Zima 2008

  GLOKALNE MATRICE BIOMOĆI I MEDIJSKE RE(A)PLIKACIJE:
  komunikacijske racionalizacije postdejtonske (pseudo) paradigme BiH
  Mirza Mahmutović
 
 

Uspon komunikacijskog otkrivenja/utopije kao konačišta društvenih r/evolucija (Balle, 1997: 81-92; Breton, 2000: 44-46; Meyerson, 2001: 9-30) okončan je proliferacijom autonomnog polja (hiper)realnosti u kojem je razlika između realnog i virtuelnog ukinuta (Baudrillard, 2001: 49-100). Operacionalizirano u diskursu globalnih medija iskaz je ovih procesa centriranje (masmedijskog) simulakruma kao ključnog društvenog odnosa: generiranje image-a kao strateškog resursa novomedijske diplomacije (Gilboa, 2001: 21-38) a spektakla/medijske kulture kao osnove suvremene organizacije života (Kellner, 2003: 1-33; Castells, 2004a: 45-47). Na teorijskom fonu kazano, promicanjem konstrukcije u imploziji ostaje predstava, a iza pojma praznina, ništa(vilo) (Baudrillardovo obrtanje Leibnicovog pitanja zašto postoji ništa a ne nešto). Odnosno u duhu Saidove kritike orijentalizma (Said, 1999) pojmovi postaju predstave. Predstava o Drugom je samo drugo. Predstava = identitet. Predstava određuje. Ona (p)ostaje stvarnija (hiperrealnija) od same stvari.
Stoga se nadaje (a)logičnim što se rat protiv Bosne i Hercegovine shvatio (ne)ozbiljno.

