Zima 2008

  UMJETNOST I PROSTOR
  Martin Heidegger
 
 

„Mislimo li puno, ustanovljavamo da je u jezik uneseno puno mudrosti. Svakako nije vjerojatno da  sami sve unosimo, nego u jeziku zbilja leži puno mudrosti, baš kao i u poslovicama“ (G. Chr. Lichtenberg)

„I kao da je nešto silno i teško pojmljivo, topos“ – to znači mjesto-prostor (Aristotel, Fizika, IV knjiga).

 

Primjedbe o umjetnosti, o prostoru, o međuigri obojih, ostaju pitanjima i kad su izgovorene u formi tvrdnji. Ograničavaju se na likovne umjetnosti, a unutar njih na kiparstvo. Plastične su tvorbe tijela. Njihova masa, sastavljena od različitih tvari, raznoliko je oblikovana. Oblikovanje se zbiva u razgraničavanju kao ograničavanje i izdvajanje. Ovdje u igru ulazi prostor. Zaposjeda ga plastična tvorba, obilježen je kao zatvoren, probijen i prazan  volumen. Poznata stanja stvari, a ipak zagonetna.

Plastično tijelo nešto otjelovljuje. Otjelovljuje li prostor? Je li plastika osvajanje prostora, gospodstvo prostorom? Odgovara li plastika time tehničko-znanstvenom osvojenju prostora?

Kiparstvo je kao umjetnost dakako raspravljanje o umjetničkom prostoru. Umjetnost i znanstvena tehnika promatraju i obrađuju prostor s različitim nakanama i na različite načine.

No prostor – ostaje li on isti? Nije li to upravo onaj prostor što su ga prvog odredili Galilej i Newton? Prostor – jednoliko rasprostiranje, što se ne ističe ni na jednom od mogućih mjesta, jednakovrijedno u svakom smjeru, no osjetilno nezamjetljivo?

Prostor – koji modernog čovjeka međutim u sve većoj mjeri i sve tvrdoglavije izaziva na konačnu mogućnost njegova gospodovanja?
Ukoliko moderna likovna umjetnost razumije sebe samu kao razračunavanje s prostorom, ne slijedi li tada i ona taj izazov? Nije li ona time potvrđena u svom suvremenom karakteru?

Nije li moguće da prostor, nabačen fizikalno-tehnički, kako god se dalje on određivao, vrijedi kao jedini istinski prostor? U usporedbi s njime, nisu li svi drukčije ustrojeni prostori, umjetnički prostor, prostor svakodnevnog djelovanja i ophođenja, samo subjektivno uvjetovani predoblici i promjene jednog objektivnog kozmičkog prostora?

Što pak ako objektivnost objektivnog prostora svijeta neosporno ostaje korelatom subjektivnosti jedne svijesti, koja je bila strana razdobljima što su prethodila europskom novovjekovlju?

Čak i ako priznamo raznolikost prostornih iskustava u minulim razdobljima, dobivamo li time već nekakav uvid u navlastito prostora? Pitanje što je prostor kao prostor nije se time još ni postavilo, a pogotovo se nije na njega odgovorilo. Ostaje neodlučno na koji način prostor jest i može li mu se uopće pripisati bitak.

Prostor -  pripada li on u one prafenomene pri zamjedbi kojih čovjeka, prema Goetheovim riječima, spopada neka vrsta bojažljivosti, sve do straha? Jer iza prostora, tako se barem čini, nema ničega više na što bi se on mogao svesti. Pred njim nema uzmicanja prema nečemu drugome. Ono prostoru navlastito mora se očitovati iz njega samoga. Može li se njegovo navlastito još iskazati?
Nužda tih pitanja zahtijeva da priznamo:

Govorenje o umjetničkom prostoru ostaje nam zamagljeno dokle god ne iskusimo navlastito prostora. Način na koji prostor ovladava umjetničkim djelom prije svega visi u neodređenosti.

Prostor u kojemu je moguće zateći plastičnu tvorbu kao predručni predmet, prostor koji obgrljuje volumene figure, prostor koji opstoji kao praznina između volumena – nisu li ta tri prostora u jedinstvu njihova međuigranja vazda samo derivati jednog fizikalno-tehničkog prostora, čak i ako računska mjerenja ne smiju posezati u umjetničko oblikovanje?
Ako se već priznalo da je umjetnost unošenje-u-djelo istine, a istina znači neskrivenost bitka, ne bi li tada i u djelu likovnih umjetnosti mjerodavnim morao postati istinski prostor, ono što razotkriva njegovo navlastito?

Ali kako možemo naći navlastito prostora? Ima jedan prolaz za nuždu, svakako uzak i klimav. Pokušavamo osluškivati jezik. O čemu govori u riječi prostor? Govori o prostorenju (Räumen). To podrazumijeva: krčenje, oslobađanje divljine.
Prostorenje donosi ono slobodno, otvoreno za naseljavanje i obitavanje čovjeka.
Prostorenje, mišljeno u svojem navlastitom, jest oslobađanje mjesta na kojima se sudbe obitavajućih ljudi obraćaju u sretno (Heile) zavičaja ili nesretno (Unheile) bezzavičajnosti ili čak u ravnodušnost prema obima.
Prostorenje je oslobođenje mjesta na kojima se pojavljuje Bog, mjesta s kojega su bogovi pobjegli, mjesta na kojima prikazivanje božanskog dugo oklijeva.
Prostorenje svagda prinosi obitavanje koje priprema mjesto. Profani prostori uvijek su privacija sakralnih prostora, vremenski često vrlo udaljenih.
Prostorenje je oslobađanje mjesta.
U prostorenju se istodobno izgovara i skriva neko zbivanje (ein Geschehen). Taj karakter prostorenja i prelako se previđa. I kada ga vidimo, još uvijek ostaje teško odrediv, prije svega dok fizikalno-tehnički prostor vrijedi kao prostor kojega se unaprijed ima držati svako označavanje prostornosti.

