Zima 2008

  IME, IMENOVANO I IMENOVANJE
  Abū Hāmid al-Gazālī
 
 

Mnogi su zaronili (u raspravu) o pitanju imena i imenovanoga, i to na različite načine, a većina njih udaljila se od istine. Neki kažu da je ime isto što i imenovano (el-ismu huwe'l-musemmā), ali je nešto drugo od (akta) imenovanja (gajru tesmijje). Drugi vele da je ime nešto drugo od imenovanoga, ali je isto što i (akt) imenovanja. Dok treći, poznati po svojoj duhovitosti u konstruiranju argumenata i polemika (kelām), tvrde je ime katkada isto što i imenovano, kao npr. naš iskaz da je Uzvišeni Allah Bit i Bitak (Dhātun we Mevdžūdun), a katkada je ono nešto drugo od imenovanoga, kao npr. naš iskaz da je Uzvišeni Allah Stvoritelj i Uzdržavatelj (Khāliq we Rāziq), zato što ovo dvoje ukazuje na stvaranje i uzdržavanje, a to je nešto drugo od Njega Samoga. Stoga se ne može reći da je On ono imenovano niti, pak, da je nešto drugo od toga (la juqālu innehu'l-musemmā we lā huwe gajruh), kao npr. naš iskaz da je On Znalac i Moćan ('Ālimun we Qādirun), jer se time ukazuje na znanje i moć, a za Božije atribute ne kaže se da su isto što i Allah, dž.š., niti da su nešto drugo od Njega (la juqālu innehā hije allāh we lā innehā gajruh).

Razlika počiva u dvije stvari:

  1. da li je ili nije ime isto što i (akt) imenovanja?

da li je ili nije ime isto što i imenovano?

 

Istina je da ime nije ni (akt) imenovanja niti imenovano, i da su ova tri termina različita a ne sinonimna (mutebājinetun gajru muterādife). Ne postoji drugi način za otkrivanje istine u vezi sa ovime osim putem objašnjenja značenja svaka od ova tri termina posebno, zatim objašnjenja našeg iskaza: 'x je isto što i y ili x je nešto drugo od y' (huwe huwe we huwe gajruh). Ovo je, dakle, metod otkrivanje istine u takvim stvarima, i onaj koji odustane od ovoga metoda, uopće neće uspjeti.

Svako izvjesno znanje ('ilmun tasdīqijjun) – mislim znanje koje dovodi do potvrđivanja ili negiranja – bez sumnje je sud (qadijje) koji sadrži opisani predmet (mewsūf), atribut (sife) i relaciju (nisbe) opisanog predmeta i atributa. Otuda je nužno da takvome znanju prethodi znanje opisanog predmeta u smislu shvatanja njegove definicije i suštine, kao i znanje atributa u smislu shvatanja njegove definicije i suštine, te promišljanje relacije ovog atributa u odnosu na opisani predmet, tj. da li on egzistira pri njemu ili ga, pak, negira. Onaj ko želi npr. da sazna da li su meleci vječni ili stvoreni, on prvo mora spoznati značenje riječi 'melek', zatim značenje riječ 'vječan' i 'stvoren', te da promisli da li se potvrđuje ili negira jedan od dva atributa 'meleka'. Isto tako, on mora spoznati značenje riječi ime, imenovano i imenovanje, kao i da spozna značenje identičnosti (huwijje) i različitosti (gajrijje) kako bi mogao shvatiti da li je ime identično ili različito od imenovanoga.

U objašnjenju definicije i suštine pojma ime mi kažemo da stvari postoje/egzistiraju u stvarnim realitetima (el-e'ajān), u jeziku (lisān) i u umovima (edhhān).

Što se tiče egzistiranja stvari u stvarnim realitetima, riječ je o osnovnoj, stvarnoj egzistenciji (el-wudžūdu'l-aslijju'l-haqīqijj), dok je egzistencija u umovima kognitivna, formalna egzistencija (el-wudžūdu'l-'ilmijju's-suwerijj), a egzistencija u jeziku je verbalna i indikativna (el-wudžūdu'l-lafzijju'd-delīlijj). Na primjer, nebo egzistira kao stvarni realitet po sebi, zatim egzistira u našim umovima i dušama zato što je forma neba urezana u naše oči a potom i u našu imaginaciju tako da, npr., kada bi nebo čak i nestalo, a mi preživjeli, predstava neba još uvijek bi bila prisutna u našoj imaginaciji. Ova predstava, štaviše, jeste ono što se iskazuje u znanju, jer ona nalikuje predmetu znanja budući da mu je slična i korespondira mu, i poput je slike urezane u ogledalo koja sliči izvanjskoj formi koja mu je usmjerena.

