Zima 2008

  Promjena Ustava u eksperimentalnoj državi
  Nerzuk Ćurak
 
 

Put do novog Ustava opterećen je krucijalnom dilemom: da li je izmjena Ustava za zemlju važnija od cjeline mirovnog sporazuma čija je centralna kategorija entitetska podjela države? Ako jeste, ako je postepena izmjena ustavnog materijala ona regija političkog u kojoj je eventualno moguće postići konsenzus, da li to znači da smo parcijalni sadržaj oktroiranog Mirovnog sporazuma pretpostavili cjelini Sporazuma, unaprijed prihvatajući Dejtonski ugovor kao rodno mjesto nove države, kao njen temelj koji (eventualno) dozvoljava promjenu svog jednog stuba, veoma neobičnog Ustava

 

Sistem je, nažalost, tako šizofreno koncipiran da zahtijeva vladavinu ljudi, dok je zakon kao apstrakcija koja se jednako odnosi na sve građane podložan lepezi različitih pseudopravnih tumačenja i primjenjivanja koja su, po nepisanom pravilu, više utemeljena na dobroj upotrebi  mreže ličnih veza od strane obuhvaćenog subjekta, nego što se zakon (Ustav) zaista nameće kao sveopće, bezlično načelo.  (Aristotel, 1998)

Zaboravimo u ovom trenutku Veliku Britaniju čija nas Magna carta libertatum upućuje na potvrdan odgovor. No, može li Bosna i Hercegovina kao država biti država bez Ustava a da ne ostane ono što već trinaest godina jeste: kao država? Pitanje implicira najmanje dva inicijalna odgovora: da BiH nema Ustav i da zato što nema Ustav predstavlja parafrazu države, iskrivljeni citat, krivi navod države.
No, legitiman je prigovor da sam u pravno-političkoj zabludi, jer BiH ima Ustav i upravo pomenuti Sasijev izvještaj za Vijeće Evrope potvrđuje neophodnost njegove izmjene na nacionalnoj razini.
Da ovaj tekst nastaje u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji (čak i u Švicarskoj ili Belgiji), ne bih imao potrebu da uopće objašnjavam političko-pravni kapacitet sintagme nacionalna razina. Ali, BiH kao nacionalna razina ne postoji, odnosno nacionalitet je spušten na nivo etničkih grupa koje manje ili više uspješno potvrđuju da su oblikovane i dovršene nacije, posredujući uvjerenje kako su realni ili apstraktni entiteti njihove nacionalne države. A “nacionalna država mora sebi da proizvede narod. U tom poslu ona može napraviti probleme susjednim državama. Nastanu ciklusi etničkog čišćenja, prisilne migracije, ksenofobije, državne paranoje, i zatim novog etničkog čišćenja, i tako dalje, sve iznova i iznova. Istočna Evropa cijela, a u njoj Bosna i Hercegovina ponajviše, tragični su i kompleksni primjeri za te domino-procese sa državama i izbjeglicama. U mnogim takvim slučajevima, čitavi zavičaji postaju getoi ili izbjeglički logori, ili koncentracioni logori, ili rezervati, ponekad i bez fizičkog pomjeranja stanovništva iz sopstvenih kuća.” (Apaduraj, 1999) Ovakve su bile, ovakve jesu i ovakve mogu biti unutrašnje nacionalne države u BiH, i kao takve, potrebuju svoje Ustave čiji je mononacionalni karakter zamagljen entitetskom formom kao iznutraraspadajućim modalitetom Bosne i Hercegovine. Dakle, BiH nema Ustav, već (entitetske) ustave koji se prema državnoj normi za koju mislimo da je Ustav odnose krajnje neobavezujuće, što nas upućuje na sumoran zaključak: ne može se aneks jednog mirovnog ugovora tretirati i prihvatiti kao da je Ustav i na emotivnoj i na izvršnoj razini: naime, odnos prema aneksu je onoliko obavezujući koliko je i neobavezujući.
Tako dolazimo do krucijalne dileme: da li je izmjena Ustava BiH, Ustava kao aneksa, za zemlju važnija od cjeline mirovnog sporazuma čija je centralna kategorija entitetska podjela države? Ako jeste, ako je postepena izmjena ustavnog materijala jedina (iako neizvjesna) regija političkog u kojoj je moguće postići konsenzus, da li to znači da smo jedan sadržaj oktroiranog Mirovnog sporazuma pretpostavili cjelini Sporazuma, unaprijed prihvatajući Dejtonski ugovor kao rodno mjesto nove države, kao njen temelj koji čak dozvoljava i postepenu promjenu svog jednog stuba, Ustava kao aneksa, ne strahujući od tektonskih poremaćaja u statici temelja? Ako je tako, a u realnom političkom polju jeste tako, jer političke stranke pregovaraju i pregovarat će o eventualnoj promjeni Ustava a ne Dejtonskog mirovnog sporazuma, to pretpostavlja pristanak involviranih političkih subjekata, i onih koji su kao za i onih koji su kao protiv ustavnih promjena, na trajnu krizu, jer su umjesto demokratske logike kao logike mira prihvatili logiku mirovnog procesa. Na taj način odredili su se kao afirmatori i pristrasni igrači dejtonskog političkog stila čije je dominantno obilježje supstitucija mira mirovnim procesom.

