Zima 2008

  O DIZDAREVOJ KNJIZI KAMENI SPAVAČ U VIDIKU PERENIJALNE FILOZOFIJE (2)
  Rusmir Mahmutćehajić
 
 

Grad, Hvaljeni i hiža
Da bi bila otkrivena tajna bosanskog Spavača, te pokazana u govoru koji nadlazi zaborav i pometenost, Spavač podsjeća na Hižu Mira. A svaka hiža u svijetu je samo znak Hiže Mira prema kojoj vode svi ljudski putovi povratka. Djed ili prosvjetljeni pojedinac – dobri, blaženi i sveti – pokazuje na te hiže i podsjeća na njihove razloge i mjesta na čovjekovom putu povratka izvornom sebi:
Djedovska tu hiža bi stvorena
Krepča da krepost
U srcima
Ostane
(”Hiža u Milama”)
Kuća jeste mjesto moguće obnove saveza Boga i čovjeka. Budući da je Bog vazda prisutan, a čovjek vazda s mogućnošću zaborava te prisutnosti, sjećanje na srce kao Božju kuću čini svako mjesto svetim. Zaborav to mjesto zamračuje i čini profanim. Budući da je obnova otkrivanje izvorne srijede jastva ili najljepšeg u ljudskosti, to mjesto može biti svugdje na zemlji. Kada bude otkriveno središte u ljudskome srcu, ono nije ograničeno ni prostorom, ni vremenom. Zato probuđeni ljudi čine središtem svako mjesto u kojem jesu. Oni postaju vrata preko kojih se otvara nebo. Znajući ta vrata, oni čekaju pred njima. Oni dosežu novi život spoznajući da umiranje u jednom stanju bivstva znači rađanje u drugom, da svako odlaženje iz tog stanja znači i dolaženje u drugo. Time su označena vrata, uski prolaz koji vodi uspravnim putem kroz sedam neba. A  hiža je stvorena radi pokazanja vrata prema Nestvorenome. Onaj koji ih ima i sam je u njima Nestvoren, pa tako nov ili izvorno savršen. Puna novost jeste što i puna starost. Na tome putu od niskosti prema uzvišenosti, od zemlje prema nebu, ili od tijela prema Duhu, grad biva preinačen u Vrt. Čovjek na kraju vraća na izvorno mjesto ono što je na početku uzeo, pa se tako opet uspravlja u svojoj izvornoj ljepoti.
Kuća je temeljno počelo grada, ali ne i počelo sebi. U otkrivanju opsežnosti punine nasuprot praznini, ona je protegnuće središta u svijetu očitovanja. Zato se u njoj Jednost pokazuje preko mnoštva konačnih prostora i časaka koje zatvaraju i ujedinjuju njezini zidovi. Njezina vanjska raznolikost jeste znak unutarnje i nepotresive Jednosti, po kojoj ona doseže svoje biće.
Vremenite su sile koje upravljaju pojavama u kući, ostajući vazda vezane za  nepromjenljivo središte. Te su sile u vidljivome svijetu vjesnici ili izaslanici Nevidljivog. Iako im je počelo Jednost,  one se pokazuju u mnoštvu. I kada se pokazuju kao tvarne pojave,  vlast nad njima je duhovna. A svaki je grad uobličen oko kuće.
Prekidanje povezanosti središta i njegovog pokazanja u mnoštvu vodi rasapu i neredu, pomračenju i pometenosti. Gubljenje veze s Jednošću pokazuje se kao zaborav i zamrlost. Sveti nauk i sveta umjetnost imaju zadaću da podsjećaju na Jednost u mnoštvu, te stalnim obnavljanjem saveza čovjeka i Boga vraćaju sve pojedinačnosti Jednosti kao njihovom počelu. Ta obnova ima dva sastojka. Prvi je čin razlučenja Zbiljnog od nezbiljnog, a drugi usredištenje na Zbiljno. Prvo je dostupno svim pojedincima, ma gdje i ma kada oni bili. Drugo je nepojedinačno i natpojedinačno. Ono posve proistječe iz Uma i zahtijeva čisto srce i znanje nepovredivog. To je put koji Bog objavljuje preko Svog odabranika, Hvaljenog, koji je  bit svih vjesnika i svih dobrih.
Poduku o tome putu Jednosti, čija je narav uvijek ista, iako može primiti različite oblike, od savršenog čovjeka ili Poslanog, prima Uzvišeni kao njegov sljedbenik. A svaka ljudska uzvišenost je uzlaz uspravnim putem u ljubavi prema Jednosti. Privlačnost Jednosti i njenog pokazanja ne može biti ozbiljena ni u čemu do u ujedinjenju. Onaj koji slijedi Hvaljenog ne pristaje ni na što do ozbiljenja svoje ljubavi u povratku Voljenom. Ni jedno stanje jastva nije putniku milije od Jastva Voljenog.