Što se tiče egzistiranja u jeziku, radi se o riječi sastavljenoj od tri pojedinačna glasa: prvi se izražava slovom sīn, drugi slovom mīm i treći slovom elif – što sačinjava našu (arapsku) riječ semā' (nebo). Naš iskaz ukazuje na ono što je u umu, a ono što je u umu predstava je onoga što egzistira, koja mu je korespodentna. Kad nešto ne bi egzistiralo u stvarnom realitetu, ono ne bi bilo urezano kao forma u umu, a kad ne bi bilo urezano kao forma, čovjek toga ne bi bio svjestan, a kad čovjek toga ne bi bio svjestan, on to ne bi ni izražavao jezikom. Dakle, riječ (lafz), znanje ('ilm) i predmet znanja (ma'lūm) su tri različite stvari, iako se međusobno potvrđuju i korespondiraju; i ponekada zbunjuju glupoga, koji ne razlikuje jedno od drugoga.

A kako ove stvari i ne bi bile različite kada se svakoj od njih pripisuju odlike koje se ne pripisuju drugoj stvari. Čovjek npr. egzistira u stvarnoj realnosti, spava i budi se, živi i umire, ustaje, hoda, sjedi itd. Što se tiče egzistencije čovjeka u umu, on je subjekat i predikat, opći i posebni, partikularni i univerzalni, propozicija, itd. Njegova egzistencija u jeziku jeste da je on Arap, Perzijanac ili Turčin, itd.; zatim ima puno ili malo slova; on je imenica, glagol ili partikula, itd. Ova egzistencija katkada može biti različita u vremenskom pogledu, kao i u običajnom smislu, dok se egzistencija u stvarnom realitetu i umu nikada ne razlikuje u smislu vremena i kulture.

Ako si ovo spoznao, onda ostavi postrani egzistenciju u stvarnim realitetima i umovima, a usmjeri se na verbalnu egzistenciju jer se naš cilj upravo na nju odnosi. Stoga mi kažemo: Riječi egzistiraju kao združena slova sačinjena ljudskim izborom da bi se njima označile pojedinačne stvari. Riječi se dijele na one koje su primarno formirane (mā huwe mevdū'un ewwelen) i one koje su sekundarno formirane (mā huwe mevd'un thānijen).

Što se tiče primarno formiranih riječi, to su one kad npr. kažeš 'nebo', 'drvo', 'čovjek', i sl. A sekundarno formirana riječ je kad npr. kažeš 'imenica', 'glagol', 'partikula', 'imperativ', 'prohibitiv', 'imperfekat'. Kazali smo da je ovo sekundarno formiranje zato što se predmetne riječi, kojima se označavaju stvari, dijela na: a) one koje ukazuju na značenje po nečemu drugom (jedullu 'alā ma'nā fī gajrih), a nazivaju se partikule i b) one koje ukazuju na značenje po sebi (jedullu 'alā ma'nā fī nefsih). Riječi koje ukazuju na značenje po sebi dijele se na one: 1) koje ukazuju na vrijeme egzistiranja tog značenja, a nazivaju se glagoli, npr. kada kažeš 'on je udario' ili 'on udara' (ili 'on će udariti'), i b) one koje ne ukazuju na vrijeme, a nazivaju se imenicama (esmā'), npr. 'nebo', zemlja'.

Prije svega, riječi su formirane da označe pojedinačne stvari; imenice, glagoli i partikule označavaju vrste riječi, jer riječi, nakon njihova formiranja, također postaju pojedinačne stvari i njihova forma biva urezana u umove, a na njih se, također, ukazuje i pokretom jezika.

Pojmljivo je da riječi imaju treće i četvrto 'formiranje', pa se tako imenice dijele na vrste i svaka vrsta ima svoje ime, i tako imenica zauzima treću poziciju, kao što se npr. kaže da se imenice dijele na neodređene (nekire) i određene (ma'rife), ili slične podjele. Poenta svega ovoga je da spoznaš da se imenica 'vraća' na riječ koja je sekundarno formirana. Ako bi nas neko upitao kako glasi definicija imenice, mi bismo odgovorili da je imenica riječ koja je formirana za označavanje određenog predmeta (el-lafzu'l-mewdū'u li'd-dilāle); a možemo tome dodati  i onoga što je razlikuje od partikule i glagola. Naš cilj sada nije da damo preciznu definiciju, već samo da pokažemo šta se podrazumijeva pod riječju imenica na trećem nivou, koji pripada jeziku, ostavljajući po strani ono što se njome podrazumijeva na nivou pojavnih oblika i umova.

