političke zatvorenike staljiniste, jugoslavenski „Gulag,“ i Goli otok, političke protivnike titoizma - staljiniste, informbirovce, antititoiste. A to je decenijama bio jugoslavenski politički i književni tabu. Kiševo književno stvaralaštvo bilo je oprekom komunističkoj jugoslavenskoj ideologiji, njenoj samouvjerenosti, optimizmu, vjerovanju u kontinuirani progres socijalističkoga društvenoga sistema. Sve su to bili razlozi da je Kiševo djelo (ne)oficijelna književna kritika jugoslavenska između sedamdesetih i devedesetih godina uglavnom prešućivala ili „zaobilazila“. Ova je kritika međutim morala sa Kiševim djelom dospjeti u izravni sukob, sa posljedicom njena poraza. Najbolji dokaz njena poraza jesu studije Danila Kiša u njegovom “Času anatomije“ i u „Homo poeticusu“. U njima se Kiš, krležijanskim stilom i argumentacijom, suprotstavio tada dežurnim socijalističkim ideolozima - kerberima tipa Dragana M Jeremića i M. Bulatovića. „Neviđena hajka koja se podigla oko knjige 'Grobnica za Borisa Davidoviča' i njenog autora ostala je za nama kao kakav provincijski šabbat; prozori su ponovo u mraku, zavese su spuštene, psi su umukli, a po trgovima vetar prevrće staru novinsku hartiju - poslednje svedočenje te valpurgijske noći, tog veštičijeg karnevala.“ U: Čas anatomije, Sarajevo 1980. Uvod: prva rečenica.

I 2. Kao student književnosti nisam bio umom sazorio da pojmim Kiševu riječ, sve dok nisam sredinom osamdesetih godina stekao izvjesno i životno i književno iskustvo. Tek sam u to doba u Kiševom tekstu prepoznao i spoznao istinsku magiju i snagu umjetnosti riječi, oslobodio se brojnih predrasuda o književnom tradicionalizmu i književnom nacionalizmu, odbacio školsku predstavu o takozvanoj socijalistički angažiranoj književnosti. Spoznao sam da su moji učitelji i profesori književnosti, opterećeni ideologemom socijalizma, generacijama zaobilazili istinsku umjetničku književnu riječ. Preko istinske literature Danila Kiša, svoje studente su - žedne preko vode - prevodili!
Da je Kiševo stvaralaštvo od dežurne, prvenstveno srpske književne kritike, između šezdesetih i devedesetih (neo)ficijelno proglašeno antisocijalističkim baccilusom, za javnost opasnim, argumentiram osobnim iskustvom prigodom sukoba u žiriju za dodjelu književnoga odličja «Skender Kulenović» godine 1988. Bio sam naime članom jugoslavenskoga žirija ispred BiH za dodjelu ove nagrade. Skandal u radu žirija izazvao je partizanski pisac i spomeničar Mladen Oljača, u to doba, krajem osamdesetih, politički vrlo moćna ličnost. Oljača se naime kao možda najutjecajni član žirija uporno i žučljivo zaintačio da se nagrada dodijeli srbijanskom nacionalnom romanopiscu, njegovom intimusu, Dobrici Ćosiću. I nikom drugom. Pod svaku cijenu! Svi ostali članovi žirija ustrajali su da se „Skender Kulenović“ dodijeli Danilu Kišu. Oljača je žučljivo i demonstrativno pred žiri podastirao argumente o antisocijalističkoj idejnosti djela Danila Kiša. Žiri je međutim ustrajao na estetskim kriterijima, suprotstavivši ih ideološkim, pa je Oljača, ljut i razočaran, istupio iz žirija! Dežurni komunistički „kerber“ ostao je neutješan činjenicom da njegov intimus Ćosić Dobrica neće osvojiti „Skendera.“ Da se Ćosić neće domoći novaca rudara Ljubije kod Prijedora, onih koji su ovu prestižnu književnu nagradu „dotirali.“ Da navedeni skandal u radu žirija ne bi u javnost dospio, žiri se pobrinuo da Oljačina ostavka bude novinarima prešućena. Da za nju ne dozna ni sam Danilo Kiš .