Pokoravajući se posve natpojedinačnosti i slijedeći Hvaljenog, Uzvišeni je djed drugim, milostiv i nježan, tješeći i smireni. On je i prvi učitelj nakon Poslanog, predvodnik u Ime Onog Koji jest Znalac i Mudri. Učeći druge, sâm je primjer pune smirenosti, jer on nema ništa svoje: njegova sloboda jeste svjedočenje bivanja miriteljem, vjernim i dobrim, te zaokupljenosti svojim “sada”. On preuzeto predaje svome nasljedniku ili nasljednicima, a oni ga čuvaju kao sveti polog i neporecivu tajnu od koje ovisi  izbavljenje i njih i svih drugih.
Zemlja nikada nije bez nasljednika Savršenog čovjeka. Iako se oni pokazuju svijetu, to što je vidljivo drugim samo je tvarna vanjskost, ili svijetljenje njihove unutarnjosti. Oni su uvijek u onome Ja, koje nije dvoje, a njihova su srca kao zdjele u koje je ulivena Svjetlost Uma. ”Približeni su”, pa za njih Stvoritelj veli:
Moj Mi se rob nikada ne prestaje primicati dodatnim voljnim djelima, dok ga ja ne zavolim. Onda, kada ga zavolim, Ja sam sluh kojim sluša, vid kojim vidi, ruka kojom hvata i noga kojom hodi.
A gdje god postoji nasljednik Savršenog čovjeka, djed ili duhovni učitelj, tamo je i hiža. A hiža bez djeda nije hiža: to je samo mjesto čekanja da se obistini ono što je obećano – izbavljenje i blaženost za čiste, patnja i muka za nečiste. Samo s djedom, ili voljenjem najviše mogućnosti jastva,  hiža je otvorena za svakoga, jer tražitelj u njoj nalazi ono što je oduvijek i zauvijek s njime.
Djed je, dakle, učitelj i predvodnik preko kojeg se objavljuje Duh, povezanost znanja i bivanja, budući da je čin pristajanja uz Zbiljno spušten iz svijeta natpojedinačnosti u svijet pojedinačnih oblika, pa tako i u jastvo. Putnik koji nalazi djeda postaje njegov učenik, pa tako povezan u duhovni lanac koji počinje Vjesnikom ili onom jednom i istom Biti sveg Znanja. A to je najviša mogućnost svakog ljudskog jastva, njegov razlog i njegova svrha. To znanje svjedoče oni koji ga imaju. Hvaljeni je, u skladu s time, izvorna i krajnja priroda svakog čovjeka. On je istodobno i podsjetitelj, podsjećanje i podsjećani. Čovjek ga slijedi na svome putu uzlaženja njemu kao svojoj najvišoj mogućnosti.
Uloga djeda ili duhovnog učitelja jeste da u svijet prenese duhovni utjecaj Hvaljenog i da uruči ključeve shvaćanja obreda i svetih oblika, te da učenicima priskrbi i svete potpore vezivanja za Jednost. Učitelj je svjestan uvjetnosti takvih obreda i oblika, ali i njihovog značaja za usredsređivanje na Zbiljno. Sâm učitelj uvijek pripada jednom obliku, ali zna i priznaje i drukčije. Svijet mnoštva i kretanja za njega je poput ustalasanog mora. Na nemirnoj površi jedno i isto Sunce ima neizbrojivo mnogo svojih odraza. Svi odrazi su istiniti. Učitelj zna njihov izvor i put koji vodi Njemu; a na smirenoj površi - u kojoj su razriješeni strah, ljubav i znanje - odraz i izvor postaju jedno i isto.
Odnos mnoštva i Jednosti obznanjuje se u toku. U svakom novom času to obznanjenje je drukčije. U gradu se obznanjuje vrt, a grad u vrtu. Smirenje je preinačenje toka u kuću Mira ili Vrt blaženosti.
Zato je Hiža u Milama mjesto milosti i mira za sve usmjerene središtu. Mile, kao ime mjesta, podsjeća na stari jezički korijen iz kojeg u bosanskome proistječu i riječi Milost i Mir. To ime je prisutno u raznolikim oblicima u mnogim mjestima diljem Bosne, svjedočeći želju da se svuda po toj zemlji uspostavi zavjet Milosti i Mira:
Za doste drage
I velikane
Srčane

Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane

Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuje se
Protiv
Vojne

I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica
(”Hiža u Milama”)

Djedovi i svi preko njih povezani s Hvaljenim znaju i za lažne hiže - kuće Baalova saveza , satanine sinagoge i lažne mesdžide. Znanje Puta pretpostavlja razlučenje lažne od istinite kuće, pa tako i povezivanje grada i vrta:

Oni koji su u pokrivanju uzeli lažni mesdžid, e da razdijele vjerne, i kao mjesto zasjede onih koji su i prije ratovali protiv Boga i Njegovog Poslanog – zaklinjat će se: „Mi ne želimo ništa osim dobra!“ A Bog svjedoči da su oni doista lašci. Tamo nikada nemoj stajati. Mesdžid od prvog dana utemeljen na svjesnosti dostojniji ti je da u njemu stojiš; u njemu su ljudi koji se vole čistiti, a Bog voli one koji se čiste.

Ti koji vole da se čiste znaju za poruku o onim koji kažu: ”Mi vjerujemo Boga i Sudnji dan - ali ne vjeruju!” Znane su im i Vjesnikove riječi: ”Vraćamo se iz male vojne u veliku vojnu!” Oni znaju i pitanje: ”Šta je velika vojna?” Znaju i njegov odgovor: ”Vojna protiv sebe!” Duhovni učitelji znaju i za veliku vojnu i za veliki mir. Taj mir nastaje kada srce opaža Um kao čistu Svjetlost. I ne samo opaža, već s njime postaje jedno. Takav Mir, obznanjen kao Svjetlost, potvrđuje Nestvorenog, pa je zato i neuništivo središte grada; to je prvi pokretač, počelo koje je iznad svake vremenske vlasti - vlast nad vlašću ili nedjelatno djelovanje iz Jednosti i Mira u svjetovima mnoštva i kretanja.
Djedovi su sami, ali u svijetu. Prisutni su u mnoštvu, ali vezani za Jednost. Riječi o hiži jesu kazivanje o njima:
Neka je djedovska velika kuća
Uvijek i širom
Otvorena
Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care

Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare

Za njihova moćna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare

(”Hiža u Milama”)

Vrata hiže otvorena su za one čistoga srca. Tamo gdje nema takvih srca nema ni takve hiže. Ona se povlači iz svijeta, skrivajući se dok je ne opaze nova srca:
(Ali hiža djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)

(”Hiža u Milama”)

