Zima 2008

  TRI STRAHA
  Saša Čokljat
 
 

III

 

Dragi Saša,
(ili kako tebe “pišu”…. Sascha, Sacha, Sasha,  Saša….?)
Pfffff….
Bolje da sam ti rekla – Dragi Rizling. Ili dragi Heineken.. Haha… jooooj…
Sorry. (Sjećanja)

Napokon natjerah samu sebe da sjednem ispred monitora (some of us like it, some not) i pošaljem nekoliko poruka.
Pitam se ima li smisla priznati da ponekad napišem istu poruku svima, promijenim ime i ono što je specifično za tu osobu. (Ili  da  i tebe pitam… kako trudnoća? Ili, ideš li još na sastanke bivših alkoholičara?)
Strah me da ponekad ne pogriješim. Ako recimo pošaljem na krivu adresu?
Ne boj se, nisam ti copy-pastala ovaj mail ali će zato biti kratak.
Koji sam ja… pjesnik! Puf, pif, paf.
Izgleda da ću morati početi kao moj veliki brat, napiti se i pisati svima odreda. Ili zvati… Ono, ljudi preko bare u dubokom snu, a ja zovem - Hej, ćao, može priča?
Šalim se. Toliko usamljena nisam.
Na Zapadu nista novo. Bili smo kratki s radnicima, pa sam ispunjavala smjene kad god je trebalo. Ovaj vikend je bilo malo mirnije jer smo imali dosta odsutnih klijenata, pa sam se mogla malo i odmoriti.

Pokušavam da pišem, ali sam ili preumorna ili mi je mozak preokupiran poslom, pa ponekad uspijem da dopišem samo dvije riječi za cijeli dan.
Osjećam kako leži u meni i pokušava da iziđe van, da eruptira, ali ne uspijeva.
Ne mogu zamisliti što bi se sa mnom dogodilo kada bih izgubila to. Taj osjećaj, tu potrebu.
Ili kad bih imala potrebu, a nikad ne bih uspijela naći prave riječi. Dobro su rekli da su neke stvari gore i od same smrti.
 Ali kažem sebi, gledaj,  to se događa i nadam se da ću uskoro biti na starom putu.
Ako hoće izići, pa valjda će  i naći neki put.
Pokušavam da pronađem ljude sa sličnim interesima jer to je ono što svi trebamo. Za sada imam samo dvoje takvih, ti si preko oceana… Ma, život ovdje ti ne ostavlja puno slobodnog vremena. Često odem do Dalijevog muzeja (neka mi moj brat oprosti, ali Dali je moj!) i pokupim unutarnje svjetlo iz njegovih radova.
 
Što se dešava kod tebe? Nadam se da je tvoja kreativnost u boljim rukama.
Pa ti si uvijek bio… bio… Kako se kaže?
Sjetit ću se do sljedećeg pisanja.
 
peace & love  

Sonja

***

Draga Sonja,
Pa gdje si ti, moj noćni sugovornik?!
Ako ti odmah ne odgovorim, strah me je da i ja ne počnem pisati grupne mailove.

Moja kreativnost je hračka koju je progutalo neko užasno crnilo, neke grozne, duboke spiralne glavobolje, i ta se kreativnost razvlači na sve strane,  puknut će kao žvaka.
Jebome patak!
Svega ima, ništa pravolinijski. Ništa s mozgom, ništa s emocijama.
Nema tu logike. U zemlji u kojoj  logiku crtaju na kantama za smeće. Tu ćeš stavit plastiku, tu ćeš otpad od hrane, tu ćeš sve ostalo, u ove tri, po bojama; tu ćeš zelene, bijele i smeđe flaše, jednom mjesečno samo papir OVDJE, a ova mala, ta ti je za čikove, ako si toliko neosviješten.

Popio brufene i ostalo. Gripa, prati me od kad sam dopizdio u Amsterdam. Kostobolja u dnevnom rasporedu, siva boja kao imperativ….
“Više voziti bicikl.”, dobih od doktora umjesto uputnice. A i  koji će mi kurac.

Ništa nova preko bare, Sonja moja. Ovaj sjever trune, a i ja u njemu.
Jedan crnogorski časopis za kulturu… Trebam napisati nešto… neke tekstove.
Prijatelj mi veli da se konačno moram prezentirati. Ma znam, znam ja to…
Haha, dobarvečer, ja sam Saša, imam 124 godine; uzgajam ogromni tulipan i vozim bicikl svaki dan, ma nedovoljno. Profesija: Daktilograf.