Danilo Kiš, već dobro načetoga zdravlja, dohodi 1988., godinu dana pred svoju smrt, kao dobitnik visokog evropskog književnoga odličja - francuske nagrade Veliki zlatni orao (1980) i nagrade izdavača Gonkur - iz kozmopolitskoga Pariza u bosansku planinu Kozaru. Da bi mu sada bila dodijeljena, hronološki za njegova života posljednja književna nagrada, “Skendera Kulenovića.” Prethodno je Kiš osvojio sva značajnija jugoslavenska književna odličja: Ninovu nagradu za „Peščanik“ (1972), Goranovu nagradu za „Grobnicu Borisa Davidoviča,“ Andrićevu nagradu za pripovijetke „Enciklopedija mrtvih.“ (Opširnije u: Leksikon pisaca Jugoslavije, Novi Sad 1987, 146-157: biobibliografija). Kiš je prije osvajanja nagrade „Skender Kulenović,“ već sedamdesetih godina, sa pijetetom pisao o Kulenovićevu stvaralaštvu, posebice o dubinskoj, upravo rudarskoj snazi Skenderova jezika. Kiševa studija o jeziku Skendera Kulenovića objavljena je posthumno u knjizi "Život, literatura" u Sarajevu 1990. priređivača Mirjane Miočinović.

I 3.
U jednom i jedinstvenom portretu Danila Kiša od njegovog mađarskoga kolege i savremenika, književnika Petera Esterhazija, u Danilu Kišu stječu se markantna pojava visokog, elegantnog, muževnog Crnogorca i tankoćutna otmjenost Francuza! Sa bitnim detaljem - koji se pojavljuje i u romanu "Bašta, pepeo" na strani 134 navedenog drugog izdanja - izrazitom (!) Adamovom jabučicom - vanjskom markacijom Eduarda Sama i živog Kiša Danila - ujedno! U svijesti mi treperi upravo takva, još uvijek živa slika fizičke pojave tamnoputog Danila Kiša - jablana – kose razbarušene. Gospodina koji zrači harmoniju. Osvaja neposrednošću i povjerenjem. Elegantnom pojavom. Dubokom modrinom očiju. Jadranskih! Takvog, rafiniranog i neposrednog susreo sam Kiša 1988. pod Kozarom, prigodom dodjeljivanja nagrade „Skender Kulenović.“ Mojemu portretu dodajem Kišev portret njegova mađarskoga prijatelja Petera Esterhazija:
" … On je bio jedini postojeći dokaz o tome da različiti narodi nisu sposobni samo da se kolju već i da se međusobno obogaćuju. O v o b o g a t s t v o je b i o D a n i l o K i š. Na celom svetu on je imao najlepšu jabučicu na grlu. Imao je pravu francusku jabučicu u očima Unajmljenika (kako je Kiša Esterhazi nazivao, prim. R. D.) ova srednjoevropska mešavina oličavala je Francuza muškarca kao takvog. Mudrost, erotika, duhovitost, strogost, muško dostojanstvo i muška samoironija, klovn i moralna instanca - oprostite za ove reči - a i lakoća. Težina i bestežinsko stanje - to je bio Danilo Kiš, smrt i besmrtnost u jednoj ličnosti.“ 1)

 

II 1. Kiševo poimanje forme i skepse
"Zaokuplja me večni problem Forme, koja bi mogla da učini nešto da se taj sudbinski i sudbonosni poraz učini manje bolnim i manje besmislenim, Forme, koja bi mogla da da nov sadržaj našoj taštini. Forme koja bi mogla da učini nemoguće: da iznese Delo izvan domašaja mraka i taštine, da ga prebaci preko Lete. Stoga bih želeo u svojim budućim knjigama - ako i samu ideju Dela ne pojede rđa saznanja taštine - da izrazim (izraz iz vaše ankete mi se ne sviđa) veličinu ljudskog poraza kojemu pisac pokušava suprotstaviti svoj sopstveni mit, svoju sopstvenu formu, svoj sopstveni individualni glas, usamljenički, možda bez odziva i odjeka, ali bolan i prepoznatljiv." U: "Homo Poeticus," 274.