(Ne)sretni brak hiperdigitalnog i ultraprimordijalnog: postdejtonska BiH kao glokalni (id)entitet
U izvještajima globalnih medija rat protiv BiH interpretativno je smješten u diskurs balkan(izm)a, novog-starog označitelja stanja ne samo raspada većih, nestabilnih političkih zajednica (Jugoslavije) nego prvenstveno povratka primitivnom, plemenskom i barbarskom (Todorova, 1999: 15). I što su slike brutalnosti nasilja bile krvavije (iskasapljena nedužna tijela po sarajevskim, tuzlanskim, srebreničkim, bijeljinskim... ulicama ) kolektivna i/li individualna ekstaza «usamljeničkom opscenošću, opčinjenošću, fatalizmom i narcističkim ekstatičkim suočenjem sa ekranom i svetlosno-informacijskom igrom zavođenja» (Šuvaković, 2001: 3) odnosno samozadovoljena u omiljena (medijska) značenja bila su snažnija. Ono što je pak balkanistički diskurs prekrivao bila je precesija simulakruma: konstrukcija Bosne pomoću koncepta decentriranja, dekonstrukcije, simulacije kao postmoderne kulturne ikone (Meštrović, 2000: 132-135). U tom ozračju postemocionalizma, modusu implicitnom postmodernoj ikoni, genocid se nije mogao desiti (Meštrović, ibidem) budući da je u semiotičkom poretku ekvivalencije (digitalnog referenduma između 0 i 1) svaka simbolička gesta dara (neprocjenjive stvari koju je nemoguće izmjeriti u smislu mogućnosti apstraktne generalizacije razmjene) pa i ideja Smrti prognana stalnim preventivnim radom protiv bilo kojeg događaja koji (i na razini virtualnosti) može poremetiti poredak nepromjenjivog. Ta opsjednutost «radikalnim Zlom» polučuje otpor navlastitom političkom činu jer se vrhovno Dobro sastoji u tome da se ništa ne učini jer se čin zamišlja kao katastrofični poremećaj, traumatska eksplozija Zla (Žižek, 2005: 87). I suprotno – kada se desi (kao u slučaju genocida u BiH, ili docnije terorističkog napada 9/11 na New York) on se vidi kao iznenađenje a ne zapravo iskaz same neoliberalne demokratije koja kao takva legitimizira socijalne poretke koji polučuju genocidom i krvoprolićem (Žižek, ibidem).
Ovaj kratki splet krvave/traumatizirane bosanske (post)ratne realnosti i suvremenih teoretskih diskursa markiranih ozračju hiperrealnog, superdigitalnog i multi-(mas)medijski prezasićenog po(u)vezanog svijeta prezentira stoga ključnu postmodernu silu/teritoriju: oblikovanje post/dejtonske Bosne «site-om», zonom intersekcije aktualnih, globalizacijskim procesima generiranih režima vladanja (biomoći, stanja izuzetka, post-politike, neoliberalnog multikulturalizma) kao svojim glokalnim paradigmatskim utjelovljenjem/odjelovljenjem.
Postaviti tako stvari znači ustvrditi da primordijalno nasilje u kojem se raspala bivša Jugoslavija ne treba biti viđeno kao povratak prirodnom ratu svih protiv svih, (i)racionalno potiskivanih (libidnih) etnonacionalnih provala mržnje prema Drugom/Različitom nego neoliberalnim, globaliziranim multikulturalnim režimima predstavljanja izravno generirano i njihovo prikriveno lice (Žižek, 2006: 182). Drugim riječima, rat protiv Bosne i Hercegovine i postratna događanja markirana postdejtonskim državo(ras)tvorenjem primjeri su par excellence skrivenih fantazama i post-političkih matrica nasilja i stanja izuzetka koje podrazumijeva suvremeni biopolitički momenat (Husanović, 2004: 211). Suvremena postdejtonska BiH paradigmatsko je utjelovljenje i oprimjerenje same političke postmoderne (Ćurak, 2002: 31-35; 2006: 30-47) a u mediološkom smislu – koliko god to bilo paradoksalno – afinitet digitalnih, umreženih medija. Jednom riječju samih globalizacijskih procesa.
Iskaz tog preizlijevanja globalnog i lokalnog je dejtonski Ugovor kao ključni (pseudo)događaj novije bh. povijesti i njegovo otjelovljenje – postdejtonska Bosna i Hercegovina koja se konstituira kao globalna država u lokalnom opticaju (Ćurak, 2006: 7, 82).
Prefiks «postdejtonska» nije (refleksivni) atribut koji konotira stanje zamagljenosti i indiferencije spram Jučer, kako se ideološki mistificira u aktualnom bh. političkom diskursu, nego suštinski indikator novusa: «ako jednu državnu zajednicu apriori označite aposteriornim iskazom, onda unaprijed priznajete užasavajuću nadmoć nemilosrdnog iskustva nad uzvišenom tradicijom, trijumf razpovješćene sadašnjosti nad magistralnim tokom Povijesti.» (Ćurak, 2002: 31)
Kao presedan u historiji, BiH se kao država (re)konstituira Mirovnim ugovorom, a njen Ustav (kao jedan dio Ugovora) nastaje ne kao tradicionalno ekskluzivni unutrašnji pravni akt – što je sadržaj modernističkog pojma države – nego kao međunarodni akt na volji «velikih» država koji ga potpisima (medijski) garantiraju.