Preko Uma ili Sunčanoga stuba, koji je iza sve raskoši oblika, pojave u obzorjima i jastvu su vazda samo znakovi Jednog. Ta činjenica omogućuje svjedoku da se usmjeri uskim vratima o kojima Pomazani kaže: ”Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast i mnogo ih je koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze!” O istom Svemogući objavljuje preko Hvaljenog: ”Oni koji lažima poriču Naše znakove i ohole se prema njima - nebeska im vrata neće biti otvorena, niti će ući u Raj.”
U okretanju tim vratima iz mnoštva prema Jednosti tražitelj ili putnik smjera dosegnuti čistotu srca kojim Se Ja vidi u Ja. Znanje je za njega tada isto što i bivanje, a svijet nije ništa do vijest ili knjiga tog Ja. Pristajanje uz Vjesnika je kao rast iz čokota. To je produljenje ili pokazanje Jednosti. Dvojnost je tu samo obznanjenje i potvrda Jednosti.
Mnoštvo ispunjava prazninu, da bi Jednost bila znana Sebi. Grad je, u skladu s tim, punina u kojoj se Mir obznanjuje kretanjem. Njegova najbliža slika jeste čovjek, koji je sâm stvoren u slici Mira. Zato je Jednost kao Mir obznanjena preko mirenja u svem postojanju kao mirnom. Kada je ukupnost postojanja sabrana u čovjeku kao biću slobodne volje, on uključuje dvoje – bivanje mirnim i bivanje miriteljem. Osvješćenje te dvojine omogućuje mu povratak Miru preko mirenja. Na tome putu povratka sve u postojanju i u njemu samome podsjeća ga na Mir kao razlog i svrhu njegovog bivanja. Ali put povratka je vazda širok. Očekuje se da ga putnik ostavlja kao mnoštvo i prostranost radi onog uskog i strmog koji se okončava u Jednosti.
Na tome putu čovjekovog povratka Miru uvjetnost se pokazuje u potpunosti koja je znana jedino sebi samoj - u Nestvorenome Srcu. Potpunost je nepokretna i nerazdjeljiva, ali obznanjena u kretanju i razdijeljenosti. U svakoj pojedinačnosti ona je prisutna preko središta ili počela, a dostupna sa svih strana postojanja.
Nastojanje da se prođe kroz vrata bez znanja o središtu i Nestvorenom, neuništivom unutarnjem počelu, jeste poricanje Duha kao Jednosti znanja i bivanja. To može prekriti, zamračiti ili razoriti pokazanja središta u ovome svijetu, ali ne može dotaći i samo središte. Zato razaranja svjedoče svoju nemoć naspram Jednosti. U vezi s pustoši koja je ostavljena kao trag tog razaranja valja se prisjetiti Spavačeve poruke nespini, onome čovjeku koji svoj privid budnosti usvaja kao jedno i jedino biće:
Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrhi tvojoj najbliža –
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo
Samo
Časita
Njegova
Hiža
(”Poruka”)

