Zima 2008

  INDIJSKA MISAO KLASIČNOG RAZDOBLJA
  Nevad KAHTERAN
 
 

Ekam santam bahudhākalpayanti
(«Jedan Bitak o kojemu su mudraci kontemplirali na različite načine») (Rg-veda)

Uvodno razmatranje
Osnovni cilj izučavanja istočnjačkih modela mišljenja jeste taj da se proučavatelji upoznaju sa problematikom definiranja onog što jesu istočne filozofije. Prvi problem se odnosi na razviđanje onog što se doista supsumira pod ovim pojmom, a drugi na jasno razgraničenje između filozofije i religije. Dakako, nedvojbeno je da kulturološki kontekst u kojemu su različite filozofske tradicije nastale posve jasno označava i karakterizira iste na jedan važan način, međutim, mnoga prijeporna pitanja koja različite tradicije raspravljaju jesu značajno slična jedna drugima tako da pod pojmom istočnih filozofija uključujemo islamsku, zoroastrijansku, indijsku, kinesku, tibetansku, korejsku i japansku filozofiju. Međutim, istočnjačka filozofija, bez obzira kako je definirali, jeste stvarna grupa sustava mišljenja i ovim tekstom nastojimo napose da dotaknemo površinu bogatstva i raznolikosti indijske filozofske tradicije, budući da o svakom od ovdje navođenih pojmova, škola mišljenja i predstavnika postoje ispisane police knjiga, ako već ne i čitave biblioteke.

Pregled glavnih metafizičkih tradicija
Indijska misao predstavlja fascinirajuću perspektivu: ona posjeduju najdužu historiju koja seže unazad sve do Veda; posjeduje raznolik niz stajališta, od mnoštva stupnjeva materijalističkog učenja do svih mogućih kontrasta spiritualističkog monizma i ne-dualizma. Ovaj odjeljak predstavlja uvod u njene glavne metafizičke tradicije. U njemu se daju suštinske značajke indijskog mišljenja, učenja Veda, Upanišada te Bhagavad-gīte na jedan sažet način. Potom slijedi izlaganje indijskog materijalizma, đainizma, budizma i budističke škole. Ovi sustavi se smatraju heterodoksnima u tom smislu što oni odbacuju autoritet Veda. Također, postoji šest ortodoksnih sutava od kojih neki posjeduju potpodjele. Riječ je, dakle, o filozofskim učenjima: nyāya, vaiśeşika, sāŋkhya i yoga te pūrva i uttara mīmāmsa. Cilj ovog odjeljka je da skrene pozornost zainteresiranim proučavateljima na fascinirajuće područje indijske misli kroz (T.M.P. Mahadevan) - deskriptivno pripovijedanje koje nastoji da postigne jasnoću bez žrtvovanja dubine, te spoznaju bez ispuštanja onih suštinskih stvari.
                Indijska filozofija je stara barem kao i sama Ŗg-veda čiji datum nastanka još nije utvrđen. K tomu još, ona ne pokriva samo Indiju, već i veliki dio Azije te mnoga otočja Indijskog okeana. Ona u sebi uključuje raznolika stajališta i sustave, kao što su oni materijalizma i spiritualizma, pluralizma i monizma, realizma i idealizma, teizma i apsolutizma. Uostalom, kao što ni zapadnjačka filozofija nije jedna, tako ni indijska filozofija nije jedna i jedinstvena filozofija. No Zapad je indijsku filozofiju otkrio tek stoljeće-dva unazad i postoji urgentna potreba za boljim poznavanjem i razumijevanjem indijskih filozofija na Zapadu. To je spoznaja koja će uistinu raspršiti neznanje i uvriježene predrasude. Nakon što uspijemo da integriramo preko pet hiljada godina indijskog umovanja sa onim ostatkom svijeta, tek i jedino tad će postojati poštena i izgledna mogućnost mišljenja globalnog karaktera, što je zapravo ono čemu čovječanstvo mora sve više da teži.
                Nadalje, kada se primijeni na škole indijske filozofije, ortodoksija označava prihvatanje autoriteta Veda, dok heterodoksija označava neprihvatanje tog autoriteta. Počesto je distinkcija između ovoga dvoga nominalnog karaktera. Mnoge ortodoksne škole prihvataju autoritet Veda samo po imenu, dok su neke od heterodoksnih škola snažno pod utjecajem Upanišada, od koje mahom konstituiraju završne dijelove Veda. Šest spomenutih sustava, prema tome tvore one ortodoksnog, dok su cārvāka, đainizam i budizam heterodoksnog karaktera.
                Također, ono što moramo reći već na samom početku jeste razlika u metodološkom pristupu shvatanja i razumijevanja onog što jeste sama filozofija. Evropski klasici definiraju filozofiju kao misaono razmatranje stvari i oni su vrlo sumnjičavi spram bilo kojeg metoda izuzev onog razuma. Vrlo rijetko bi koji zapadnjački filozof uzeo na znanje prikraćenosti samog intelekta. Međutim, u Indiji se vrlo rano uočilo da cjelokupna zbiljnost koja predstavlja sadržaj filozofije ne može biti adekvatno spoznata kroz intelekciju. Analiza je glavna funkcija intelekta, ali pomoću analiza nismo u stanju da uhvatimo ili iskusimo zbiljnost. Logičko umovanje može jedino proizvesti posredovano znanje. Cilj filozofije nije da se zaustavi sa teoretskim razumijevanjem zbilje, već da ima izravno znanje o njojzi. Otuda je metod  o kojemu je riječ u indijskoj filozofiji onaj intiuitivnog karaktera, budući da je spoznaja koja dolazi kroz intuiciju izravna i nedvojbena. Ona nije niže racionalna već iznad ili supra-racionalnog karaktera. Sama činjenica da je takav slučaj pokazuje da intuicija ne može biti iracionalni instrument spoznaje. Otuda indijski filozof uistinu priznaje da intuitivno iskustvo mora biti učinjeno razumljivim, a ovo je naročita zadaća razumskog zaključivanja. Ono što je više ne može biti niže. Naime, ono što premašuje razum ne može biti manjkavim u udovoljavanju zahtjevima razuma te sukladno tome filozofski krajnji predmet nije posredna spoznaja zbiljnosti, već njeno izravno iskustvo.
                Dakle, cilj indijske filozofije nije puko intelektualno razumijevanje zbiljnosti, već njena intuitivna spoznaja. Stoga se ova filozofija ne može samo naučavati, već se zahtijeva i moralna čistota, odnosno da je se živi i protežira, budući da je metafizička kontemplacija moguća samo onome ko je u sebi kultivirao takve kvalitete kao što su staloženost, samokontrola, zadovoljstvo i njima slične. Sve filozofske škole, ortodoksne i heterodoksne, slažu se u pogledu ovoga, tj. da tražitelj metafizičke istine treba odustati od naklonosti spram ovog svijeta, preprisnosti s njime, te da se treba okrenuti vječitoj zbiljnosti za konačnu pripomoć i zadovoljenje. Jer, tek tad je pripravan da otpočne sa istinskim filozofiranjem.
Konačno, koji je razlog što su filozofija i religija bile tako blisko povezane jedna sa drugom u Indiji? Razlog tome je taj što je njihov krajnji predmet isti, to jest, da čovjek pojmi svoj krajnji cilj koji je oslobođenje iz kruga rađanja i smrti, koji se naziva samsāra (odnosno transmigracija ili seljenje duša). Ovo je zapravo bio razlog te povezanosti jedne s drugom, a ne intelektualna radoznalost ili čuđenje. Mokşa (oslobođenje, spasenje), odnosno duhovna sloboda, jeste onaj oslonac kojemu se i filozofija i religija upravljaju. Otuda nije moguće ispisivati historiju indijske filozofije prema onom zapadnjačkom modelu, budući da se ionako jako malo zna o indijskim filozofima, te čak nije moguće zasigurno ustvrditi koja je filozofija usijedila prije a koja kasnije. Zapravo, filozofije u Indiji i nisu se pojavile jedna nakon druge, već jedna uz drugu te otuda i ne možemo dati vjeran kronologijski prikaz indijske filozofije, već jedino naznake i neke od temeljnih koncepata:

