Zima 2008

  ANAKRONIZMI, ANAHRONIZMI
  Sanjin Musa
 
 

U zatvorskoj biblioteci
„Pisac, hic et nunc, jeste anahronizam a da nije uspeo ni da se čestito domogne svog autentičnog bića; nečitan, nepotreban društvu i svetu, na teret izdavača i kulturnih institucija, on pokušava da svojoj egzistenciji da smisla i opravdanja, mada sluti i zna da jeste ono što jeste: parazit i ludak, kakvim ga i smatraju, jer samo ludak može pisati knjige pri saznanju da mu te knjige niko neće čitati...“

Posljednji politički zatvorenik
Glavni lik  izlazi iz zatvora. Pozdravlja se sa stražarem i izlazi van. Pejzaž je bijel od snijega. Hladno je. Skupljen, sa rukama u džepovima, pješaći do autobuske stanice. Kazna nije bila tako okrutna i nepodnošljiva, kao što je zamišljao. Priviknuo se na zatvorenički status. Bio je neka vrsta zatvorske zvijezde. U jednim novinama je objavljeno da je on posljednji politički zatvorenik. Proveo je godinu u zatvoru, od predviđene dvije. U optužnici je bilo navedeno da je negirao društveno i političko uređenje u Jugoslaviji, i  izložio poruzi državu. Još je uspio uvrijediti i sud. On je autor Deklaracije o ljudskoj političkoj gluposti. Ismijavao je režim koji je umirao, u nekoj dadaističkoj maniri. Uslijedila je neočekivano oštra kazna, jer se počelo nazirati vrijeme promjena. Napokon, na stanici je sam. Gleda kako vjetar diže površinski dio snijega, kao prašinu. U središtu snježne mećave prisjeća se nekih proživljenih predzatvorskih situacija. Obuzima ga neki nemir i nezadovoljstvo. Volio bi biti netko tko lako donosi  odluke, funcionalniji i praktičniji. Prekasno je, i mozak mu je definitivno ispran. Proust, Kafka i ostali luđaci učinili su njegovom biću nenadoknadivu štetu. Nije siguran čime bi se bavio u životu. Kao neprilagođeni profesor društvu nije potreban. Na koji način će doći do elementarnih stvari potrebnih za život? Kada je ugledao da se približava autobus, osjetio je intenzivno lupanje srca.

Djeca
Autobus je poluprazan. Sjeda na kraj. Gleda  kroz prozor, bijela boja djeluje meditativno. U sebi se oprašta sa ovim zaboravljenim krajem. U zatvoru je ostvario više poznanstava, i jedno pravo prijateljstvo sa jednim oceubojicom. Vrlo realnim. Sjekirom je ubio oca-tiranina. Bio je nevjerojatno smiren. Pročitao je cijelog Dostojevskog. Razgovore sa novim prijateljem, i svoj cijeli boravak u zatvoru zapisivao je u dnevnik. To sada postaje samo bijedan teret  koji nikad neće niti otvoriti. Obuzima ga san. Kada se probudio, ugledao je poznata  prigradska naselja. Ništa se nije promjenilo, sve je ostalo isto: otužne kuće, blatnjave uličice, tupa lica...Grupa dječaka koji su se vraćali iz škole, kada su ugledali autobus, počeli su skakati sa ispruženim srednjim prstom. Očevi i sinovi, jedan neizvjestan odnos. Kakav će mi biti sin? Kakav će mi biti otac? Jedan će uvijek biti razočaran. Možda, i obostrano razočarenje. On je sa svojim roditeljima prekinuo svaki kontakt. Bilo je teško samo u početku.

Zaplet
Kada je izašao iz autobusa, noć je počela padati. Krenuo je ka centru grada. Ulice su pune ljudi, nadao se da neće sresti nikog poznatog. Prolazeći pored Narodnog pozorišta, ugledao je  natpis na velikom panou: Balet ''Petruška'' Igor Stravinski. Predstava je večeras i počinje za par sati. Poželio je pogledati taj balet. Odmah je kupio kartu. Odlučio se prošetati i popiti čaj do početka predstave. Pronašao je kafić u kojem je bila prijatna atmosfera, sa ugodnom muzikom i bez  puno ljudi. Samo nekoliko minuta poslije njega ulazi veća grupa ljudi. Iako su sjeli na suprotnom kraju kafića, bili su bučni. Promatra ih. Ne čuje o čemu razgovaraju. Svi se smiju osim jednog čovjeka. Zašto? Ili su se njemu smijali, ili on ima sasvim drukčiji smisao za humor. Čekanje se odužilo. Pronašao je na jednom stolu novine. Na prvoj stranici bio je veliki naslov: Jugoslavija, zemlja mjeseca.

