Zima 2008

  SVIJET POEZIJE
  Cico Arnautović
 
 

U NEDOUMICI ŽVAĆEM ZRAK

Sve je to u vezi
Sa apstraktnom dušom

U nedoumici žvaćem zrak
Kiseo i opor

Od njega se guši cvijeće
I truli kamenje

Sunce se ne snalazi
U svojim visinama

Svjetlucaju neopipljive sanje
Za koje bih se mogao pridržavati
Da sumnje nisu čvršće
I postojanije

Riječi se tresu u grlu
I glasu koji ne može da dosegne
Do najbliže uspomene

Kao da se sve skrasilo
U zemljinoj utrobi
I čami u njenom pupku

Buđenje se događa
Sporim rastom drveća

Snove ipak ne ispuštam
Da njihova moć ne prestane

 

ŠIREĆI SE TI ODJECI

Šireći se ti odjeci
Postaju struje nevidljivog krvotoka

Mirisom svojim čine se tako
Vidljivi oku koje udiše svjetlo

Ne samo vid
Duh kao vir vri

U tom dozivu
Sunce se ne pomjera

Grane stresaju lišće Stresaju snove
Koji teku u drugom pravcu

Pritajena vatra
Čeka svoj trenutak

Ptice pjevaju
Koliko im grlo dozvoljava

U njima se prelama vrijeme

Stvarnost se u prolazu razigrala
U rasulu smisla

 

JA GOVORIM

To što vičujete
Slab je odjek tog govora

Slušam jutarnje trave
Kako dišu ispod rose

Ili kako ih sunce
Sa svojih visina prosto guši

Slušam kako se odupiru
Tome veličanstvu bez sjenke

Njihov život ne suprotstavljam
Običnim stvarima
Koje su me kao dijete opčinjavale
Kao zvuk vode koji udišem

Kako se talasaju ti zvuci
Ovdje u tamnim oblacima
Vidim nebo pomalo plavo

Sretan
Da se moj vid ne pogoršava

 

ŽUBOR ZRAKA U VODI

Žubor zraka u vodi
U vatri njeni tragovi

Život i smrt
Se ne razilaze

Ti se preseljavaš
Iz ogledala

Dok magla pada na sjenku

Koja se od tebe
U okrilju sunca iskrada

 

NALIČJE SUNCA

Sunce oslijepilo od svoje svjetlosti
Prži vid nepomičnom drveću

Rijeke kao ožiljci zemlje
Uvučene u sebe
Upijaju zrak

Svjedok vijekova nestaje
U tom zagrljaju

Buktinje ptica lete nad gluhom vodom
Koja potapa njihov pjev

 

ČUJEM PRARIJEČI

Lelujam na golemoj vodi
Prikupljam u talasima riječi

Koje istovremeno nestaju
Kad stignu do glasa

Čujem poneku prariječ
Iz dubine

Koja je zbog nježnosti
U more potonula

 

PROSTOR

Koliko se misli
Upućuje nebu

S koga mjesec i ostale zvijezde
Škilje kroz tvoju nadu

Ruševine skeleta obasjavaju put
Kojim dolaze ptice

Da zasade drveće
Koje će zalijevati mlijekom

Prednost je što nema vrata
Ni s jedne strane