Artha je jedan od četiri cilja života u hinduizmu (ostali su kamma, dharma, i moksha). Artha ukazuje na praktični svijet, na stjecanje bogatstva i branjenje materijalnog posjedovanja. Ona se također upotrebljava da ukaže na sklonost za djelovanje na poseban način, a koristi se u filozofiji da istakne dužnosti koje preuzimamo u pogledu materijalnog svijeta. Iako su duhovni ciljevi od najveće važnosti, počesto se dokazuje da oni ne mogu biti pojmljeni bez udovoljavanja ponajprije našoj materijalnoj dobrobiti. Dok je važno da učinimo odgovarajuću pripravu za materijalnu dobrobit, trebamo naročito obratiti pažnju na to da ovo učinimo pošteno i ispravno, jer inače dolazimo u sukob sa našom dharmom ili ispravnim načinom življenja. Artha također označava «upućivanje» ili značenje riječi u smislu njezinog opsega pojma.

Dharma je sanskritski termin za pojam poretka u svemiru. Svako stvorenje se u hinduizmu posmatra kao ono koje posjeduje svoj vlastiti ispravan način življenja. Što se tiče ljudskih bića, ono što je važno jeste kasta kojoj  neko pripada, bez obzira da li je riječ o muškarcu ili ženi, te na kojemu je stupnju života. U Bhagavad Giti termin koji se koristi jeste svadharma, a ekvivalentan je onome što je društveno korisno i što također vodi osobnoj harmoniji. Počesto se koristi u smislu uzimanja u obzir drugih stvari ili ljudi kao što bismo tretirali sami sebe te otuda poistovjećivanje ovog pojma sa dužnošću.
                Pojam se razvija na vrlo sofisticirane i različite načine u budizmu, koji nastoje da koriste palijski termin dhamma. Ukoliko ne uspijemo da pojmimo našu dhammu, nećemo uspjeti da djelujemo u suglasnosti sa zbiljnošću te tako nećemo uspjeti dokrajčiti patnju (dukkha). Jedna od glavnih svrha Budinog podučavanja jeste da nam pomogne da razumijemo narav naše dhamme te da je slijedimo, što onda rezultira prosvjetljenjem ili bodhi. Precizan status dhamme je postao pitanjem velikog sporenja u budističkoj ontologiji, uzevši u obzir da ga neke škole predstavljaju kao postojanje neovisno o našoj spoznaji istog, što se opet nekim misliteljima učinilo kao nepotrebno multipliciranje entiteta. Na njega se također ukazuje kao predstavljanje puta ili staze koju budistička škola slijedi.

Dukkha je palijski termin (duhkha u sanskritu) označava bol ili podnošenje patnje. On ima šire ukazivanje od onog uobičajenog u tom smislu da su i obični događaji koji bi mogli izgledati posve ugodnima opisivi kao dukkha, budući da su oni nepouzdani i kontingentni, a pouzdavanje na njih za sreću jeste skrivanje u patnji. Sve unutar kruga rađanja, samsara, jeste dukkha, budući da je sve to nestalno i nepouzdano. Dukkha, anicca i anatta su tri kriterija nesavršenog i kontingentnog postojanja, a njihovo transcendiranje jeste nužno ukoliko neko želi da postigne najviši stupanj (nibbanu).