Kako se zbiva prostorenje? Nije li to uprostorenje (Einräumen), i to opet na dvostruk način, pripuštanja i uređivanja?
Jednom uprostorenje nešto pridodaje. Pušta vladati ono otvoreno koje između ostalog dopušta prikazivanje prisutnih stvari na koje je upućeno ljudsko obitavanje.
Drugi put uprostorenje priprema mogućnost stvarima pripadati iz svojega svagdašnjeg Kuda i iz njega jedna drugoj.

U dvostrukom uprostorenju zbiva se omogućavanje mjesta. Karakter toga zbivanja takvo je omogućavanje. No što je mjesto, ako se njegovo navlastito ima odrediti po provodnoj niti oslobađajućeg uprostorenja?
Mjesto svagda otvara neki predio (Gegend), time što u njemu sabire stvari na supripadnost.

U mjestu igra sabiranje, u smislu oslobađajućeg skrivanja stvari u njihov predio.

A predio (Gegend)? Stariji oblik riječi glasi „Gegnet“. Imenuje slobodnu prostranost (Weite). Ona sili ono otvoreno da svaku stvar pusti izniknuti u njezinu mirovanju u sebi samoj. To pak istodobno znači: čuvanje, sabiranje stvari u njihovoj supripadnosti.

Postavlja se pitanje: Jesu li mjesta samo i isključivo rezultat i posljedica uprostorenja? Ili uprostorenje zadobiva svoje navlastito vladavinom sabirućih mjesta? Kad bi bilo tako, navlastito bismo prostorenja morali tražiti u zasnivanju naselja (Ortschaft), morali bismo naselja promišljati kao suigru mjesta.

Morali bismo paziti da igra, i to kako igra, iz slobodnih prostranosti predjela prihvaća upućenost u supripadništvo stvari. Morali bismo se naučiti spoznavati da su same stvari mjesta, a ne da samo na neko mjesto spadaju.

U tom bismo slučaju bili nadugo prisiljeni prihvatiti začuđujuće stanje stvari:
Mjesto se ne nahodi u unaprijed danom prostoru, na način fizikalno-tehničkog prostora. Ono se razvija tek iz vladavine mjesta nekog predjela.

Međuigru umjetnosti i prostora valjalo bi promišljati iz iskustva mjesta i predjela.
Umjetnost kao plastika: nikakvo zaposjedanje prostora.
Kiparstvo ne bi bila nikakvo razračunavanje s prostorom.

Kiparstvo bi bilo otjelovljenje mjesta, koja otvarajući neki kraj i čuvajući ga, oko sebe sabiru ono slobodno što jamči zadržavanje svakoj stvari, a čovjeku obitavanje usred stvari.

Ako je tomu tako, što nastaje iz volumena plastičnih tvorbi koje vazda otjelovljuju neko mjesto? Vjerojatno neće više ograničavati prostore u kojima plohe obavijajući dijele neko unutra od onoga vani. Ono što se naziva riječju volumen moralo bi izgubiti svoje ime, kojemu je značenje staro tek koliko i novovjekovne tehničke prirodne znanosti.

Karakteri koji traže i tvora mjesta plastičnog otjelovljenja ostali su isprva bezimenim.

A što bi bilo s prazninom prostora? Dosta se često pojavljuje samo kao manjak. Tad praznina vrijedi kao izostanak ispunjenja šupljine i međuprostora.

No vjerojatno je ipak praznina zbratimljena s navlastitim mjesta te ona zato nije nedostatak, nego prinošenje.
I opet nam jezik može dati mig. U glagolu „prazniti“ (leeren) govori riječ „čitanje“ (Lesen), u izvornom smislu sabiranja što vlada mjestom.
Isprazniti čašu znači: sabrati je kao ono što obuhvaća u njezinu rasterećenost.
Pokupljene plodove isprazniti (leeren) u košaru znači: prirediti im to mjesto.
Praznina nije ništa. Nije ni manjak. U plastičnom otjelovljenju praznina igra ulogu u načinu tražećeg i nabacujućeg podupiranja mjesta.

Prethodne primjedbe nedvojbeno ne sežu tako daleko da bi dovoljnom jasnoćom pokazale navlastito kiparstva kao vrste likovne umjetnosti. Kiparstvo: otjelovljujuće unošenje-u-djelo mjesta, a  time i otvaranje predjela mogućem obitavanju ljudi, mogućem zadržavanju stvari koje ih okružuju, koje ih se tiču.

Kiparstvo: otjelovljenje istine bitka u njegovu djelu koje podupire mjesta.

Već i oprezan pogled u navlastito te umjetnosti daje naslutiti da istina kao neskrivenost bitka nije nužno upućena na otjelovljenje.

Goethe je rekao: „Nije svagda nužno da se istinito utjelovi; dostatno je da duhovno tumara unaokolo i izaziva suglasje, kao kad zvonjava zvona, donositeljica mira, ozbiljno-prijateljski treperi zrakom“.

M. Heidegger, Die Kunst und der Raum (1960).

 S njemačkog preveo: Mario Kopić