Zima 2008

  RAT JE SLADAK ONIMA KOJI GA NISU ISKUSILI
  ERAZMO ROTERDAMSKI
 
 

Među najbiranije i u književnosti vrlo često upotrebljavane izreke bez sumnje spada izreka: rat je sladak onima koji ga nisu iskusili. Nju ovako navodi Vegecije u svom djelu Ratna vještina III pogl.YIV:
“Ne pouzdavaj se mnogo u vojnika novajliju ako čezne za borbom jer je borba slatka onima koji je nisu iskusili“. Postoji citat iz Pindara. Rat je sladak onima koji ga nisu iskusili, a svakome onome koji ga je iskusio sledi se duša pri pomisli da je opet na pomolu.
Među ljudskim stvarima ima i takvih kod kojih se tek poslije pretrpljene opasnosti može ocijeniti veličina pretrpljene štete.
Drugovanje s moćnim prijateljem slatko je neiskusnim , onaj koji ga poznaje preže od njega. Na oči izgleda lijepa i veličanstvena stvar kretati se u društvu velikaša i baviti se kraljevskim poslovima, ali stari ljudi poučeni iskustvom rado se klone tog uživanja. Izgleda prijatna stvar voditi ljubav sa djevojkama, ali samo onima koji jos nisu osjetili koliko se gorčine krije u ljubavi. Na isti način ovo bi se moglo primijeniti i na svaki drugi posao skopčan sa mnogim opasnostima i nesrećama kojih bi se mogao prihvatiti samo mlad i neiskusan čovjek. Doduše, Aristotel u svojoj Retorici navodi ovo kao razlog zašto su mladići smjeliji a stari bez samopouzdanja, jer kod prvih neiskustvo stvara pouzdanje, a kod drugih iskustvo mnogih nevolja nepovjerenje i kolebanje. Ako ima ičega u ljudskim postupcima čemu treba sa oklijevanjem i kolebljivošću prilaziti, što treba svim mogućim sredstvima izbjegavati, čega se treba čuvati i kloniti, to je izvan svake sumnje rat. Od njega nema ni jedne stvari ni ubitačnije, ni kobnije, ni razornije, ni tvrdokornije, ni gadnije, jednom riječju čovjeka nedostojnije, da ne kažem hrišćanina. A ipak, pravo je čudo kako se danas na svim stranama lako ulazi u rat iz bilo kakvog razloga, s kakvom ga svirepošću i neočekivanošću vode ne samo neznabošci nego i hrišćani, ne samo svjetovnjaci nego i svećenici i biskupi, ne samo mladići i neiskusni ljudi nego i starci koji su ga mnogo puta iskusili, ne toliko obični narod i svjetina po prirodi kolebljiva , nego naročito knezovi, čija je dužnost da mudrošću i razumom smiruju nepromišljene i prenagljene nagone pomahnitale svjetine. Ima i pravnika i teologa koji na ta bezbožna djela podstiču i, bolje reći, prskaju na njih hladnu vodu.  Zbog toga je dan-danas rat postao tako uobičajena stvar da se ljudi čude što ima i takvih kojima se on  ne sviđa i do te mjere postao omiljen da smatraju bogohulnikom (gotovo bi se moglo reći) heretikom onoga koji ne odobrava stvar među svim ljudskim stvarima najzločinačkiju i najkukavniju. Bilo bi mnogo opravdanije sa čuđenjem se zapitati koji je to zli duh, koja kuga, koja nevolja, koji bijes najprije podstakao ljudsku pamet na tako životinjsku stvar, da je ono mirno stvorenje koje je priroda sačinila za mir i dobrotu (i kojemu je jedino namijenila zadatak da se stara za dobro svih), da upravo ono srlja mahnito i strmoglavo u uzajamnu propast. I tim će se više čuditi svaki onaj koji se ne slaže sa usvojenim shvatanjem masa, nego na suštinu same stvari gleda očima filozofa, posmatrajući s jedne starane čovjekov lik, a s druge strane sliku rata.    