Hinayana  je pojam iz mahayana budizma korišten da ukaže na ono što se posmatra kao necjelovite ili sekundarne metode postizanja oblika prosvjetljenja koje je tek pojedinačnog i osobnog karaktera, a koje zaobilazi cjelokupno Budino prosvjetljenje. Sukladno mahayana verziji budizma, stvarni konačni cilj budizma je potpuno prosvjetljenje svih stvorenja koja osjećaju, a  nastojanje da se zadobije prosvjetljenje u tek nekoliko stvorenja je sebičan i ograničen cilj. Katkad se škola theravada budizma u cijelosti naziva hinayana od strane njenih klevetnika, međutim, theravada škola je tek jedan od varijeteta nemahayanskih škola.

Veda (doslovno značenje «spoznaja») jeste zbirka hindu stihova od davnine, koje su nastale vjerovatno oko 1000 godina prije Krista. Iako se vedska učenja i rituali sada opisuju kao vrlo različita od sadašnjeg hinduizma, ona su prepuna filozofskog zanimanja za njihove prikaze o naravi ljudskih bića i njihovoj sudbini. Predmet ljudskog života u Vedama nije postizanje oslobođenja, već vršenje dharme.
Vede konstituiraju najranije dokumente o ljudskoj misli, «nesumnjivo najstarija literarna svjedočanstva o indo-evropskim jezicima“. Pojam Veda je izveden iz korijena vid što znači «knjiga spoznaje». Otuda Veda označava objavljenu mudrost, znanje metafizičkog karaktera.
Postoje četiri Vede: Rg-veda, Yajur-veda, Sāma-veda i Atharva-veda. Najznačajnija od ovih jeste Rg-veda, koja je Veda himni. Yajur-veda, koja je liturgijskog karaktera, sastoji se od himni uzetih iz Rg-vede zajedno sa proznim formulama za obavljanje žrtvenih obreda. Sāma-veda je također liturgijska zbirka himni ponajviše preuzetih iz Rg-vede te poredanih isključivo sa ukazivanjem na njihovo mjesto u onome što je poznato kao Soma žrtvovanja. Atharva-veda, koja je posljednja pridodata, objedinjuje vedsku religiju i filozofiju sa popularnim kultovima i praksama. Ukupan broj strofa koji konstituiraju četiri Vede jeste 20.500. Sama Rg-veda zaprema više od polovice ovog broja, budući da sadrži 10.552 mantri.
Kako označavaju zbirku himni, samhitā, termin «Veda» se upotrebljava u njegovom užem značenju. U svojemu širem smislu, svaka Veda se sastoji od mantri, brāhmana, āranyaka i upanišada. Mantre su svete himne, poetski izrazi pojmljene istine. Brāhmane su priručnici za obavljanje žrtvenih obreda. Āranyake, koje su «šume-tekstova», daju filozofske interpretacije rituala pomoću njihovog alegoriziranja i propisuju različite načine meditacije. Upanišadi, koji su zaključni dijelovi Veda i koji se stoga nazivaja Vedānta, sadrže metafizička učenja o krajnjoj Zbilji i načine da je se pojmi.
Površnom čitatelju vedskih himni one se mogu očitovati kao jednostavne pohvale bogovima koji su personifikacije prirodnih fenomena. Međutim, dublje proučavanje će otkriti da vedska religija nije niti surovi naturalizam, niti nefilozofski politeizam. Tačno je da su se vedski proroci divili manifestacijama prirode. Međutim, oni se nisu zaustavili na tome. Oni su uspjeli u dolasku iza tih manifestacija i raspoznavanju božanstva koje tamo ne poznaje propadanje ili smanjenje. Naime, u vedskim himnama susrećemo imena mnogih bogova, kojima su pripisane vrhovne moći i najviši atributi. Max Muller ovo naziva tendencijom henoteizma. Henoteizam je opisan kao «sporazumaški monoteizam». Naime, svi bogovi su jedan po duhu, a svejedno je koji je bog promaknut na prvo mjesto u nekoj datoj okolnosti. Vede jasno iskazuju ovaj princip jedinstva Božanstva u nekoliko konteksta. Primjerice, jedan od tekstova Rg-vede očituje: ekam santam bahudhākalpayanti, «Jedan Bitak o kojemu su mudraci kontemplirali na različite načine». Drugo mjesto proklamira: ekam sad viprā bahudhā vadanti agnim yamam mātriśvānam āhuh, «Jedan Bitak koji mudraci nazivaju mnogim imenima, kao što su Agni, Yama, Mātarśvan».
Konačno, najviša duhovna istina se iskazuje u dva oblika vedskih himni, kao i u kasnijoj Vedānti: teizmu i apsolutizmu. Teizam označava vjerovanje u osobnog Boga, dok je apsolutizam filozofija koja kaže da postoji apsolutna impersonalna Zbilja koja je osnova sveg postojanja i cilj svakog napora – «To Jedno» (tad ekam) koje himne ne imenuju jeste osnovica svijeta. Otuda u Nāsadīya himni možemo zamijetiti osnove Advaite – učenja da je konačna zbiljnost Jedno i da je svijet rezultat pojavljenja, rezultat māye.