Danas mi je kapnula suza i ja sam rekao - svašta.
Da, poslije sam se isplakao (kratko), onda sam u kupaonici sam sa sobom pričao ko najgori luđak, galamio i raspravljao sa svima! I da, nadao sam se da će me netko čuti kroz instalacije, opomenuti me i da ću mu moći psovati u facu.
Nije nitko došao.... To me uvijek strašno razočara.

Na tebe često mislim. U sebi, a često i na glas pjevam "Pozdravi Sonju."  Ne volim pjevati “Indexe”  jer spontano plačem. Ne samo zbog Davora.  Žao mi je i onog lošeg vina u Skenderiji, onih istopljenih svijeća na stolu, mog plesa sa Vesnom… da,  cupkanja na željezničkoj stanici po onoj zimi, cijelonoćnog bdijenja i čekanja vlaka za Zagreb.  Eh, da… Ja niti ne moram plakati, stegne se i tako zastane.

Ne znam jesi li drukčija od mene ali ja ne volim prošlost. Uplašim se od ljepote i u isto vrijeme poželim da sam i ja otišao sa svime. Nestao tamo u maglama, sa svakom urezanom uspomenom.
Optimističan, ali sad, dok sam išao po cigarete koje, ne znam zašto, ostavljam na frižideru, vidio sam da sam tamo samo tako bacio i kutije i pepeljaru punu opušaka (okrugli NYC sve sa blizancima - još je cijena u dolarima ispod i to mi stvarno kaže da nisam sanjao da sam bio tamo), pa se pitam sada… A za koji će mi taj optimizam? Ne volim ti ja, Sonja, slušati “Indexe”. Strah me uhvati, znaš.
Usput, vidim i onu kutijetinu sa lijekovima, zaboravio samo tako, inače to ja sakrijem (od sebe samog), gore u ormar u kuhinji.

Bio četiri dana u Parizu. U petak na koncertu, Tereza pjevala. Ajme, oduševljenih ljudi, nisam ja to mogao vjerovati. Gledam one žene u publici, plaču. Barbika izlazi na scenu obavijena oreolom nedodirljivosti, a njene vršnjakinje i one mlađe… Suza bakicama izbija suzu! Bravo je odzvanjalo nakon skoro svake pjesme, do 00:30. Gdje li će biti moja rupa u sedamdesetoj? Strah me da se ova zemlja ne potopi, a puno plaćam posmrtninu.
Pa što ću onda?

Ne brini ti ništa, doći će inspiracija…. To ti je kao mala suša. Još nisi navikla na Nevadu. Hehe.

Ajde, idem  i ja,
hvala ti na javljanju i….
Pisat ću ti ja, veselo.

peace & love

Slažem se.

Saša

***

II

Dragi Saša,

Sinoć me opet proganjala Elizabeta.
Puno sam puta pokušavala ne zaspati, a da stvar bude gora, sinoć sam roknula četiri pive, ispušila se ko luda na terasi i onda se uvukla u krpe, dok je Mario već spavao.
Bila ona moja luda susjeda, stokilašica, Zuska. Ej, super je, znaš li ti koliko te puta spomenemo u razgovorima...
Jebemu, ajd dođi, imamo o čemu pričati sto godina.
Djeca su, fala bogu, kod bake od danas, Ana Marija je konačno otišla u London kod seke, a gospođa Kupus je u Bosni.

Farbala sam se jučer kod one kao super frizerke, krava jedna, ma....  neeeema pojma, ja joj vičem, ono, vičem; eeeej, ženo, pa neću crvenkasto, hoću plavo, ona me sjebe u blond,  uhvatilo me ludilo.
Kad kažem plavo, mislim PLAVO, ne mislim na blond, pa seljančura jedna.... Otvorila novu farbu, zvala Zusku, jebote, jedva sam našla prostor gdje može žena stati da me normalno ofarba.
Da se okreće oko mene, a da ne strahujem da mi ne sruši mikrovalnu. Ili Tv.

Najgore je kad roknem pive, super mi je dok ih pijem, ja to slistim, znaš mene. Pa mi nestalo, sjela u Mariov auto, jebi ga, ako slupam, slupam... Ionako je postao nekako inertan, neka se malo zabavi i oko mene.
Odem na benzinsku po još šest žuja, popila jednu na eks i više nisam mogla, onda ispekla one riblje štapiće u fritezi, nažderala se majoneze i hot ketchupa,  ja sve pomiješam... Znaš mene. Kupatilo, izmolila Očenaš na WC-u i u krevet.