Mirovni proces i neuspješna država

Dosadašnji razgovori između predstavnika političkih stranaka i parlamentarnih zastupnika nisu razgovori koji pripadaju zoni političkog pluralizma, već isijavaju jednu razornu geopolitičku i političku kulturu. Npr. stranke iz RS-a unaprijed kažu da nema nikakvih pregovora o poziciji Republike Srpske, jer samo njena uključenost u BiH pretpostavlja Bosnu i Hercegovinu. Stranke iz Federacije ne nude bezuslovno samodokidanje dualnog federalnog entiteta u strahu da bi takva riskantna igra mogla proizvesti Republiku Srpsku kao višak Bosne i Hercegovine a dodatna entitetizacija (kakva grozna riječ!) federalnog entiteta izgledna je taman onoliko koliko i deentitetizacija Bosne i Hercegovine. Znači da na dnevnom redu imamo svojevrsne etnoentitetske geopolitičke ultimatume, koji prostor, teritoriju, zemlju, pretpostavljaju uspješnoj, racionalnoj državi kao proceduralnoj praksi. Zato ne treba da nas čudi što su sukcesivni razgovori lidera političkih stranaka u BiH a koji su se vodili i vode pod auspicijom različitih predstavnika međunarodne zajednice prepoznati kao falsifikat originala – putujućih pregovora bivših predsjednika jugoslovenskih republika, pregovora koji su doveli do rata. I pregovori bosanskohercegovačkih političkih lidera, bilo gdje da su vođeni i bilo gdje da će biti vođeni a priori sadrže povod nekog budućeg rata, jer onemogućuju proizvodnju države i zamjenu mirovnog procesa mirom. Mirovni proces, u principu, vežemo za one regije svijeta u kojima egzistiraju neuspješne, propale države (failed states), bez unutrašnjeg konsenzusa svih relevantnih partikulariteta.
Ako mir unutar jedne zajednice definiramo kao relativno skladan odnos između države i njenih pripadajućih parcijaliteta, Bosnu i Hercegovinu nije moguće podvesti pod tu željenu egidu. Iako BiH kroz povijest ne možemo definirati kao mirno društvo1, to nije dovoljan razlog da se Bosni i Hercegovini kao primarno ishodište njene egzistencije oduzme mir. On je oduzet zemlji i sabran u dinamičnoj sintagmi mirovni proces. Šta je u najopćenitijem smislu političke filozofije mirovni proces?
Pod njim podrazumijevam instrument amerikanizirane međunarodne zajednice kojim se kontrolišu rat i mir, permanentnom proizvodnjom ni rata ni mira kao najzad pronađenim oblikom političke vladavine novoosnovanim i postkonfliktnim zemljama. Kako je kraj hladnog rata i kolaps komunizma označio neminovni nastanak novih državnih tvorevina, na taj izazov se odgovorilo primjernom i finansijski najjeftinijom političkom akcijom, pa je mirovni proces unutar pomenutog vremenskog intervala, zbog velikog broja kriznih žarišta, doživio svojevrsnu revoluciju. Eskalacije konflikata kontrolišu se nedoglednim mirovnim inicijativama.
Mirovni proces je najviši stupanj političke dinamike koji iz godine u godinu upravo na slučaju Bosna potvrđuje da je međunarodna zajednica mnogo bliže mirovnom procesu nego miru. Postdejtonska BiH je obilježena mirovnim procesom kao negacijom demokratskih principa i latentnom destrukcijom države kojoj se ne dozvoljava mir i ono što je saobraženo miru, demokratija. Demokratija je u koliziji sa mirovnim procesom. Počev od banalnih političkih sitnica pa do važnih strateških pitanja naše zajednice, međunarodna zajednica kao izvana simbolički jedinstveni, a iznutra nepostojeći geopolitički entitet2 primjenjuje doktrinu mirovnog procesa. Naprosto, Dejtonski mirovni ugovor je neizvršiv sporazum, ako ga izvanjska sila ne pokreće, što nam kazuje da to ustvari i nije mirovni sporazum nego imperijalni prekid vatre koji je “pun kontradikcija. S jedne strane, Dayton kaže da je Bosna i Hercegovina jedinstvena, a s druge strane, da je podijeljena na dva ili tri dijela. U njemu se govori na inkompatibilan način o čitavom nizu stvari. Međutim, očigledno ja da ukoliko prekid vatre bude trajao, život sam će dati izvjestan sadržaj tim sporazumima. Sporazum o miru je izvršiv sporazum, dakle nešto što se može izvršiti. Sporazum o miru se više-manje može realizirati, međutim, ovaj sporazum nije sporazum o miru na evropski način. Sporazum o miru na evropski način uključuje izvjesne klauzule koje se moraju izvršiti, koje su obavezujuće. Nešto slično Daytonu bilo je i sa sporazumima u Oslu i Washingtonu a koji se tiču mira na Bliskom istoku. Sjedinjene Američke Države mogu zamisliti jedan sporazum o miru koji, ustvari, nije izvršni, koji nije izvršiv i koji sam po sebi ne može opstati kao prekid vatre ukoliko nema njihovog stalnog utjecaja na to, ukoliko nema njihovog stalnog pritiska. Prema tome, ja pravim razliku između imperijalnog prekida vatre koji traje i između mira.” (Joxe, 1998:24)