Upanišadi konstituiraju zaključne dijelove Veda. Oni su vrhunac ranog indijskog mišljenja i prikladno su opisani kao «Himalaji duše». Sukladno ovoj metafori, Upanišadi tvore temeljna vrela indijske filozofije i prisrbljuju inspiraciju ortodoksnim i heterodoksnim školama jednako. Krilatica: «Natrag Upanišadima!» govori da je svaki reformator nastojao da ponovo pronikne u duh ovih tekstova.
Tajna Upanišada leži u filozofiji spiritualnog monizma ili ne-dualizmu koji one naučavaju, te načinu na koje se ovo učenje nudi. Naime, Zbilja je ne-dvojstvenog karaktera i ona se poistvojećuje sa Dušom ili Sopstvom. Ovim učenjem ne samo da se potvrđuje ne-dvojstvo Sopstva, već se jednako tako mnoštvu stvari poriče krajnja zbiljnost. Budući da upanišade tvore zaključne dijelove Veda, oni se nazivaju Vedānta (Veda + anta; kraj Veda). Etimološko termin označava sjedenje do učiteljevih nogu, odnosno način na koji je ovo učenje prenošeno. Komentatori poput Šankare interpretiraju značenje ovog termina kao da on označava uništenje neznanja, odnosno ono što vodi Brahmanu, značenje koje ispravno definira okvir i cilj upanišada. Prema jednoj od upanišada, Muktikā, nudi se 108 imena upanišada. Neke od najpoznatijih su: Īšā, Kena, Katha, Mundaka, Māndūkya, Taittiriya, Aitareya, Chāndogya, Brhadāranyaka, Kaušītakī, Maitrāyanīya i Švetāšvatara. Brhadāranyaka i Chāndogya su najznačajnije, budući da predstavljaju dvije glavne tradicije mišljenja u upanišadima: kozmičku i akozmičku.
Nadalje, upanišadi prave distinkciju između dvije vrste spoznaje: više (para) i niže (apara). Uspoređena sa spoznajom krajnje osnovice koja je apsolutno Sopstvo, niža spoznaja je neznanje (avidyā), nasuprot višem znanju ili (vidyā). Upanišadi nas pozivaju da tražimo ovu istinsku mudrost, parā  vidyā, kod sposobna učitelja koji nije samo obrazovan već je u posjedu ovog potpunog iskustva.

BRAHMAN – ĀTMAN
Vrhovna spoznaja, kako smo vidjeli, jeste spoznaja Sopstva, na koju se u Upanišadima ukazuje kao Brahmana ili Ātmana. Ova dva pojma su središnja upanišadskoj filozofiji i njihovo značenje svakako trebamo pravilno razumjeti. Riječ Brahman dolazi iz korijena brh, «izvirati» ili «narasti». Ona označava osnovu svemira ili izvor sve egzistencije, koji se provaljuje u svemir, ili iz kojega je svemir izrastao. Druga riječ Ātman može označavati «dah», ali je ona vrlo brzo postala izraz za dušu ili sopstvo živog bića, osobito čovjeka. Međutim, upanišadski mudraci ovo dvoje izjednačavaju, kazujući da je Ātman Brahman. Ovo učenje o jedinstvu jeste najveći prinos koji su Upanišadi dali svjetskoj misli. Dakle, dva termina, Brahman i Ātman, upotrebljavaju se sinonimno u Upanišadima, budući da označavaju jednu te istu Zbilju. Upanišadi započinju sa poistovjećivanjem mističkog značenja izraza OM sa svim onim što jeste. Om je sve ovo – što je bilo, što jeste i što će biti. On je također iznad podjela vremena, tj. nemanifestirane osnove manifestiranog univerzuma. Sve je Brahman, čiji je Om temeljni simbol. Međutim, filozofija upanišada nije podvrsta subjektivnog idealizma. Upanišade zamišljaju Brahman-Ātmana na dva načina:

  1. kao sveuključivu osnovu svemira i
  2. kao zbiljnost od koje je svemir samo pojava.

Prvi je kozmičko stajalište (saprapanca) Apsoluta, dok je potonji akozmičko stajalište (nisprapanca). Ovo je razlika između ova dva gledišta koja je omogućila kasnije odvajanje između teističkih i apsolutističkih škola Vedānte. Također, kao što postoje dva načina predočivanja Brahmana, postoje i dva stajališta sa kojih se može posmatrati svijet:

  1. svijet je emanacija iz Brahmana i
  2. svijet je pojava Brahmana.

Ova dva gledišta se tiču kasnije teorije o transformaciji (parināmavāda) i teorije transfiguracije (vivarta-vāda). Konačno, zaborav istinske naravi sopstva je, sukladno Upanišadima, temelj vezanosti. Ona uzrokuje kod duše pogrešno poistovjećivanje sa egom, razumom i tijelom; te je kao posljedica toga, duša uhvaćena u kolo rađanja i smrti. Put da se oslobdi te vezanosti mora biti obrnut proces. Kroz spoznaju Brahmana ovo se neznanje konačno prevladava. No ovo znanje na koje ukazujemo ovdje nije poistovjetivo sa diskurzivnim načinom mišljenja ili teoretskim razumijevanjem ne-dvojstva sopstva. Proces spoznaje Brahmana ide kroz tri stupnja: sravana, manana i nididhyāsana.

BHAGAVAD-GĪTĀ je najpopularnija religijsko-filozofska poema na sanskritu. Ona je zapravo dio dobro poznatog indijskog epa, Mahābhārate, koja se odnosi na pripovijest o suparništvu dvije skupine rođaka, jednih koji simboliziraju zlo te drugih koji su predstavnici vrline. Ona se sastoji od osamnaest poglavlja, koji iznose 700 kupleta ukupno. Tekst je u obliku dijaloga između učitelja, Šri Kršne, i učenika, Arjune. Najviše govori učitelj, a tek tu i tamo učenik izražava svoje sumnje i postavlja pitanja. Sam Šankara opisuje ovaj tekst kao onaj koji sadrži bit cjelokupnog vedskog učenja. Nadalje, metafizika Bhagavad-Gite je ista kao ona Upanišada. Naime, indijski teizam nije fanatičan i uzak po svojemu okviru, budući da on priskrbljuje raznovrsne koncepcije o Božanstvu. Niko nema pravo da kaže da je njegovo stajalište o Bogu ono jedino ispravno. Uostalom, kao što Mahābhārata postavlja da ne postoji mudrac bez svojeg vlastitog stajališta o Njemu. Otuda ono što nalazimo u Giti jeste filozofski teizam, koji je počesto brkan sa politeizmom. Sukladno ovom stajalištu, princip Božanstva je isti u svim bogovima i ovo je važan oblik indijskog teizma.
Drugi oblik indijskog teizma jeste taj što on otvoreno priznaje potrebu za antropomorfizmom. Sve dok smo u ljudskom obličju, moramo nužno opažati Boga kao osobu, a samo obožavanje nije moguće bez prispodobljavanja.