Kad si spoznao da je imenica samo riječ koja je formirana za označavanje određenog predmeta, onda bi trebao znati da svako formiranje značenja ima svoga uspostavitelja (wādi'), uspostavljenje (wad') i uspostavljenju stvar (mewdū'un leh). Za uspostavljenju stvar kaže se da je to ono što je imenovano (musemmā), i to je stvar koja je označena (medlūlu 'alejh), s obzirom da se na nju ukazuje. Za uspostavitelja se kaže da je on onaj koji imenuje (musemmī), dok se (akt) uspostavljanja naziva imenovanje (tesmijje). Kaže se da je neko nazvao nečije dijete onda kad je formirao riječ koja na njega ukazuje; njegovo formiranje riječi naziva se imenovanjem. Riječ 'imenovanje' može se također primijeniti za spominjanje uspostavljenog imena, kao kada neko zov(n)e neku osobu pa kaže: 'O, Zejde! - mi tada kažemo da je on tu osobu imenovao. Ali, ako kaže: 'O, Ebu Bekre!' – onda kažemo da je tu osobu nazvao po ocu (kunja). Dakle, riječ 'imenovanje' je polisemna u smislu da ona znači uspostavljanje ili spominjanje imena, premda se čini da je ispravnije značenje uspostavljanja nego spominjanja.

Pojmovi ime, imenovanje i imenovano analogni su pojmovima pokret, pokretanje, pokretač i pokrenuto. Ova četiri različita imena ukazuju na različita značenja. 'Pokret' (el-hareke) ukazuje na prijenos (naqle) iz mjesta u mjesto; 'pokretanje' (tahrīk) ukazuje na postojanje ovog pokretanja; 'pokretač' (muharrik) ukazuje na agensa pokretanja; 'pokrenuto' (muharrek) ukazuje na stvar u kojoj je pokretanje koje proistječe od agensa – za razliku od 'pokretnog' (muteharrek) koje ukazuje samo na mjesto u kojem je pokretanje ali ne i na agensa.

Ako su značenja ovih riječi sada jasna, razmotrimo onda da li je dozvoljeno da kažemo da su one iste ili različite jedna od druge.

Ovo pitanje neće biti razumljivo sve dok ne spoznamo razliku između 'različitosti' (gajrijje) i 'identičnosti' (huwijje). Naš iskaz: 'x je isto što i y' koristi se na tri načina. Prvi način korespondira iskazu 'vino (khamr)) je vino ('uqār)' ili 'lav (lejth) je lav (esed)'. Ovako je u slučaju svake stvari koja je po sebi jedno i ima dva sinonimna imena čije se značenje uopće ne razlikuje, bilo dodavanjem ili umanjivanjem, samo se radi o razlici u slovima. Ovakva imena nazivaju se sinonimima (muterādife).

Drugi način korespondira iskazu: 'oštra sablja (sārim) je sablja (sejf)' ili 'indijska sablja (muhanned) je sablja (sejf)'. Ovo se razlikuje od prvog načina, jer su ova imena različita po značenju i nisu sinonimna. Riječ sārim ukazuje na sablju kao nešto što reže, muhanned ukazuje na sablju indijskog porijekla, dok riječ sejf ukazuje na stvar na koju ukazuje i ne ukazuje ni na šta više. Sinonimne riječi razlikuju se samo po slovima a ne po bilo kakvom dodavanju ili oduzimnju (u značenju). Nazovimo ovu kategoriju 'izmiješanim riječima' (mutedākhil) budući da se riječ 'sablja' podrazumijava pod sve tri riječi, iako neke od njih ukazuju na dodatno značenje.

Treći način događa se kada neko kaže 'snijeg je bijel i hladan' tako da bjelina i hladnoća budu jedno, odn. da je bjelina isto što i hladnoća. Ovo je najnesuvisliji način (eb'adu'l-wudžūh) budući da je njihovo jedinstvo uslijedilo zbog jedinstva opisanog predmeta sa dva atributa, u smislu da je jedan opisani predmet kvalificiran bjelinom i hladnoćom.