Kao sukus ispražnjenosti svog (meta)fizičkog prostora bilo kakvim zajedničkim smislom, svrhom i razlogom (Ćurak, 2006: 32) – tim fundamentalnim kategorijama zamišljene zajednice (Anderson, 1998) – postdejtonska BiH polučuje simulakrum kao temeljni društveni odnos: «u ravni zbilje Bosna i Hercegovina je simulacija. U ravni simulacije Bosna i Hercegovina je zbilja» jer dejtonski Ugovor «po svojim političkim dometima je neizvršiv, odnosno Sporazum iz baze Right Peterson uopće nema politički domet, onu vrstu političkog naloga koji omogućuje gradnju uspješne državne zajednice. Kao takav, kao Sporazum izveden 'odoka' on je Simulacija, konstrukcija Zbilje na osnovu vanpovijesnih parametara. Upravo kao takav, oktroiran i nametnut od strane Središnje Sile Svijeta, Dejtonski ugovor je Poluga moći kojom se želi pomjeriti svijet Bosne iz povijesnog ležišta, tako što će geopolitički mizanscen postdejtonske države biti proglašen vrhunaravnom Zbiljom». (Ćurak, 2005: 9)
To je osnova konstitucije postdejtonske (pseudo) paradigme kao fundamentalnog stanja/okvira Političkog, ontološki konačne u sebe zatvorene matrice/naracije u koju je pohranjena/iščitana sva ostala sadržajnost/događajnost društvene ukupnosti i ontologije Prezenta kao metafizički podmetnute, simulirane, samo-referencijalne hiper/realnosti BiH.
Hipostaza simulakruma fundusom društvenih odnosa pretpostavlja hegelovski rečeno kao svoj spekulativni identitet oslobođenost državotvorne svrhe/razloga: praznoću suvereniteta, id/entiteta (Husanović, 2008: p.15-17; Ćurak, 2006: 31-33). Bivajući ideološkim praznom državom, eksperimentalnom glokalnom strateškom prostorijom koju treba ispuniti sadržajem, postdejtonska (pseudo)paradigma afirmira prisustvo države kroz njeno odsustvo. A praznoća suvereniteta istodobno je i praznoća građanina – subjekta same suverenosti. Njegovo mjesto zauzimaju partije koje vladaju u ime etnije (Mujkić, 2005), dejtonski nacionalisti (Ćurak, 2004), taj trijumf površnog, epidermalnog, birokratiziranog uma (kojeg smo u iskušenju nazvati dejtonski um) najvažniji unutrašnji proizvođači smisla i vokabulara državne tvorevine koji Simulaciji posuđuju plašt smisla čineći je Zbiljom samom (Ćurak, 2005: 9). Oni nelogičnosti postdejtonskog poretka priskrbljuju jurističku terminologiju, govor Institucionalizma zrele demokracije kojom se građani BiH navikavaju na postojanje i natjeruju na priznanje, racionaliziranje tjeskobne državne zajednice kao da je njihova (Ćurak, 2006: 32).
Etnonacionalna demokracija (i njena racionalizacija konsocijacija) kao contardictio in adjecto nije stoga iskaz povratka ideologiji nacije-države nego isključivi i egzemplarni izraz post-politke kao ideološke hegemonije multikulturalnog odjelovljenja suvremenog biopolitičkog režima naširoko operativnog u BiH .
Pretvaranje temeljnog političkog subjekta (bh. građanina) u «puko krdo biopolitike /a u krajnjoj mjeri kao tijela za rad potreban ili nepotreban, upotrebljiv ili neupotrebljiv kapitalu neke vrste – ekonomskom, političkom.../» (Husanović, 2008: p13; istak. aut.) otkriva ciničnu tajnu ideologije – tupost vlastitih subjekta. Drugim riječima, poželjni politički id/entitet po/staje sam goli život koji se može žigosati i upisivati u zonama indistinkcije (u ratu na trajektoriju snajperskog brisanog prostora, u miru kroz ignoranciju zahtjeva građana u ime apstraktnog vitalnog nacionalnog interesa) u prakse biopolitičke suverenosti (Husanović, ibidem). Ova redukcija političkog na biološko (etnos, krvno, jednom riječju pretpolitičko ) svoju mogućnost ima tek u post-politici kao načinu poricanja političkog (Žižek, 2006: 175-182) kroz uzdizanje Drugosti u nedokučivu, iracionalnu, apsolutnu ... u konačnici praznu Drugost. Bitak ovom «postmodernom rasizmu» (Žižek, 2006: 176) može dati samo multukulturalni režim predstavljanja kao povlaštena prazna tačka univerzalnosti. 
Drugim riječima kazano, ukoliko je cinična tajna ideologije konstitutivni idiotizam (Husanović, 2008) kao temelj (krize) suverenosti, državo(ras)tvorenja postdejtonske BiH, onda je ona moguća samo u zajedničkoj post-političkoj matrici etnonacionalizma i neoliberalizma koji impliciraju jedni druge u identitarnim praksama multikulturalizma.
Postdejtonska BiH tako može da opstane, pokrpa trijadu modernog političkog projekta (zemlja-poredak-rođenje) samo proizvodnjom zona indistinkcije, stanja izuzetka u kojima se goli život upisuje u poredak depolitizacijom i/li matricama nasilja, dva konačna iskaza moći biopolitičkog režima. «Stoga je prema nama nepodnošljivo cinična vlast. Ne mora ni tumačiti vlastiti rad. Niti opravdavati nasilje. Niti odgovarati ikome za bilo šta.» (Husanović, 2008: p1)