Ideje i teme Kišu nisu nedostajale, ali ga je kroz cijelo stvaranje pratila opsesija, mučnina i (ne)zadovoljstvo pri iznalaženja forme. Na pragu stvaralačkom pitao se Kiš od koga će moći naučiti svoju biografiju ispisati, pa je iz južnoslavenske lektire izdvojio samo "Djetinjstvo u Agramu" Miroslava Krleže. Za Kiša je forma prije svega mogućnost izbora, a idealna forma bi trebala biti polifona, višesmislena, kakav je i sam život. Jer po Kišu nema jedne istine o jednoj istoj pojavi. A suštinu stvari Kiš nije poimao kroz njenu vanjštinu već ju je razotkrivao sebi i nama ponorom u vlastito proživljavanje stvari. Postupak Kiševa literarnog "oneobičavanja" naizgled je jednostavan, ali je u biti vrlo složen. Do takvog stupnja složenosti trebalo je duhovno zoriti, umno i emotivno kristalizirati, da bi iz školjke bio izlučen rubin Kiševe kvaliteta. U principu je Kišev pripovjedački model sveden na stvaralački zahtjev da svaku prozu osloni na provjereni dokumenat kojeg valja literatizirati, fantasmom dograditi, kreacijom do neupitne umjetničke spoznaje – riječju fiksirati! Kišev proces literatiziranja jest neprekidno traganje za stvarnim identitetom života, njegovim pojavama i stvarima. U naizmjeničnom izmjenjivanju dokumentarnih izvora i fantastike, ili u njihovu amalgamu, jest suština postmodernosti Kiševa pripovjedačkog modela. Ovaj se model ostvaruje na načelima jednog od utemeljitelja teorije znanosti XX. stoljeća M. Fukoa, na postulatu da je bogatstvo fantastičnog skriveno u dokumentima. Da nije riječ o ontološko-gnoseološkoj koincidenciji Fuko - Kiš, dokazuje Kiš u eseju "Fantastika biblioteke" koji je objavljen u "Času anatomije", 224-229. Ovo duhovnosaznajno spajanje po srodnosti (a ne po slučajnosti) sadržano je i u jednakom gnoseološko-aksiološkom poimanju pojavnog svijeta i života Fukoa i Kiša: njihova suština nije u osvojenom, posjedovanom već u saznajnom, otkrivalačkom. Smisao, čar i suština egzistencije po Kišu je u stalnom otkrivanju, (samo)raspoznavanju. Stvaralački čin Kiš otkriva kao erupciju (pod)svijesti, katarzičko samoprosvjetljenje, oduhovljenje, samoosmišljenje:
"Što se mene lično tiče, ja u svojim prozama sramno ležim na psihijatrijskom otomanu i pokušavam
 da kroz reči dospem do svojih trauma, do izvorišta svoje sopstvene aneksioznosti, zagledan u sebe. Kad sve to što kažem ne bi bilo rečeno ’na izvestan način’, to bi bila samo ispovest. Ovako, to je proza. Proza života. Proza sveta". U: "Homo Poeticus," 251.
Kiševa je poetika nesvodljiva u modelu. I u nesvodljivosti je njena postmodernost. Stvaranje u Kiša u biti je kontinuirani proces samootkrivanja i raspoznavanja stvarnosti, novih dionica i slojeva zbilje. Kiševa je stvarnost mikrokosmos u makrokosmosu u čije tajne i dubine Kiš ponire naizmjenično: duhovnim mikroskopom i teleskopom otkriva njihov beskrajno bogat, opasan i tajanstven svijet. Da je Kiševo stvaralaštvo nesvodljivo u poetički model, svjedoči Kiševa slijedeća teza:
"Pokušavao sam da pišem svaki dan: to je jako loše. Naiđe jedan trenutak kada je tema zrela, i tada radim mnogo. Za jednu knjigu od 150 - 200 strana, napišem deset puta više. Tema nije najveći problem, već kako otkriti jednu formu koja će zabaviti najpre mene samog. Ne želim da stvaram sopstvene pastiše, iako ih čitaoci i izdavači vole. Ali mene ne uzbuđuje da isti teren ispitujem istim načinom pisanja. Potrebno mi je da pronađem drugačiji pogled, drugačiji pristup. I ne plašim se da se u toj raznolikosti formi ne prepozna jedan ton: u svim mojim knjigama ipak ostaje pisanje iste ruke." 2)