 

Heterodoksne škole indijske filozofije

Iako  tekstovi Veda, Upanišada i Bhagavad-Gite konstituiraju osnove ortodoksnih sustava, oni su također inspirirali neke obrasce mišljenja heterodoksnih škola. Ovo naglašavanje se prepoznaje unutar epistemologije koja se bavi metodama spoznaje. Svaka filozofska škola je nastojala da definira svoja oruđa spoznaje prije konstruiranja svog naročitog metafizičkog sustava. Otuda se načini validne spoznaje nazivaju pramānas (doslovce instrumenti istinske spoznaje), dok filozofi postaju prāmānika, tj. oni koji utemeljuju svoje zaključke na dokazima prāmānas.
Termin sa kojim bi svaki sustav filozofije želio da bude nazvan jeste siddhānta. Drugi termin koji je sinoniman filozofiji jeste darśana, što znači pogled, stajalište, no on označava i izravnu spoznaju, intuitivno iskustvo. No uvijek moramo imati na umu to pomanjkanje osjećaja za historijsko, s jedne strane, te taj drugi karakteristični oblik indijske filozofije, tj.  da sustavi ne prethode jedan drugome, već da se razvijaju jedan pored drugog.
Postoje tri tipa tekstova koji pripadaju svakoj školi filozofije:

  1. Sūtre, koje tvore niz aforizama koji iznose vodeće pojmove i učenja sustava kojeg se tiču.
  2. Kratkoća svake sutre nužno iziskiva sastavljanje komentara (bhāşyas), koji nastoje da iznesu eksplicitno značenje sutri.
  3. Treći tip djela sastoji se od priručnika, objašnjavajućih rasprava, dijelektičkih klasičnih djela i kritika.

1. Materijalizam
Cārvāka ili lokāyata jeste škola indijskog materijalizma. Ovi su pojmovi korišteni za označavanje materijalističkog stajališta. Kao što termin označava «sladokusci», pojam bi također trebao biti uzet kao prikladno ime za filozofiju zadovoljstva koju naučava.
Brhaspati se smatra utemeljivačem cārvāka škole. Središnje učenje cārvāke čini se da je materija krajnja zbilja, da je materija sve.
Lokāyata je prāmānika, tj. filozofija koja konstruira svoj svjetopogled na epistemološkim temeljima. Jedina sredstva validne spoznaje za cārvāku jeste percepcija (pratyakşa), budući da je percepcija jedina pramāna. Dakle, perceptivna evidencija jeste ono na što bi se trebali pouzdati, budući da ne postoji drgi validan nalaz.
Međutim, kada carvaka nastoji da ustanovi svoju vlastitu poziciju naspram stajališta svojih oponenata, moramo se upitati kako oni saznaju ova gledišta? Ovo ne može biti kroz percepciju, jer mišljenja drugih nisu senzualno opažljiva. Naime, oni kroz zaključivanje saznaju koja su učenja njihovih oponenata.
Nadalje, budući da je percepcija jedino pouzdan izvor spoznaje, ono što se saznaje kroz nju jedino je zbiljsko. Čulne percepcije ne otkrivaju nikakav metafizički entitet. Jedino što nam prenose jeste materija u svojemu četvorostrukom obliku: zemlja, voda, vatra i zrak te otuda ne postoji zbiljnost izvan ova četiri elementa i njihovih kombinacija. Stoga, ako uopće ne postoji metafizička zbiljnost, slijedi da su tradicionalni koncepti Boga, duše i besmrtnosti čiste fikcije. Naime, ne postoji ponovno proživljenje, nema drugog svijeta, Boga kao stvoritelja univerzuma. Jedina želja svakog stvorenja jeste da postigne užitak i izbjegne bol. Užitak u ovom životu je jedini čovjekov cilj. Cilj bi, dakle, trebao biti da se minimizira bol, a maksimalizira užitak. Otuda carvaka kombinira senazualizam i materijalizam sa hedonizmom.