Ukratko, naš iskaz: 'x je isto što i y' ukazuje na mnoštvenost (kethre) koja je u nekom smislu jedna, jedinstvena. Jer da nema te jednosti/jedinstvenosti, ne bi se moglo kazati: x i y su jedno; a da nije te jednosti, x i y ne bi bili identični, jer ovaj iskaz ukazuje na dvije stvari.

Vratimo se sada našem cilju i kažimo: Ko misli da je ime isto što i imenovano na način analogije (qijās) sa sinonimnim riječima – kada se kaže: vino (khamr) je vino ('uqār) – počinio je ozbiljnu pogrešku. Zato što je značenje 'imenovanog' različito od značenja 'imena', jer, kao što smo već pokazali, ime (ism) je riječ (lafz) koja označava (dāll), dok je imenovano (musemmā) ono što je označeno (medlūl), i to ne mora biti riječ. Nadalje, ime je arapsko, perzijsko ili tursko, na način kako je ono uspostavljeno od Arapa, Perzijanaca ili Turaka, dok to nije slučaj sa onim imenovanim. Kad upitaš za ime, neko će ti odgovoriti: 'Kakvo je ono?', a kad upitaš za imenovanog, neko će te upitati: 'Ko je on?' Na primjer, kad je neka osoba prisutna, upita ćemo: 'Kako se ona zove?' - i neko će odgovoriti Zejd - a kada se raspitujemo za tu osobu, kazat ćemo: 'Ko je ona?' Ako je u pitanju lijep Turčin sa indijskim imenom, reći će se da je ime ružno, a ono imenovano lijepo. Ili, ako je sa imenom koje ime više slova i koje je teško za izgovor, reći će se da je ime teško, a imenovano lahko. Zatim, ime katkada može biti metaforično (medžāz), ali ne i imenovano. Ili, ime se ponekada može izmijeniti u prijevodu, ali ne i imenovano.  Sve te ovo dovodi do spoznaje da ime nije isto što i imenovano (el-ismu gajru'l-musemmā). Ukoliko promisliš, zapazit ćeš brojne druge razlike osim ovih navedenih, ali pronicljivom je dovoljno i ono što je neznatno, dok će glupak biti samo zbunjen onim dodatnim.

Što se tiče drugog načina, tj. ako se kaže da je ime isto što i imenovano u smislu da je imenovano derivirano (mušteqq) iz imena i potpada pod njega, kao što 'sablja' potpada pod značenje 'oštre sablje', onda bi bilo nužno da imenovanje, onaj koji imenuje, imenovano i ime budu jedno, zato što su svi ovi pojmovi derivirani iz pojma ime i ukazuju na njega. Ali ovo je lahkomislen govor (mudžāzefetun fi'l-kelām) i poput je iskaza da su pokret, pokretanje, pokretač i pokrenuto jedno te isto budući da su svi ovi pojmovi derivirani iz pojma pokreta – što je pogreška. 'Pokret' doista ukazuje na prijenos, ali ne ukazuje na mjesto, agensa ili čin; 'pokretač' ukazuje na agensa pokreta; 'pokrenuto' ukazuje na mjesto pokreta zajedno sa onim što je pokrenuto – za razliku od 'pokretnog' koje ukazuje na mjesto pokreta, ali ne i na ono što je pokrenuto; i 'pokretanje' ukazuje na čin pokreta, ali ne ukazuje na agensa i mjesto. Sve su ovi različiti realiteti (haqā'iq), iako pojam pokreta ne izlazi ni iz jednog od njih.

Međutim, pojam 'pokret' može se pojmiti na način da on ima realitet sam po sebi, a potom da ima relaciju sa agensom. Ali ova relacija (nisbe) nije nešto dodatno (gajru'l-mudāf) zato što je relacija zamisliva između dvije stvari, dok je nešto dodatno ponekada zamislivo samo za jednu stvar. Nadalje, poimanje njegove relacije (onog dodatnog) sa mjestom nije isto što i poimanje njegove relacije sa agensom. Kako to? Relacija pokreta (nisbetu'l-hareke) sa mjestom (mehall) i njegova neophodnost jeste nešto nužno (darūrujj), dok je relacija pokreta sa agensom spekulativne naravi (nezarijj), tj. ona zahtijeva sud koji se odnosi na egzistiranje dvije relacije bez predstavljanja (dūne't-tesawwur). Slično tome, ime ima predmet značenje (dilāle), a imenovano ima ono što je označeno (medlūl); davanje imena je čin slobodnog agensa, a to je (akt) imenovanja. Ova 'naizmjenična izmiješanost' nije poput uključivanja 'sablje' u značenje 'oštre sablje' (sārim) ili 'indijske sablje' (muhenned) zato što je 'oštra sablja' sablja sa atributom – isto je i sa muhennedom – tako da je 'sablja' sadržana unutar njih. Ali imenovana stvar nije ime sa atributom (lejse'l-musemmā ismen bi sife) niti je (akt) imenovanja ime sa atributom (we le't-tesmijjetu ismen bi sife), i otuda ova interpretacija (te'wīl) ovdje nije ispravna.

