Zima 2008

  MOTIVI PROLAZNOSTI I SMRTI U MUALLAQAMA
  Dženita Karić
 
 

UVOD
Dan današnji i dan sutrašnji nama su nepoznati,
Ni dan preksutrašnji ne znaš šta će ti donijeti...
‘Amr Ibn Kultūm

Vremenski kontekst muallaqa, doba u kojem su one nastale, uveliko određuje njihove motive i ukupnu tematiku. Opće je mišljenje da su pjesnici muallaqa svim svojim bićem ponikli u arapskoj politeističkoj sredini (miljeu). Ne postoji civilizacijski kontinuitet koji je stasao do stupnja da bi presudno determinirao pogled na svijet kod pjesnika muallaqa; ono što postoji kao konstanta jeste oaza, s jedne strane, i pustinjski okeani, s druge. K tome, pjesnik pripada porodici i plemenu, ali pripada i arapskome jeziku; on još nema svijesti, ili mu ona nije presudna, da pripada narodu, da pripada poluotoku, strani svijeta ili kontinentu. Njegov pogled na svijet je sagrađen od manjih cjelina, one nisu objedinjene u jednu veću cjelinu - do toga će doći kasnije, sa dolaskom islama.
Činjenica oaza, činjenica gradova, između kojih se nalazi pustinja jeste nešto što osjetno ili neosjetno, vidljivo ili nevidljivo, utječe na tematsku i motivsku strukturu muallaqa. Pjesnik pjeva o staništu koje je napušteno, o voljenoj ženi koje nema, o konju i sjećanju na junaštvo, o vinu koje ispija sa drugovima, ali sve su to teme koje su privremene pjesnikove oaze, u njima i o njima su se skrasili pjesnikovi stihovi, i nema težnje niti presudnog koraka da se napravi neka nadcjelina. Postoji kod tog pjesnika muallaqa jedno štovanje detalja, štovanje oaze, te stoga možemo zaključiti da postoji draga kao oaza, konj kao oaza, borba kao oaza, povratak zgarištu kao oaza, i pjesnik između toga tka svjetove smisla. To je tkanje neprimijetno, kao što je neprimijetan i oskudan krajolik pustinje koji nam se ne pokazuje u mnoštvu boja, već se pokazuje u činjenicama nekoliko svojih detalja: vreli pijesak dolje, vrelina sunca iznad, nestalni trag koji ostavi putnik sa svojim konjem, kratko trajanje bilja nakon kiše. 
Upravo ovom tkanju pokušat ćemo dokučiti smisao: zašto nam se čini da pjesnik muallaqe, s jedne strane, gotovo kataloškom metodom niže i opisuje objekte koji se nalaze u njegovoj neposrednoj sredini, a sa druge strane začuđeno ili pak pomalo nesigurno zastaje pri nezaustavljivoj pomisli da bi sve to jednoga dana moglo iščeznuti? Kako uopće pjesnik muallaqe poima smrt, te kako smrt posmatra u odnosu na sebe ili pak drugoga? Isprepletenost hedonističkih motiva i (pod)svjesnih natuknica o neminovnoj prolaznosti svjedoči o univerzalnoj ljudskoj zapitanosti pred onim što se nalazi preko Modre Rijeke. Stoga, da bi se započelo razmatranje ovog pitanja, potrebno je obratiti pažnju i na način na koji je predislamski pjesnik posmatrao svijet koji ga okružuje.

