Zima 2008

  SVIJET POEZIJE
  Ivona Jukić
 
 

CRVENO 

Kad si daleko od dubina,
tješiš se visinama.
Sjedim pored prozora,
u krilu pregršt trešanja.

Noć ustupa život mekoći sa istoka.
glatko klizim niz zidove.
do tla, bez dna.

Danas počinje još jedan dan za uspomene.
Nosim amajliju trenutka oko bijelog vrata,
nosim tvoje ime u tokovima krvi.

Nosim i sebe u ovaj dan.
I nekoliko trešanja, ipak.

 

*********

Ulazim u stan,
Tih je i razbacan.
Jutro je,
Ovo je vrijeme kad
Se iz stana izlazi.
Ja idem suprotnom putanjom.
Pristavljam vodu za kafu.
Blijedožuta i modrikatsta
Svjetlost lijepe se za zavjese.
Nepomično stojim i posmatram
Balončiće uzavrele vode
Kako se penju na površinu.
Biće dobar dan, pomislim,
Jer dobro je kad voliš jutra.

  
TRG KARNEVALA

Nakon karnevala
Ljudi su se rasuli
Kao perlice
sa biserne ogrlice.
Po praznom trgu
Punom dugačkih šarenih traka,
Kotrljale su se narandže,
Kao mala sunca.
Opustošen i sam,
Sav razbarušen i napušten,
Prekriven odbačenim maskama,
Bio je ljepši nego ikada.

  
RAĐANJE JESENI

Počinje septembar,
Hoću da ga uhvatim
Pod stakleno zvono i konzerviram,
Baš kao maj.
Dvije suprotnosti
Meni najdraže
Jer nema sredine.
Maj, zeleno crveno i svježe buđenje.
A septembar zlatno plavo,
dostojanstveno odumiranje.
Pijem dosta kafe,
Dok precrtavam i dodajem,
A nijedno od toga ranije
Nisam radila.

 

NADANJA

Neko je spustio svoje nade
Na moj prag,
Vjerovatno o ponoći
Dok svi spavaju i ne čuju
Užurbane korake niz ulicu,
Lopova koji daje
Umjesto da krade.
Sad lebde po cijeloj kući,
Razapele su jedra kao da se
Nalaze na otovrenom moru.
Kače se za slike na zidu,
Smiješe se iz ogledala,
Vise sa kuhinjskih elemenata.
Neko je vjerovatno mislio
Da kod nas nema nade
Ili su ga njegove jako opterećivale.

 

SJEĆANJA NA NEDOŽIVLJENO

Spašavam noć
koja miriše na vaniliju
čisteći joj dovratak
ružinim laticama.
Iščezavam u samo
dno svemira
prkoseći strujama.
Na pokretnoj traci sjećanja
vrpolje se dani
kad smo jeli bademe
čokoladne bombone
i bacali glas uvis da plovi
kao da je od sapunice.

 

BUĐENJE U SAN

zavaravam oči umjetnim svjetlom
uskraćujem samoj sebi san
u dubini mene nešta jako žubori
misao vrije
pucaju i kliču iz daljine
umatam svoje tijelo
u prozirne slojeve
dodirom prstiju na glatkoj površini
shvatam da stojim na jezeru leda
i da ću se sad stvarno morati probuditi

 

MOST OD BJELOKOSTI

od zagrljaja do riječi
i nazad
veliki su mostovi
građeni pomno godinama
rušeni u paramparčad sekundama

 

PONIRANJE

 kad krenu da se redaju nastavci
onda planovi gube smisao
najbolje je nekad samo sjesti
i udisati miris vrele kafe
slušati kišu kako rominja
zatvoriti oči bez straha
 da ćemo ikada progledati