(Tekst u integralnom obliku sa nevedenom literaturom i kompletiranim bileškama možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)


Njemački filozof Heidegger u svom poznatom djelu Bitak i vrijeme započeo je raspravu o raz/govoru i njegovom mjestu u traganju za autenitičnim identitetom čovjeka bačenog u svijet. Govor kao «poznačavajuće» raščlanjenje razumljivosti bitka-u-svijetu kojem pripada subitak je stoga suštinski element potrage za značenjem ljudskog bitka. Ideju komunikacije koja se nazirala iz ovih redaka kao zaboravljeni dio projekta Moderne, aktuelizirat će i centralnim postaviti Habermars u djelu Teorija komunikativnog djelovanja. Kako zapaža Meyerson u svom lucidnom čitanju Heideggera i Habermarsa sa novom mobitelskom kulturom, uprkos svim razlikama koje dijele ova dva filozofa zajednička odlika njihovih učenja upravo je ideja komunikacije ne u rutinskom smislu razmjene značenja nego kao put u novu, do tada zatomljenu i u filozofskim tradicionalnim sistemima nemišljenu, utopiju. Moderna utopija bit će idealna komunikacija (Meyerson, 2001: 9) i nju su kao novu mantru u društveno tjelo utkali sami mediji, to, prema Baudrillardu, središte postmodernog društva.

Ne možemo a da ne primijetimo u ovim prizorima sarajevskih Markala, tuzlanske Kapije, srebreničke UN-ovske zaštićene zone, prijedorskih logora, višegradske ćuprije kao stratišta, ..., čistu sliku homo sacera, koncepta kojeg je u objašnjenjima kvintesencije današnjeg mondijaliziranog svijeta aktualizirao suvremeni italijanski filozof Giorgio Agamben (Agamben, 2006). Prema starorimskom pravu, homo sacer je čovjek koji je istodobno i svet i proklet, jer je čovjek bez građanskih prava, koji se može ubiti a da se pri tom pozitivnopravno nikome ne odgovara. Ovaj goli život, prema Agambenu, skriveni je temelj suvremene moći koja politiku pretvara u biopolitiku, biomoć. Suveren je onaj koji može odlučiti o stanju izuzetka (state of exception), reduciranju oblika života na mjesta golog života (poput Gvantanamo baze, sarajevske Kule, fočanskog zatvora ...). Ne podsjeća li ta redukcija čovjekovog politikosa (aristotelovska odrednica suštine čovjeka spram životinjskog biosa, puke životinjske postojnosti) povratka u Žižekovu pustinju Realnog, Lacanovog zjapećeg ništavila oko kojeg je subjekt konstituiran ... na nedokučivu krivnju Kafkinog Jozefa K. koji je bio kriv pred sudom a da nije znao zašto, poput sarajevskih građana koji su bili pod suverenim biomoćnim pogledom snajperskog oka jednako krivi (homo saceri) a pri tome ne znajući razlog(e) svoje (individualne i/li kolektivne) krivnje?!