Pripovjedački je postupak Danila Kiša opsesivno poniranje u detalj, u svaku pojedinost pojave ili predmeta. Ovo detaljiziranje ima funkciju evokacije i rekonstrukcije prošlosti, njhova ugrađivanja u sadašnjost, njih obiju u trajnost, sa spoznajom o intimnoj vrijednosti stvari, pojava, ljudi i njihovih svojstava. Otud je poetički credo Kiša u integralnom pripovijedanju, u pripovjedačkoj paradigmi u kojoj se spajaju različiti modeli. Možda je najsuštinskije pojmio, najpreciznije oznakovio ovaj fantastični poliformni realizam, njegov podzemni magnetizam, opisao Kišev duhovni pobratim po intuiciji i po (hiper)sensibilitetu - pjesnik Božo Koprivica. Riječ je o jedinjenju sensibiliteta po srodnosti, o "pobratimstvu lica u svemiru" briljantnog pisca Kiša i njegova pronicljivog, seizmografski tankoćutna recepijenta - pjesnika. Riječ je o njihovu jedinstvenom osjećanju svijeta i života:
"Kiš je demon lucidnosti, analitički genije, Božiji arhivar, pronalazač najčudesnijih kombinacija logike i imaginacije, mašte misticizma i proračuna, realnosti. U pesmi "Anatomija mirisa," godina je 1962, Kiš otkriva tajnu:
                                                Odoratus impedit cogitationem
                                                            Sv. Bernar
                                                            evo
                                                samo jedna unca parfema
                                                od čega je načinjena
                                                od 9500 jasminovih
                                                cvetova iz francuske
                                                od 4800 ruža
                                                takođe iz Francuske
                                                od osamdeset ruža svirepo umorenih
                                                            žeđu
                                                u pustinjama Maroka
                                                            --------
                                                od cveta jedne vrste perunike
                                                koja uspeva isključivo
                                                na plantažama blizu Firence
                                                gde su podignuti čudovišni
                                                krematorijumi i gde se
                                                koriste sunčane peći
                                                da se iz cvetova iscedi
                                                            priznanje
                                                najzad od trideset i pet fabrički
                                                proizvedenih aromatičnih
                                                hemikalija
                                                koje se radi ravnoteže razmeštaju
                                                čas na jednu čas na drugu stranu
                                                i drže na okupu duše
                                                svih cvetova
                                                pristrasnih
                                                i međusobno netrpeljivih.

Kakvog li proviđenja! To je najtačnija poetika Danila Kiša: kristal i plamen u jednosti, zajedno! Koprivica lakonski označava Kiševu poetiku spiritualno vidovitom, u lucidama porođenoj, sa suštinom u nadnaravnosti. 