Pjesnikov pogled na svijet
Kritički osvrti na muallaqe i istraživanje njihovog pogleda na svijet zadržavali su se obično na politeističkoj naravi drevnoarabljanskog miljea. Allah je bio poznat, ali jednako tako i mnoštvo drugih božanstava. Al-Kalbī u svojoj knjizi ''Kitāb al-asnām'' donosi sve nazive politeističkog arabljanskog miljea , a ponekada mu za to služe tekstovi Kur'ana, Hadisa i stihovi predislamskih pjesnika. Kada se pitamo zašto arabljanski pjesnik muallaqa posmatra predmete izdvojeno, to jeste ne želi njihov subjektivitet utapati u jedan širi nadsubjektivitet, jedan od validnih odgovora je politeistički milje. Politeizam ima mnoštvo centara. Ti su centri i u sukobu (plemenski ratovi), ali se tu predislamski pjesnik javlja i kao nadilaženje tih sukoba (primjer jedinstvenog rješavanja sukoba je svakako odluka hiranskoga kralja ‘Amr Ibn Hinda da na osnovu uspješnosti muallaqe proglasi pobjednika među zaraćenim plemenima). U pristupima pogledu na svijet kroz motive muallaqa nije dobar put kazati da su one materijalističke jer pjesnik muallaqa nema predstavu o budućem svijetu i stoga taj svijet on ne negira jer za njega uopće ne zna. Upravo stoga mu nije jukstaponirao ovaj svijet kao nešto suprotno, materijalno. Tako, na primjer, Toshihiko Izutsu govori da: govoreći u općenitijim terminima, možemo kazati da su predislamski Arapi kao cjelina bili ponajmanje metafizička nacija. Opće i univerzalno nisu privlačili njihovu pažnju. Njihovo dominantno – i gotovo isključivo – zanimanje bile su pojedinačne, konkretne stvari, ili bolje kazati, konkretni aspekti konkretnih stvari! Zaključak koji nam se sada neminovno nameće jeste da muallaqe treba posmatrati autonomno, izvan zapadno-evropske filozofske kriteriologije i podjela na materijalizam i idealizam, ovosvjetovno i onosvjetovno, prolazno i vječno.
Muallaqe su vjerne svome politeističkom miljeu. Tu su pojave date u svom punom subjektivitetu. Politeistički milje nije implicirao čovjekovu skrušenost pred obožavanim, već štaviše džahilijjetski pogled na svijet bio je homocentričan. Pjesnik je posmatrač, pjesnik se divi, čudi, žali, oplakuje, ali niti sebi niti motivima koje opjevava ne zadaje nove svjetove prije ovoga ili nakon ovog svijeta koji on vidi u redoslijedu naporednih pojava: epizodično gledanje na svijet rezultira epizodičnim predstavljanjem tog svijeta: slika po slika, misao po misao, osjećanje po osjećanje. Međutim, opisivanje naporednih pojava svakako ne znači nužno da pjesnik muallaqe nije bio sposoban da shvati širi smisao van užeg konteksta u kojem se u tom trenutku nalazio (kao što tvrde neki orijentalisti): ovakva teza čini mi se površnom. Uvjerljivi kontraargument je islam: Ako su navedeni autori tačno opisali mentalne sposobnosti Arabljana, kako se među njima mogla pojaviti tako monoteistički konzistentna religija islam?! Stoga, ukoliko po strani ostavimo simplificirano tumačenje muallaqa kao ''materijalističkog'' odraza arabljanskog svjetonazora, bit ćemo u mogućnosti, oslobođeni predrasuda, razmotriti kako drevni pjesnik posmatra smrt, kakvu ulogu sudbina i prolaznost imaju u njegovom poimanju, čemu gomilanje hedonističkih motiva te kako ovaj pjesnik postavlja binarnu opoziciju Mi – Oni upravo po pitanju smrti.

Prolaznost i nestalnost kao jedina konstanta
Po davno ustanovljenom obrascu, skoro svaka muallaqa počinje sa čuvenim općim mjestom ''stajanja nad ruševinama''. Pjesnička persona, dakle, zastaje na ruševinama i sa žalom se prisjeća nečega što je bilo, minulo, a danas opstoji samo u vidu razvaline koju će također zamesti pustinjski vjetar. Preovladavanje perfekta kao gramatičke kategorije se povezuje sa jednom od osnova poetike stare arapske poezije – sa preglednošću . Time pjesnik, sa jedne tačke u prostoru, obuhvata već završeni period i ne dozvoljava (svjesno ili nesvjesno) bilo kakvu intervenciju u doživljeno. Na ovom općem mjestu možemo primijetiti tračke elegične atmosfere, uz konstantnu notu Ubi sunt? zapitanosti:
Stanite da plačemo sjećajući se drage i staništa
Na pješčanim dinama od al-Dahula i Havmala ('Imr' al-Qays)
U ovom kratkom distihu indikativno je to da su plač i tuga povezani sa sjećanjem – prošlost se predstavlja u idealnom obliku, dok je sadašnjost obavijena tugom. Međutim, pjesnik ne zastaje na trenutačnom osjećanju žala; on ne ponire u tu bol, već ga silina asocijacije vodi ka novim motivima – pjesnik nastavlja svoj pohod u prošlost, ali ovaj put pjesničke slike blagostanja iz prošlosti izranjaju ''nenatrunjene'' tugom. Neki pjesnici ovaj preokret izražavaju direktnije, u vidu uplitanja druge pjesničke persone, kao u sljedećem primjeru iz muallaqe Tarafe Ibn ‘Abd al-Bakrīja:
Prijatelji moji pored mene zaustaviše deve svoje
I vele: ''U očajanje ne toni, već se junački drži!
Ponekada povratak na ostatke napuštenog logora ne donosi nužno samo ogorčenost zbog neumitnog prolaska vremena; ponekada upravo ta tranzitornost donosi osjećanje promjene koja nije nužno negativna, kao što možemo primijetiti iz odlomka muallaqe Zuhayra Ibn 'Abī Sulme:
I tragovi dva boravišta njena na dva udaljena mjesta kao da su
Figure tetovaže obnovljene uz vene na zapešću.
Tu su sada krupnooke divlje krave i bijele gazele što jedne za drugima idu,
A mladunčad njihova skaču iz mnoštva brloga...

