Proljeće 2009

  IMPERATIVI MORALNE OBNOVE
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Da li je prerano, ili da li uopće ima smisla postavljati, ovdje i sada, a nakon svega što se zbilo i još se zbiva, pitanje moralne obnove? U svjetskim razmjerama ono je postalo imperativ. I postavlja se u svezi s promijenjenom cjelokupnom, globalnom, političkom, ekonomskom, društvenom, socijalnom klimom, pa i ljudskom slikom i ustrojem svijeta. Znate već, ti imperativi isprovocirani su povijesnim promjenama koje su se desile u SAD-u, nastojanjima njihovog novog predsjednika da reafirmira i redefinira one (američke) vrijednosti koje su prepoznate kao univerzalne, svevremene, općeljudske. Ali, još jedan, neželjeni, stimulans dodat je tom političkom kao pokretač novog diskursa i pristupa etici. To je onaj poticaj koji je dala obrušena svjetska ekonomija, stvarajući tako neviđenu svjetsku krizu: finansijsku, društvenu, privrednu, bankarsku, ali prije svega moralnu. Edward Skidelsky, profesor filozofije na Exeter univerzitetu, u svojoj knjizi „Ernst Cassirer: The Last Philosopher of Culture“ („Ernst Cassirer: Posljednji filozof kulture“) koja će uskoro izaći u izdanju Princeton University Pressa, definira taj problem ovako: Suvremeni liberalizam svojim inistiranjem na uvjerenju da moralnost nije ništa više nego puka stvar prava i obaveza ispraznio je život njegovih etičkih značenja. Stoga se moramo vratiti etičkim vrijednostima premoderne i obnoviti koncept dobrog života. A ta obnova podrazumijeva ne samo tradicionalni, sokratovski pristup moralnim vrijednostima, koje su se izvodile iz razuma i razmišljanja, nego i estetski (o kojem se sad sve više govori), na način da, kako to govori Steven Quartz sa kalifornijskog Instituta za tehnologiju, „naš mozak procjenjuje vrijednosti svakog djela u sekundi. Tako, na osnovu onoga što vidimo mi implicitno sačinjavamo preference. Nešto od toga formira se u našoj svijesti; nešto ostaje na nivou naše podsvijesti, ali... ono za šta služi naš mozak, zašto je uopće mozak i razvijen jeste da prepozna šta je vrijedno u našem okruženju.“ A ono što je vrijedno, što je dobro, a što loše prepoznajemo pokrenuti emocijom koja će nas odvesti do znanja koje se akumuliralo, učenjem o vrijednostima. David Brooks, koji je nedavno na stranicama New York Timesa objavio tekst „The End of Philosofy“ (Kraj filozofije), u kojem govori o toj „etičkoj obnovi“, postavlja ključno pitanje: „Šta to na prvom mjestu oblikuje moralne emocije? Odgovor je dugotrajna evolucija, ali viđena na način njenog novovremenog, raširenog mišljenja po kojem evolucija nije samo natjecanje. Ona je također i suradnja unutar grupa. Poput pčela, ljudi su dugo živjeli, ili umirali zahvaljujući svojim sposobnostima da podijele rad, pomažu jedni drugima i drže se zajedno pred najezdom uobičajnih prijetnji. Mnoge od naših moralnih emocija i intuicija odražava tu historiju. Jer, mi ne vodimo brigu samo o našim osobnim pravima, ili individualnim pravima drugih pojedinaca. Mi takođe vodimo brigu o lojalnosti, poštovanju, tradicijama, religijama. Jer svi mi smo baštinici uspješne suradnje... Ljudi nisu apstraktne (odvojene) jedinke što hladnokrvno stvaraju moralne argumente. Oni se međusobno povezuju u zajednice i mreže uzajamnog utjecaja.“

 I sada, da ponovimo pitanje sa početka, ima li smisla progovarati o moralnoj obnovi, u novom (svjetskom) ključu i diskursu, ovdje i sada. Odgovor bi svakako trebao biti pozitivan, bez obzira na sve poteškoće i balkanske specifičnosti. Ili, baš uprkos i zbog njih. Jer, samo govor i vrijednosti koje jesu vrijednosti u univerzanom smislu, garantiraju, ovdje i sada, otklon od nakaradne i izmaštane prošlosti, zabluda tradicija, sebičnih interesa, a koji su iznjedrili netolerantnost prema drugom i drugačijem, neprijateljstva, nerazumijevanja, do razine ubijanja. A da bi se to desilo, treba obezbijediti, po cijenu nametanja izvana, odgovorno i kompetentno podučavanje, makar mlađih naraštaja (kojima ne treba ukidati svaku nadu) svemu što bi ih izdiglo iznad začaranog kruga balkanskih-lokalnih klišea i približilo ostalom svijetu koji se neprekidno mijenja i kreće. Nadalje, i prije svega, to znači obrazovanje istrgnuti iz čeljusti frustriranih, polupismenih, poluinteligentnih, nazadnih pojedinaca i pojedinki (poput već legendarne direktorice obdaništa poznate kao azraila dječijih duša) i prepuštanje tih procesa kompetentnim, odgovornim ljudima koji znaju i misle dobro, ne samo sebi, nego i drugima. To bi onda značilo povratak, ili, u ovom slučaju uspostavljanje individualne odgovornosti, za sebe, druge, za bliže i dalje okruženje, a sve sa ciljem da se izbori i uspostavi dobro po općoj mjeri, mjeri koja prevazilazi vlastita ograničenja.