3) Moj je dojam da upravo kroz ova jedinjenja spadaju velovi tajanstvenosti sa Kiševa magije stvaranja. Ipak, pred Kiševom anatomijom riječi ostajemo kao pred Pitijom. Udivljeni njome i zapitani nad njom, kroz labirint poezijskog smisla, njena poliformnog značenja, sami sebe raspoznajemo! U tom labirintu samoraspoznavanja u Kišu, čini se da su u prvom redu intuicija i sensibilitet recepijenta, a ne ratio, putevi duhovnoga sjedinjavanja. Jer vidovitost nevidljivog je možda Kišev najmarkantniji stvaralački demiurg. Nije stoga slučajno da su najponornije, duhovnom sensibilitetu Kiša najtačnije tekstove o njemu napisali pjesnici. Posebno oni u kojih je skepsa seizmograf njihovog duhovnog identiteta, „tahografa“ njihovog življenja. Sumnja je naime jedini ontološko-gnoseološki "kompas" Danila Kiša. O sumnji kao svom Weltanschaungu, ukalemljenoj u njegovo racionalno i metafizičko biće, Kiš se na više mjesta izjašnjava. Možda je kategoriju skepse Kiš filozofsko-gnoseološki najpreciznije, najsažetije ovdje formulirao:
"Sumnju ne samo u funkciju, nego, što je važnije, u smisao umetnosti, u smisao književnosti, sumnju koja se od Hegela do naših dana podjednako poteže, sumnju koja od Hegela do naših dana jednako stoji u srcu ne samo teorijskih, filozofskih i književnoistorijskih razmatranja, nego i u srcu svih umetničkih tvorevina, u srcu svake pesme, svake knjige: moderna umetnost, moderna književnost, i jesu samo čeda sumnje i nade, moderna se književnost rađa u znaku sumnje i ta je sumnja u sopstveni smisao, u sopstvenu funkciju, postala izvorištem sveukupne moderne umetnosti, a u književnosti je mislim ta sumnja ponajizrazitija. Usudio bih se čak reći da je ta negativna kategorija duha - sumnja u sopstveni smisao, sumnja u smisao svog postojanja (umetničkog, književnog) - postala nekom vrstom motorike moderne umetnosti, ta joj sumnja daje legitimnost, ta je sumnja postala nekom vrstom lirskog, intelektualnog i filozofskog jezgra svake moderne umetničke tvorevine, nekom vrstom lirskog i intelektualnog oreola, ili, tačnije filozofske aure koja zari iz književnih dela." 4)

 

II 2. Marginalije o romanu “Bašta, pepeo”
Ispisujući Kiša, sebe ispisujem, i u tome je možda jedina ili suštinska vrijednost i smisao ovog posla, mojega mogućega doprinosa osmišljavanju djela Danila Kiša. I kakogod počeo Kiševo stvaralaštvo misliti, tkati vlastitu draperiju saznanja ovoga djela, u meni raste sumnja u smisao navedenog čina. Nije li pretenciozno promišljati književno djelo o kojem je napisana građa po obujmu i obimu približno jednaka samom djelu? Pisati usred znanog smisaonog bogatstva Kiševa djela? Nije li, uostalom, Kiš već dokazao da je najbolji tumač svog djela, posebno kada je bio izazvan „kritičarskom“ paskvilom i tautologijom Dragana Jeremića.? (...) Usljed navedenih argumenata, ovaj tekst može biti samo jedan pokušaj ujevićevskog „pobratimstva lica u svemiru.“ Jedno samoprosvjetljenje izazvano ontološkim pitanjima Kiševa djela, kantovskim pitanjima koje svaki čovjek sebi od prvog samoosviješćenja do konca bivstvovanja postavlja: ko sam, odakle sam, kamo idem? Recepciju Kiša ovdje ograničavam na stil i formu romana „Bašta, pepeo“ (prema drugom izdanju, Prosveta, Beograd, 1969) i kroz promišljanje izabranih eseja u „Homo Poeticusu (izdanje BIGZ-a, Beograd, 1995).
Uvjeren sam da u svaku recepciju Kiša, i u potencijalni znanstveni diskurs o njegovim esejima, treba unijeti i kabalu, sa oživljavanjem Kiševa duha. Kiša kao pjesnika i kao književnoga znanstvenika. Kao posvećenika umjetničkoj riječi, svetitelja jezika. Kiš je bio monah pisane i izgovorene riječi. Posvećenik misterioznog, tajanstvenog, magijskoga, racionalno skoro nedokučivog u umjetničkoj riječi. Kabala je Kišev model stvaralačkoga „oneobičavanja.“ Vidovitost je suština Kiševe kabale i magije stvaranja. Jedan primjer ovoj tezi je i lik Eduarda Sama u romanu „Bašta, pepeo: “Duh Eduarda Sama naime izranja dvadeset godina poslije svojega nestanka. Sada kao njemački turist!“ Po Kišu općeshvaćena i općeprihvaćena vremenitost - ne postoji ! A ako postoji, onda se vrijeme ostvaruje usložnjeno kao svevremenitost.