2. Đainska tradicija
Đainizam je i filozofija i religija. Jednako tako pripada heterodoksnoj grupi tradicija koje ne prihvataju autoritet Veda. Ime najvećeg učitelja povezano sa ovom školom jeste Vardhamāna Mahāvīra. Đainska tradicija vjeruje da je Vardhamāna bio posljednji u nizu 24 učitelja poznata kao Tirthankaras, dakle oni koji služe kao prijevozno sredstvo preko rijeke transmigracije.
Na Vardhamānu se ukazuje kao na Mahāvīru (velikog heroja) i Đinu (pobjednika) od strane njegovih sljedbenika, a sam on je bio stariji suvremenik Buddhe. Nadalje, filozofski okvir đainizma jeste onaj pluralističnog realizma, budući da on priznaje pluralnost zbilja, duhovnih kao i materijalnih. Otuda karakterističan oblik đainizma jeste da se usuglašava u svojoj filozofskoj strukturi sa svakim mogućim stajalištem. Prema đainskoj teoriji spoznaje postoji pet vrsta spoznaje koji mogu biti razlučeni: 1) mati-jnana (spoznaja uzrokovana osjetilima, tj. perceptualna spoznaja); 2) šruta-jnana (tekstualna spoznaja, odnosno doslovce «spoznaja iz onog što se čulo»); 3) avadhi-jnana (spoznaja kroz vidovnjaštvo); 4) manah paryāya-jnana (telepatska spoznaja), i 5) kevala-jnana (sveznanje, ukupnost sve spoznaje).
Nadalje, postoji razlika između onog što je naya, koja označava stajalište iz kojeg se stvar spoznaje, nasuprot pramāni, koja je spoznaja stvari kakvom je ona u samoj sebi. Postoji puno načina klasifikacije ovih stajališta. Jedan od načina njihovog klasificiranja jeste onaj koji se odnosi na općenitost ili identitet (dravyāstika) i onaj koji se odnosi na partikularitet ili razlikovnost (paryāyāstika). Sukladno ovom načinu klasifikacije postoji sedam naya. Značaj ove sedmoročlane predikacije jeste to da je naše znanje u pogledu bilo čega relativnog karaktera i otuda je sva naša spoznaja uvjetnog karaktera. U najkraćem, svaki entitet je jedan u mnoštvu, tj. supstancija je jedna, a načini su mnogi. Stajalište da svaki predmet posjeduje multiplicitet aspekata jeste poznato kao anekānta-vāda. Zbog svoje kompleksne prirode zbiljnosti, različite formulacije u pogledu nje same postaju moguće.
Također, realizam i relativizam đainizma se odražavaju u njegovoj shemi kategorija. Dvije glavne kategorije su duša (jīva) i ne-duša (ajīva). Duša se odlikuje sviješću i životom, a ne-duša suprotno ovima.
Nadalje, pet zavjeta (vrata) u svojemu ekstremnom obliku su namijenjeni za askete, dok su za one laičke učenike propisani u nešto modificiranijem obliku. Ovih pet zavjeta su: 1) nepovređivanje (ahimsa); 2) neizricanje lažnog (satya); 3) zabrana krađe (asteya); 4) uzdržavanje od senzualnosti (brahmacarya), i 5) neposjedovanje (aparigraha).
Prakticiranje ovih pet vrlina utire put za oslobođenje duše iz zarobljeništva karmičkog procesa. Konačno, đainizam je religijsko-filozofijska tradicija koja je ateističkog karaktera. Naime, dok đainizam odbacuje Boga, on prihvata Božanstvo. Otuda se ovo Božanstvo ovjerava u svakoj usavršenoj duši.

3. Filozofija Prosvijetljenog – poput đainizma, budizam je također religija i filozofija. Osnivač je Siddhārta Gautama Buddha (rođen 563.-483. p.n.e.).
Suština Buddhinog učenja o dharmi – dhammi na palijskom, pronalazi se u samoj prvoj propovijedi koju je održao u parku jelena. Nakon potcrtavanja da bi duhovni kandidati trebali da izbjegavaju dva ekstrema samoveličanja i samousmrćivanja te da bi trebali prihvatiti srednji put, Buddha izlaže četiri uzvišene istine i uzvišeni osmoročlani put. Četiri Buddhine uzvišene istine odnose na patnju, uzrok patnje, uklanjanje patnje i način uklanjanja patnje.
Budistički red svećenika, sangha, utemeljio je sam Buddha. Buddhi su postale jasne ove četiri plemenite istine (ārya satya) dok je sjedio ispod Bodhi-drveta (Drveta spoznaje).

  1. Duhkha – patnja – sve što konstituira dio našeg bića je predmet patnje.
  2. Duhkha-samudaya – uzrok patnje – temeljni faktor koji je odgovoran za patnje jeste neznanje, no ovdje neznanje znači nespoznavanje četiri plemenite istine.
  3. Duhkha-nirodha – uklanjanje patnje: način oslobađanja predstavlja obrnut proces od onog koji vodi zarobljeništvu i patnji (dakle, osmoročlani put).
  4. Dhammapada, osmorostruka ljestvica je najbolji put, odnosno srednji put. Međutim, osam disciplina tvore put koji nije sukcesivnog karaktera, već se one kultiviraju skupa. Ovaj osmoročlani put se sastoji od sljedećih disciplina: ispravna gledišta, ispravna nakana, ispravan govor, ispravno djelovanje, ispravno uzdržavanje, ispravna težnja, ispravan obzir, ispravna koncentracija.

Buddha nije bio sklon metafizici, budući da njegovo učenje nije teorijskog karaktera, već onog praktičnog. Mi ne nalazimo eksplicitnu metafiziku u onome što je Buddha naučavao, iako postoje određena metafizička učenja implicite sadržana u njegovom nauku.
Pomoću analize tzv. individualnog ili supstancije, Buddha smatra da ne postoji individualno i da ne postoji supstancija koja je odvojita od gomile činilaca u svakom slučaju. Ono što se naziva duša ili stvar je puko ime – ime za kompleks konstituenata. Koncept duše kao supstrata promjenljivih stanja spoznaje, ili stvari kao nosioca atributa, jeste mit. Ono što se naziva individualnošću je zapravo skup od pet faktora (skandha ili agregata). Izvan ove matrice ne postoji personalnost niti duša, jer kao što ne postoji duša, ne postoji jednako tako ni stvar. Zapravo, stvar je samo skup senzualnih podataka. Ono na što ukazujemo kao stvari su skupovi fenomena koji se čvrsto drže skupa.
Buddhistički kanon se sastoji od tri zbirke tekstove (Tripitaka, Tri košare) i one su pisane na palijskom jeziku.
Buddhizam se dijeli na mahāyāna i hīnyāna školu. Termin hīnyāna se nalazi u ranim hīnyāna tekstovima. Učenje se zove Sthavira-vāda (Theravada na palijskom). Sthavira, stariji, bili su oni koji su tvrdili da slijede izvorni buddhizam kako ga je naučavao sam Buddha. Oni su ekskomunicirali liberalne i napredne buddiste poznate kao mahāsanghikas, koji su označili sebe kao sljedbenike mahāyāne, velikog vozila, a sthavire sljedbenicima hīnyāne, malog vozila.
Hinayana posmatra Buddhu kao historijsku osobu, dok je za mahayana školu buddhina suština kozmička i vječita. Nadalje, hinayana postavlja preda se ideal individualnog oslobođenja, dok je za mahayanu ideal Bodhisattva, koji je odgodio svoje konačno oslobođenje u ime drugih.
Buddhina šutnja u pogledu metafizičkih pitanja bila je vjerovatno sama po sebi odgovorna za razilaženje metafizičkih stajališta među budistima. Četiri temeljne budističke škole su: Vaibhāşika, Sautrāntika, Yogācāra i Mādhyamika (Nāgārjuna, oko 150. n.e.). Prve dvije pripadaju hinayani, a ostale dvije mahayani školi. Vaibhāşika i Sautrāntika su opisane kao realističke škole, dok su Yogācāra i Mādhyamika idealističke.