Danas, u tek neznatno izmijenjenim okolnostima, opet je sila međunarodne zajednice (prije svega EU) ta koja će pokrenuti nove pregovore o ustavnim reformama, mada će, zbog simulacije demokracije, a do čega je Briselu izuzetno stalo, izgledati kao da je to autentični zahtjev unutrašnjih političkih aktera. No, Evropska unija bez američke podrške naprosto nije sposobna da pokrene BiH ka onoj fazi socijalnog i državnog razvoja koji će je kandidirati za dugotrajne pregovore o priključenju briselskom povlaštenom klubu 27 zemalja. Ako američka podrška (koja uključuje ultimativan odnos prema domaćim političkim akterima) izostane (a mogla bi izostati), pregovori Brisela sa Bosnom i Hercegovinom o priključenju pretvorit će se u trajne pregovore o priključenju bez priključenja, jer Brisel samim sobom ne može uvesti dejtonsku državu pod svoje političko, ekonomsko i pravno polje.
Drugim riječima, bez vašingtonskog natkriljujućeg djelovanja ulazak BiH u EU pretvorit će se u iluziju o ulasku, a građani će se medijskim spinovanjem ubjeđivati da samo što nismo ušli u zonu briselske jurisdikcije. Dejtonska BiH osuđena je samo na asimptotsko približavanje Evropskoj uniji, što domaći akteri znaju ali ne priznaju pa će se kroz nove stranačke pregovore o promjeni Ustava u BiH konstituirati trajna ustavna kriza kao novo porijeklo nestabilnosti države. Nema sumnje da će eventualni novi pregovori o Ustavu BiH generirati sukob nekoliko fundamentalnih opcija, dugotrajno onesposobljenih za kompromis.
Unutrašnji politički akteri nisu sposobni da proizvedu ni novi Ustav ni promjene bazirane na razumnom konsenzusu koji sve uključuje a ništa ne isključuje. Svaki politički dogovor u (post)dejtonskoj Bosni i Hercegovini je a priori partikularan. U ovakvoj konstelaciji, konstelaciji mirovnog procesa demokratski poticaji iz nevladinog sektora, iz različitih, demokratiji odanih udruženja čiji članovi imaju šta da kažu, sa fakulteta i autsajderske intelektualne scene, suvišni su. U koliziji su sa mirovnim procesom, jer su to demokratski poticaji. A mirovnom procesu ne trebaju demokratski poticaji, nego uvaženi simplifikatori realnosti, kao što su to političke stranke.
Mogućnost beskrajnih i različitih interpretacija dejtonskog ustava, ustava kao aneksa, obilježje je suprotstavljenih bosanskohercegovačkih politika koje ne grade mir, nego, po uzoru na međunarodnu zajednicu, mirovni proces - koji je svrha političkog života u BiH. Zakoni nisu plod iskrenog kompromisa, te kroz polovične aranžmane prolongiraju mir, iznuđujući potrebu za prisustvom međunarodne zajednice u BiH, čija je logika bivstvovanja mirovni proces.  A zemlji je potreban mir.
On se u BiH tek povojno izučava, bilo kroz pionirske univerzitetske kurikulume mirovnih studija, bilo kroz rudimentirajuće prakse mira snebivajućeg nevladinog sektora. Odsustvo mira kao najpoželjnije forme ljudske egzistencije, snažno je uporište za jačanje okova etničkog identiteta koji zarobljavaju BiH u geometriju nasilja i ne dozvoljavaju da mir bude išta drugo do ono što se kaže sa izvlaštenih govornica etnoreligijske i političke moći. I što međunarodna zajednica u principu podržava jer vjeruje da BiH ne može dalje od etničkog korporativizma kao najrealnije mirovne agende za Bosnu. I međunarodnu zajednicu.
Nisam uvjeren u istinu te slike, što dokumentujem sljedećim nalazom: Zamislimo Sizifov kamen kao mir ka kojemu se kreće BiH. Šta vidimo? Vidimo da i u trinaestoj godini postdejtonskog, hiperetničkog trajanja BiH, kamen nije prešao na drugu stranu planine, već se vraća natrag kao negirajuća forma mira. Kao mirovni proces. Kao potreba za prisustvom međunarodne zajednice. I tako će biti sve dok akteri političke igre stvarno ne pristanu na jedno načelno rješenje između dvije moguće opcije: novi oktroirani Ustav ili postupni inžinjering.

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama i navedenom literaturom možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)