Najkoncizniju i najprecizniju "definiciju" romana "Bašta, pepeo" (simbolično-paradoksalnog imena!) iznijela je Karen Rosenberg. U njenoj recepciji proosjećao sam vlastiti doživljaj cjeline romana:
"Znate, kada sam pročitala ’Bašta, pepeo’ imala sam utisak kao da sam čitala neki foknerovski eksperiment u razbijanju pouzdanosti naratora: prvo pripovedač vidi svog oca kao boga, kasnije ga se stidi, a na kraju sin izgleda jednako lud kao i njegov otac." 5)
Smisao romana jest u demistificiranju oca, koje je u isti mah razotkrivanje vlastitog ega i samoemancipacija kroz transformaciju oca - od Mesije do osobenjaka i klovna, oca stranca u porodici u kojoj je piščev ego "zatvoren očevim mesijanizmom". I u ovoj transformaciji prepoznatljiv je naprijed komentiran epistolem sumnje (od negacije do afirmacije) kao Kišev Weltanschaung. Karakteristične su u tom smislu stranice 108 - 110. u naprijed navedenom izdanju romana, gdje je riječ o demistifikaciji lika oca. Hipersensibilitet, kojeg Kiš označava čestim stanjima "lirske razdraženosti" ili "nezdrave osjetljivosti," biogenetički je usud kojeg se pisac nikad nije mogao "osloboditi," već je iz njega stvarao, i tako ga se "oslobađao":
„Jer ja sam još od detinjstva imao neku bolesnu preosetljivost i moja je mašta brzo pretvarala sve u uspomenu, čak suviše brzo: katkada je bio dovoljan jedan dan, razmak od nekoliko sati, obična promena mesta, pa da jedan svakidašnji događaj, čiju lirsku vrednost nisam osećao sve dok sam živeo s njim, postane odjednom ovenčan sjajnim ehom, kakvim se krunišu samo uspomene koje su dugo godina stajale u snažnom fiksiru lirskog zaborava. Kod mene se, kao što rekoh, taj proces galvanostegije, pri kojem stvari i lica zadobijaju tanak sloj pozlate i plemenitu čađ patine, odvijao u nekom bolesnom intenzitetu, i jučerašnji bi izlet, ukoliko bi neka objektivna okolnost ukazivala na njegovu konačnost, na činjenicu da se on neće i ne može ponoviti, postajao za mene već sutradan, izvor melanholičnih i još nejasnih meditacija. Dva dana, u mom slučaju, bila su dovoljna da stvari zadobiju milost uspomene. To je bila ona ista lirska razdraženost koju smo nasledili od oca, a zbog koje je Ana, moja sestra, znala da plače posle praznika i posle putovanja, ne sačekavši, tako reći, da ti događaji pokažu svoju prolaznost: dovoljno je bilo da se završi jedan dan, da se približi veče, da zađe sunce, pa da ona shvati njegovu neponovljivost i da ga oplakuje kao neku već daleku uspomenu. Srećom, čim je malo porasla, ona se oslobodila te nezdrave osetljivosti prema fenomenu prolaznosti, pa se s jednim izvanrednim naporom lišila te senzibilnosti i jednim ženskim, praktičnim rasuđivanjem došla do zaključka o neminovnosti nekih pojava na koje više i nije obraćala pažnju - stvar koju ja nikada nisam mogao da postignem." U: "Bašta, pepeo", drugo izdanje, Beograd 1969, 70, 71.

Mada u osnovi ekscentrik i egoist, i nesposoban da preuzme odgovornost za sudbinu porodice, i takav Eduard Sam ipak sinu imponira lucidnim stanjima i ponašanjem koje ga čini dostojanstvenim, izuzetnim u kaljuži provincije. Karakterističan je u tom smislu traktat o muzikalnosti Eduarda Sama, njegovu virtuoznom glasovnom umijeću, na kojeg je sin vrlo ponosan. Pogledati stranice 110, 112. navedenog izdanja romana. Psihosomatski je sastav Eduarda Sama međutim dubiozan, a ova dubioznost počiva na činjenici da je bitan uzrok njegova tragičnoga bezizlaza u njemu samom, da je tragični hibris sa njim na svijet dospio. K tomu valja dodati da Edurad Sam sam (!) izaziva svoju „sudbinu,“ uzrokujući sukobe i svoju propast. Ne samo intelektualnošću i (hiper)sensibilitetom već vatrenim pamfletima i javnim istupima u predratno i u ratno, po život uvijek opasno doba. Eduard Sam naime svojim javnim istupima navlači podozrenje i sumnju ratom zahvaćene provincijske varoši, pa je iz tih temelja on prije svega žrtva vlastite psihosomatske strukture, pa tek potom totalitarizma i antisemitizma. Karakteristične stranice za argumentaciju navedene hipoteze su 116 - 121. i 130. gdje je riječ o Samovom izazivanju sudbine. Ima u Eduardu Samu, kao uostalom i u svakom čovjeku, no u njemu dakako više, izvjesna doza oplemenjenog ali i genetskog mazohizma, protejstva, isusovačkog maritirstva. Eduard Sam hoće pod svaku cijenu da "padne kao žrtva" vlastite vjere u svoju "novu religiju." Njegov je tragos u osnovi kancerogen, više njime, manje okolinom uzrokovan.