Ortodoksne škole

1. Logički realizam Nyāye

Nyayadaršana je filozofija logičkog realizma. Nyaya je realizam zato što prihvata zbiljnost izvan mentalnog svijeta i zato što nastoji da izgradi svoj svjetopogled kroz logičko zaključivanje. Otuda je nyaya i logika i filozofija.
Sam termin označava logičko zaključivanje, odnosno zaključivanje koje omogućava sve znanosti i služi kao sredstvo izvršavanja svih djelatnosti. Na nju se ukazuje i drugim terminima kao što Ānvīkšikī i Tarka, koji također označavaju znanost zaključivanja i argumentacije.
Vrlo rano je u povijesti indijskog mišljenja, nyaya povezivana sa vaišešika sustavom. Temeljni tekst aforizama za nyaya sustav, tj. Nyaya-sutra, kaže se da je sačinio sam Gautama, nazvan Akšapāda. Spominju se različiti datumi nastanka ovog teksta. On se sastoji od pet poglavlja, a svako se nadalje razdjeljuje u dva potpoglavlja. Prvi komentar na Nyaya-sutru je napisao Vātsyāyana. Međutim, novo poglavlje u historiji nyaye je otvorio Gangeša (12. st. n.e.). On je osnovao novu logičku školu (navya-nyaya), koja uključuje visoku logičku terminologiju i logički jezik.
Postoje četiri faktora uključena u bilo koju spoznajnu situaciju:

  1. subjekt koji spoznaje (pramātā),
  2. predmet spoznaje (prameya),
  3. sredstva validne spoznaje (pramāna),
  4. rezultat validne spoznaje (pramā).

Pramā je validna ili istinska spoznaja. Pramāna je distinktivni uzrok ili instrument validne spoznaje. Sukladno nyaya školi, postoje četiri sredstva validne spoznaje: 1) percepcija (pratyakša), 2) zaključivanje (anumāna), poređenje (upamāna) i 4) svjedočanstvo (šabda). Općenito, u sistemima indijske filozofije, čulnih organa ima pet: sluh, opip, vid, okus, miris. Čak se i razum posmatra kao pomoćni uzrok u spoznaji.
Nyaya koncepcija zbiljnosti je pod velikim utjecajem sustava logike i espitemologije. Nyaya-sutra spominje 16 kategorija od kojih je većina izravno uključena u proces mišljenja i proceduru raspravljanja:
1) sredstva validne spoznaje (pramāna), 2) predmeti validne spoznaje (prameya), 3) sumnja, 4) svrha, 5) primjeri, 6) ustanovljeni zaključci, 7) članovi silogizma, 8) reductio ab absurdum, 9) odlučna spoznaja, 10) dokazivanje istine, 11) konstruktivno ili dekonstruktivno dokazivanje za pobjedu, 12) puki destruktivni argument, 13) pogrešni razlozi, 14) dvoličnost, 15) prividne i besplodne objekcije, i 16) ranjive tačke. Prema ovom popisu sve kategorije, izuzev druge, ukazuju na racionalni proces i znanost dokazivanja.
Vaišešika je ta koja se bavi ontološkim kategorijama. Nyaya nastoji da pokaže da izvanjski svijet nije fabrikacija razuma, već da je stvaran i da može biti spoznat. Otuda nyaya ne nalazi razlog za odbacivanje općenitog gledišta o pluralističkom svijetu predmeta, koji su stvarni odvojito od duše. Također, učenjaci naiyāyika priskrbljuju filozofsko opravdanje za općenito stajalište o duši kao nematerijalnoj supstanciji koja posjeduje svoje vlastite karakteristične atribute i sposobnost djelovanja itd. Jednako postoji beskonačan broj duša sukladno ovoj školi, dok je Bog u ovom sustavu označen kao vrhovno Sopstvo (paramātman), sveprožimajući i vječit, poput duša.

2. Vaišešika je sustav blisko povezan sa nyayom te se na njih ukazuje kao nyaya-vaišešika oblik. Termin vaišešika je izveden iz višeša, koji označava «odličnost» ili «distinkciju». Ona se tako naziva, sukladno njezinim sljedbenicima, budući da ona nadmašuje druge sustave. U ovom smislu, ona označava ono superiornije, ili distinktivni oblik.
Vaišešika, poput nyaye, smatra da se univerzum sastoji od pluraliteta zbiljnosti koje su označene izvanjskima, budući da svijet postoji neovisno od mišljenja. Prvo sustavno izlaganje je izveo Kanāda u Vaišešika-sutri. Njegovo ime znači «atom-eter» i ukazuje na atomističku teoriju koju je naučavao Kanada. Nadalje, Vaišešika-sutra je podijeljena na deset poglavlja, od kojih se svaki razdjeljuje na dva potpoglavlja. Karakteristično učenje vaišešike se odnosi na kategorije. Kategorija (padārtha) je ono što može biti spoznato (jneya), validno spoznato (prameya), te imenovano ili označeno (abhidheya). Prvobitno je priznato šest kategorija, ovisno o šest načina posmatranja i tumačenja predmeta. Kasnije je nepostojanje priznato kao sedma kategorija, jer je i ona također predmet spoznaje. Ovih sedam kategorija su: 1) supstancija, 2) kvalitet, 3) aktivnost, 4) općenitost, 5) partikularnost, 6) zaključivanje i 7) ne-egzistencija.