Todorova je u ispitivanjima Balkana kao kolektivne predstave (image-a) i europske (polu)drugosti (andrićevog toposa raskrižja između Istoka i Zapada) pokazala da su njegovi središnji atributi (plemenskog, barbarskog, muškog, graničnog, nemara za normama civiliziranog) zapravo materijalno netačni jer priskrbljuju određenom geografskom području monopol na nasilje i figuriraju kao generalizacija koja se osniva na redukcionizmu (opterećivanju geografskog naziva dodatnim političkim konotacijama) /Todorova, 1999/. 

Naše je stajalište da je razumijevanje medijskog diskursa u BiH – osim nepozivosti globalizacije, tj. uključenosti volens-nolens u suvremene matrice/režime vladanja/moći/suvrenosti – neodvojivo od šire slike koja objašnjava na koji se način BiH našla u glokalnoj sprezi aktualnih režima moći. Držimo da taj položaj najbolje otkrivaju teoretski koncepti koje izlažu Ćurak u trilogiji posvećenoj postdejtonskoj BiH (Ćurak, 2002; 2004; 2006) i Husanović u istraživanju liminalnosti, biomoći, zona indistinkcije i mogućnosti emancipativnih praksi u BiH s onu stranu etnonacionalne klopke, (ob)smišljavanja id/entiteta bh. bića (Husanović, 2004; 2005; 2008).

 «To znači da se dejtonska konstitucije može prevladati za razliku od postdejtonske koja u Sada potvrđuje svoju budućnost. Stoga se može govoriti o postdejtonskoj (pseudo)paradigmi Bosne, koja se nelimitirana vremenom trajanja, kao stalno odgađanje razumne i razložne zajednice, postepeno oslobađa rata kao svog uzroka i posljedice i potvrđuje kao konstitucija koja nije zarobljena u rezultat rata (...) taj pristup omogućio je postdejtonskoj BiH da se objavi svijetu kao geopolitička labaratorija socijalno stvarnija od prethodnih političkih projekata na bosanskohercegovačkom tlu. Pri čemu ta stvarnost nije zasnovana samo na prednosti ovovremenitosti dejtonskog političkog projekta, već se on (taj projekat) sa svojom etničkoteritorijalnom segregacijom postulira kao najrealniji povijesni iskaz BiH, socijalno i antropološki iskreniji od prošlih bh. političkopovijesnih egzistencija» (Ćurak, 2006: 31, 37 op. aut.).

«Etnička i entitetska lingvstika izgradili su moćni vokabular dejtonske citadele koji pokreće tu birokratsku mašineriju, reproducira je i multiplicira njen smisao među ljudima koji stanuju u Bosni. Na taj način, jezik kojeg objektivno nema, proizvodi zemlju koje nema, a samo to neimanje omogućuje protogonistima dejtonske Bosne da se imaju za sebe i to tako da stvarno misle kako se po sebi imaju za sebe.» (Ćurak, 2006: 54)

Naša upotreba pojmova ideologije i hegemonije informirana je suvremenim tumačenjima ovog pojma kojeg teorijski amplificiraju prije svega Slavoj Žižek ali i pet suvremenih filozofa Alan Badiou, Etienne Balibar, Jacques Raniciere, Ernest Laclau i Chantal Mouffe. S druge strane, pojam biopolitike koristimo na način na koji ga Husanović koncipira u istraživanju suvremene BiH. Kako ona ukazuje, biomoć je ključna dimenzija paradoksa suverenosti u modernom dobu, u kojem preovladava političkapraksakojasebeumećeubiološko – naime, politizacijaidepolitizacija života u samoj su srži temeljne političke distinkcije (sadržaja pojmamoći). Moderni politički projekt i njegova temeljna jedinica nacija-država određni su trojstvomzemljaporedakrođenje. Globalizacijski procesi kako pokazuje Beck nadgrizaju aksiome metodološkog nacionalizma i na taj način kidaju trijadupolitičkogprojektaModerne. Ovo kidanje ne dešava se u prva dva elementa nego u trećem – onom koji se odnosi na upisivanje Agambenovog čistog ne-modaliteta života golog života (života koji tim upisom, instalacijomusvije(s)tpostajenacija) duž koordinata zemlje i poretka (metodološkog nacionalizma). Klasični mehanizmi koji su osiguravali ovu inskripciju globalizacijskim procesima dovode se u pitanje pa je stoga logično da se nova represivna politika odvija u samom tijelu/mesu (pogledati Husanović, 2004; 2008).