Ledena distanca oca prema sinu suštinska je potka osjećajnosti ovog lirskog romana: distanca je posljedica tradicionalnog odgoja oca od kojeg je sin uzalud se ljubavi nadao. U romanu su brojni dokazi za navedenu tezu. Jedan od njih je u rijetko ostvarenom neposrednom dijalogu sina i oca: jedan jedini (u romanu) ljudski međuodnos sina sa ocem, jedino je samootkrivanje, isusovsko ogoljenje Eduarda Sama. Sve do tog u romanu jedinog momenta, u navedenom izdanju na stranama 131 - 137, samoispovijed je otac (opterećen predrasudama, tradicionalizmom !) držao ispod vlastitog dostojanstva. Ispovijed je bitna za smisao romana, za Kišev Weltanschaung. Stigmatizirana je u ideji "sjajne iluzije" (133) neophodne da se život podnese. Ispovijed u sinu budi osjećanje duboke ganutosti i sućuti sa ovim u biti nesretnim čovjekom. U ovom njihovom jedinom dijalogu otac sinu otkriva smisao u duhovnim vrijednostima:
"Moram da priznam, sa čuđenjem i žaljenjem, sa čuđenjem i žaljenjem, da si potpuno poprimio neke malograđanske i seljačke navike, počeo si da u sve unosiš takozvanu zdravorazumsku, prostačku logiku, koja i nije ništa drugo, (mladiću moj), do najbednija ingorancija u stvarima višeg reda." (...) "Tvoje me prostaštvo i nepoštovanje činjenica duboko vređa i zastrašuje", nastavi on. "Jer to mi služi samo kao dokaz, jedan od dokaza više, koliki je na tebe uticaj izvršio ovaj seljački milieu, ova bolesna sredina lišena viših, uzvišenijih ciljeva i pojmova, ova prizemna logika koja ne vidi ništa van okvira običnosti, ovaj život i ovi običaji u kojima nema smelosti i rizika. A kopriva se jela, ponavljam, i to ćeš moći jednom da proveriš u knjigama, na dvoru jedne od najuglednijih porodica u Evropi tog vremena. To je bila idealna hrana za duhovne, artističke aktivnosti. Uz tu se čorbu od kopriva - potage d’ortie - muziciralo i komponovalo, od toga se duh oplemenjivao a sluh postajao finiji.“ („Bašta, pepeo,“ navedeno izdanje, 135)
Kraj ispovijedi ponorno je jedinjenje oca i sina u stvaralačkoj podsvijesti, jedinjenje u saznanju apsurdnosti svijeta i života, u apsurdu koji ni umjetnički akt ne može pravladati. Izrečeno je kiševski karekterističnim Weltanschaungom agnosticizma, samoironijskim odnosom spram života uopće, spram stvaralaštva posebno:

„Ima ljudi“, nastavi moj otac, „koji su rođeni da budu nesrećni i da drugima čine nesreću, onih koji su žrtve nekih nebeskih, nama neshvatljivih mahinacija, zamorčići nebeske mehanike, buntovnici kojima je dodeljena uloga buntovnika, no koji su rođeni, po okrutnoj logici nebeske komedije, sa posečenim krilima. Titani bez snage titana, mali kržljavi titančići kojima je od veličine data samo jedna okrutna doza osetljivosti u kojoj se kao u alkoholu rastvara njihova ništavna snaga. Oni idu za svojom zvezdom, za svojom bolesnom sensibilnošću, nošeni titanskim planovima i namerama, pa se razbijaju kao talasi o kamene hridi običnosti. Vrhunac pak okrutnosti koja im je dodeljena jeste lucidnost, to saznanje sopstvenih granica, ta bolesna moć distance. Ja gledam sebe u ulozi koju su mi nametnula nebesa i sudbina, svestan u svakom trenutku svoje uloge, ali u isto vreme sasvim nemoćan da joj se suprotstavim snagom logike ili volje... Srećom, kao što rekoh, moja se uloga privodi kraju..." ("Bašta, pepeo," 139)