Ti si kriv, znaš da si kriv. Da ti nisi ono uradio... Ajd dobro što si uradio, sve je meni to jasno, ali šta  imaš ti meni pričati da misliš da smo se riješili Elizabete. Pa, jebote, tvoja je ljubavnica kao bila, ne moja, a opet....
Ma ne mogu više ovako.
Nisi ni ti kriv, nisam ni ja kriva, al nek me  pusti na miru već jednom!
Luđakinja, uhvatila me baš kad sam fino zaspala. Jebote.
Iskolačila one shizofrenične oči, ona nepočešljana kosa, iskezila se.... Hladnoća, ma kad me probudila svu u znoju, doslovno sam se tresla. Tresala sam se!
Mislila sam da mogu podnijeti, ne mogu. To ubija, ona siše svu energiju iz mene.
I skoro uvijek isto, dođe iznenada, ti likovi u snu prije nje se smjenjuju kao na ubrzanoj filmskoj vrpci;  prvi, drugi, treći, stoti... Iznenada – njeni dugački, prljavi nokti, ona trula haljina na truplu, stavila nekakav kričavi ruž na usne... Fuj.

Ti znaš da meni nije ni na kraj pameti da ja preko dana i na tren mislim o tome; ne želim, nemam vremena, djeca mi popiše mozak, Mario na poslu...
Jebi ga, da ja sad preko dana mantram o groblju, o našim zajebancijama od prije petnaest godina, o pisanju pjesmica, o crtanju križeva i znakova na ovaj, onaj način...
Ma znaš kakva sam, ako ti ne znaš ko će!
I ona mene jebe... Muči me.

Ustanem ja iz kreveta, a tresem se od straha, roknem dva apaurina od deset, zapalim cigaretu i kažem joj da me pusti na miru, da ne mogu više, da sam bila ono.... balavica... A soba se pretvori u ledaru živu, pokrijem djecu... Jaknu zimsku i bježi.
Bježi Anela, pa se uputim niz cestu, preko pruge, pa do savskog mosta, a ona za mnom. Saša, ona ide polako, a opet ide kao nekakav robot, kao da je netko gura, kao da nije svjesna. Deset mojih koraka, njen jedan, a ja trčim. Ona se pomiče ko na usporenoj traci, a ne znam kuda me tjera, zašto ide za mnom.... Ne znam, samo znam da je neka osveta, da je krvožedna, da se i igra sa mnom i da me u isto vrijeme hoće ili ubiti ili izluditi.
U četiri sata ujutro.
Samo da  ne laju oni psi, tako užasno laju i zavijaju, pomislim da su vukovi. U zadnje vrijeme se kreću u čoporima, a kud ja, tu i oni i to uvijek ispred mene. Pa stanu na cestu i ja ne smijem dalje, a znam da moram, a ona mi sve bliže.
Kolju jedan drugoga, ona iza, a oni ispred, moji koraci sve slabiji. Strah, mene je strah... Onda samo mislim, samo da mi ne priđe brzo dok sam sama na cesti i da mi ne kaže nešto, umrla bih.
A mislim da joj je to i nakana.
Kad se sjetim, ona je tebe onda uhvatila onim ledenim rukama za vrat, šta ti je ono rekla...? Ne sjećam se fakat.
O, jebem ti, samo da je dan malo duži...Vjeruj mi da mi ni pisati ovaj mail nije lako, sama sam, a i kako bih ti napisala neki normalan  mail da su djeca i on kod kuće...
Čuj mene – normalan – baš sam sva u pizdu materinu normalna!

Ti si rekao da će proći samo od sebe, da je to još onda bilo riješeno, pa dobro, zašto mene onda proganja?!
Detaljno moramo sve to... Imam ja djecu, to je meni rana.
Našli smo joj taj grob, svidio nam se, očistili smo ga, izbrusili ona slova na ploči da se daju čitati.... Stavili cvijeće, obilazili grob skoro svake subote ili kad bismo našli vremena.
Ma, Elizabeta, šta je u tome loše? Pa mi smo te izvukli iz zaborava nakon... nakon dvjesto godina!
Eto, ja bih samo da mi to odgovoriš, ali normalno, čuješ me ženo, normalno!
Dobro, slavili smo onaj tvoj rođendan, jedan smo „Fruškogorski“ popili još u gradu, drugu flašu smo otvorili putem i onda treću na groblju. Pili, zajebavali se, pisali, pričali... Zamišljali ju...
Kako smo nagađali i maštali kako li je izgledala prije dvjesto godina i mislili da je sigurno bila lijepa, u nekim čudnim haljinama, imali smo cijelu paletu kostima iz toga vremena. Crtali.
Ja htjela upisati design, jebote... A ono, pojma. Znaš da je meni muzika sve.