Bogata orkestracija, česte promjene ritma, brojni plesači
Živ je. Osjeća važnost i originalnost života. Trebao je konkretne ljude. Ljude koji su dio sistema. Inspiraciju. Pokretačku energiju...Uz zvuke fanfara Petruška bježi iz pozorišta. Progoni ga Arapin. Zbunjena Balerina ga pokušava zadržati. Arapin ubija Petrušku. Sajamska svjetina gleda kako umire. Ponovno postaje beživotna lutka. Na kraju svega, pojavljuje se Petrušin duh...I snažan pljesak.

Pogrešno protumačen
Dolazi do jedne zgrade. Ulazna vrata nisu bila zaljučana. Liftom se popeo na peti kat. Neodlučan, stoji pred vratima. Razmišlja: Da li ovo u opće ima smisla? Šta ja to radim? ''Neodlučan ne može imati sudbinu'', pada mu na pamet Heidegger. Pritišće zvono. Otvara mu jedna djevojka. Ona mu se baca u naručje. On teško diše.

Ona: Čekam te cijelu večer! Pa gdje si do sada?
On: Malo sam se zadržao.
Ona: Nisam znala koga da zovem! Očekivala sam te ranije, tako smo se dogovorili. Spremila sam večeru! Gdje si bio!?
On: Bio sam u pozorištu.
Ona: Gdje?!
On: Prolazio sam pored Narodnog pozorišta, i vidio da je večeras na repertoaru ''Petruška'', od Stravinskog. Osjetio sam strahovitu želju da to pogledam.

Ništa nije kazala, odlazi u kuhinju. On sjeda za stol, gleda tv koji je bio upaljen. Ona se vraća sa hranom, izgleda vrlo privlačno. On ne može da skloni pogleda sa njenih oblina koje se naziru ispod uske crne haljine. Uzbuđen je.
 
Ona: Znao si da te očekujem. Ovo je trebala biti specijalna večer.
On: Ovo jeste specijalna večer za mene (ustaje i prilazi joj, sjeda pored njenih nogu).
Ona: Zašto pokazujem nervozu? Zašto mi to smeta? Zadrži energiju! Ne muči samu sebe!
(baca viljušku i nož sa stola)
On: Previše sam izigravao majmuna. Sve sam sigurniji u laganju, namještenim osmjesima...
Ona: Da, sada ćeš početi!
On: Ponekad je dobro ne imati izbor i voljeti vlastitu patnju.

Natupila je tišina. Osjeća se neugodno, proteže se, i uzima njenu čašu sa stola.

On: ''gledaj da prvi uzmeš vrč što su ga taknule njene usne i da otpiješ s onoga mjesta s kojega je ona pila…''(pije iz njene čaše)
Ona: Moram spavati, sutra radim.
On: Ostani još malo!
Ona: Nije mi jasno šta ti očekuješ od mene.
On: Ne znam. To je pogrešno pitanje.
Ona: Idem spavati, boli me glava...
On: Treba svemu ovome dati neki smisao...
Ona ustaje i odlazi u drugu sobu. On ostaje sam u sobi. Sjedi neko vrijeme, ustaje i odlazi.

Neprekidna borba dobra i zla
Pronašao je jeftinu sobu i javio se na oglas za rad u videoteci. Bilo mu je potrebno malo. Ali, koliko dugo...

Barikado, ljubavi moja, ili povijest ukratko
Kako počinje rat? Kako nastupa smrt? Kako objesniti neko filozofsko djelo u jednoj rečenici?
Dakle: Simboli i masove scene, mitinzi, kosovski rudri, beogradski studenti, okupljanje na Gazimestanu, 14 kongres SKJ, prvi demokratski izbori, pobjeda nacionalnih stranaka, rat u Sloveniji, rat u Hrvatskoj, formiranje ilegalnih kriznih štabova (Dođe mi čovjek na vrata: Hajd' spremi se! Gdje? Na sastanak. Kakav? Vidjet ćeš.), tajni sastanci, spiskovi boraca, nabavljanje oružja, ukopavanje, prve organizirane straže, barikade, razmjena vatre, žrtve...

Biti nekom meta
U jednom sudbonosnom trenutku dok se kretao iz sektora A u sektor B, Amarildo pada na pločnik, pogođen u prsa snajperskim metkom.