I ono što možemo primijetiti iz izdvojenog odlomka je pastoralna slika, detalj iz prirode, a skoro da je primijetna i nota idiličnosti – upravo ovaj stih prikazuje neke od najvećih dragocjenosti beduinskog života. Ipak, ovaj dio se može protumačiti i kao pomjeranje pjesnikovog fokusa ka hedonističkim motivima, a ne isključivo kao doživljavanje prolaznosti vremena u pozitivnom svjetlu.

Smrt – nemilosrdna, nepoznata, pravedna
Smrt, onako kako je pjesnik muallaqe vidi, Rušiteljica je užitaka i krajnja tačka bivstvovanja. Ona ne pogađa samo onoga koga zadesi, već predstavlja gubitak za zajednicu, pa tako pjesnik Tarafa Ibn ‘Abd al-Bakrī zbori:
Stradam li, širi lijepe vijesti kakve zaslužujem
I zbog mene cijepaj ruho svoje, kćeri Mabadova

Smrt ne pobuđuje razmišljanje o onome što se nalazi iza ljudskog iskustva, iznad onoga što se može obuhvatiti ljudskim osjetilima. U ovom slučaju, misao o smrti pobuđuje ovosvjetske brige – kao što je briga o dobrom glasu i dostojnom ispraćaju. Slično tome, i misao o prolaznosti dovodi do zabrinutosti za sopstvenu poziciju na društvenoj ljestvici u arapskom plemenu, pa tako pjesnik Tarafa u jednom stihu govori kako će nastaviti uživati vino sve dok me cijelo pleme ne napusti/I dok ne ostanem sam kao teško oboljela kamila. . Osjećanje koje ponad svega drugog prožima svaku misao o smrti i prolaznosti jeste – strah:
Ko se uzroka smrti boji, ona će ga stići
Makar se ispeo u visine nebeske stepenicama.

No i pored motiva straha, realistični pjesnik muallaqe pronalazi utjehu i u neumoljivoj činjenici da je smrt jedini izvjesni kraj:
Častan sam čovjek koji se tokom vijeka napaja,
A umremo li sutra – znat ćeš ko je od nas prikraćen bio;
Smatram da je grob škrta i onoga što bdije nad imovinom
Isti kao grob predanog zabavi i trućenju imetka:
Vidiš dvije humke zemlje, a na njima
Čvrste nadgrobne ploče uredno poredane...

Ovaj odlomak iz Tarafine muallaqe je značajan zbog više aspekata: prije svega, dolazimo do zaključka da je spomen o smrti često (ako ne i uvijek) usko povezan sa motivima hedonizma. Svaki put kada se spomene smrt, pjesnik muallaqe kao kontrast postavlja sliku užitaka. Osim toga, ovaj odlomak nam daje bitan detalj iz društvenog života predislamskih Arabljana: škrtost se povezuje sa ustezanjem od vina (neuključivanjem u hedonističke aktivnosti), dok je rasipništvo jednostavno povezano sa sveopćim joie de vivre. Ovako Toshihiko Izutsu dovodi u vezu nihilistički stav i hedonizam kod predislamskih Arapa: u temelju samom postojao je duboki ton nihilizma, nihilizma koji je slijedio iz najzajedljivije svijesti da poslije groba ne može biti ništa. Ovaj isti nihilizam bilo je ono što je, kako smo već vidjeli, dovelo pustinjske Arape do hedonizma, koji se manifestirao i sam kod Mekkanaca u formi snažne i isključive usredsređenosti na prosperitetno življenje na ovom svijetu.

(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama I bibliografijom možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)


Esad Duraković, Muallaqe: Sedam zlatnih arabljanskih oda, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str. 104.

http://answering-islam.org/Books/Al-Kalbi/

Esad Duraković, Muallaqe: Sedam zlatnih arabljanskih oda, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str. 12.

Toshihiko Izutsu, Ključni kur’anski termini u historiji, (u: Semantika Kur’ana, priredio Enes Karić), Bemust, Sarajevo, 1998., str. 150.

Ibid., str. 158.

Sulejman Grozdanić, Na horizontima arapske književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 48.

Esad Duraković, Muallaqe: Sedam zlatnih arabljanskih oda, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str. 16.

Više u: Esad Duraković, Orijentologija: univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007., str. 153.

Esad Duraković, Muallaqe: Sedam zlatnih arabljanskih oda, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str. 148. (radi potreba ovog diplomskoga rada, koristit ćemo filološki prijevod muallaqa).

Ibid., str. 162.

Esad Duraković, Muallaqe: Sedam zlatnih arabljanskih oda, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str. 182.

Ibid., str. 172.

Ibid., str. 168.

Ibid., str. 188.

Esad Duraković, Muallaqe: Sedam zlatnih arabljanskih oda, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004., str. 168.

Toshihiko Izutsu, Temeljna struktura kur'anskog pogleda na svijet, (U: Semantika Kur'ana, priredio Enes Karić), Bemust, Sarajevo, 1998., str. 174.