Zima 2008

  Ne-ime
  Erna Mujkić
 
 

Zovem se. Zovem se... ne, neću reći, nije bitno. Čemu ta puka formalna oznaka, bojim je se. Kada kažem «ime» spopadne me tako nešto, kao kruljenje, kao truljenje, kao kao redukovanje, sve mnogo što bijah što jesam što mogah, što hotijah, što ću.. zar samo tako, puka formalna oznaka, ime.
Čuj, ne razumiješ se. Šta hoćeš, hotijaš nemoguće: izbjeći stvarnosti slova a ne biti nijem.
No ipak...ali samo da vama, da tebi bude lakše... Zovu me imenom Alme. Alma znači jabuka. Alma znači stotinu hiljada i više Almi; starih mladih, teških, lakih, unuka, kćerki, majki, Almi. Svaka Alma kao prsta jagodica. A kada kažem to ime, nisam jagodica prsta, već 1/100.000.000 ... Eto, zato.
Oslovljena si rođenjem, žudnja ti, čuj me, ubrizgana trenjem njihovih tijela, upisuj pa kako bude, čisti te sve što kažeš, a možeš kuda...samo očišćena, ne drugačije...
Evo, upisujem...
                                               Moja priča

Davno je to počimalo da me jedi kad su se pogledi lijepili za stražnjicu poput grudvi snjega na štofani kaput ili zid zgrade, a i od toga se bježi. Idem tako, trsim se pravo i ravno, a sve me nešto zanosi: ukrivo. Pa pomislim «jah, od rebra krivog».
I sama sebi dođem kao smiješno nakrivljeni upitnik.
Oni gledaju. Bježim od njihovih očiju po dani i u noći, u morama. I nikada se, nikada, nisam pitala zašto me proganja ono što je tako, reklo bi se, neučinkovito. Jer i grudva boli, a pogled je bezopasan. Ili? Tako sve dok nisam shvatila da sama sebe jedva vidim. Ne. Tako sve dok nisam shvatila da sama sebe izbjegavam da vidim. Pa izbjegavajući sebe, izbjegavam i riječi za sebe. Slova.
Da vidimo, da provjerimo moj fond imenica i pridjeva  za označeno alma (i neka svako ovo isto učini za označeno sebe), ja sam iza svojih imenica i pridjeva stavljala upitnik i izgledalo je ovako:
općenito lijepa? mlada? pravilnog lica? zaljubljena? koketna? inteligentna? posebna? stidljiva? nadarena?. . .

Kao za  «primi me» konkurs. Kao kada se Ugursuz kuša domisliti... A i to je nesvršen, da ne kažem neshvaćen čin... Mnogo nakon što se osušio uzdah ponad ovih upitnika, primjećujem koliko praznine stojaše između i unutar fonda.
A još, još mi mnogo treba da shvatim zašto je to tako. Zašto pogledi ranjavaju skramu i zašto nikada ne izlazim iz kuće nedovršena.
Posigurno je ovako: upoznala sam djevojku koja vjetar osjetila nije za šest godina.
I njezina drhtava koža je sloj ispod moje, neprobojan, mračan kao naši tuneli.
Moja koža, šaptala mi je u tome pismu; «... možeš li pojmiti da ti režu nešto što te drži na okupu, tako očito. Ujutro sam se budila sa modricama. I to nisu bila plavetnila ljubavi, ne, to su brisani prostori u kojima spava čudovište iz djetinjstva.
Kada su mi se vratila sjećanja na užas koji je prodirao u tanahnost svijesti o sebi, bježala sam opijatima. Kada kažem bila sam zlostavljana, hoću reći da mi je zlo kapano u iznutricu, kap po kap, za šest godina. Kada kažem bila sam zlostavljana, mislim - ostajem zlostavljena, tako. I da nemam ovu sitnu nadu da ću svaki dan uspjeti naći riječ-sekundu tog vremena...»
Skvrčena ja dozivam malo vode da sperem gadost i obradujem se pokrivalu koje mi je pruženo. Kako sam ja dospjela u tu jamu, ne znam. Ja sve manje znam, samo se sjećam. A čudovište nema ni imena ni lica, jednooko je. Ovo ti sada ovako kazujem, zato što će se u redovima izgubiti haos koji ćutah. Ni moje oči ne idu mirno tim danima, ja ne mogu poredati dan iza dana.
Koža njena, taj napaćeni pergamenat, oh, htjela bih je dodirivati beskonačno dugo, ne pitam je ništa, samo je milujem i ćutim i suzim, neću nikada znati više nego što se iz nje protisne kao iz dojke u željna usta, ali ću uvijek, znam, osjećati mnogo više no što čuh, a kožu ću joj čuvati ispod svoje. A krikom njenim se opominjem. Šta je meni potrebno da je zamišljam skrvčenu i krvavu i isječenu kada je imam takvu tu pred sobom, i kada je ona, i taj lahor oko nje nakon što ga je napokon udahnula i izdahnula, i zarobila zanavijek oko sebe... skrama moja postala, koja me nikad ne napušta Šta je meni potrebno da znam za ime, kada je njezino, na koncu, arhivirano u nekom budžaku: vijest jednog dana, gorčina nečije kafe, budnost trenutka jednog pogleda. I da se nije zvala drugačije, no Alma, ja bih zavijala na mjesec i bježala od ljudi. Kako ću ikada više pisati dijaloge kada je ona šutila godinama.
A da svi ovako propate nekoga, da živimo tuđe živote, što bi se pisalo umjesto riječi; suza.