The goal of literary work (of literature as work) is to make the reader no longer a consumer, but a producer of the text.
Amerika. Mali, skromno uređen stan. Glavni lik sjedi u fotelji i drži u ruci knjigu ''Opća povijest beščašća''. Upravo je pročitao da je Billy the Kid imao 21 godinu kada je ubijen. Na TV-u je CNN, istovremeno gleda granatiranje Sarajeva. Jedno od onih morbidno lijepih noćnih granatiranja. Živi novu stvarnost. Sve ono što mu se dogodilo djeluje nestvarno i daleko. Ostao je samo jedan čudan ožiljak. Nosi brčiće a la Clark Gable. Radi kao dostavljač pica. Glup posao koji ga je dovodio u stanje živčane prenapregnutosti. Morao se naviknuti. Donosi mu kakav-takav novac. Slabu utjehu. Živi sa jednom Amerikankom. Crnkinjom. Ona radi kao konobarica, i amaterski se bavi glumom. Živi u snovima. Za njihovu vezu  bi se moglo reći da je daleko od idealne. Podnosili su se, bez iluzija.

Ants
She: Turn down that noise! I have a headache! What is wrong with you?
He: Billy the Kid was twenty one when he was shot.
She: So what? Don't forget to buy some food tommorow. The fridge is empty.
He: Borges is great!
She: Let's go to bed. Tomorrow I work in the morning.
He: I remember, when we were walking through the park, It was the beginning of our life in this flat. We sat on a bench, side by side. ''May I put my head on your lap '' I asked you.
''Yes'' you answered.
She: Yes, yes,yes...
He: Your hand was touching my face and my hair. And, I was watching the ants as they were carrying bits of food. It was so clear to me that love is disappeared. I loved you only for the first couple of weeks.
She: You are an idiot. Shit! I have been with idiots before. I'm sick of it!
He: (stavlja vrećicu na glavu) Maybe you want my head?
She: Fuck you!

Identiteti
Vozi su u autu kroz jedno od idiličnih i monotonih naselja. Na radiju sluša svog tinejdžerskog idola:

When the routine bites hard
And ambitions are low
And the resentment rides high
But emotions won't grow.

Ima jednu dostavu. Ridikulozni crtež nasmijanog talijanskog kuhara na njegovom autu, privlačio je poglede. Picu su izmislili oni. Simbolički Oni. Morali su uštedjeti na vremenu. Ipak, ne žele gledati koliko su neinteresantni. Talijan je samo jedna blesava, pseudoegzotična seljačina, pomislio je. Pronalazi brzo traženu adresu. Tipična kuća, tipična obitelj. Vrata mu otvara jedna zgodna žena. Život mora biti ružičast, čita u njenim očima. U kući je opća zbrka, nekakvo obiteljsko okupljanje. Odrasli su dobro raspoloženi, djeca se igraju sa kućnim ljubimcem. Svatko brani svoj način života. Scena ga neodoljivo podsjeća na onu iz filma Home Alone. Samo bez snijega.

Njegov, njegov svijet: Les lauries sont coupes
Koliko u svemu tome ima istine? Možda je onaj hitac bio fatalan? Kako bi se mogla zvati Amerikanka? Constanza. U mjestu Tomi kod Constanze, u Rumunjskoj je sahranjen Ovidije. Mozartova žena se zvala Constanza. To ime dobro zvuči. ''Autorska figura je za metafikciju omiljeno sredstvo zapleta'', govori suvremena teorija. Lijek protiv ludila. Anksiolitik. Uvod u savršeni zaplet: ''ono što jesam'' protiv ''onog što bi drugi željeli da jesam'', kako je to definirao Lacan. O tome je govorio i Chuang Tse, taoistički mudrac. On u poznatoj priči kaže '' Jednom sam ja Chuang Chou sanjao da sam leptir, i bio sam sretan poput leptira'', kasnije se budi i više nije siguran da li to Chou sanja da je leptir, ili leptir sanja da je Chou. On to zove transformacijom stvari, transformacijom subjektivizma u relativizam, što u konačnici rezultira svješću o dominaciji nad konfliktom. ''Društvo kao korporativno tijelo je temeljna ideologijska fantazma'', kaže Žižek, jer ''društvom uvijek prolazi antagonisički prijelom''. Cinik svjesno prikriva jaz između ideološkog sna i društvene realnosti. Poslije uzbuđenja ostaju samo umor i zaborav. Stvari padaju sa neba na svoja stara mjesta: stol, stolica, sofa. Spojiti posao i zadovoljstvo je teško. Potrebna je nadljudska snaga da bi se čovjek makar djelomično realizirao i egzistencijalno opstao.

Eloge de la fuite
Njegov život bi bio dobar materijal za nekakav roman. Nekoliko puta je pokušavao napisati nekoliko stranica. Ali, odmah bi počeo brisati. Kao da je  anti-pisac ili brisač. On je uglavnom brisao i odbacivao. Materijal se smanjivao, nestajao, sve dok se ne bi pretvorio u jednu tačku. Kao onaj autobus koji se pojavio na horizontu, i koji ga je odvezao u neizvjesno. U novi početak. U fikciju.