Genetsko nasljeđe svoga hipersensibiliteta Kiš otkriva tumačenjem dokumenata na kojima je zasnovan "Peščanik" (1972), objavljen sedam godina poslije romana "Bašta, pepeo." Riječ je o dokumentima sa bolesničkim kartonom o očevom psihosomatskom stanju i toku liječenja pod dijagnozom "neuroza straha," koja je, prema Kišu, smatrana "endemnom bolešću srednjoevropske jevrejske inteligencije (...) Tako sam najzad protumačio i neke svoje sopstvene traumatične strahove, koji su me potresali dva tri puta u mojoj mladosti, i koji su, srećom, potrajali samo nekoliko dana." 6) Kiš razjašnjava očevu bolest dokumentom, "crno na belo", kako bi otklonio nesporazume u razumijevanju obaju romana, kako bi osporio kritičare koji "ne veruju dokumentima." 7) Tako se zapravo "Bašta, pepeo" (najeksplicitnije na stranicama 50 -53 gdje je azbučno raspoređeno stotinjak znanstvenih disciplina) kao uostalom i ukupno Kiševo djelo ostvaruje kroz Kišev ideal o knjizi - spoju enciklopedičnosti i kabalistike, znanosti i misterije, zbilje i magije, sa uvjerenjem u istinitost tog spoja, sa istim determinantama koje književnosti pripisuje H. L. Borhes:

"Moj ideal je bio i ostaje do dana današnjeg, knjiga koja će se moći čitati, osim kao knjiga po prvom čitanju, još i kao enciklopedija (Bodlerova i ne samo njegova najomiljenija lektira), što će reći: u naglom, u vrtoglavom smenjivanju pojmova, po zakonima slučaja i azbučnog (ili nekog drugog) sleda, gde se jedan za drugim tiskaju imena slavnih ljudi i njihovi životi svedeni na meru nužnosti, životi pesnika, istraživača, političara, revolucionara, lekara, astronoma, itd., bogovski izmešana sa imenima bilja i njihovom latinskom nomenklaturom, s imenima pustinja i peščara, s imenima bogova antičkih, s imenima predela, s imenima gradova, sa prozom sveta. Uspostaviti među njima analogiju, naći zakone podudarnosti." 8)

Sve što hoćemo da saznamo o smislu i karakteru Kiševa djela, najuputnije je u tumačenju samoga pisca tražiti, i to je tumačenje preciznije, dublje i iskrenije od oficijelnog književnokritičkog. Ono što kod Kiša fascinira jest ne samo iskreno tumačenje već samouvjerenost u smisao svojega pisanja, u istinitost opisanog. Istinitost je onaj minimum ali i maksimum - conditio sine qua non "ljudskog i književnog poštenja" Danila Kiša. Navodim jedan detalj - dokaz za postavljenu tezu o hipersenzibilnosti pisca u romanu "Bašta, pepeo." Epizodu u kojoj dječak - pisac mora naći izgovor da se ne osramoti neodlaskom u školu, jer nema šta da obuje, nema cipela:
"Naravno, nema cipela, nema škole. Čak i kada bih uspeo da izmislim takve stvari, ne bih se nikada, zbog ljudskog i književnog poštenja, usudio da ih napišem. U ove tri knjige (riječ je o porodično - autobiografskom ciklusu "Rani jadi," "Bašta, pepeo," i "Peščanik", prim. R. D.) najznačajnije činjenice iz mog, i života moje porodice nisu napisane. Zbog osećanja nelagodnosti (kurziv R. D.) Zabeležio sam na parčetu hartije elemente najvećih poniženja, da bih od njih sastavio jedno poglavlje ili pripovetku, koje nikada nisam mogao da napišem. Moja iskrenost još je uvek puna ustezanja. Prejake teme su teške za književno uobličavanje. Osim posredno. Autobiografija ili ispovest to nisam mogao. Ali u ‘Grobnici za Borisa Davidoviča’ najokrutnije stvari prikazane su u formi dokumenata: odbacujem odgovornost za veličinu događaja." 9)

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i literaturom možete čitati u štampanom izdanju ODJEKa)