 

 I . 

 

Nije se bilo tako staro tog trenutka.
Jedan trenutak – jedna smrt. 
U smrti trenutka, ostarih za dvjesto godina.
Nikad ne umrijeh jače.

Jutro je zvanični početak dana. Jutro počinje TV- om i vremenskom prognozom, za one koje će ubrzo van. Oni koji ostaju – njima je svejedno.
Za njih su, ubrzo, izvanredne top shop ponude i brzo-me-skuhaj doručak.
Za njih su godišnjice i šta se sve desilo na taj dan.
To je od onoga za šta se (želi da) zna. Jer sve je u želji: šta želiš?

Za mnoge, opet, jutro je počelo mnogo prije Jutra. Naprimjer, počelo je u tamnim muljevima sna koji se preljeva u sve tri poznate faze sna. Sanjaše da se budi, i sve je kao i obično, samo što stran uzduh protiče sobom i neko kao da gleda izvan tvoga sna, pravo u tu tvoju sobu, i drži te kao na meti. A ti, bježiš od sjene što ti se podsmjehuhe iza zahodske školjke. Znojan se tješiš da te muči neka od dnevnih briga, a potom shvataš da je strah bio mnogo jači, jer se osjećalo udvajanje kojeg inače nema. Takvo je nečije jutro. Ono je prije kukurijeka.
Ili, uopšte nema granice između tamne i svijetle crte horizonta već se sve stapa u jedan neizmišljivi tok vremena u satu koji je stao a kojeg mjere uzbludjele misli što lupaju o mrak a boje se krvavo i ljubičasto i sve nekud hoće. U tebi giba, ne zna se gdje. Jeo bi da si gladan, čitao bi da možeš.
I takvo jutro ima. Ono ne počinje niti svršava nego ostaje čvrsto u porama.
Sva raznolika jutra ne mogu se naći u međusobnim razgovorima jer se o tome šuti. «Molim vas, primijetite moje podočnjake», govoriće, pokušavajući da opišu to naporno trljanje o plahtu i višesatni bijeg kroz somnabulne dveri, bezuspješno, jer Jutro traži mehkotu i nešto što će druge utopliti, poput
vrućeg hljeba u želucu, a ne traži ničije podočnjake.

Po izobrazbi ja nadilazim sve ljude koje znam, police su mi pune knjiga a olovke riječi, a nikad mi se nije desilo da odmorno spavam. Nemam nikoga svoga, a puni smisao ovoga što rekoh tek ću da objasnim. Neću o sebi – u onome što probdih trebalo je mnogo od svake vrste osjećaja da se ogleda u sebi, pa da tapćući i dahćući dođem do olakšavajuće misli da o sebi i ne moram. Ah, napokon. A potom je idućih godina trajao proces povratka, i sve se to moralo desiti u nesanici da bi se vratilo, vratilo do porijekla.
A znam sve puteve i stranputice filozofije bića jutra, bića dana i bića noći.
Možda su to, na koncu, i bila bića koja su me proganjala?

Hvala budi Allahu koji me je u takvom jednom od mojih gluhih lutanja doveo do sna-išareta. U tom se snu napokon spavalo. A spavalo se kao bez sebe, u koje je činu postignuto potpuno utrnuće sebstva i vlastitosti – a vrijednost toga tek ću dosta kasnije da spoznam. A kad se sanjanje završilo evo šta se desilo sutradan: mojim je rukama počišćena čitava polica, da bi se našla Knjiga i da bi se otvorila jedna izvjesna stranica i da bi se žudećim očima pročitala jedna sura i da bi u toj suri iziskrila mnoga suština a budi da u tim suštinama posebno ja nađoh istinu jutra. 

Ad-duha.

1. Tako mi jutra
2. i noći kad se utiša –
3. Gospodar tvoj te nije ni napustio ni omrznuo!
4. Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta,
5. a Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti!
6. Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio,
7. i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio,
8. i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?
9. Zato siroče ne ucvili,
10. a na prosjaka ne podvikni,
11. i o blagodati Gospodara svoga kazuj!

 

Ponosito priznajem čitanje prvog ajeta «Tako mi jutra» u trajanju od nekoliko noći i dana. To je najdublje čitanje koje doživih, a ni za duža ne znam.

Još samo da ovaj tekst ne bude dosadan i zamoran, posebno za one koji mnogo odmorni nisu, a posebno za njih i jeste, da kažem zašto napisah da nemam nikoga svoga, hvala budi Allahu. I zašto, hvala budi Allahu, znam da nemam ni sebe, nemam ni jezika: ništa nemam osim duše daha Njegovoga i puta koji joj vodi, a svaki put je put Jednoga.