Kad je u pitanju treći način, koji je odnosi na jedinstvo predmeta  (ittihādu'l-mehall) sa više atributa, ovo se također – kao najnesuvisliji način – ne događa u imenu i imenovanom niti u imenu i (aktu) imenovanja, tako se može reći da je jedna stvar uspostavljena da bi se imenovala imenom i imenovanjem, kao što je to u primjeru snijega, gdje je jedno značenje kvalificirano kao hladno i bijelo. Niti se ono događa u iskazu: 'Iskreni' (Siddīq) je – neka je Allah njime zadovoljan – Ibn Ebī Quhāfe, jer se ovo interpretira na način da je osoba koja je opisana kao 'iskrena' ista ona osoba koja rođenjem vodi porijeklo od Ebū Quhāfea. Dakle, iskaza: 'x je isto što i y' označava jedinstvo uspostavljenog predmeta (ittihādu'l-mewdū') sa konačnom potvrdom da postoji razlika između dvije kvalifikacije. Značenje 'Iskrenog' – neka je Allah njime zadovoljan – razlikuje se od značenja sina Ebū Quhāfea.

Interpretacije da je 'x isto što i y' uopće se ne primjenjuju u imenu i imenovanom ili u imenu i (aktu) imenovanja, bilo na doslovan ili metaforičan način. Suština formule ('x je isto što i y') počiva u sinonimnosti imena (terādufu'l-esmā'), poput našeg iskaza 'lav (lejth) je lav (esed)' – pod uvjetom da ne postoji lingvistička diferencijacija između značenja dvije riječi. Ukoliko postoji diferencijacija, onda treba posegnuti za drugim primjerom. U ovom slučaju, radi se o jedinstvu suštine (ittihādu'l-haqīqa) i mnoštvenosti imena. Zbog tog razloga, jasno je da naš iskaz 'x je isto što i y' pretpostavlja, u jednom smislu, mnoštvenost, a u drugom smislu, jedinstvo. Najispravniji smisao biva u jedinstvu značenja i mnoštvenosti samih riječi (ehaqqu'l-wudžūhi en tekūne'l-wahdete fi'l-ma'nā we'l-kethrete fī mudžerredi'l-lafz).

Ovo je dovoljno za otkrivanje ove dodatno duge rasprave kojom se malo postiže. Postalo ti je jasno da ime, (akt) imenovanja i imenovano imaju različita značenja i intencije, tako da je za jedno od njih ispravno reći da nije ono drugo i da nije isto što i drugo, jer 'drugost' stoji nasuprot 'istosti', 'identičnosti'.

 

(Tekst u integralnom obliku sa kompletnim bilješkama možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)

S arapskog preveo: Almir Fatić


Ovdje Gazali ime povezuje sa atribitom ili predikatom, a imenovano sa opisanim predmetom ili subjektom deskriptivne rečenice.

Ovdje se ime povezuje sa riječju (ili izgovorom), (akt) imenovanja sa znanjem, a imenovano sa predmetom znanja.

Arapska riječ ism pl. asma' (lat. nomen) može se prevesti sintaksički kao 'imenica' i semantički kao 'ime', zavisno o kontekstu.

'Abdullāh b. Abī Quhāfa 'Uthmān b. 'Āmir b. Ka'b at-Taymī al-Qurašī Abū Bakr (u. 13/634.) – prvi pravovjerni halifa i prvi odrasli muškarac koji je povjerovao u misiju Allahova Poslanika, s.a.w.s., i jedan od velikana Arapa. Rođen je u Mekki. Dobro je poznavao genealogiju arabljanskih plemena, njihovu historiju i politiku. Sudjelovao je u mnogim bitkama islama, podnosio teškoće i ulagao svoj imetak. U vrijeme njegova hilafeta oslobođene su zemlje Šama i veliki dio Iraka. Umro je u Medini (Khayruddīn az-Ziriklī, al-A'lām - Leksikon, IV, Bayrūt, 1984,  102).