U prvom redu ako posmatramo držanje i vanjski lik čovjekova tijela, na prvi ćemo pogled uočiti da je priroda, ali prije svega bog, stvorio ovo stvorenje ne za rat nego za prijateljstvo, ne za uništenje nego za održavanje, ne za nasilje nego za blagost i dobrotu.  Ona je sva ostala živa bića snabdjela odgovarajućim oružjem; volovima je za napadanje dala rogove, razbješnjelim lavovima kandže, divlje svinje je oboružala smrtonosnim zubima, slonove je pored kože i krupnoće tijela zaštitila surlom, krokodile snabdjela ljuskavim pločicama, dupinima je umjesto oružja dala peraje, dikobrazu bodlje, raži žalac, a pijetlovima ostrugu. Jedna je živa bića žaštitila oklopom, druga kožom, treća opet ljušturom. Neke je, opet, kao što su npr. golubovi snabdjela brzinom, drugima je mjesto oružja dala otrov. Nekima je pored ovih stavri dala strašan vanjski izgled, divlji i prijeteći, odvratan i odbojan glas. Ožigosala ih je nekim urođenim znacima. Jedino je čovjeka sačinila golog, slabašnog, nježnog, neopremljenog ma kakvim zaštitnim oružjem, sa vrlo nježnim tkivom i glatkom kožom. U njegovim udovima nema ničega što bi moglo izgledati da je namijenjeno borbi i nasilju; zato nije ni poterebno da govorim o tome da su ostala živa bića odmah čim  se rode u stanju da sami sebi osiguravaju odbranu, jedino čovjek pojavljuje se na svijet u takvom stanju da dugo vremena ovisi o pomoći drugih. On ne zna ni govoriti, ni hodati, ni hranu uzimati, jedino plačem traži pomoć, pa se i iz ovog da zaključiti da je jedino ovo živo biće rođeno samo za prijateljstvo koje ljude više od svega međusobno veže i približava radi uzajamnog ispomaganja. Priroda je prema tome željela da čovjek duguje život ne toliko sebi koliko dobroti drugih, da bi uvidio da je određen za dobrotu i saosjećanje. Zato mu nije dala divlji i ružan izgled kao ostalim živim stvorenjima, nego blag i prijatan koji nosi znakove ljubavi i dobrote. Odabrala ga je blagim očima iz kojih se ogleda duša. Dala mu je ruke za zagrljaje. Poklonila mu je osjećaj za poljubac putem kojega se spajaju i ujedinjuju duše. Jedino je njemu podarila dar smijeha kao znak izražavanja veselja. Njemu je jedino dala suze, simbol milosrđa i sažaljenja. Štaviše, darovala mu je glas, ali ne strašan i prijeteći kao zvijerima, nego blag i prijatan.
   Ti darovi u prvom redu treba da služe stvaranju i održavanju srdačnih odnosa kako se među ljudima ne bi ništa činilo nasilnim putem. Usadila mu je mržnju protiv samoće i ljubav za društvo, duboko je u njegovu dušu usadila sjeme dobrohotnosti. Udesila je da bude najslađe ono što je i najkorisnije; a ima li šta ugodnije od prijateljstva? A s druge strane, ima li išta potrebnije od njega? Pa kad bi se i moglo bez uzajamnih veza udobno živjeti, bez druga bi život izgledao ugodan samo onda ako bi ljudi potpuno sa sebe skinuli lik čovjeka i spustili se na razinu divljih zvijeri. Dodala mu je još i ljubav prema nauci i želju za sticanjem znanja, a to je upravo sredstvo koje iz ljudske duše otklanja svaku surovost i ima ogromnu snagu za stvaranje srdačnih odnosa. Ni srodsvo, ni krvne veze ne vežu tješnjim i čvršćim prijateljskim vezama dušu kao što čini zajedničko oduševljavanje za plemenite nauke.
Povrh toga ona je nekom divnom raznolikošću smrtnicima podijelila duševne i tjelesne darove, tako da svaki pojedinac može naći u drugom biću nešto što zahvaljujući svojoj izvrsnosti zaslužuje ljubav i ohrabrenje ili da se zbog korisnosti i potrebe potražuje i njeguje. Na kraju  ona je utisnula u njega iskru božanskog uma, tako da bez izgleda na ikakvu nagradu može nesebično i sa uživanjem pružati usluge svima i svakome. Svojstveno je zapravo samo božjoj prirodi obasipati dobročinstvima u nevolji čitavo čovječanstvo. Inače, šta bi drugo bilo ono rijetko uživanje koje u duši osjećamo kada saznamo da je našom pomoći neko spašen. I upravo zbog toga čovjek je čovjeku mio zato što je vezan jakim vezama dobročinstva. Zbog toga je bog na ovom svijetu postavio čovjeka kao sliku samog sebe tako da se kao neko božansko biće brine za dobrobit svih. Ovo osjećaju i divlje zvijeri, jer vidimo da ne samo pitome nego i pantere i lavovi i druge krvoločne životinje u velikim opasnostima traže utočište i pomoć od čovjeka. On je posljednje pribježište svim stvorenjima, on je najsvetiji zakon za čitav svijet, sidro koje se niko ne protivi nazvati svetim.