«Bosanskohercegovački građanin, a građanin je izvorno politička kategorija, uz pomoć vlastitog 'rodnog' pripadanja određenoj etničkoj grupi biva 'po-narođen' i tako u konačnici de-politiziran. Naime, sukus njegovog političkog transferiran je u sferu biološkoga (krvno srodstvo) i samo unutar nje on može djelovati, ali samo kao pripadnik kolektiva koji svoju političku djelatnost gotovo 'obredno' obavlja svake četiri godine kada izađe na izbore koji su uvijek po pravilu, baš 'odsudni' po puki biološki opstanak njegovog kolektiva.» (Mujkić, 2005: 24)

Za razumijevanje po/u/vezanosti etnonacionalizma i multkulturalizma (apsolutne partikularnosti i prazne univerzalnosti) ovdje je korisno podsjetiti na Močnika i njegovo razmatranje identitetskih praksi. Identitet kao  najčešće p(r)ozivani gost u humanistici i društvenim znanostima usko je povezan sa usponom identitetskih praksi. A najčešći vid identitetskih praksi je diskurzivna praksa argumentiranja koja se poziva na identitet, obično implicitno. «Opća shema je jednostavna: identitetsko posezanje sastoji se u tome da njegovi praktikanti u malu premisu retoričkog zaključivanja uvode mi-član. Tada je svo umijeće u tome da znadu potražiti veliku premisu, koja će omogućiti mi-aplikaciju i udobno postaviti 'nas' pod nekakav topos koji je moguće predstaviti barem kao opće važeći, ako već nema vrijednosti univerzalnog načela. Opći obrazac identitetske retorike bio bi dakle: 'za svaki x vrijedi: ako je x P, onda je x Q; a mi smo P; dakle: mi smo Q'.» (Močnik, 2006: p1)

Ideologiju konstituitivnog naroda (kao presliku obesmišljenosti, razsredištenosti samog dejtonskog Ugovora) vrijedi čitati u Žižekovom tumačenju ideologije kao opći ideološki pojam koji postaje djelatan samo preko rascjepa u nekom posebnom pojmu, u kojem negacija tog posebnog identiteta preobražava taj identitet u simbol identiteta i punine kao takve. Taj tipični, posebni sadržaj koji hegemonizira opći ideološki pojam konstituitivnog naroda figurura u predodžbi čovjeka uplašenog na Razliku/Drugost koji (i)racionalno ostaje dosljedan Svome id/entitetu, uprkos bijednom položaju do koga ga je dovela podrška/vjera u tu politiku. Ne prepoznaje li se taj elemenat fantazmičke potpore općeg ideološkog pojma konstituitivnog naroda u Kupusovićevoj (neodgovornoj) paradi likova Vizezabudućnost, tih (jeftinih, antibosanskih) tipičnihslika (sic!) bh. svakodnevnice, kao (sic!)prave bh. realnosti – ideološkog simptoma koji (mass-medijski) prevodi prazni opći pojam konstituitivnog naroda u pojam koji se izravno odnosi na naše «stvarno iskustvo»? Sjajnu kritiku medijske inskripcije simulakruma postdejtonskog poretka u svakodnevni život u popularnoj seriji Vizazabudućnost te njen suštinski antibosanski karakter dao je Ćurak (Ćurak, 2004: 127-130).