3. Tradicija Sankhye
Sankhya je realistički, dualistički i pluralistički sustav. On je realizam zato što priznaje zbiljnost izvanjskog svijeta, dualizam zato što drži da postoje dvije temeljne zbiljnosti, odjelite jedna od druge, tj. duha i materije, i on je pluralizam zato što vjeruje u pluralnost duša. Ukratko, sankhya je kvalitativni dualizam i numerički pluralizam.
Kapila se smatra utemeljivačem sankhye, sukladno indijskoj tradiciji. Sānkhya-sūtra koja se pripisuje Kapili je kasno nastalo djelo. Najznačajnija knjiga o klasičnoj sankhyi je Sānkhya-kārikā Išvarakršne. Sam termin Sānkhya označava razlučujuću spoznaju te jednako tako nabrajanje.
Dvije temeljne kategorije koje se raspoznaju u sankhya sustavu su duša (puruša) i materija (prakrti). Prvo što emanira iz primarne materije jeste intelekt (buddhi ili mahat) i egoizam (ahamkāra), a iz potonjeg potom emanira razum (manas). Na subjektivnoj strani, ova tri konstituiraju ono što je poznato kao unutarnji organ (antahkarana) na što se ukazuje kao razum. On također ne može biti predmet iskustva, kao ni njegov izvor, prva materija. Što je onda predmet iskustva? Odgovor je empiričko sopstvo koje je mješavina duha i materije.
Sankhya prihvata tri načina validne spoznaje (pramāne): percepciju (pratyakša), zaključivanje (anumāna) i svjedočanstvo (šabda). Pobrajanje ovih prilaza spoznaji je gotovo isto kod nyaye i sankhye. Preko ova tri načina validne spoznaje koje priznaje sankhya, nyaya pobraja poređenje (upamāna) kao neovisnu pramānu. Sukladno sankhyi, ovo će se zaključiti u zaključku (anumāna).
Sukladno dualističkoj metafizici sānkhye, postoje dvije temeljne kategorije, puruša (duh) i prakrti (materija), koje su dijametralno suprotstavljene prirode. Duh je spoznaja, ali neaktivna, dok je materija aktivna, ali nesvjesna. Duh je neizmjenljiv i čist, dok je materija konstantno izmjenljiva i odvija se u svijetu. Duše su mnogobrojne, a materija je jedna. Otuda je kontrast između ovoga dvoga potpun. Iako su ovo dvoje oprečni po prirodi, pomoću suradnje između ovoga dvoga ovo dvoje se vrši evolucijom.
Prva materija koja prethodi evoluciji naziva se prakrti. Ona je također poznata kao pradhāna zato što je principjelni izvor iz kojeg započinje evolucija, a avyakta zato što, prethodeći započinjanju evolucije, ostaje u nemanifestiranom stanju. Upravo stoga što je nemanifestirana, može se kazati da prakrti ne postoji. Prakrti se ne zamjećuje zato što je suptilnog karaktera. Međutim, o njozi se može zaključiti iz njenih posljedica. Evolucioni proces ne bi mogao proizaći iz ničega, već on kao svoj izvor mora imati primarnu prirodu koja je prakrti.
Prakrti je sastavljena od tri konstituenta koji se nazivaju guna. Gune su rafinirani entiteti ili fine supstancije koje formiraju prakrti-kompleks i one su osnova koja ulazi u različite kategorije egzistencije. Različite gune su: sattva, rajas i tamas. Sattva je inteligencija-tvar koja sve čini profinjenim i svijetlim; rajas je enrgija-tvar koja je odgovorna za aktivnost, a tamas je masa-tvar koja je odgovorna za sve da je krupno i teško. Iz ovog zaključujemo da prvi uzrok, prakrti, mora posjedovati kao svoje karakteristike sattva, rajas i tamas.
Od ove tri gune, prvo što će dobiti dominirajuću snagu je sattva. Kao rezultat ovog, prvo evoluira mahat, što znači veliko. Iz mahata evoluira ahamkāra, princip individuacije ili egoizma. Ahamkāra je ono što čini osjećaj jastva.
Psihičke evolucije su: razum (manas), pet kognitivnih osjetilnih organa (jnānendriyas), to jest, osjetila sluha, dodira, vida, okusa i mirisa, te pet organa (karmendriyas), to jest,  organa govora, shvatanja, kretanja, izlučivanja i reprodukcije. Fizičke evolucije su: pet profinjenih esencija nazvanih (tanmātras), to jest, esencija zvuka, dodira, boje, i mirisa; te pet velikih elemenata (mahābhūtas) koji izranja iz esencija, to jest, etera, zraka, vatre, vode i zemlje. Od 24 principa ili kategorije egzistencije (tattvas), prakrti se sama razvija i ne evoluira, dok 25. kategorija koja je puruša (duh) niti se razvija, niti evoluira.
Klasična sankhya je ateističkog karaktera, budući da ne doznačava mjesto Bogu u svojemu sustavu. Bog nije nužan za stvaranje svijeta, jer je svijet evolucija iz prakrtija. Prakrti ne zahtijeva Prvog Pokretača, budući da je ona samopokretna. Potonji su mislitelji nastojali da otškrinu vrata za Boga u sankhya sustavu. Međutim, u Sankhya-kāriki ne nalazimo ukazivanje na Boga. Zapravo, klasična sankhya ne vidi racionalnog opravdanja za postuliranje Boga kao objašnjenja relevantnih činjenica koje se odnose na svijet prirode i područje duha. Bog je uveden u Yoga sustavu, koji je opet blisko povezan sa sankhyom.

 

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama I navedenom literaturom možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”)