Spavačeva poruka jeste poricanje dvojine, ali preko svjedočenja da nema jastva do Jastva i da je Hvaljeni (čovjek) poslani Hvaljenog (Boga). Kao takav on je svijetljenje ili prvo obznanjenje Boga kao Svjetlosti. On je i prvi Miritelj, jer je prvi primatelj Mira. Njime kao takvim svjetovi imaju lampu koja svijetli i milost. Kao univerzalni čovjek, on sabire sve svjetove, pa je najljepša mogućnost svakog jastva. Ništa od svega što jastvo u slijeđenju Hvaljenog može postići nikada nije isto što i on. Hvaljeni vazda ostaje viša mogućnost čovjeka. Zato je Hvaljeni preči od svega drugog, pa tako i samog jastva u svakom od njegovih postignuća: on je ona vrijednost koja na tezuljama suđenja preteže sve svjetove.
U kakvome god stanju čovjek bio – a on vazda može biti bolji nego jeste – nije moguće govoriti o njegovoj potpunoj odvojenosti od Zbilje. Ljudsko počelo jeste savršenost, a to znači stanje čistote i bez grijeha. Zato je čovjek vazda neizmjerno vredniji od svakog svog postignuća u svijetu. Ali sve dok je čovjek u odvojenosti od Jednosti, savršenost i čistota su njegova mogućnost. Kada prizna svoju grešnost, on se time usmjerava svojoj višoj mogućnosti. Kada svoju grešnost odbaci, on se zatvara u grijeh. Stanje savršenosti i čistote ozbiljivo je preko svjedočenja Jednosti i otkrivanja vjesništva kao izvorne naravi ljudskosti. A to je vraćanje Bogu.
Takvim se svjedočenjem čovjek stalno usmjerava savršenosti kao razlogu i cilju svog bivanja u svijetu. Jastvo kao Potpunost obraća se jastvu kao uvjetnosti i Svojoj slici. Jastvo ponavlja prvotno žrtvovanje u Stvaranju, i to neredom i nemogućnošću. Obred ili put povratka iz nereda Miru je čin obrtanja: ono što je nekad bilo makrokozmičko slaženje postaje, preko čovjeka, mikrokozmičko uzlaženje ili prolaženje kroz uska vrata. Nebesa i zemlja, koji su izvorno jedno, bivaju ponovno sastavljeni u cjelinu i stopljeni u Jednost, i to preko govora nerazlučene i izvorne Jednosti Bića koja potvrđuje neiskazivo ne-Biće ili Suštinu.
A povratak ili ujedinjenje zbiva se u jastvu koje ide prema Hvaljenom kao svojoj najvišoj mogućnosti. Čovjek zna i voli Jednog, pa slijedi Hvaljenog u svome očekivanju da ga Vjerni voli i zna. Ozbiljenje tog očekivanja pokazat će se kao potpuno svjedočenje da nema jastva do Jastva.
U jastvu se zbiva tajnoviti susret stvorenog i Nestvorenog, mogućeg i Potpunog, konačnog i Beskonačnog, te bliskog i Dalekog. Tako Ja, kao najuzvišenije ime, postaje svjedok, te se stapa s Imenom, koje ne teži ničemu izvan Sebe. Čin ostavljanja rasapa uvjetnog svijeta i vraćanje Jastvu ušutkuje nepokorne činitelje duše ili jastva. Potom, kada su otklonjene sve zapreke, jastvo se potiče i usmjerava da ponovno otkrije svoju istinsku narav kao iskaz Zbilje, pa čovjek u sebi može naći kuću Duha ili svoj posve stari pa tako i izvorni i utočišni zavičaj.
Pali čovjek traži odgovor na pitanje o svome stanju u tržnici utvara, neredu razumnosti, luciferskih zamišljanja, krivo usmjerenih sposobnosti jastva, neispravnih želja i navala strasti, koji su osvojili njegovu kuću i preinačili je u vašar.
Jednost je u Ja. Svjedoče je čak i sve okrutnosti stradanja i razaranja jer njihov je smisao neosviješćena uvjetnost:
Ti ne znaš zakon raskrsnice
između svjetlila
I
Tmice
 (”Putovi”)
(Tekst u integralnom obliku sa bilješkama I navedenom literaturom možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)


‘Alī ibn Ebī-Tālib veli: ”Srca su ova doista zdjele. Najbolja od njih je ona koja najbolje čuva. Zato sačuvaj ono što ti kažem (...). Ali Zemlja nikada nije bez onog koji stoji uz Boga s dokazom, bilo otvoreno, ili općenito znano, bilo sa strahom, prikriveno, kako dokazi Božiji i znaci jasni ne bi bili opovrgnuti.” (Nehdžu-l-belaga,244)

Bukhari, 8:336-37.

Vidjeti Suci, 9:4.

Vidjeti Otkrivenje, 2:9.

Kur'an, 9:107-108.

Isto, 2:8.

Predanje je navedeno u ‘Ajlūnì, Kashf al-khafā ‘ammā ishtahara min al-ahādīth ‘alā alsina al-nās, 1:481-82.

Matej, 7:13-14.

Kur’an, 7:40.