Kad si ti zamislio želju, onda smo zajedno izlili skoro pola šampanjca na nju. Tj, na taj grob.
Ja sam rekla: „Evo i tebi Elizabeta, živila!“ Nisam ja sad ništa loše mislila! Fakat. Ja mislila... mi prijatelji, nas troje...
Poslije si rekao da to nismo smjeli učiniti, ali – kad si mi to rekao???
Saša. Ti meni nisi nikad rekao što ti je bila ta želja. Ha? Pa jebemu, nije i sada tajna.
Ti znaš da sam i ja poželjela da sam ju  poznavala, te kako bi to bilo da smo bile najbolje prijateljice. A onda se ja kao reinkarnirala i našla je tu, na tome groblju. Mislila sam da imam taj feeling, da je to baš cool.
Sjećaš se, rekao si mi da to nismo smjeli, nakon što te silovala dvije noći poslije, te si pobjegao iz kuće, isto ko i ja.  To si onda prešutio, nisi mi ništa htio reći nekoliko dana, sve dok te nije počela redovito noću tjerati iz kuće.
Isto oko četiri sata ujutro.
(Znaš da sam ja vidjela modrice na tvojim rukama, na vratu i ramenima, a dan prije toga si se sasvim normalno ponašao. E, onda sam navalila s pitanjima i tada si priznao.)
Onda si onako uspaničen i preplašen trčao do Ruže, grad mrtav,  dugo joj zvonio na vratima, nisi  se smio okrenuti.
Kako ti Ruža nije otvarala (pa, znaš da kad ona hrči, onda hrči ko konj i spava do poslije podne), ti si se nekako popeo na njen balkon i ušao koz prozor, legao pored nje i smirio se.

Jebote, nije ona meni jasna. Da je ona nastavila mirno spavati i da nije imala pojma da je netko u krevetu pored nje.
Šta ti je rekla kad se probudila?! Ej, aj, skuhaj kavu? Hahaha. Ruža zakon, jebote.
Pa ja bih dobila infarkt! A i ta tvoja ishitrena reakcija na događaj s Elizabetom... Pa pravac k Ruži.
I onaj strah od svih u stanu. Kako si rekao, uđeš u sobu gdje su ti roditelji, spavaju... užasan strah od njih, kao da će skočiti na tebe i udaviti te. Pogledaš brata kako spava i isti osjećaj. Umjesto da ga probudiš, ti se plašiš ko lud da ne skoči na tebe. I brzo cipele i van. Na otvoreno. Da to nisi bio ti, ne bih ni riječi vjerovala. A sad znam, doslovno.
E, to se baš meni događa. Skro identično.
Ja brzo pogledam djecu, pokrijem ih, sve sa nekom jezom. Maria do sebe ne smijem gledati ni trenutak! Ko da su svi ta Elizabeta.
Šta da radim, nemoj da se bacim s mosta dolje, znam da ona to želi.
Nemam kome ovo reći jer sve samo ti znaš.
A i da imam, drugi ne bi razumijeli, ne bi ni Ruža, a puna je briga.
Trčala sam i ja  k njoj tu noć ali jutro dočekah pijući espresso u kafiću daleko od kuće.

Javi se. Što prije se javi i dolazi u Brod, molim te.
Vjeruj, osjećam da nešto treba ispraviti, da se mora!
U auto, samo nas dvoje, pa pravac Dubrovnik i onda gore, na groblje. I samo da uspijemo opet naći grob Elizabete Giradelli.
I onda je nekoliko puta nismo uspjeli pronaći. Znaš kako nam je bilo čudno.
Pa umjesto šampanjca,  svetu i blagoslovljenu vodu, ma koliko to meni smiješno bilo. Nije mi više do smijanja i gluposti.
Ili da ostavim troje djece zbog mrtve luđakinje?

Idem otvoriti pivu, znaš da inače ne počinjem prije popodneva ali moram, moram, moram...
Što hladnije, pa malo smirenija, pa pečem riblje štapiće.
Ma ja mislim da je tebi dobro u  Holandiji, samo ti toga nisi svjestan.
Ali dođi, ako možeš odmah, dođi!
Mi te svi volimo,

Anela.

***

(Tekst u cjelovitoj formi možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)